Sjećanje

srijeda , 06.12.2017.

Kad sam imala osam godina prvi put sam se susrela sa smrću u obitelji. Umrla je osoba koja mi je u tih osam godina postala uzorom, s kime sam voljela provoditi vrijeme, s kime sam se i smijala i plakala. Zajedno smo čitali novine, rješavali križaljke, radili poslove u vrtu, a do vrta i nazad vozio me u tačkama. I to mi je bilo najbolje putovanje života, voziti se u tačkama i smijati se. Nakon napornog posla, sjeli bismo pod staru trešnju na još stariju klupu i onda bi mi pričao razne poučne priče. Priče nisam toliko doživljavala koliko sam doživljavala sve oko sebe, i to ne zato što su mi bile dosadne, već mi je sve bilo lijepo. Sjećam se da mi je trešnja zaklanjala pogled na udaljena polja i tračnicu, da je zrak bio vruć, ali bilo je lako disati. A u pozadini glas voljene osobe. Poslije bismo, nepropustivo, išli gledati meksičke sapunice, a samo za tu priliku baka bi skuhala jabuke i posula ih šećerom. Oni su uživali, a meni nije bilo jasno tko je kome što, a i nisam voljela jesti one jabuke. Samo sam se pravila. Oponašala bih njihove pokrete prstima, ono kad vrte palcem. Na mađarskom je to malmozik, kod nas vrtnja palcem valjda :D. Preda mnom se nisu nikad svađali, ali ako jesu, pazili su da ih ne razumijem.

Kad je on otišao, otišla je polako i ona stara klupa. S godinama je sve više trulila dok ju nisu napokon bacili. I to me naljutilo, jako. Bacili su mi nešto što me vezalo za njega. Ali i tako sam se opraštala od njega. Nekoliko godina kasnije, srušena je trešnja. Kažu da je već bila stara i bolesna. To me rastužilo. Nisam više imala toliko sentimentalno jako mjesto na kojem bih se osjećala kao da je još tu.

Rekli su mi, kao osmogodišnjakinji, da je djed otišao na Nebo i da mu je tamo lijepo, da ćemo se vidjeti jednoga dana. To mi je bilo preapstraktno, daleko i nedostižno. Pogledom prema nebu tražila sam to mjesto. Mislila sam si, vjerojatno tamo iza oblaka. Toliko sam puta zaželjela da se sretnemo još jednom, da se oprostimo kako treba, da popričamo, da se šalimo i da mi još jedanput ispriča jednu priču jer bih ovaj put bila prevelika i preteška za vožnju tačkama.

Ali ne vjerujem da je on tamo negdje gore niti da ćemo se više ikada fizički vidjeti. Ne vjerujem u ono poslije, osim da je ono poslije ništavilo. Ali vidimo se svaki put u sjećanjima, onda kada ja to želim, a spontano se javi, i pozdravi me sa stare klupe ispod bolesne trešnje.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se