Crazy cat lady :D

ponedjeljak , 20.11.2017.

Imam svoju macu koju hranim, vodim veterinaru, dajem joj ampule i tabletice, mazim i pazim, ali tu su još i neke druge mace koje službeno ne žive sa mnom i nisu moje, ali se osjećam kao da jesu. Ima jedan mačak iz susjedstva koji često voli navratiti kod mene, kako ja iz šale kažem, na kavu, ali on dođe zbog moje mace s kojom se voli igrati. On, naime, nije mica beskućnica kako zovem mace bez doma i vlasnika, pa on ne dobije jesti keksiće, ali zato dobije porciju gnjavaže zbog čega me u zadnje vrijeme izbjegava (ne mogu ga kriviti). Moja maca glumi nedostižnu i provocira ga, a on se zbog toga želi potrgati. Zajedno istražuju, njuškaju i lutaju, ali mu svejedno opali šamar tek toliko da zna gdje mu je mjesto :).
Neke druge mace samo prolete kroz dvorište, ne žele smetati, ne treba im jelo i maženje, njih zanima samo prolaz, a ako ih ova moja ugleda, možda se i potuku ("jer ne možeš ti meni samo tako prolaziti kroz dvorište, a da se mene ne pita" :)).
Druge dvije mace koje žive u prednjem dvorištu su ničije mace. Napuštene i gladne, od kojih je jedna vrlo vjerojatno u jednom periodu u kojem od svojih devet života, prošla kroz torturu. Vide se neke stare rane, a bježi od i od čovjeka i bilo kakvog kontakta. Njih dvoje svaki dan dobiju kekse, a ponekad i mesa kao danas. Ujutro me uvijek dočekaju pred vratima, a navečer me do njih otprate. Naravno, volim misliti da je to iz nekakve zahvalnosti i jer mene vide kao njihovom "gazdaricom", ali sam svjesna da je to zato što su naučile da od mene dobiju jesti pa trče za mnom ne bi li iz mene poispadali keksi :D.
Maca za koju pretpostavljam da je bila maltretirana, napokon se počela "opuštati" i počinje mi vjerovati nakon dobrih pola godine svakodnevnog hranjenja. Sada se da pomaziti i "popriča koju sa mnom" (znam, luda sam :D).
Neki mi zbog toga pametuju i gledaju me kao da nisam normalna. Ne mogu shvatiti zašto primjerice dam novce za azile (kroz kupnju njihovog kalendara, majice ili tako nešto), ne mogu shvatiti zašto hranim te mačke i općenito ne mogu shvatiti moje ponašanje kad vidim životinje (ja moram pomaziti svaku macu i psa, ne mogu si pomoći :D). Tako se neki smatraju adekvatnima prokomentirati moje suludo i nerazumno ponašanje pa mi pokušavaju nabiti krivnju ili grižnju savjesti zašto u tolikoj mjeri ne pomažem čovjeku. I nikada mi to neće biti jasno. Trebam li se ja opravdavati za svaku nahranjenu životinju nekakvim statusom na fejsu, trebam li pisati molitve po fejsu ili lajkati kojekakve fotografije i dijeliti ih ne bih li ja ispala jednako humana i prema čovjeku (i da to, naravno, svi vide tako javno inače se nije dogodilo)? Što uopće takvi lažni moralisti znaju pomažem li ja nekome ili ne? Normalno da nekoj bakici ili prosjaku dam nekoliko kuna, nisam ni ja cijepljena protiv suosjećanja prema drugim ljudima, ali ako ne govorim to svima i ako se ne hvalim time da sam danas nekome dala pet kuna, znači li to onda da sam ja loša osoba?
Ne opravdavam se takvima, pustim ih da izblebetaju svoje i neka budu ponosni na svoje lažno moraliziranje. Samo ću reći da isti ti koji mi pametuju nisu nikada dali nekome barem dvije kune "jer nikada ne znaš tko je prevarant", ali smeta im moje hranjenje životinja. Niti im ja pametujem zbog toga. Tko hoće može, tko neće ne mora i priča tu za mene završava.
Voljela bih svakome pomoći, svakoga nahraniti, bio čovjek ili životinja, ali nisam svemoguća i nemam ta sredstva. Ne mogu spasiti cijeli svijet niti mi je to iskreno plan. Pomažem onome kome mogu, a u tom su slučaju te dvije mace koje smatram svojima i ne bih si mogla dopustiti da krepaju od gladi pred mojom kućom.

Budite mi dobro.

Prigodna :)

četvrtak , 16.11.2017.

Do tamo sedme godine mala Lanolina (nije u rodu s kremom) nije imala društva pa se poveselila školi ko gladan pas kosti. Napokon se dočepala druge djece koja joj nisu bratići i sestrične ili recimo, ona mala zlobna susjeda što ju je zaključala u podrum (ali nije ona nju sjebala ko što je mislila da je, u podrumu su sladoledi) i napokon se mogla igrati. Znala je pisati, znala je brojati pa joj je pod nastavom bilo dosadno, a dosadu najbolje razbiti zabavljanjem s novoškolskom klupskom frendicom. U tom je razredu, kao i u svakom drugom, bila tamo jedna curica koja se nametnula kao neka cool, ona je fora, najljepša, najpametnija i okej, trpjela ova to, još kad si takav mali imati idola i nekoga za obožavanje, ajme sreće. Za tu se curicu tuklo, čupalo kosu, našu kraljicu razreda nitko nije smio pipnuti. Ali jednoga dana Lanolini puknuo film jer kakva je to kraljica za koju se tuče, koju se brani i štuje, kakva je to kraljica koja neće učiniti isto za svoje podanike? Mala je Lanolina već tada imala poprilično dugačak spisak psovki (ne ponosi se time) pa je tako kraljicu i donedavne (su)podanike poslala u tri piiiiii. Toga se kobnoga dana u Lanolini rodio inat (i to kakav), a kraljici i podanicima se gadno zamjerila i otada je sve otišlo u krasnu stvar. Sve što su podanici i kraljica voljeli ona je mrzila, sve što su ovi radili, ona je radila suprotno, sve što bi rekli, ova bi odmah kontru. A ako se nekoga ili nešto ne voli, ne vole se outsideri, oni što se izdvajaju i oni što ti se usude suprotstaviti. Ako si takav, najebao si, a poslije je teško ulizati se, em tebi jer ti je neprirodno i gadi ti se, em njima jer im je to smiješno ili ne znam, tko si ti da im se obraćaš. Koliko god Lanolina govorila da joj nije bitna popularnost i da mrzi sve što je popularno i što se trenutno fura, ali kada se glasalo za predsjednika razreda, uvijek se mala Lanolina nadala da će netko napisati njezino ime, kao da u tim minutama glasovanja nestanu sve razmirice i svi shvate da se Lanolina bori za pravdu svih drugih, ona je tak cool, ma ona je prefora i joj meni e, kak je ona cool. Došao bi i taj tren kada bi se vadili papiriće i onda bi joj realnost opalila šamarčinu jer jednom kad imaš tiranina, uvijek (ili barem duže vrijeme) imaš tiranina, a kad si nebitan, nebitan si, koliko god se ti molio anđelu čuvaru i bogu prije spavanja, nema te molitve koja će te magično učiniti popularnim i voljenim.
Ova je plakala kak je neshvaćena, kak nitko ne kuži da se bori za pravdu, ne samo za svoju, već za svačiju, da nije ona toliko loša (samo da joj se pruži prilika) i da i ona može nekoga nasmijati ili pružiti neku dobru ideju koja bi vodila boljemu.
Ali nikome ne treba onaj koji će se boriti za njegovu pravdu jer se svatko bori za sebe, a boriti se za pravdu u svoje i tuđe ime ... Ne ide baš. Što si čovjek zapravo umisli u tim trenucima zanesenosti utopijskim ili kakvim god idejama? Da je revolucionar? Je li taj netko stvarno toliko altruističan ili se cijeloga života želi nametnuti kao netko tko zna najbolje i za sebe i ostale?
I nije li on još jedan od onih, u masi masa istih njemu (koliko godi mu mama govorila da je njezina mala posebna pahuljica), koji si lažu i prave se da su nešto što zapravo nisu? Krenuvši od tako cijenjene iskrenosti, a ako me nešto moje malo kratko životno iskustvo nečemu naučilo, naučilo me sljedeće: onaj koji stalno i uporno govori da je iskren i da se iskrenosti ne boji, nije iskren i od iskrenosti bježi; onaj koji stalno tupi da se bori za pravdu, bori se za sebe i iz inata jer ne može smislit one "na drugoj strani (ne)pravde"; ako netko govori da mu nije bitna popularnost i da ga svi smatraju nekom facom, taj je žedan i popularnosti i supercool imidža.
Može, ali i ne mora biti.
Ali ono što je Lanolina naučila i kako stvarno jest, to je da je Lanolina htjela biti popularna, samo što si je lagala. Htjela je biti top, ali bila je i ostala fresh.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se