Kišni dani izvlače najgore iz mene

utorak , 14.11.2017.

Polako se bliže kolokviji i seminari, a oni što su sve bliži, ja sve više bježim :D. Nastojim učiti na vrijeme, ali meni treba onaj pritisak da me pokrene, onaj osjećaj ugroženosti koji djeluje jako poticajno, ali i to dolazi sa svojom nuspojavom - stresom, naravno. Tada si uvijek dajem lažna obećanja da ću idući put biti organiziranija i da neću čekati zadnji tren (hahah mo'š mislit). Uglavnom, kako je većina kolegija ove godine praktična, tako sam morala ići na nastavu odslušati sat. I sada moram biti potpuno iskrena, a to je da sam u neku ruku paradoksalna. Ja bih nakon završetka faksa trebala raditi u školi, a škole se bojim jer za nju vezujem jako loša iskustva. U prethodnom postu sam nešto napisala o svojoj generaciji, ali to nije ni djelić onoga kakvi su oni zaista bili. Moj razred je bio problematičan, nikada ništa nisu htjeli raditi, a nastavnici su se predali. Stvari su nekad znale toliko biti kaotične u učionici da su nastavnici jednostavno dopuštali da većina učenika baca papiriće, gađa se gumicama i psuje, a mala grupica nas koji smo se naučili šutjeti i ne prigovarati (jer nikad nikoga nije bolio k niti se usudio suprotstaviti takvima), mi smo radili s nastavnikom kojega često zbog buke nismo čuli. Zapravo, većina moga školovanja je nekako u magli jer mi je cijelo to školsko iskustvo bilo traumatično plus ako ćemo nadodati još neke stvari koje su se u ono vrijeme događale kod kuće, a s kojima se u tim godinama nisam znala nositi. Samo se sjećam u četvrtom razredu osnovne škole da mi je proletjela misao kako ne mogu dočekati da odem kući jer mi je u školi grozno, jer me neki pojedinci nazivaju kurvom i sličnim lijepim nazivima (mlavljenje je također bilo svakodnevno), a tada mi je gotovo istodobno naletjela misao da ne znam je li mi gore kod kuće ili u školi i da se osjećam kao da nemam dom. Ja nemam dom. Nemam mjesto u kojem bih se osjećala sigurno i voljeno. Iz jednog pakla bih došla u drugi. Sjećam se tog groznog osjećaja kada bih došla doma, kuća je bila nekakvo začuđujuće tamno mjesto sa samo upaljenim svjetlom u kuhinji koje bi obasjavalo boravak, a TV je bio skroz stišan oko kojeg su se okupili moji ukućani, koji su jednako tako sjedili u tišini i ne pričali jedni s drugima jer je svima bilo dosta svega i svi su samo željeli tu tišinu i mir. Sjećam se da sam i većinu svog djetinjstva prehodala na nožnim prstima jer nisam nikoga htjela uznemiravati, svi su nekako bili živčani i sve im je smetalo, ali meni nije baš previše bilo jasno zbog čega, iako sam i sama znala za neke probleme koje mi nisu uspjeli prešutjeti.
Kada nas netko na faksu pita sjećamo li se jesmo li određeno gradivo radili u 5. ili 6. razredu, meni samo padne na pamet da se uopće ne sjećam se svojih zadaća, kako su izgledali testovi, kako su izgledala predavanja, kakva smo gradiva obrađivali ... jer je sve bilo monotono i dosadno, a svaki dan je bilo prepucavanje i natjerivanje, bilo kod kuće ili u školi. I baš onda kada sam bila u školi, vidjela sam boga u svim nastavnicima, vidjela sam u njima nekakav spas. Mislila sam si, ako im kažem što se događa, oni to mogu riješiti i napokon će sve biti u redu, ako ništa drugo pustit će mene i još neke druge na miru jer se sami očito ne možemo obraniti. Nažalost, spas je ubrzo postao samo razočaranje. Sve što sam od njih dobila je to da su to samo dječja posla i da ne shvaćam to tako ozbiljno (???). Tek sad na faksu doživljavam neke profesore uzornima, a profesore u osnovnoj i srednjoj doživljavam kao primjer kakvim nikada ne želim postati. Baš zbog takvih profesora ljudi misle da je lako raditi taj posao. Sve što su oni radili bilo je da dođu na sat, sjednu, izblebetaju svoje, mi to zapišemo i idemo kući. Nikad nas nitko nije pitao za mišljenje i nikad nas nitko nije tjerao na rad pa su od nas, kojima je iole bilo stalo do toga, napravili pasivne budale, a oni koji su radili nered i zlostavljali iz tih su škola izašli poprilično velikog samopouzdanja i s velikom vjerom u svoju veličinu.
U zadnje vrijeme sve češće sanjam svog oca koji i dalje, iako više nije dio mog života, radi svinjarije koje me tjeraju da se sve više prisjećam dijelova prošlosti koji su nažalost više tužni, nego sretni i proganja me misao da ništa od toga nije smjelo biti tako, da sam zaslužila potpuno drugačije djetinjstvo pa se prisjetim ljudi koji su izašli iz moga života zbog sasvim glupog ili groznog razloga, a zbog čega su samo ostali ružni ožiljci. Ali kad sagledam stvari sveukupno kako stoje danas, i više mi je nego dobro. Imam ljude koji me vole, imam krov nad glavom i ako ništa drugo, koliko toliko nekakvu viziju kako svoj posao želim obavljati. I to je nešto za početak.

Što se tiče komentiranja i bloga općenito, a vidim da je to poprilično "vruća tema", prije sam napisala da nastojim uzvraćati komentar, da volim raspravu itd., ali možda su neki primijetili da te komentare ne uzvraćam redovito, bilo da se tiče moga ili vašega posta. Razlog je jednostavan, većina vas mi ne kaže ništa novo što ja već ne znam ili vi sami znate da mi govorite nešto što je meni barem donekle jasno ili ima nekih komentara kojima me se želi isprovocirati ili valjda navesti na neku "žešću" raspravu. Da vam iskreno kažem, provokatore prezirem pa od sada nadalje kada osjetim da me se komentarom želi isprovocirati ili se od mene pravi debila, od mene će "dobiti ignore". Svima onima koji mi žele dobro, ja im želim još bolje, a ako vam ne uzvratim komentar ili odbijam raspravu, to ne znači da ste me nužno isprovocirali, već mi se jednostavno ne da. Dovoljno rasprava vodim u privatnom životu, a ni drame mi ne fali. Hvala svima koji su došli do kraja ovog dugačkog i opet nabacanog posta :D. Lijep dan vam želim :).

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se