O osnovnoj i osnovnoškolskoj zbunjoli

srijeda , 11.10.2017.

Pisala sam već o tom kakva sam bila kad sam bila mala, al onda me pucao pms i bila sam sva neka razdragana i izostavila gro detalja. A bit će tu svašta pomalo i bit će malo poduže pa kom se da, super, kom ne, nećemo zamjerit. Krenimo od tamo negdje sedme godine jer mi je sve prije toga u nekoj magli jer brat bratu, već sam pisala o tom, u mom se djetinjstvu do negdje sedme godine nije bog zna šta puno događalo, osim činjenice da me čekala karijera u pravljenju kolačića od blata. Čak sam i čokoladu rastapala na radijatoru. Pa tak da sam bila televizijski program brzo bi me ugasili. Ajmo o ljubavnim počecima i (ne)dogodovštinama. Počelo je to još tamo u osnovnoškolskim danima kad uđeš "u vezu" (pod ogromnim navodnicima, mislim, molim vas) s drugim 9-godišnjakom, ono ni ne kužiš šta te je pitao i šta se tu radi, al ti kažeš da jer je nepristojno reć ne, možda bi se čovjek uvrijedio. Jedan od ljepših trenutaka tih dvotjednih "izbjegavam te izbjegavaš" me vezama je bio onaj kad me simpatija pogodila vrećicom smokija u glavu. Jer on mene voli i ne želi da mu je draga gladna, al nije znao to ljepše izvest. U ono vrijeme je bila jako popularna igrica "Postani milijunaš" pa smo tako provodili svoje "dejtove". Ne znam jel dečkić stvarno ni kojeg k nije znao ili mi je popuštao, ali nije baš bio dobar u toj igrici. Taj me je dugo ganjao i kad si malo bolje razmislim, imala sam više dečki u nižim razredima osnovne škole, nego u tinejdžerskim godinama. Možda im se svidjelo to što sam bila ratoborna curica koja nije nikome ništa prešućivala pa mi ni šaketanje nije bilo strano. Ništa ozbiljno, ali znali smo se dobro pofajtat, s nekima sam se redovito fajtala, ne bi dan bio dan da toga nije bilo. I evo, i to se pitam koliko je to bilo normalno ako uopće je normalno. Fajtanja su prestala kad su dečki ušli u pubertet i nisam ih više mogla pobjeđivat u tučnjavama pa sam se povukla u mirovinu s dosta pobjeda i nekoliko gubitaka. Uglavnom, kako su godine odmicale, tako je i ekipa iz razreda polako počela ići u izlaske (već s 11,12 godina, ne znam kud su išli, al ajd) pa su im se valjda otvorili vidici ili što i odjednom ženska strana razreda više nije bila toliko zanimljiva. A ni nama ženskama nisu bili ti muški više bog zna šta, to se propušilo već u tim godinama i počelo forsirati nekakvo odrastanje i kuliranje i što ti ja znam, ja sam se još igrala s barbikama do tamo 12-e godine. Uglavnom, tamo kad smo imali 13 godina, znači negdje 7. razred, počelo se govorit i o seksu i to ne tak da nam je ta riječ bila smiješna, već ono, počelo se ozbiljno pričat o tom. 540 upitnika i uskličnika iznad glave. Kakav seks, gdje, šta, kako, s kim, zašt. Ne znam jel istina, al bio je taj neki u razredu što se hvalio sa svojim trofejskim pričama kak je sad ovu, a sad onu, al tak svatko može svašta reći. Tad je muškoj, hormonima napucanoj strani bio idol, neke od nas ženskih su se iščuđavale i zgražale, druge su se pravile kul, pa kao da, i one to rade. Al šta je je, svi smo na bazenima vidjeli da je ondašnja njegova cura zaronila i nešt petljala oko njega, al mislim da je tu više radila mašta i tračerajska mašinerija, nego istina. Uglavnom, čemu ovo drobljenje sveg i svačeg, pa eto čisto da se stekne dojam koliko sam bila zatvoreni tip naspram svih ostalih i nekako kasnila u tim stvarima za svima. To kasnila nemojte shvatit kao da mi se žurilo upuštat se u tristo veza i ić na ne znam koliko dejtova i još nekoliko njih vuć za nos, već sam kasnila u smislu da mi je trebalo 500 godina da prozborim i uopće počnem izlazit van. Pubertet me na čudan način lupio u glavu, al ajd kog nije. I onda ko puštena s lanca u kratkom roku napravila dosta sranja. Klasika. Uglavnom, dok je ono nešt malo ženskih što se družilo sa mnom pričalo o šminci, izlascima i dečkima, meni je to sve bila nepoznanica. Ko da sam pala s Marsa, pojma nisam imala o čemu one pričaju, tj. nisam se mogla poistovjetit s njima. I jbg, tak ja dosadila i sebi i njima i izašla iz tog društva pa sam s jednom frendicom pričala o djetinjastim glupostima. Dok i ta frendica nije počela izlazit van, našla si neku sasvim treću ekipu i onda je došla srednja i kak to obično biva, ak je išta i valjalo, otišlo u k i tek sad na faksu pronašla ljude koji mi stvarno odgovaraju, iako nikog ne smatram prijateljem, samo ih tak zovem. Sad kad razmislim ovak vremenski i emocionalno odmaknuta od svega toga, nije ni previše čudno što se nisam htjela družit nešto previše s tim ljudima, kao ni oni sa mnom. Sad više nije ni bitno. A bome se ni meni ne drobi više i tu ću stati. Laku noć narode.

Kontrol frikuša i njezina dobrovoljna žrtva

utorak , 10.10.2017.

Osoba s kojom sam se povremeno družila često se hvalila time na koje sve načine uspijeva kontrolirati svog dečka. Slušam i pravim se da mi je to sve normalno. On je nekoliko godina mlađi od nje pa si mislim da je podložan njenim utjecajima zbog godina, ali nije više ni on "toliko mali", a dečko bome nije ni glup pa s obzirom na to čega sam se sve naslušala, mogu zaključiti dvije stvari: dečko je mazohist i pali ga što ga ova kontrolira ili jednostavno nije normalan. Prvo i ono najšokantnije, čita mu sve poruke i pregledava slike. Ima sve njegove šifre i može u bilo kojem trenu pogledati ili pronjuškati ono što ju zanima ili na što sumnja. Tako mu je između ostalog zabranila druženje s drugim ženskim osobama. S drugim curama smije biti viđen jedino onda kada je društvo raznoliko, znači ako ih ima više i u društvu prevladavaju muški. Ako ćemo baš pošteno, postoje samo neke cure s kojima smije komunicirati i koje su dobile njen blagoslov, a to su cure koje su prema njenom mišljenju ružne i nisu joj prijetnja (ona inače nije baš neki komad pa valjda otuda tolika nesigurnost i kompleksi). Svaki njihov razgovor o nekoj raspravljačkoj temi, bilo to o homoseksualcima ili nečem trećem, završava tako da mu očita neku od svojih ideoloških lekcija koje samo vadi iz svoje raskošne lepeze, a svaka nam je lekcija poznata jer su gotovo unaprijed skritptirane i naučene napamet. Ta su očitavanja popraćena nesvjesnim pljuvanjem kao posljedica pjenjenja i nekontroliranog bijesa, a prostorom odjekuje kričav glas. Jednom kad svjedočiš takvoj situaciji, jednoj raspravi, koja zapravo nije rasprava, već vatreni monolog pun mržnje, odlučiš se na puko promatranje. Gle, ja metak za tog jadnika ne preuzimam, nek se obrani sam. Isto kao što sam si ja bila jednako kriva jer sam joj svaki put prešućivala svoje mišljenje i što joj nikad nisam rekla da začepi gubicu. I da barem jednom u životu kaže nešto lijepo, a da ta rečenica ne počinje s "ja" u kojoj je ona, još jednom, heroj i moralna vertikala te priče. Ona svoje ponašanje opravdava životnim nedaćama koje su joj se dogodile i "napravile ju ovakvom". Kao, svjesna je da je jako glasna i da se zna nekontrolirano ponašati, ali eto, nije njena krivica i nek ju izvolimo svi prihvatiti takvom kakva je. Njezin je odnos prema ostalima dosta jednostran; očekuje poštivanje i uvažavanje, ali ne čini to prema drugima pa onda kada ne dobije očekivano, uvrijedi se i blati tu osobu do nemogućih razmjera. Koliko me puta na taj način pokušala okrenuti protiv nekih osoba, ne znam im više ni broj.
Inače, sve su žene glupe kurve, osim nje, njene mame i sestre, ali su zato, s druge strane, svi muškarci svinje i žene najbolja bića onda kad ovaj jadnik nešto krivo kaže pa mu se mora dokazati zašto je kriv. Zato što je muško, naravno. I mora mu crtati sve. Sam si je kriv što ga je opet rasplakala.
Uglavnom, s tom se osobom ne družim više, trebalo mi je neko vrijeme da vidim kakva je i da je zapravo ona bila glavni uzrok mom živciranju i stresiranju, ali ovo je nešto što me još danas uspijeva šokirati kad mi ona padne napamet. Ali evo za kraj jedna polulijepa priča o papučaru koji je prvi puta nakon pet godina rekao ne i kad sam po prvi puta pomislila da su mu se otvorile oči. Uglavnom, cura je jadnička obrađivala godinama da dođe u isti grad studirati (da ga ima pod nadzorom ofc), ali ovaj se po prvi puta zauzeo za sebe i rekao "ne". Sada joj svaki vikend dolazi iz drugog grada jer svako "ne" također nosi svoje posljedice. Jbg.

"Promašila sam zanimanje"

subota , 07.10.2017.

To je misao koja mi prolazi već danima kroz glavu *neka tužna melodija svira u pozadini i čuju se jecaji*.

Upisala sam se na diplomski. Nastavnički smjer. Prvi dojmovi: da se profesori plaćaju u strahu koji probude u studentima, sad bi bili multimilijunaši, a da se ne daj bože na njihovu nesreću, hrane tim strahom ... puknuli bi. Svaka druga riječ u rečenici je metodika, svaka treća priprava pa pedagoško i psihološko nešto. Odgoj i obrazovanje, odgoj i obrazovanje. Učenici su najbitniji i u centru svemira. "Pretpostavimo da je postignuta radna atmosfera da se može raditi" bla bla, morate napraviti to i to, pročitati to i to i napisati to.
Šta?
Zbunjena sam i ne znam odakle da počnem. Sve mi je apstraktno i realnost mi je opalila šamarčinu: "Ovo ćeš raditi!!" Fuck my life, ja sam još dijete u glavi, imam jedva metar i 6, ja sam još mala, ne moram ja još to. Ili?! Jbm ti! Šta sam koji vrag one papire za upis popunila kako treba.
Njima je to smiješno. Vide naše poplašene, razrogačene oči pa te nakon tone literature i "morate ovo i morate ono" pokušavaju utješiti: "Ma nemojte se bojati, nije to ništa strašno!", "Vidjet ćete, sve ćemo to proći, ići će vam to lako"- sijevaju očite laži.
Ovaj semestar je netipičan. Iz možda dva kolegija imamo kolokvije. Sad mi fale takva predavanja na kojima sam umirala jer znam da će profesori poslati prezentacije i da uvijek netko ima skriptu u rezervi. Dođe kolokvij, naučiš to par dana prije, položiš i nastaviš s daljnjim pobjedama. I žalila sam se na to. "Dosadno mi je", mislila sam si. "Jebo takva predavanja, to mogu i ja", mislila si je budala još donedavno. OK, nakon ovog ćete se pitat i mislit si da nam je obrazovanje u k, al da, više-manje smo svi na mobitelima pod predavanjima. Pa jbt ne razumijem ja riječi tipa politonirigoronija svjetskosvemirske gramatičke književnosti koja iskazuje pjesničku nemotivaciju. Nit mi treba to. Onak, realno, moramo učit pizdarije, ni na faksu nije ništa bolje, faks je samo teža srednja škola. Ali molim vas vratite mi takva predavanja!!!
Tu je sve praktično. Neki dnevnici i nekakvo zapažanje i glumljenje i pravljenje i simuliranje nastave omfg pa ja sam hermit, ja ko krtica živim pod zemljom, ne znam ja s ljudima! :D

OK, Lanolina, smiri se, predavat ćeš djeci, morat ćeš javno nastupati i morate glumiti i praviti se da ste vi profesori, a ovo učenici i moraš interpretirat tekstove i objašnjavat gramatiku. Smiri se.
Interpretirat tekstove i objašnjavat gramatiku?! OMG, pa ja se svako malo moram podsjećat na piščevu biografiju i zavisno složene rečenice, ne bacam ja to iz sebe ko iz rukava, o jbm ti.

Panika, panika. Očito. Vidi se. Na faks idem tek dva dana. Već sam razmišljala o ispisivanju. Moja lijena guzica i prokrastinacija i rad u zadnjim sekundama je navikao na luksuz i ne želi ga se odreći. Eto koliko sam zrela i spremna za to. A šta ću, ne želim studirat vječno. Štoviše, što prije odem, to bolje.

Ali onda. Biro. I ne daj bože rad u školi. Jer zasad sve zvuči još teže i zahtjevnije nego prije. Primite me u Konzum, bit ću najobrazovanija teta na salamama, ne šaljite me u školu!

OK. Da se razumijemo. Kad sam upisivala faks, moje postavke u glavi su bile 90 posto drugačije nego što su sad. Vodila sam se onom logikom, upiši ono što voliš i što te zanima, lako za novac. Jbt da mi je onda ova pamet. Ne bih upisala ovo što svaka druga osoba završi i onda prijeti da će ić u Irsku.
Još jedan razlog zašto sam ovo upisala: htjela sam promijenit svijet. O bože upucaj me kak ovo glupo zvuči, ne mogu vjerovat da sam napisala to i ostala živa. Kao, ja ću bit ko one cool profe iz filmova što ih razred odbaci na početku, al ti si tak cool i sav razuman i kreativan i onda kad umreš, sve generacije plaču za tobom i dižu ti spomenike.
E i ja ću bit full pravedna. Neće kod mene bully nikad operirat. To ću ja sredit. Stavit ću ja njega na njegovo mjesto. Kakav Superman, ja sam SuperLanolinaMan jbt.
Hellloooo, ja sam mala. Jednu su profesoricu malu ko ja stavili na one kukice za vješanje jakni, o čemu pričamo. Ja sam kukavica i bježim od konflikta i mrzim osuđujuće poglede. Koo koo. Kwa kwa kwa!

I ti sati su tako dosadni. Ono jbt. Raspravljanje s učenicima maltene nula bodova. To je ono što je meni u školi najviše falilo. Da me netko neki k pita i to osoba od krvi i mesa, a ne da mi se naredi da odgovaram na pitanja iz čitanke: "Što je pjesnik želio reći?", "Jel ti se svidjela pjesmica?", "Koja je tema?". I to su još normalna pitanja, neka budu takva da se zapitaš nad samim sobom i preispitaš svu svoju egzistenciju, ono, šta je autor pitanja želio reći, to je moje pitanje.
I kao kazna na kraju, riješite to za zadaću. Rubovi na stranicama vječito zaokruženi bili, a pitanja gotovo uvijek neodgovorena ili polovično, onako preko k. A mene je to još čak, ako ništa drugo, barem donekle zanimalo. Kak je drugim jadnicima bilo tek. Ili te čak pitaju nešto nevezano za nastavu: "Kako ste djeco?". Djeca: "Umorni smo i spava nam se.". Profa: "A ŠTA MISLITE KAK ĆE VAM BIT KAD KRENETE RADIT?!" ... omg sorry, veseli smo i spremni na rad, sry ono, ko te hranio poslije ponoći.

Zašto sad toliki strah? Zato što, evo, da se opravdam i da se malo sažalite nada mnom, zato što su tri godine faksa bila nakrcane s petsto kolegija od kojih je barem pola izmišljeno za nečiju satnicu i oduzimalo moje dragocjeno vrijeme i razjebane živce. Zato što nas se trpalo nekakvim čudnim rječnikom i pojmovima i definicijama koje smo svi samo naštrebali i odmah zaboravili. Jer smo ono najbitnije, o pjesnicima i piscima i djelima, prešli tek toliko i opet se koncentrirali na nekakvu stručnu literaturu. Gramatika još nekako. I nemojte mislit da smo neki lumeni, većina nas se mora stalno podsjećat na neke banalne stvari, ne znam šta da kažem na to. Možda smo jednostavno glupi svi, šta, i to je za ljude.

Razumijem ja da smo mi studenti i da to treba biti zahtjevnije i da nas sigurno neće pitat banalna pitanja, ali previše se otišlo u neko krajnost. Sad moram skidat skripte iz književnosti i gramatike i ponavljat sve ispočetka, sram me majke ti.

I ne želim interpretirat i provodit sat onako kako mi tamo neke metode i postupci nalažu. Evo jedan savjet profesora. Kaže, ako nam ostane još malo vremena prije kraja sata, nemojte se s njima šaliti i razgovarati, dajte im neki zadatak. E pa neću. Hoću da moji učenici znaju da ja znam da oni nisu samo tamo neka imena ili neki roboti. Ja ću sa svojim učenicima pričat. I rasturit ću ovaj faks, evo. Sad ste dobili svoje (mislim na faks jel). E tak, sad sam paničarenje odgodila za ponedjeljak. Vama ugodan vikend želim. Koji je pri kraju. Al nema veze.

I lako moguće da ću često pisat o faksu sad. Jer jel, strah me i sve mi je to novo.

Akne. Dio drugi. I uz malo sreće zadnji.

srijeda , 04.10.2017.

Očito da je moje jadikovanje o aknama pročitao netko i iz Daily Maila jer eno ga danas, ni pet ni šest, osvane članak o ženi koja ima isti problem. Sigurno je to u pitanju pa bi bilo nepristojno ne prokomentirati napisano.
Ta mlada žena se zove Kali Kushner pa koga zanima nek progugla kak izgleda, gdje živi i slične stvari. Zapravo, nek pogleda njen Instagram. Rekoh, kad već imam taj Instagram na kojem, sasvim NEočekivano kao iznimno dobra fotografkinja cvijeća i životinja imam samo 30-ak pratitelja, a ni profil mi nije zaključan, rekoh, idem prošpijat tu mladu damu. Ona ima akne gore od mene, da se u startu obranim od onih koji su guglali slike i sad si misle: "majket, nije vrag da i Lanolina tak izgleda, 'bemti!" Nije, nije, ja sam malo manje kritičan slučaj, al to je taj k o kojem sam pisala. I evo, skidam joj kapu jer stvarno nije lako pokazivat cijelom svijetu, to jest onom svijetu koji ima Instagram, kako izgledaš u najgorem izdanju. I tu naravno ne mislim na najgore izdanje tipa Nives Celzijus ili Lidije Bačić koje svoje loše izdanje heštegaju kao #raščupanakosa, #kaoslučajnomispalanaramenica, #vidimisemaloguzice, #ležanjenatrbuhuistopalauzraku. Uglavnom, kužite i sami. Ali evo što me malo bode u oči kod te djevojke/žene, što maltene u svaki opis stavlja kako smo najljepši ovakvi kakvi jesmo i da ne smijemo dati društvu da nas definira i nameće nam pravila. I onda, naravno, pišući to, gutne pol flašice Roaccutana. Jer "neće meni nitko reć da nisam lijepa, 'oć i ja imat lijepo lice. Al društvo nas ne smije definirat!!!" Kužite me, jel?
Da.
Zašto ju uopće spominjem i opet rejđam o jednoj te istoj stvari drugi put zaredom, je to zato što je Daily Mail glup i nedosljedan, a na njih se ko za vraga ugledaju daleko kvalitetniji 24sata koji su, usput rečeno, još i pametniji jer pazi ovo, Mejlaši napišu članak, a ovi ga kopiraju i bubnu kod Čika Prevoditelja i plaća zarađena. Pa si ti misli. Jbt. Opet bježim u digresiju. Da. Koga zanima, a mene zanima s obzirom na moje stanje face, proguglajte Roaccutane Daily Mail pa pogledajte malo naslove članaka. Većina je o tome kako lijek izaziva depresiju i povezivan je sa suicidalnim tendencijama i hrpom groznih stvari i onda nakon toga članci u kojima je Roaccutane heroj i spasitelj. Al ajd da prestanem više s tim Mejlom.
I za to me se pitalo, od strane dušebrižnika koji misle da ja, eto ne perem lice i ne idem kod tristo dermatologa: "Zašto ti doktor ne da Roaccutane? Moj dečko je to uzimao i sad je puno bolje, očistilo mu se lice".
Znam ja to sve. Roaccutane ili Accutane zaista jest heroj/spasitelj/isusbog svih nas koji patimo od aknoružnoće, ali postoji razlog zašto mi doktor tako olako ne želi dat recept na taj lijek, a bome postoji razlog zašto ga ne bih ni uzimala. Naravno i hvala bogu, Google nam je svima prijatelj (ako već nemate nekog tko je to uzimao da vam kaže). A ne moraš mu još ni poslat zahtjev i pitat se hoće li te prihvatit. Pa eto, ima dosta članaka, iskustava s foruma koji poručuju da uzmeš sve i svašta, samo to ne. Otprilike je isto doktor rekao: "Ajmo pričekat još malo". Uzeti to samo ako stvarno ne postoji više nikakva druga alternativa. I samo onda. Postoji "uzreka": Ako ti Roaccutane ne može pomoć, onda ti stvarno ništa ne može pomoć. Najebao si drugim riječima. A s druge strane, imaju pozitivna iskustva onih koji nisu osjećali nuspojave osim što su im usne krvarile od suhoće. I to je ok, ja im vjerujem, i ja ovaj svoj antibiotik podnosim dosta dobro s obzirom na to kakva sranja može uzrokovat. Doslovna sranja :).
Neću pisat o tome kako je Accutane triglopizodmilicin koji spada u vrstu tetrakurcodilidina, već ću jednostavno napisat ono što sam ja prosto seljački shvatila. Pisat za onoga koji možda razmišlja uzet to, al nek se naravno, prvo posavjetuje sa svojim liječnikom ili ljekarnikom da ne nabrajam, gledali smo svi te reklame. To je kemoterapijski lijek, ne izmišljam ja, kažu ljudi, kaže selo, koji izaziva hrpu nuspojava s kojima se ja nisam spremna nosit. Od toga da ti prvih nekoliko mjeseci faca izgleda gore neg ikad jer valjda svojim djelovanjem protjera sve iz dubine tvog postojanja na površinu. Ne smiješ se ne ni čohat (ko ni inače, al ko jebe savjete, jel da), koža se suši i otpadaju dijelići te jadne, ispaćene kože. Usne popucaju i da, ne smiješ se bavit tjelovježbom. Jer će te cijelo tijelo bolit, a ako misliš imat dijete, nemoj dok ti se tijelo ne iščisti od tog vraga jer fetusu može učinit cijelu armiju štete. Potrebne su redovite pretrage u slučaju ako ti otkazuje nešto. Ugrubo napisano. Sad, jel to stvarno uzrokuje depresiju, ostaju samo tri opcije. Prva je da je to istina. Druga, da ima potencijal izazvati to ako si inače podložan negativnim raspoloženjima i takve jake tablete su bile dovoljne da nesretnog korisnika "gurnu preko ruba". Treća, obitelj se želi nagrabit novaca. Svatko vjeruje onom u što želi vjerovat, vaš izbor.
Sve za lijepo lice i poglede upućene prema tebi jer si divan, a ne cističan.

Usput, nisam baš uzvraćala komentare što se tiče akni, al čisto da se zna da sam ih sve pročitala i hvala na podršci.

Borba s aknama iliti kako uspješno plašit djecu

ponedjeljak , 02.10.2017.

Jer ne možemo svi biti lijepi i pametni ili jedno i drugo pa je mene bog ili netko treći kaznio za sva moja zlodjela u ovom kratkom životu i podario mi - akne. Slike svoje na opću sreću i zahvalu naravno neću stavljat jer bi netko poznat mogao ovo čitat i prepoznat me po tim aknama zlu ne trebalo. Zašto pisat o toj ružnoj pojavi s kojom se, brat bratu, gotovo svatko bori ili se borio, pa onda nisam jadna ni jedina ni po čemu posebna, al eto, čisto da se požalim. Istinabog, kad je sve totalno otišlo u k i cijela faca mi se upalila, bilo mi je teško hodat gradom jer svi su blejali ili se okretali, ali ne zato što sam zgodna i jer imam dobru guzicu, već zato što su svi gledali koja mi je to pizda materna na licu i šta sam radila da sam to dobila. Osjećala sam se neshvaćeno i po prvi puta u životu znala kako je našim selebritijima koji sasvim neočekivano dobivaju svu pozornost novinara jer su dijete nazvali Najomi Kia ili sasvim nevino pokazali sisu. Jednom se čak dogodilo da je nekom djetetu ispred trgovine skoro smoki ispao iz ruke, a ladica mu je pala do poda uz grimasu gađenja. Da mu nije bilo mame viknula bih mu "bu!" pa da dojam bude potpun. Mali i ovako ima noćne more još dandanas i sada napokon zna da Freddy Krueger stvarno postoji, samo što se javnosti laže i nitko nije priznao da je Freddy zapravo Fredina i da živi u Hrvatskoj.
Akne su moj zaštitni znak. S njima živim već dvije godine i toliko dugo pijem antibiotike i za mene bi najbolje odgovarala ona, uz malo preoblike, "ne može mi nitko ništa, jača sam od sudbine" i "ono što te ne ubije, ojača te" jer brat bratu ti antibiotici ubijaju sve redom. Najbolji su savjeti onih koji kao ne osuđuju pa se prave pametni. Uvijek netko ima neku tetu od strine s mamine strane koja je imala isti problem i ona je sebe mazala tim i tim u tolko sati deset puta dnevno i njoj je za dva dana prošlo pa nek probam i ja. "Jesi išla kod dermatologa? A zašto ti nije dao taj lijek? A što s ovim losionom, jesi ga probala?" Ajd majke ti ljudi, shvatite, ne umirem. Probala sam sve i svašta, mogu se mazat s dvadeset krema dnevno i pit 10 antibiotika taj se k s lica neće maknut, jedino se može kontrolirat malo. Maknut će se kak je i došlo i dost više. Ali ajde, navikne se čovjek s godinama da se bleji u njega ko u sedmo svjetsko čudo, a i kad ću dobit toliko pozornosti ko sad. Je da je negativna, al nitko nije nikad toliko dugo i toliko često zurio u mene. Kad ću opet imat priliku, ajd. Bože sačuvaj tih slinavih blejavaca. Možda bih trebala napravit neki biznis od te svoje face kad ju već imam takvu jer je u zadnje vrijeme postalo popularno sve i svakakve zvat krasnima i stavljat ih u novine jer trepavice imaju na čelu, a ne na oku. Baš bih trebala. Kao, pokrenut neku kampanju da nas se ne diskriminira i da ljepota dolazi iznutra. Ako ništa drugo, budale me izjegavaju, neće imat posla sa mnom, ko zna šta sam ja radila. Laku noć.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se