Tko o čemu, ja o upisima (opet) i 22.9.

petak , 22.09.2017.

Već sam pisala o upisima, ali evo još jednom ću spomenuti: kvragu i toliki papiri i letanje po faksu i gradu ne bi li skupio sve što ti treba. Sad kad je završni rad napokon unesen i mogu ići dalje pokoravati faks svojim buntom papira, naiđeš na hrpu zapreka ne bi li se napokon upisao. Nekad se zapitam je l' mi stvarno trebaju još te dvije godine (kako ne bi). Na mom faksu bilo kakva procedura je začarani krug. Dođeš u referadu, sav zbunjen i zabrinut (misliš si, jesam se prekasno sjetila pitati za taj papir, što ako je rok prošao; sljedeća misao: "Koji rok jbt?"), skupiš ono malo hrabrosti pa pitaš. Onda te teta ili tetak pogleda preko šaltera, tek toliko da mu se vide oči i malo nosa pa ti preko one stvari kaže: "Piše sve na stranici faksa". "Joj, hvala Vam" - kako sam samo glupa. Sigurno se nisam prije sjetila pogledati stranicu faksa ili pitala nekog s godine, jednako zbunjenog, ali onda ti na toj famoznoj stranici piše: "Za sva pitanja i nedoumice upitati referadu". Zbilja? Nemalo se puta dogodilo i da ti kažu: "ne znamo mi za to, svake godine je drugačije". Što je svake godine drugačije? I ako vi ne znate i ne zna magična stranica faksa, kako bih ja trebala znati. A bitno da ti prijete ako ne ispuniš sve tražene uvjete da prijavu neće uvažiti. Super. Najbitnije da ja nekoliko dana prije upisa ispljunem nekoliko stotina kuna da bi mi na kraju, možda, rekli da uvjeti nisu zadovoljeni. Znam ja da ti ljudi tamo imaju posla preko glave s tim upisima, ispuni onaj papir, lupi pečat tamo, isprintaj ovo, potpiši ono, da im mi dolazimo s glupim pitanjima i da su pod stresom i da više ni sami ništa ne znaju, ali molim vas. Na istoj smo strani. Jednom kad prođem cijelu ovu farsu s papirima i postupcima oko tih papira (sad bi se normalna osoba pitala, dobro, o koliko papira pričamo: vjerujte mi, pričamo o jako puno papira ako uzmemo u obzir koje je stoljeće), napisat ću vodič o upisima za sljedeće generacije, ali taj vodič iduće godine neće važiti "jer je svake godine drugačije". Nastoje se modernizirati i malo uljepšati tu zgradu i tobože smanjiti papire, ali ne ide im. Ispunjavanje papira neću spominjati. Znam da nisam jedina koja je idiot za to jer sam kroz priču shvatila da smo (barem s moje godine) svi idioti za to. Lako za ime i prezime i datum i prebivalište, ali zajebi negdje neki broj i adios. Najgori deveti mjesec ikada, bilo bi mi manje stresno da su mi ostali ispiti nego ovo. Ali ajde, idući tjedan je sve napokon gotovo i mogu se samo nadati da će mi prijavu prihvatiti i da sam svako slovo i svaki broj stavila na odgovarajuće mjesto.
Na stranu žalopojke, vidim da svi spominju 22.9. kao Dan borbe protiv nasilja nad ženama pa da i ja nešto kažem o tome. Neki dan hodajući gradom, iza mene se svađa, pretpostavljam, bračni par. Točnije, ona šuti i plače, briše nos maramicom i nešto se ispričava, a on ju "časti" raznim nazivima, od kurve do glupače i natrag. Malo za reći da se polako svi okrećemo i gledamo što se događa. Stanu na semafor ispred mene, ona je sva stisnuta i jadna, a on, glavni seljober u Adidas trenirci i lančinom oko vrata (ne mislim da su svi koji nose Adidas trenirku i "lančinu" loši ljudi, opis je tu više zbog same priče) pruža ruku ženi kraj sebe: "ooo, gdje smo, što ima, kako si?" Žena kojoj je pružena ruka je naočigled neugodno, ali odgovara i smješka se. Uglavnom, nakon jednominutnog smirenja, upali se zeleno i "čašćenje" se nastavi, skrenu u neku uličicu i nestanu. Rekla sam nekoliko ljudi to jer nisam nikad svjedočila tome da netko tako javno i glasno vrijeđa pa su me neki pitali zašto nisam pozvala policiju. Da vam iskreno kažem, došlo mi je da mu skočim za vrat, ali realno, ja sam mala k'o vrtni patuljak i čovjek je naspram mene div i još pritom nasilan. I zašto se miješati u to? Ne zna se kome bi bilo neugodnije, a čisto sumnjam da bi mi ta žena bila zahvalna. Jer, kada čovjek malo bolje razmisli, u slučaju da sam bilo kako intervenirala i ako do tada nije dobivala dnevnu porciju batinjanja, od toga dana bi sigurno dobivala. Pozvati policiju? I reći što? "Muž vrijeđa ženu, a možda ju kod kuće mlati, ne znam za sigurno, ali šalje mi tu neku vibru". I jbg, završilo je na tome da se nadam da će žena iz priče shvatiti da čovjek koji te vrijeđa (ne mora nužno i mlatiti) nije čovjek, a svakako nije dobar muž ili ne daj bože nekome otac. Mogli smo bilo tko intervenirati, ja ili netko drugi, ali onaj koji joj stvarno može pomoći je ona sama. Jednom kad shvati da tako ne mora i ne smije biti, onda će se prave promjene i dogoditi. Osjetljiva tema o kojoj sam zapravo rekla jako malo i o kojoj se da raspravljati, ali zasad toliko od mene.

Malo prosipanja "mudrosti" o privatnosti i o komentarima

četvrtak , 21.09.2017.

Prošli je post bio preosoban pa sam ga obrisala. Sumnjam da itko zna o čemu pričam, ali i da zna, nema veze. Bez obzira na to što sam ovdje anonimna, u onom trenutku kada sam podijelila nešto što je bilo sasvim privatno, osjećala sam se kao da sam podijelila previše i da sada svi znaju o kome se radi. Tim više što sam onda dok sam pisala to bila rastresena i nerazumna, a smatram da sugovornik zaslužuje znati i drugu stranu priče (jer mrzim biti "žrtva", ali to je, kako sam rekla, preosobno). I u životu izvan ovog "blogerskog" (koji je prilično kratak :D) ne volim pričati o privatnim stvarima. Imam jednu prijateljicu s kojom mogu otvoreno pričati i kojoj u potpunosti vjerujem, ali čak ni ona ne zna sve niti mislim da treba. Svi imaju svoje probleme i dodavati im još jedan svoj je presebično čak i za nesebično prijateljstvo. Osim toga, svaki put kad dođe do pričanja o stvarima koje me muče budem presubjektivna. Nose me emocije i ne sagledam situaciju objektivno niti me u tom trenutku nekakva objektivnost zanima. I zato se nakon "emocionalnog pražnjenja" osjećam još gore. Kao da sam toj osobi stavila još dodatnog tereta i kao da sam onu drugu oblatila (i ne želim da sugovornik o toj osobi misli loše jer se ja ne znam pobrinuti za svoje emocije i kako ću se odnositi prema problemu). Zato dijeljenje svojih osjećaja i problema s drugima, pa čak i na ovakav način, doživljavam kao potpuno "razgolićenje" i "otkrivanje", ali i svojevrsno blaćenje one treće. Znam da nisam jedina koja se tako osjeća, štoviše, vjerujem da se gotovo svi tako osjećamo, ali muči me što nemam gdje ni kome reći kako se osjećam ni što mislim (pa čak ako to vrijedi samo za taj jedan kritični trenutak). Pisanje u nekakvu bilježnicu ne dolazi u obzir. Uvijek postoji mogućnost da će ju netko naći, a i svoj rukopis ne podnosim (oni dnevnici na ključanje isto nisu opcija; čudi me da ne izgubim ključ od kuće, a ne neki mali ključić od dnevnika u koji pišem gluposti). Pisati ovdje dolazilo bi u obzir kada nitko ne bi mogao vidjeti blog, ali s druge strane, ima i drugih stvari u životu (hvala bogu) o kojima bih voljela pisati i voljela čuti (pročitati :D) što vi mislite o tome. Ne znam zapravo zašto je to problem, podijeliti svoje osjećaje ili probleme tu gdje te nitko ne poznaje (osim ako ti to ne želiš). Valjda u tome što kada bih pisala o stvarima takve tematike ne želim pročitati komentare. Ne želim da mi netko daje savjete, kritizira ili jednostavno pruži utjehu, a dobro znam da se komentari, ukoliko ih ne želiš, mogu isključiti, ali ni to ne bi bilo rješenje (barem za mene). Zašto objavljivati onda? Napravit ću sad jednu jako jako veliku digresiju, nevezanu za sve gore, ali priča s komentarima me podsjetila na post u kojem se jedna blogerica obraća drugoj zbog komentara. Već sam nekoliko puta naišla na postove u kojima se međusobno prozivaju zbog komentara. Netko je uvrijeđen i odmah uzvraća, što se u pravoj, "oči u oči" komunikaciji isto može "izignorirati" na svoj način, ali ovdje zaista ima pregršt opcija koje ti omogućuju ignoriranje ljudi koji te živciraju ili iz tebi (ne)poznatih razloga jednostavno ne odgovaraju. Ja osobno tu dolazim kad se želim opustiti, pročitati nešto što mislim da je zanimljivo i prokomentirati ili ne prokomentirati to, nevažno (nekad mi se jednostavno ne da), a ne zato da se s nekim prepirem zbog stajališta ili teme posta ili komentara. Zašto sad uopće spominjem to tu, a ne u komentarima tamo je zato da svi oni koji ovo možda čitaju ili žele komentirati, znaju sljedeće: svatko ima pravo na svoje mišljenje. I svatko tko želi poštovanje, mora ga zaslužiti. Ne toleriraš tuđa mišljenja? Neće se onda tolerirati ni tvoje. Blokiran si, a ne znaš zašto? Jednostavno pusti to na miru. Zašto uopće želiš znati zašto te netko blokirao i zašto nekog tražiti da se zbog tog očitava i opravdava? Očekivati opravdanje od osobe koju ne poznaješ i nije ti nitko bitan u životu? I onda na kraju krajeva se možda izgladi to i možda dobiješ pravo opet komentirati, ali mene bi više prošla volja. Opet, ja sam takva da me ne zanima previše zašto sam nekome možda dosadna ili zašto netko nikad ne želi uzvratiti komentare (ne uzvratiti u smislu; ja tebi komentiram pa moraš ti meni, već mislim na odgovor na temu o kojoj se pisalo), a neki drugi su opet takvi da njih to pati i baš moraju znati i sve je to za ljude. Uglavnom, napravila sam sad nešto što nisam htjela, a to je reći svoje mišljenje o nečemu što uključuje i druge blogere, ali eto imala sam potrebu reći nešto o trenutno aktualnoj temi.

Kad sam bila mala ...

srijeda , 13.09.2017.

... igrala sam se sama sa sobom (nije bilo djece u ulici s kojom bih se mogla igrati).
... blato mi je bilo najbolji prijatelj. I jako zahvalno "tijesto". Kolač od blata s travom bio je jedan od boljih specijaliteta (nisam ih jela).
... htjela sam maci praviti društvo dok jede (pa sam se počastila jednim keksom i skoro se ispovraćala. Otad je maca opet jela sama).
... razbijala sam stvari (ne znam zašto, bilo mi je fora valjda).
... išarala sam sestrin leksikon (ups :/).
... otvorila sam ukrasni poklon i po prvi puta se iskreno razočarala (stiropor??? Osjećaj je bio isti kao i onda kad mi je baka rekla nešto u što sam već sumnjala - djed Božićnjak ne postoji).
... obožavala sam bojanke.
... voljela sam pisati pjesme i jesti (ljubav prema hrani je stalna).
... ljubav prema bombonima je dugo trajala.
... iritirala sam stariju sestru (naravno).
... bila sam živčana (čudno za dijete, ali oduvijek sam mali živac).
... spavala sam dokad sam htjela.

I to je samo djelić :). Sad sam kao velika, ali sam i mala. I fizički i psihički, a nezrelost pokušavam prikriti prividnom zrelošću :).




Kakvi ste vi bili? :)

Zašto bi upisi bili jednostavni ...

utorak , 12.09.2017.

... kad mogu biti komplicirani. Čovjek bi pomislio da nakon svih položenih ispita možeš osvojiti cijeli svijet (zvuči smiješno, ali nama studentima položiti ispit je sve); "samo daj dva, opet me zakinuo, nije mi htio priznat, a znam da je točno, nije mi htjela dat ni pola boda, trebala sam dobit 4" ... nastavi niz. Uvijek neke muke i problemi, trošenje istrošenih živaca i jaka želja da profesoru kažeš što bi poslije požalio. Došao je i taj dan u sedmom mjesecu kad sam dala zadnji ispit preddiplomskog studija. Osjećaj? Mislila sam da ću se počastiti nekom zabavom s dragim ljudima, ali ti su dragi ljudi nakon položenih ispita ili između preostalih ispita, pobjegli kući glavom bez obzira. "Zabava? Alkohol? Pizza? Zezancija?" - a ne, ne mogu, umorna sam, boli me glava i moram učiti. Wow, thx, ali svejedno razumijem; iskreno, nije mi se ni dalo partijati, nagradila sam se tušom, gledanjem filma i konačno - spavanjem. Nagrađivanju je došao kraj vrlo brzo - ostao je završni rad i treba ga uskoro napisati. Tipkanje, iščitavanje, odlasci u knjižnicu, kopiranje literature, prepravljanje, slanje rada na uvid, iščekivanje ... tako je uglavnom prošao ostatak sedmog mjeseca i onda je profesor rekao da je vrijeme za godišnji. Sad je rujan, ostali se studenti s moje godine (ili kako bi se reklo, kolege) muče s ispitima i love uvjet za diplomski (jbg, nema više prebacivanja), a ja još radim na vražjem završnom. Rad je napisan, ali profesor uporno pronalazi sitnice koje mu smetaju, hoćeš od fusnote, naziva poglavlja, broja stranica ... nema veze, ispravit ću (pobogu lik, jednostavno uzmi crvenu kemijsku i prepravi pa mi nećeš morati govoriti dva puta). Ali naravno, tomu nije kraj. Uz to sve neka se borim i s papirologijom. Podigni ova tri papira, ali onaj treći odnesi tamo. Četvrti papir dobiješ tek idući dan, a rok ti mogu prijaviti tek nakon predaje tog četvrtog papira. I da, podsjetite mentora da upiše ocjenu rada (kada bi me barem pustio na miru s tim) i onda opet dođete za tjedan dana po druga dva papira i onda idete ... Ma ko će ih zapamtit više, ali bitno da "sve piše na stranici od faksa" (ne piše). Samo želim da završi ova noćna mora (pusti me na miru i daj mi četiri :D) da mogu proučiti proceduru upisivanja kao još jednu od tisuću skripti(ca) dosad. Bože daj mi snage.

Dan kroz fotografiju

nedjelja , 10.09.2017.

Lijep je dan kad se probudiš, popiješ kavu i jednostavno uživaš. Brige neka ostanu za neki manje lijep dan. Zato sam odlučila s vama podijeliti nekoliko svojih fotografija. Uživajte :).

"Nametanje" glazbenog ukusa :)

ponedjeljak , 04.09.2017.

S 12 godina sam slušala Beatlese i Kinkse, s 13 Velvet Underground i Doorse, s 14 Ramonese i Pink Floyde. Ugrubo rečeno, ni ne sjećam se više pravo (a i bilo ih je više od nabrojanih). Iako, ne mislim da sam dovoljno poštivala takvu glazbu, u smislu da ju ju nisam dovoljno dobro razumjela; koliko jaku poruku nosi ili koliko je samo "trivijalna" s jedne strane. Kroz srednju školu mi je više manje ostao isti glazbeni ukus, bez previše eksperimentiranja i spontanog šaranja po You Tube-u ne bih li saznala za neke druge dobre bendove (jesam, ali je bilo kao da i nisam). U zadnje vrijeme sve manje i manje slušam navedene bendove, valjda od zasićenosti i želje za novim zvukom. Uglavnom, mislim podijeliti mali djelić onoga što slušam pa tko pročita ovo i bude dobre volje, neka posluša, tko neće, nema veze.

Pale - Two Wrongs

Njihova najpoznatija pjesma je Too Much (a ako provjerite, vidjet ćete da ljudi više pričaju o spotu i kako ih guši to, nego što pričaju o samoj pjesmi), ali ova mi se malčice više sviđa. Generalno nisu aktivni baš, imaju malo pjesama i javnosti nisu pretjerano poznati.

Lorn - Acid Rain

Zvučat ću kao pravi hipster (jer u duši to jesam), ali saznala sam za tu pjesmu prije nego što su ju počeli hvalit svi haha. Više-manje mi sve Lornove stvari odgovaraju.

Kavinsky - Nightcall

OK, mislim da je vrijeme da napokon pogledam taj film jer zvuči obećavajuće i ima super soundtrack sudeći po ovom. LP.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se