Tko o čemu, ja o upisima (opet) i 22.9.

petak , 22.09.2017.

Već sam pisala o upisima, ali evo još jednom ću spomenuti: kvragu i toliki papiri i letanje po faksu i gradu ne bi li skupio sve što ti treba. Sad kad je završni rad napokon unesen i mogu ići dalje pokoravati faks svojim buntom papira, naiđeš na hrpu zapreka ne bi li se napokon upisao. Nekad se zapitam je l' mi stvarno trebaju još te dvije godine (kako ne bi). Na mom faksu bilo kakva procedura je začarani krug. Dođeš u referadu, sav zbunjen i zabrinut (misliš si, jesam se prekasno sjetila pitati za taj papir, što ako je rok prošao; sljedeća misao: "Koji rok jbt?"), skupiš ono malo hrabrosti pa pitaš. Onda te teta ili tetak pogleda preko šaltera, tek toliko da mu se vide oči i malo nosa pa ti preko one stvari kaže: "Piše sve na stranici faksa". "Joj, hvala Vam" - kako sam samo glupa. Sigurno se nisam prije sjetila pogledati stranicu faksa ili pitala nekog s godine, jednako zbunjenog, ali onda ti na toj famoznoj stranici piše: "Za sva pitanja i nedoumice upitati referadu". Zbilja? Nemalo se puta dogodilo i da ti kažu: "ne znamo mi za to, svake godine je drugačije". Što je svake godine drugačije? I ako vi ne znate i ne zna magična stranica faksa, kako bih ja trebala znati. A bitno da ti prijete ako ne ispuniš sve tražene uvjete da prijavu neće uvažiti. Super. Najbitnije da ja nekoliko dana prije upisa ispljunem nekoliko stotina kuna da bi mi na kraju, možda, rekli da uvjeti nisu zadovoljeni. Znam ja da ti ljudi tamo imaju posla preko glave s tim upisima, ispuni onaj papir, lupi pečat tamo, isprintaj ovo, potpiši ono, da im mi dolazimo s glupim pitanjima i da su pod stresom i da više ni sami ništa ne znaju, ali molim vas. Na istoj smo strani. Jednom kad prođem cijelu ovu farsu s papirima i postupcima oko tih papira (sad bi se normalna osoba pitala, dobro, o koliko papira pričamo: vjerujte mi, pričamo o jako puno papira ako uzmemo u obzir koje je stoljeće), napisat ću vodič o upisima za sljedeće generacije, ali taj vodič iduće godine neće važiti "jer je svake godine drugačije". Nastoje se modernizirati i malo uljepšati tu zgradu i tobože smanjiti papire, ali ne ide im. Ispunjavanje papira neću spominjati. Znam da nisam jedina koja je idiot za to jer sam kroz priču shvatila da smo (barem s moje godine) svi idioti za to. Lako za ime i prezime i datum i prebivalište, ali zajebi negdje neki broj i adios. Najgori deveti mjesec ikada, bilo bi mi manje stresno da su mi ostali ispiti nego ovo. Ali ajde, idući tjedan je sve napokon gotovo i mogu se samo nadati da će mi prijavu prihvatiti i da sam svako slovo i svaki broj stavila na odgovarajuće mjesto.
Na stranu žalopojke, vidim da svi spominju 22.9. kao Dan borbe protiv nasilja nad ženama pa da i ja nešto kažem o tome. Neki dan hodajući gradom, iza mene se svađa, pretpostavljam, bračni par. Točnije, ona šuti i plače, briše nos maramicom i nešto se ispričava, a on ju "časti" raznim nazivima, od kurve do glupače i natrag. Malo za reći da se polako svi okrećemo i gledamo što se događa. Stanu na semafor ispred mene, ona je sva stisnuta i jadna, a on, glavni seljober u Adidas trenirci i lančinom oko vrata (ne mislim da su svi koji nose Adidas trenirku i "lančinu" loši ljudi, opis je tu više zbog same priče) pruža ruku ženi kraj sebe: "ooo, gdje smo, što ima, kako si?" Žena kojoj je pružena ruka je naočigled neugodno, ali odgovara i smješka se. Uglavnom, nakon jednominutnog smirenja, upali se zeleno i "čašćenje" se nastavi, skrenu u neku uličicu i nestanu. Rekla sam nekoliko ljudi to jer nisam nikad svjedočila tome da netko tako javno i glasno vrijeđa pa su me neki pitali zašto nisam pozvala policiju. Da vam iskreno kažem, došlo mi je da mu skočim za vrat, ali realno, ja sam mala k'o vrtni patuljak i čovjek je naspram mene div i još pritom nasilan. I zašto se miješati u to? Ne zna se kome bi bilo neugodnije, a čisto sumnjam da bi mi ta žena bila zahvalna. Jer, kada čovjek malo bolje razmisli, u slučaju da sam bilo kako intervenirala i ako do tada nije dobivala dnevnu porciju batinjanja, od toga dana bi sigurno dobivala. Pozvati policiju? I reći što? "Muž vrijeđa ženu, a možda ju kod kuće mlati, ne znam za sigurno, ali šalje mi tu neku vibru". I jbg, završilo je na tome da se nadam da će žena iz priče shvatiti da čovjek koji te vrijeđa (ne mora nužno i mlatiti) nije čovjek, a svakako nije dobar muž ili ne daj bože nekome otac. Mogli smo bilo tko intervenirati, ja ili netko drugi, ali onaj koji joj stvarno može pomoći je ona sama. Jednom kad shvati da tako ne mora i ne smije biti, onda će se prave promjene i dogoditi. Osjetljiva tema o kojoj sam zapravo rekla jako malo i o kojoj se da raspravljati, ali zasad toliko od mene.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se