Aha, da. Ček, šta?

utorak , 29.08.2017.

Kad bi me se pitalo što bih promijenila tu na blogu, bio bi to onaj dio kad se želiš ulogirat. A problem je kad napraviš 50. blog, imaš pamćenje ko ribica i zaboraviš i e-mail i korisničko i lozinku. E-mail još nekako, ali da ti pošalju lozinku (koja je vrlo vjerojatno ona ista ko i na drugih pet računa), moraš znati korisničko ime. Korisničko ime? Hmmm, s obzirom na to da svako korisničko izmišljam više nego što pišem post, šanse su nikakve da ću ga se sjetit. Jer kao treba zvučati "cool" i nešto čega ću se sjetit (mhm, ko da se ne znam).
Ja sam još mlada, ali nekad se ozbiljno zabrinem za svoje pamćenje. Znate ono kad idete po nešto u drugu sobu pa čim uđete, zaboravite po što ste došli? E tako je meni više-manje stalno. Vrlo vjerojatno zato što sad preko ljeta ne radim baš ništa već zurim pred sebe u kojekakve gluposti pa mozak oslabi ili šta, ne znam, ali bude u boljem stanju kad krene faks i silno štrebanje (možda je u tome problem?).
Krenu muke onda kad navečer trebam popit antibiotik koji ubija sve živo i neživo pa se ubijam razmišljajući nisam li ga popila već ranije, ali pretpostavljam da bih saznala vrlo brzo nakon mučnine i slabine (ili ne mora bit, ne znam jesam ikad dvije zaredom popila, a možda svaku večer popijem dvije, ko će ga znat). Zato se ja ne smijem bakicama i djedicama kad kažu da su zaboravili što su htjeli reći (iako oni to uglavnom kažu smijeh; ne znam je li fejkan ili zato što mogu zaboravit, a da se ne osjećaju glupo zbog godina). Dok neki kupuju cigarete (i to sam ja) na kiosku, ja već neko vrijeme gledam hoću li kupit križaljku jer znate, križaljke su dobre za razdrmavanje uspavanog mozga (usput, nikad mi nisu bile jasne polugole tete na naslovnici, možda da privuku križaljski ne nastrojeni puk?). Dogodi se isto i s hranom kad mi dan prolazi užasno sporo pa ne znam jesam li jela uopće (tad naravno, jedem za svaki slučaj. Više puta). Dakle, kod mene su pet razloga zašto zaboravljam (kad malo bolje razmislim o tom):
1. želim zaboravit (prođe glupi, naporni ispit koji položim, a čije polaganje simbolično prolazi bacanjem vražje skripte u kantu i momentalnim brisanjem svega iz glave da stane drugo)
1. a. neugodna sjećanja, naravno
2. zaboravljam jer zahrđam od podužeg nerazgibavanja mozga glupostima iz prve točke
3. kažem da sam zaboravila, ali zapravo nisam, samo ne znam što bih sljedeće "pametno" :) rekla
4. prošla sam kroz magična vrata
5. nebitno mi je.

Idem radit sad što god sam htjela radit, sam dok se sjetim (iako bi bilo najbolje otić spavat u ovo doba). LN onom ko može.

Uhvatila me ozbiljnost

nedjelja , 27.08.2017.

You know, I’m from a different time, young man. A dark time to you. I’m from a time that I didn’t even used to know who was on the phone until I answered the shit. Like, when tragedy used to strike. I remember I was 12 years old, and the teacher wheeled a television set into the classroom. You remember these days? And she turned it on to one of three channels. And she said, “Class, the space shuttle is taking off, and we’re all gonna watch it take off.” Man, that shit was going great for like, three to five minutes. That’s right. You remember. It fucking exploded! Right on television. Everybody on board, dead. Immediately presumed dead. It was so bad, the teacher looked at all the kids and was like… “You can go home.” It was a goddamn national tragedy. This was Cold War America. The Russians were laughing at us. My point is, for a guy your age wouldn’t even know the pain, because in your generation, it’s like the space shuttle blows up every fucking day. How can you care about anything when you know every goddamn thing? I’m getting over one cop shooting, and then another one happens, and then another one happens, and another one happens. I’m crying about Paris, and then Brussels happens. I can’t keep track of all this shit. So you just give the fuck up. That’s the hallmark of your generation, and that’s fucked up, because your generation lives in the most difficult time in human history. This is the age of spin. The age where nobody knows what the fuck they’re even looking at. You kids don’t know. Your generation is just determined to be angry, mad. Everybody’s mad. Back when we were growing up, only black people were mad. Now everybody’s just trying to get in on the act. I try to think to myself, “When did everyone get mad?”

- Dave Chappelle, The Age of Spin (2017)

Poprilično dobar razlog zašto sam stavila ovaj citat: boli me briga za cijeli svijet (ali opet, želim biti heroj). S jedne strane me boli briga za cijeli svijet, s druge strane suousjećam sa svima. Kao da sam rastrgana na dvije strane. Malo pa malo poprilično zastrašujuće vijesti. Upališ TV ono opet o ISIL-u i odrubljenim glavama nevinih ljudi pa se zamislim u kakvom svijetu živimo. Par dana kasnije jedan cijeli grad je skoro nestao s lica Zemlje kao posljedica rata pa si pomislim "Rat, a 21. stoljeće. Nije li nas se već odmalena učilo da je povijest učiteljica života ne bi li se stvari poput ovih prestale događati?"
Malo poslije, samo što su se slegli dojmovi, netko se kamionom zaleti u skupinu ljudi i dođe ti da se lansiraš na Mjesec. No neki drugi put stavite neku drugu vijest i neću je doživjeti više. "Tragedija? Što je novo? Tragedije se događaju posvuda i svima/ Nisu jedini/ Koga briga/ Eeehh" ili potpuno ne komentiranje situacije kao ono, dajte nešto što će izazvati nekakvu reakciju. I mislim da sam grozna osoba zbog toga. Ne bih se sad upuštala toliko u nekakvu svoju psihoanalizu pa pokušavala dokučiti radi li se o nekakvom poremećaju ili ne, ali čini mi se da je većina takva. Da većinu jednostavno boli k. Baš kao što je Chappelle rekao, mi smo sjebana generacija koja živi u sjebanom vremenu. Progutala nas je hrpetina informacija kojoj se svakodnevno izlažemo i u samo par klikova možemo biti dio užasa o kojem se piše i priča po portalima i vijestima. Neka mi se netko požali da mu je teško i pomislit ću si "Kome jebeno nije, svima nam je teško, pa ne seremo. Imaš probleme? Žao mi je, svi ih imamo pa nas nitko ništa ne pita i nastavimo dalje sa životom." Takva sam. I onda malo zastanem pa mi bude i više nego jasno da sam već ovako mlada poprilično grintava i bezosjećajna, ali i kontradiktorna. Boli me k, a opet želim promijeniti svijet (nazovite ulice po meni i dignite mi spomenike). Trenutno mi je cijela zbrka i kaos u glavi koji si naravno sama svjesno napravim (okrivit ću internet) i koji ću iskoristiti kao izgovor (za sve rečeno) i za sada završiti.

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se