Crazy cat lady :D

ponedjeljak , 20.11.2017.

Imam svoju macu koju hranim, vodim veterinaru, dajem joj ampule i tabletice, mazim i pazim, ali tu su još i neke druge mace koje službeno ne žive sa mnom i nisu moje, ali se osjećam kao da jesu. Ima jedan mačak iz susjedstva koji često voli navratiti kod mene, kako ja iz šale kažem, na kavu, ali on dođe zbog moje mace s kojom se voli igrati. On, naime, nije mica beskućnica kako zovem mace bez doma i vlasnika, pa on ne dobije jesti keksiće, ali zato dobije porciju gnjavaže zbog čega me u zadnje vrijeme izbjegava (ne mogu ga kriviti). Moja maca glumi nedostižnu i provocira ga, a on se zbog toga želi potrgati. Zajedno istražuju, njuškaju i lutaju, ali mu svejedno opali šamar tek toliko da zna gdje mu je mjesto :).
Neke druge mace samo prolete kroz dvorište, ne žele smetati, ne treba im jelo i maženje, njih zanima samo prolaz, a ako ih ova moja ugleda, možda se i potuku ("jer ne možeš ti meni samo tako prolaziti kroz dvorište, a da se mene ne pita" :)).
Druge dvije mace koje žive u prednjem dvorištu su ničije mace. Napuštene i gladne, od kojih je jedna vrlo vjerojatno u jednom periodu u kojem od svojih devet života, prošla kroz torturu. Vide se neke stare rane, a bježi od i od čovjeka i bilo kakvog kontakta. Njih dvoje svaki dan dobiju kekse, a ponekad i mesa kao danas. Ujutro me uvijek dočekaju pred vratima, a navečer me do njih otprate. Naravno, volim misliti da je to iz nekakve zahvalnosti i jer mene vide kao njihovom "gazdaricom", ali sam svjesna da je to zato što su naučile da od mene dobiju jesti pa trče za mnom ne bi li iz mene poispadali keksi :D.
Maca za koju pretpostavljam da je bila maltretirana, napokon se počela "opuštati" i počinje mi vjerovati nakon dobrih pola godine svakodnevnog hranjenja. Sada se da pomaziti i "popriča koju sa mnom" (znam, luda sam :D).
Neki mi zbog toga pametuju i gledaju me kao da nisam normalna. Ne mogu shvatiti zašto primjerice dam novce za azile (kroz kupnju njihovog kalendara, majice ili tako nešto), ne mogu shvatiti zašto hranim te mačke i općenito ne mogu shvatiti moje ponašanje kad vidim životinje (ja moram pomaziti svaku macu i psa, ne mogu si pomoći :D). Tako se neki smatraju adekvatnima prokomentirati moje suludo i nerazumno ponašanje pa mi pokušavaju nabiti krivnju ili grižnju savjesti zašto u tolikoj mjeri ne pomažem čovjeku. I nikada mi to neće biti jasno. Trebam li se ja opravdavati za svaku nahranjenu životinju nekakvim statusom na fejsu, trebam li pisati molitve po fejsu ili lajkati kojekakve fotografije i dijeliti ih ne bih li ja ispala jednako humana i prema čovjeku (i da to, naravno, svi vide tako javno inače se nije dogodilo)? Što uopće takvi lažni moralisti znaju pomažem li ja nekome ili ne? Normalno da nekoj bakici ili prosjaku dam nekoliko kuna, nisam ni ja cijepljena protiv suosjećanja prema drugim ljudima, ali ako ne govorim to svima i ako se ne hvalim time da sam danas nekome dala pet kuna, znači li to onda da sam ja loša osoba?
Ne opravdavam se takvima, pustim ih da izblebetaju svoje i neka budu ponosni na svoje lažno moraliziranje. Samo ću reći da isti ti koji mi pametuju nisu nikada dali nekome barem dvije kune "jer nikada ne znaš tko je prevarant", ali smeta im moje hranjenje životinja. Niti im ja pametujem zbog toga. Tko hoće može, tko neće ne mora i priča tu za mene završava.
Voljela bih svakome pomoći, svakoga nahraniti, bio čovjek ili životinja, ali nisam svemoguća i nemam ta sredstva. Ne mogu spasiti cijeli svijet niti mi je to iskreno plan. Pomažem onome kome mogu, a u tom su slučaju te dvije mace koje smatram svojima i ne bih si mogla dopustiti da krepaju od gladi pred mojom kućom.

Budite mi dobro.

Prigodna :)

četvrtak , 16.11.2017.

Do tamo sedme godine mala Lanolina (nije u rodu s kremom) nije imala društva pa se poveselila školi ko gladan pas kosti. Napokon se dočepala druge djece koja joj nisu bratići i sestrične ili recimo, ona mala zlobna susjeda što ju je zaključala u podrum (ali nije ona nju sjebala ko što je mislila da je, u podrumu su sladoledi) i napokon se mogla igrati. Znala je pisati, znala je brojati pa joj je pod nastavom bilo dosadno, a dosadu najbolje razbiti zabavljanjem s novoškolskom klupskom frendicom. U tom je razredu, kao i u svakom drugom, bila tamo jedna curica koja se nametnula kao neka cool, ona je fora, najljepša, najpametnija i okej, trpjela ova to, još kad si takav mali imati idola i nekoga za obožavanje, ajme sreće. Za tu se curicu tuklo, čupalo kosu, našu kraljicu razreda nitko nije smio pipnuti. Ali jednoga dana Lanolini puknuo film jer kakva je to kraljica za koju se tuče, koju se brani i štuje, kakva je to kraljica koja neće učiniti isto za svoje podanike? Mala je Lanolina već tada imala poprilično dugačak spisak psovki (ne ponosi se time) pa je tako kraljicu i donedavne (su)podanike poslala u tri piiiiii. Toga se kobnoga dana u Lanolini rodio inat (i to kakav), a kraljici i podanicima se gadno zamjerila i otada je sve otišlo u krasnu stvar. Sve što su podanici i kraljica voljeli ona je mrzila, sve što su ovi radili, ona je radila suprotno, sve što bi rekli, ova bi odmah kontru. A ako se nekoga ili nešto ne voli, ne vole se outsideri, oni što se izdvajaju i oni što ti se usude suprotstaviti. Ako si takav, najebao si, a poslije je teško ulizati se, em tebi jer ti je neprirodno i gadi ti se, em njima jer im je to smiješno ili ne znam, tko si ti da im se obraćaš. Koliko god Lanolina govorila da joj nije bitna popularnost i da mrzi sve što je popularno i što se trenutno fura, ali kada se glasalo za predsjednika razreda, uvijek se mala Lanolina nadala da će netko napisati njezino ime, kao da u tim minutama glasovanja nestanu sve razmirice i svi shvate da se Lanolina bori za pravdu svih drugih, ona je tak cool, ma ona je prefora i joj meni e, kak je ona cool. Došao bi i taj tren kada bi se vadili papiriće i onda bi joj realnost opalila šamarčinu jer jednom kad imaš tiranina, uvijek (ili barem duže vrijeme) imaš tiranina, a kad si nebitan, nebitan si, koliko god se ti molio anđelu čuvaru i bogu prije spavanja, nema te molitve koja će te magično učiniti popularnim i voljenim.
Ova je plakala kak je neshvaćena, kak nitko ne kuži da se bori za pravdu, ne samo za svoju, već za svačiju, da nije ona toliko loša (samo da joj se pruži prilika) i da i ona može nekoga nasmijati ili pružiti neku dobru ideju koja bi vodila boljemu.
Ali nikome ne treba onaj koji će se boriti za njegovu pravdu jer se svatko bori za sebe, a boriti se za pravdu u svoje i tuđe ime ... Ne ide baš. Što si čovjek zapravo umisli u tim trenucima zanesenosti utopijskim ili kakvim god idejama? Da je revolucionar? Je li taj netko stvarno toliko altruističan ili se cijeloga života želi nametnuti kao netko tko zna najbolje i za sebe i ostale?
I nije li on još jedan od onih, u masi masa istih njemu (koliko godi mu mama govorila da je njezina mala posebna pahuljica), koji si lažu i prave se da su nešto što zapravo nisu? Krenuvši od tako cijenjene iskrenosti, a ako me nešto moje malo kratko životno iskustvo nečemu naučilo, naučilo me sljedeće: onaj koji stalno i uporno govori da je iskren i da se iskrenosti ne boji, nije iskren i od iskrenosti bježi; onaj koji stalno tupi da se bori za pravdu, bori se za sebe i iz inata jer ne može smislit one "na drugoj strani (ne)pravde"; ako netko govori da mu nije bitna popularnost i da ga svi smatraju nekom facom, taj je žedan i popularnosti i supercool imidža.
Može, ali i ne mora biti.
Ali ono što je Lanolina naučila i kako stvarno jest, to je da je Lanolina htjela biti popularna, samo što si je lagala. Htjela je biti top, ali bila je i ostala fresh.

Kišni dani izvlače najgore iz mene

utorak , 14.11.2017.

Polako se bliže kolokviji i seminari, a oni što su sve bliži, ja sve više bježim :D. Nastojim učiti na vrijeme, ali meni treba onaj pritisak da me pokrene, onaj osjećaj ugroženosti koji djeluje jako poticajno, ali i to dolazi sa svojom nuspojavom - stresom, naravno. Tada si uvijek dajem lažna obećanja da ću idući put biti organiziranija i da neću čekati zadnji tren (hahah mo'š mislit). Uglavnom, kako je većina kolegija ove godine praktična, tako sam morala ići na nastavu odslušati sat. I sada moram biti potpuno iskrena, a to je da sam u neku ruku paradoksalna. Ja bih nakon završetka faksa trebala raditi u školi, a škole se bojim jer za nju vezujem jako loša iskustva. U prethodnom postu sam nešto napisala o svojoj generaciji, ali to nije ni djelić onoga kakvi su oni zaista bili. Moj razred je bio problematičan, nikada ništa nisu htjeli raditi, a nastavnici su se predali. Stvari su nekad znale toliko biti kaotične u učionici da su nastavnici jednostavno dopuštali da većina učenika baca papiriće, gađa se gumicama i psuje, a mala grupica nas koji smo se naučili šutjeti i ne prigovarati (jer nikad nikoga nije bolio k niti se usudio suprotstaviti takvima), mi smo radili s nastavnikom kojega često zbog buke nismo čuli. Zapravo, većina moga školovanja je nekako u magli jer mi je cijelo to školsko iskustvo bilo traumatično plus ako ćemo nadodati još neke stvari koje su se u ono vrijeme događale kod kuće, a s kojima se u tim godinama nisam znala nositi. Samo se sjećam u četvrtom razredu osnovne škole da mi je proletjela misao kako ne mogu dočekati da odem kući jer mi je u školi grozno, jer me neki pojedinci nazivaju kurvom i sličnim lijepim nazivima (mlavljenje je također bilo svakodnevno), a tada mi je gotovo istodobno naletjela misao da ne znam je li mi gore kod kuće ili u školi i da se osjećam kao da nemam dom. Ja nemam dom. Nemam mjesto u kojem bih se osjećala sigurno i voljeno. Iz jednog pakla bih došla u drugi. Sjećam se tog groznog osjećaja kada bih došla doma, kuća je bila nekakvo začuđujuće tamno mjesto sa samo upaljenim svjetlom u kuhinji koje bi obasjavalo boravak, a TV je bio skroz stišan oko kojeg su se okupili moji ukućani, koji su jednako tako sjedili u tišini i ne pričali jedni s drugima jer je svima bilo dosta svega i svi su samo željeli tu tišinu i mir. Sjećam se da sam i većinu svog djetinjstva prehodala na nožnim prstima jer nisam nikoga htjela uznemiravati, svi su nekako bili živčani i sve im je smetalo, ali meni nije baš previše bilo jasno zbog čega, iako sam i sama znala za neke probleme koje mi nisu uspjeli prešutjeti.
Kada nas netko na faksu pita sjećamo li se jesmo li određeno gradivo radili u 5. ili 6. razredu, meni samo padne na pamet da se uopće ne sjećam se svojih zadaća, kako su izgledali testovi, kako su izgledala predavanja, kakva smo gradiva obrađivali ... jer je sve bilo monotono i dosadno, a svaki dan je bilo prepucavanje i natjerivanje, bilo kod kuće ili u školi. I baš onda kada sam bila u školi, vidjela sam boga u svim nastavnicima, vidjela sam u njima nekakav spas. Mislila sam si, ako im kažem što se događa, oni to mogu riješiti i napokon će sve biti u redu, ako ništa drugo pustit će mene i još neke druge na miru jer se sami očito ne možemo obraniti. Nažalost, spas je ubrzo postao samo razočaranje. Sve što sam od njih dobila je to da su to samo dječja posla i da ne shvaćam to tako ozbiljno (???). Tek sad na faksu doživljavam neke profesore uzornima, a profesore u osnovnoj i srednjoj doživljavam kao primjer kakvim nikada ne želim postati. Baš zbog takvih profesora ljudi misle da je lako raditi taj posao. Sve što su oni radili bilo je da dođu na sat, sjednu, izblebetaju svoje, mi to zapišemo i idemo kući. Nikad nas nitko nije pitao za mišljenje i nikad nas nitko nije tjerao na rad pa su od nas, kojima je iole bilo stalo do toga, napravili pasivne budale, a oni koji su radili nered i zlostavljali iz tih su škola izašli poprilično velikog samopouzdanja i s velikom vjerom u svoju veličinu.
U zadnje vrijeme sve češće sanjam svog oca koji i dalje, iako više nije dio mog života, radi svinjarije koje me tjeraju da se sve više prisjećam dijelova prošlosti koji su nažalost više tužni, nego sretni i proganja me misao da ništa od toga nije smjelo biti tako, da sam zaslužila potpuno drugačije djetinjstvo pa se prisjetim ljudi koji su izašli iz moga života zbog sasvim glupog ili groznog razloga, a zbog čega su samo ostali ružni ožiljci. Ali kad sagledam stvari sveukupno kako stoje danas, i više mi je nego dobro. Imam ljude koji me vole, imam krov nad glavom i ako ništa drugo, koliko toliko nekakvu viziju kako svoj posao želim obavljati. I to je nešto za početak.

Što se tiče komentiranja i bloga općenito, a vidim da je to poprilično "vruća tema", prije sam napisala da nastojim uzvraćati komentar, da volim raspravu itd., ali možda su neki primijetili da te komentare ne uzvraćam redovito, bilo da se tiče moga ili vašega posta. Razlog je jednostavan, većina vas mi ne kaže ništa novo što ja već ne znam ili vi sami znate da mi govorite nešto što je meni barem donekle jasno ili ima nekih komentara kojima me se želi isprovocirati ili valjda navesti na neku "žešću" raspravu. Da vam iskreno kažem, provokatore prezirem pa od sada nadalje kada osjetim da me se komentarom želi isprovocirati ili se od mene pravi debila, od mene će "dobiti ignore". Svima onima koji mi žele dobro, ja im želim još bolje, a ako vam ne uzvratim komentar ili odbijam raspravu, to ne znači da ste me nužno isprovocirali, već mi se jednostavno ne da. Dovoljno rasprava vodim u privatnom životu, a ni drame mi ne fali. Hvala svima koji su došli do kraja ovog dugačkog i opet nabacanog posta :D. Lijep dan vam želim :).

O osnovnoj i osnovnoškolskoj zbunjoli

srijeda , 11.10.2017.

Pisala sam već o tom kakva sam bila kad sam bila mala, al onda me pucao pms i bila sam sva neka razdragana i izostavila gro detalja. A bit će tu svašta pomalo i bit će malo poduže pa kom se da, super, kom ne, nećemo zamjerit. Krenimo od tamo negdje sedme godine jer mi je sve prije toga u nekoj magli jer brat bratu, već sam pisala o tom, u mom se djetinjstvu do negdje sedme godine nije bog zna šta puno događalo, osim činjenice da me čekala karijera u pravljenju kolačića od blata. Čak sam i čokoladu rastapala na radijatoru. Pa tak da sam bila televizijski program brzo bi me ugasili. Ajmo o ljubavnim počecima i (ne)dogodovštinama. Počelo je to još tamo u osnovnoškolskim danima kad uđeš "u vezu" (pod ogromnim navodnicima, mislim, molim vas) s drugim 9-godišnjakom, ono ni ne kužiš šta te je pitao i šta se tu radi, al ti kažeš da jer je nepristojno reć ne, možda bi se čovjek uvrijedio. Jedan od ljepših trenutaka tih dvotjednih "izbjegavam te izbjegavaš" me vezama je bio onaj kad me simpatija pogodila vrećicom smokija u glavu. Jer on mene voli i ne želi da mu je draga gladna, al nije znao to ljepše izvest. U ono vrijeme je bila jako popularna igrica "Postani milijunaš" pa smo tako provodili svoje "dejtove". Ne znam jel dečkić stvarno ni kojeg k nije znao ili mi je popuštao, ali nije baš bio dobar u toj igrici. Taj me je dugo ganjao i kad si malo bolje razmislim, imala sam više dečki u nižim razredima osnovne škole, nego u tinejdžerskim godinama. Možda im se svidjelo to što sam bila ratoborna curica koja nije nikome ništa prešućivala pa mi ni šaketanje nije bilo strano. Ništa ozbiljno, ali znali smo se dobro pofajtat, s nekima sam se redovito fajtala, ne bi dan bio dan da toga nije bilo. I evo, i to se pitam koliko je to bilo normalno ako uopće je normalno. Fajtanja su prestala kad su dečki ušli u pubertet i nisam ih više mogla pobjeđivat u tučnjavama pa sam se povukla u mirovinu s dosta pobjeda i nekoliko gubitaka. Uglavnom, kako su godine odmicale, tako je i ekipa iz razreda polako počela ići u izlaske (već s 11,12 godina, ne znam kud su išli, al ajd) pa su im se valjda otvorili vidici ili što i odjednom ženska strana razreda više nije bila toliko zanimljiva. A ni nama ženskama nisu bili ti muški više bog zna šta, to se propušilo već u tim godinama i počelo forsirati nekakvo odrastanje i kuliranje i što ti ja znam, ja sam se još igrala s barbikama do tamo 12-e godine. Uglavnom, tamo kad smo imali 13 godina, znači negdje 7. razred, počelo se govorit i o seksu i to ne tak da nam je ta riječ bila smiješna, već ono, počelo se ozbiljno pričat o tom. 540 upitnika i uskličnika iznad glave. Kakav seks, gdje, šta, kako, s kim, zašt. Ne znam jel istina, al bio je taj neki u razredu što se hvalio sa svojim trofejskim pričama kak je sad ovu, a sad onu, al tak svatko može svašta reći. Tad je muškoj, hormonima napucanoj strani bio idol, neke od nas ženskih su se iščuđavale i zgražale, druge su se pravile kul, pa kao da, i one to rade. Al šta je je, svi smo na bazenima vidjeli da je ondašnja njegova cura zaronila i nešt petljala oko njega, al mislim da je tu više radila mašta i tračerajska mašinerija, nego istina. Uglavnom, čemu ovo drobljenje sveg i svačeg, pa eto čisto da se stekne dojam koliko sam bila zatvoreni tip naspram svih ostalih i nekako kasnila u tim stvarima za svima. To kasnila nemojte shvatit kao da mi se žurilo upuštat se u tristo veza i ić na ne znam koliko dejtova i još nekoliko njih vuć za nos, već sam kasnila u smislu da mi je trebalo 500 godina da prozborim i uopće počnem izlazit van. Pubertet me na čudan način lupio u glavu, al ajd kog nije. I onda ko puštena s lanca u kratkom roku napravila dosta sranja. Klasika. Uglavnom, dok je ono nešt malo ženskih što se družilo sa mnom pričalo o šminci, izlascima i dečkima, meni je to sve bila nepoznanica. Ko da sam pala s Marsa, pojma nisam imala o čemu one pričaju, tj. nisam se mogla poistovjetit s njima. I jbg, tak ja dosadila i sebi i njima i izašla iz tog društva pa sam s jednom frendicom pričala o djetinjastim glupostima. Dok i ta frendica nije počela izlazit van, našla si neku sasvim treću ekipu i onda je došla srednja i kak to obično biva, ak je išta i valjalo, otišlo u k i tek sad na faksu pronašla ljude koji mi stvarno odgovaraju, iako nikog ne smatram prijateljem, samo ih tak zovem. Sad kad razmislim ovak vremenski i emocionalno odmaknuta od svega toga, nije ni previše čudno što se nisam htjela družit nešto previše s tim ljudima, kao ni oni sa mnom. Sad više nije ni bitno. A bome se ni meni ne drobi više i tu ću stati. Laku noć narode.

Kontrol frikuša i njezina dobrovoljna žrtva

utorak , 10.10.2017.

Osoba s kojom sam se povremeno družila često se hvalila time na koje sve načine uspijeva kontrolirati svog dečka. Slušam i pravim se da mi je to sve normalno. On je nekoliko godina mlađi od nje pa si mislim da je podložan njenim utjecajima zbog godina, ali nije više ni on "toliko mali", a dečko bome nije ni glup pa s obzirom na to čega sam se sve naslušala, mogu zaključiti dvije stvari: dečko je mazohist i pali ga što ga ova kontrolira ili jednostavno nije normalan. Prvo i ono najšokantnije, čita mu sve poruke i pregledava slike. Ima sve njegove šifre i može u bilo kojem trenu pogledati ili pronjuškati ono što ju zanima ili na što sumnja. Tako mu je između ostalog zabranila druženje s drugim ženskim osobama. S drugim curama smije biti viđen jedino onda kada je društvo raznoliko, znači ako ih ima više i u društvu prevladavaju muški. Ako ćemo baš pošteno, postoje samo neke cure s kojima smije komunicirati i koje su dobile njen blagoslov, a to su cure koje su prema njenom mišljenju ružne i nisu joj prijetnja (ona inače nije baš neki komad pa valjda otuda tolika nesigurnost i kompleksi). Svaki njihov razgovor o nekoj raspravljačkoj temi, bilo to o homoseksualcima ili nečem trećem, završava tako da mu očita neku od svojih ideoloških lekcija koje samo vadi iz svoje raskošne lepeze, a svaka nam je lekcija poznata jer su gotovo unaprijed skritptirane i naučene napamet. Ta su očitavanja popraćena nesvjesnim pljuvanjem kao posljedica pjenjenja i nekontroliranog bijesa, a prostorom odjekuje kričav glas. Jednom kad svjedočiš takvoj situaciji, jednoj raspravi, koja zapravo nije rasprava, već vatreni monolog pun mržnje, odlučiš se na puko promatranje. Gle, ja metak za tog jadnika ne preuzimam, nek se obrani sam. Isto kao što sam si ja bila jednako kriva jer sam joj svaki put prešućivala svoje mišljenje i što joj nikad nisam rekla da začepi gubicu. I da barem jednom u životu kaže nešto lijepo, a da ta rečenica ne počinje s "ja" u kojoj je ona, još jednom, heroj i moralna vertikala te priče. Ona svoje ponašanje opravdava životnim nedaćama koje su joj se dogodile i "napravile ju ovakvom". Kao, svjesna je da je jako glasna i da se zna nekontrolirano ponašati, ali eto, nije njena krivica i nek ju izvolimo svi prihvatiti takvom kakva je. Njezin je odnos prema ostalima dosta jednostran; očekuje poštivanje i uvažavanje, ali ne čini to prema drugima pa onda kada ne dobije očekivano, uvrijedi se i blati tu osobu do nemogućih razmjera. Koliko me puta na taj način pokušala okrenuti protiv nekih osoba, ne znam im više ni broj.
Inače, sve su žene glupe kurve, osim nje, njene mame i sestre, ali su zato, s druge strane, svi muškarci svinje i žene najbolja bića onda kad ovaj jadnik nešto krivo kaže pa mu se mora dokazati zašto je kriv. Zato što je muško, naravno. I mora mu crtati sve. Sam si je kriv što ga je opet rasplakala.
Uglavnom, s tom se osobom ne družim više, trebalo mi je neko vrijeme da vidim kakva je i da je zapravo ona bila glavni uzrok mom živciranju i stresiranju, ali ovo je nešto što me još danas uspijeva šokirati kad mi ona padne napamet. Ali evo za kraj jedna polulijepa priča o papučaru koji je prvi puta nakon pet godina rekao ne i kad sam po prvi puta pomislila da su mu se otvorile oči. Uglavnom, cura je jadnička obrađivala godinama da dođe u isti grad studirati (da ga ima pod nadzorom ofc), ali ovaj se po prvi puta zauzeo za sebe i rekao "ne". Sada joj svaki vikend dolazi iz drugog grada jer svako "ne" također nosi svoje posljedice. Jbg.

"Promašila sam zanimanje"

subota , 07.10.2017.

To je misao koja mi prolazi već danima kroz glavu *neka tužna melodija svira u pozadini i čuju se jecaji*.

Upisala sam se na diplomski. Nastavnički smjer. Prvi dojmovi: da se profesori plaćaju u strahu koji probude u studentima, sad bi bili multimilijunaši, a da se ne daj bože na njihovu nesreću, hrane tim strahom ... puknuli bi. Svaka druga riječ u rečenici je metodika, svaka treća priprava pa pedagoško i psihološko nešto. Odgoj i obrazovanje, odgoj i obrazovanje. Učenici su najbitniji i u centru svemira. "Pretpostavimo da je postignuta radna atmosfera da se može raditi" bla bla, morate napraviti to i to, pročitati to i to i napisati to.
Šta?
Zbunjena sam i ne znam odakle da počnem. Sve mi je apstraktno i realnost mi je opalila šamarčinu: "Ovo ćeš raditi!!" Fuck my life, ja sam još dijete u glavi, imam jedva metar i 6, ja sam još mala, ne moram ja još to. Ili?! Jbm ti! Šta sam koji vrag one papire za upis popunila kako treba.
Njima je to smiješno. Vide naše poplašene, razrogačene oči pa te nakon tone literature i "morate ovo i morate ono" pokušavaju utješiti: "Ma nemojte se bojati, nije to ništa strašno!", "Vidjet ćete, sve ćemo to proći, ići će vam to lako"- sijevaju očite laži.
Ovaj semestar je netipičan. Iz možda dva kolegija imamo kolokvije. Sad mi fale takva predavanja na kojima sam umirala jer znam da će profesori poslati prezentacije i da uvijek netko ima skriptu u rezervi. Dođe kolokvij, naučiš to par dana prije, položiš i nastaviš s daljnjim pobjedama. I žalila sam se na to. "Dosadno mi je", mislila sam si. "Jebo takva predavanja, to mogu i ja", mislila si je budala još donedavno. OK, nakon ovog ćete se pitat i mislit si da nam je obrazovanje u k, al da, više-manje smo svi na mobitelima pod predavanjima. Pa jbt ne razumijem ja riječi tipa politonirigoronija svjetskosvemirske gramatičke književnosti koja iskazuje pjesničku nemotivaciju. Nit mi treba to. Onak, realno, moramo učit pizdarije, ni na faksu nije ništa bolje, faks je samo teža srednja škola. Ali molim vas vratite mi takva predavanja!!!
Tu je sve praktično. Neki dnevnici i nekakvo zapažanje i glumljenje i pravljenje i simuliranje nastave omfg pa ja sam hermit, ja ko krtica živim pod zemljom, ne znam ja s ljudima! :D

OK, Lanolina, smiri se, predavat ćeš djeci, morat ćeš javno nastupati i morate glumiti i praviti se da ste vi profesori, a ovo učenici i moraš interpretirat tekstove i objašnjavat gramatiku. Smiri se.
Interpretirat tekstove i objašnjavat gramatiku?! OMG, pa ja se svako malo moram podsjećat na piščevu biografiju i zavisno složene rečenice, ne bacam ja to iz sebe ko iz rukava, o jbm ti.

Panika, panika. Očito. Vidi se. Na faks idem tek dva dana. Već sam razmišljala o ispisivanju. Moja lijena guzica i prokrastinacija i rad u zadnjim sekundama je navikao na luksuz i ne želi ga se odreći. Eto koliko sam zrela i spremna za to. A šta ću, ne želim studirat vječno. Štoviše, što prije odem, to bolje.

Ali onda. Biro. I ne daj bože rad u školi. Jer zasad sve zvuči još teže i zahtjevnije nego prije. Primite me u Konzum, bit ću najobrazovanija teta na salamama, ne šaljite me u školu!

OK. Da se razumijemo. Kad sam upisivala faks, moje postavke u glavi su bile 90 posto drugačije nego što su sad. Vodila sam se onom logikom, upiši ono što voliš i što te zanima, lako za novac. Jbt da mi je onda ova pamet. Ne bih upisala ovo što svaka druga osoba završi i onda prijeti da će ić u Irsku.
Još jedan razlog zašto sam ovo upisala: htjela sam promijenit svijet. O bože upucaj me kak ovo glupo zvuči, ne mogu vjerovat da sam napisala to i ostala živa. Kao, ja ću bit ko one cool profe iz filmova što ih razred odbaci na početku, al ti si tak cool i sav razuman i kreativan i onda kad umreš, sve generacije plaču za tobom i dižu ti spomenike.
E i ja ću bit full pravedna. Neće kod mene bully nikad operirat. To ću ja sredit. Stavit ću ja njega na njegovo mjesto. Kakav Superman, ja sam SuperLanolinaMan jbt.
Hellloooo, ja sam mala. Jednu su profesoricu malu ko ja stavili na one kukice za vješanje jakni, o čemu pričamo. Ja sam kukavica i bježim od konflikta i mrzim osuđujuće poglede. Koo koo. Kwa kwa kwa!

I ti sati su tako dosadni. Ono jbt. Raspravljanje s učenicima maltene nula bodova. To je ono što je meni u školi najviše falilo. Da me netko neki k pita i to osoba od krvi i mesa, a ne da mi se naredi da odgovaram na pitanja iz čitanke: "Što je pjesnik želio reći?", "Jel ti se svidjela pjesmica?", "Koja je tema?". I to su još normalna pitanja, neka budu takva da se zapitaš nad samim sobom i preispitaš svu svoju egzistenciju, ono, šta je autor pitanja želio reći, to je moje pitanje.
I kao kazna na kraju, riješite to za zadaću. Rubovi na stranicama vječito zaokruženi bili, a pitanja gotovo uvijek neodgovorena ili polovično, onako preko k. A mene je to još čak, ako ništa drugo, barem donekle zanimalo. Kak je drugim jadnicima bilo tek. Ili te čak pitaju nešto nevezano za nastavu: "Kako ste djeco?". Djeca: "Umorni smo i spava nam se.". Profa: "A ŠTA MISLITE KAK ĆE VAM BIT KAD KRENETE RADIT?!" ... omg sorry, veseli smo i spremni na rad, sry ono, ko te hranio poslije ponoći.

Zašto sad toliki strah? Zato što, evo, da se opravdam i da se malo sažalite nada mnom, zato što su tri godine faksa bila nakrcane s petsto kolegija od kojih je barem pola izmišljeno za nečiju satnicu i oduzimalo moje dragocjeno vrijeme i razjebane živce. Zato što nas se trpalo nekakvim čudnim rječnikom i pojmovima i definicijama koje smo svi samo naštrebali i odmah zaboravili. Jer smo ono najbitnije, o pjesnicima i piscima i djelima, prešli tek toliko i opet se koncentrirali na nekakvu stručnu literaturu. Gramatika još nekako. I nemojte mislit da smo neki lumeni, većina nas se mora stalno podsjećat na neke banalne stvari, ne znam šta da kažem na to. Možda smo jednostavno glupi svi, šta, i to je za ljude.

Razumijem ja da smo mi studenti i da to treba biti zahtjevnije i da nas sigurno neće pitat banalna pitanja, ali previše se otišlo u neko krajnost. Sad moram skidat skripte iz književnosti i gramatike i ponavljat sve ispočetka, sram me majke ti.

I ne želim interpretirat i provodit sat onako kako mi tamo neke metode i postupci nalažu. Evo jedan savjet profesora. Kaže, ako nam ostane još malo vremena prije kraja sata, nemojte se s njima šaliti i razgovarati, dajte im neki zadatak. E pa neću. Hoću da moji učenici znaju da ja znam da oni nisu samo tamo neka imena ili neki roboti. Ja ću sa svojim učenicima pričat. I rasturit ću ovaj faks, evo. Sad ste dobili svoje (mislim na faks jel). E tak, sad sam paničarenje odgodila za ponedjeljak. Vama ugodan vikend želim. Koji je pri kraju. Al nema veze.

I lako moguće da ću često pisat o faksu sad. Jer jel, strah me i sve mi je to novo.

Akne. Dio drugi. I uz malo sreće zadnji.

srijeda , 04.10.2017.

Očito da je moje jadikovanje o aknama pročitao netko i iz Daily Maila jer eno ga danas, ni pet ni šest, osvane članak o ženi koja ima isti problem. Sigurno je to u pitanju pa bi bilo nepristojno ne prokomentirati napisano.
Ta mlada žena se zove Kali Kushner pa koga zanima nek progugla kak izgleda, gdje živi i slične stvari. Zapravo, nek pogleda njen Instagram. Rekoh, kad već imam taj Instagram na kojem, sasvim NEočekivano kao iznimno dobra fotografkinja cvijeća i životinja imam samo 30-ak pratitelja, a ni profil mi nije zaključan, rekoh, idem prošpijat tu mladu damu. Ona ima akne gore od mene, da se u startu obranim od onih koji su guglali slike i sad si misle: "majket, nije vrag da i Lanolina tak izgleda, 'bemti!" Nije, nije, ja sam malo manje kritičan slučaj, al to je taj k o kojem sam pisala. I evo, skidam joj kapu jer stvarno nije lako pokazivat cijelom svijetu, to jest onom svijetu koji ima Instagram, kako izgledaš u najgorem izdanju. I tu naravno ne mislim na najgore izdanje tipa Nives Celzijus ili Lidije Bačić koje svoje loše izdanje heštegaju kao #raščupanakosa, #kaoslučajnomispalanaramenica, #vidimisemaloguzice, #ležanjenatrbuhuistopalauzraku. Uglavnom, kužite i sami. Ali evo što me malo bode u oči kod te djevojke/žene, što maltene u svaki opis stavlja kako smo najljepši ovakvi kakvi jesmo i da ne smijemo dati društvu da nas definira i nameće nam pravila. I onda, naravno, pišući to, gutne pol flašice Roaccutana. Jer "neće meni nitko reć da nisam lijepa, 'oć i ja imat lijepo lice. Al društvo nas ne smije definirat!!!" Kužite me, jel?
Da.
Zašto ju uopće spominjem i opet rejđam o jednoj te istoj stvari drugi put zaredom, je to zato što je Daily Mail glup i nedosljedan, a na njih se ko za vraga ugledaju daleko kvalitetniji 24sata koji su, usput rečeno, još i pametniji jer pazi ovo, Mejlaši napišu članak, a ovi ga kopiraju i bubnu kod Čika Prevoditelja i plaća zarađena. Pa si ti misli. Jbt. Opet bježim u digresiju. Da. Koga zanima, a mene zanima s obzirom na moje stanje face, proguglajte Roaccutane Daily Mail pa pogledajte malo naslove članaka. Većina je o tome kako lijek izaziva depresiju i povezivan je sa suicidalnim tendencijama i hrpom groznih stvari i onda nakon toga članci u kojima je Roaccutane heroj i spasitelj. Al ajd da prestanem više s tim Mejlom.
I za to me se pitalo, od strane dušebrižnika koji misle da ja, eto ne perem lice i ne idem kod tristo dermatologa: "Zašto ti doktor ne da Roaccutane? Moj dečko je to uzimao i sad je puno bolje, očistilo mu se lice".
Znam ja to sve. Roaccutane ili Accutane zaista jest heroj/spasitelj/isusbog svih nas koji patimo od aknoružnoće, ali postoji razlog zašto mi doktor tako olako ne želi dat recept na taj lijek, a bome postoji razlog zašto ga ne bih ni uzimala. Naravno i hvala bogu, Google nam je svima prijatelj (ako već nemate nekog tko je to uzimao da vam kaže). A ne moraš mu još ni poslat zahtjev i pitat se hoće li te prihvatit. Pa eto, ima dosta članaka, iskustava s foruma koji poručuju da uzmeš sve i svašta, samo to ne. Otprilike je isto doktor rekao: "Ajmo pričekat još malo". Uzeti to samo ako stvarno ne postoji više nikakva druga alternativa. I samo onda. Postoji "uzreka": Ako ti Roaccutane ne može pomoć, onda ti stvarno ništa ne može pomoć. Najebao si drugim riječima. A s druge strane, imaju pozitivna iskustva onih koji nisu osjećali nuspojave osim što su im usne krvarile od suhoće. I to je ok, ja im vjerujem, i ja ovaj svoj antibiotik podnosim dosta dobro s obzirom na to kakva sranja može uzrokovat. Doslovna sranja :).
Neću pisat o tome kako je Accutane triglopizodmilicin koji spada u vrstu tetrakurcodilidina, već ću jednostavno napisat ono što sam ja prosto seljački shvatila. Pisat za onoga koji možda razmišlja uzet to, al nek se naravno, prvo posavjetuje sa svojim liječnikom ili ljekarnikom da ne nabrajam, gledali smo svi te reklame. To je kemoterapijski lijek, ne izmišljam ja, kažu ljudi, kaže selo, koji izaziva hrpu nuspojava s kojima se ja nisam spremna nosit. Od toga da ti prvih nekoliko mjeseci faca izgleda gore neg ikad jer valjda svojim djelovanjem protjera sve iz dubine tvog postojanja na površinu. Ne smiješ se ne ni čohat (ko ni inače, al ko jebe savjete, jel da), koža se suši i otpadaju dijelići te jadne, ispaćene kože. Usne popucaju i da, ne smiješ se bavit tjelovježbom. Jer će te cijelo tijelo bolit, a ako misliš imat dijete, nemoj dok ti se tijelo ne iščisti od tog vraga jer fetusu može učinit cijelu armiju štete. Potrebne su redovite pretrage u slučaju ako ti otkazuje nešto. Ugrubo napisano. Sad, jel to stvarno uzrokuje depresiju, ostaju samo tri opcije. Prva je da je to istina. Druga, da ima potencijal izazvati to ako si inače podložan negativnim raspoloženjima i takve jake tablete su bile dovoljne da nesretnog korisnika "gurnu preko ruba". Treća, obitelj se želi nagrabit novaca. Svatko vjeruje onom u što želi vjerovat, vaš izbor.
Sve za lijepo lice i poglede upućene prema tebi jer si divan, a ne cističan.

Usput, nisam baš uzvraćala komentare što se tiče akni, al čisto da se zna da sam ih sve pročitala i hvala na podršci.

Borba s aknama iliti kako uspješno plašit djecu

ponedjeljak , 02.10.2017.

Jer ne možemo svi biti lijepi i pametni ili jedno i drugo pa je mene bog ili netko treći kaznio za sva moja zlodjela u ovom kratkom životu i podario mi - akne. Slike svoje na opću sreću i zahvalu naravno neću stavljat jer bi netko poznat mogao ovo čitat i prepoznat me po tim aknama zlu ne trebalo. Zašto pisat o toj ružnoj pojavi s kojom se, brat bratu, gotovo svatko bori ili se borio, pa onda nisam jadna ni jedina ni po čemu posebna, al eto, čisto da se požalim. Istinabog, kad je sve totalno otišlo u k i cijela faca mi se upalila, bilo mi je teško hodat gradom jer svi su blejali ili se okretali, ali ne zato što sam zgodna i jer imam dobru guzicu, već zato što su svi gledali koja mi je to pizda materna na licu i šta sam radila da sam to dobila. Osjećala sam se neshvaćeno i po prvi puta u životu znala kako je našim selebritijima koji sasvim neočekivano dobivaju svu pozornost novinara jer su dijete nazvali Najomi Kia ili sasvim nevino pokazali sisu. Jednom se čak dogodilo da je nekom djetetu ispred trgovine skoro smoki ispao iz ruke, a ladica mu je pala do poda uz grimasu gađenja. Da mu nije bilo mame viknula bih mu "bu!" pa da dojam bude potpun. Mali i ovako ima noćne more još dandanas i sada napokon zna da Freddy Krueger stvarno postoji, samo što se javnosti laže i nitko nije priznao da je Freddy zapravo Fredina i da živi u Hrvatskoj.
Akne su moj zaštitni znak. S njima živim već dvije godine i toliko dugo pijem antibiotike i za mene bi najbolje odgovarala ona, uz malo preoblike, "ne može mi nitko ništa, jača sam od sudbine" i "ono što te ne ubije, ojača te" jer brat bratu ti antibiotici ubijaju sve redom. Najbolji su savjeti onih koji kao ne osuđuju pa se prave pametni. Uvijek netko ima neku tetu od strine s mamine strane koja je imala isti problem i ona je sebe mazala tim i tim u tolko sati deset puta dnevno i njoj je za dva dana prošlo pa nek probam i ja. "Jesi išla kod dermatologa? A zašto ti nije dao taj lijek? A što s ovim losionom, jesi ga probala?" Ajd majke ti ljudi, shvatite, ne umirem. Probala sam sve i svašta, mogu se mazat s dvadeset krema dnevno i pit 10 antibiotika taj se k s lica neće maknut, jedino se može kontrolirat malo. Maknut će se kak je i došlo i dost više. Ali ajde, navikne se čovjek s godinama da se bleji u njega ko u sedmo svjetsko čudo, a i kad ću dobit toliko pozornosti ko sad. Je da je negativna, al nitko nije nikad toliko dugo i toliko često zurio u mene. Kad ću opet imat priliku, ajd. Bože sačuvaj tih slinavih blejavaca. Možda bih trebala napravit neki biznis od te svoje face kad ju već imam takvu jer je u zadnje vrijeme postalo popularno sve i svakakve zvat krasnima i stavljat ih u novine jer trepavice imaju na čelu, a ne na oku. Baš bih trebala. Kao, pokrenut neku kampanju da nas se ne diskriminira i da ljepota dolazi iznutra. Ako ništa drugo, budale me izjegavaju, neće imat posla sa mnom, ko zna šta sam ja radila. Laku noć.

Tko o čemu, ja o upisima (opet) i 22.9.

petak , 22.09.2017.

Već sam pisala o upisima, ali evo još jednom ću spomenuti: kvragu i toliki papiri i letanje po faksu i gradu ne bi li skupio sve što ti treba. Sad kad je završni rad napokon unesen i mogu ići dalje pokoravati faks svojim buntom papira, naiđeš na hrpu zapreka ne bi li se napokon upisao. Nekad se zapitam je l' mi stvarno trebaju još te dvije godine (kako ne bi). Na mom faksu bilo kakva procedura je začarani krug. Dođeš u referadu, sav zbunjen i zabrinut (misliš si, jesam se prekasno sjetila pitati za taj papir, što ako je rok prošao; sljedeća misao: "Koji rok jbt?"), skupiš ono malo hrabrosti pa pitaš. Onda te teta ili tetak pogleda preko šaltera, tek toliko da mu se vide oči i malo nosa pa ti preko one stvari kaže: "Piše sve na stranici faksa". "Joj, hvala Vam" - kako sam samo glupa. Sigurno se nisam prije sjetila pogledati stranicu faksa ili pitala nekog s godine, jednako zbunjenog, ali onda ti na toj famoznoj stranici piše: "Za sva pitanja i nedoumice upitati referadu". Zbilja? Nemalo se puta dogodilo i da ti kažu: "ne znamo mi za to, svake godine je drugačije". Što je svake godine drugačije? I ako vi ne znate i ne zna magična stranica faksa, kako bih ja trebala znati. A bitno da ti prijete ako ne ispuniš sve tražene uvjete da prijavu neće uvažiti. Super. Najbitnije da ja nekoliko dana prije upisa ispljunem nekoliko stotina kuna da bi mi na kraju, možda, rekli da uvjeti nisu zadovoljeni. Znam ja da ti ljudi tamo imaju posla preko glave s tim upisima, ispuni onaj papir, lupi pečat tamo, isprintaj ovo, potpiši ono, da im mi dolazimo s glupim pitanjima i da su pod stresom i da više ni sami ništa ne znaju, ali molim vas. Na istoj smo strani. Jednom kad prođem cijelu ovu farsu s papirima i postupcima oko tih papira (sad bi se normalna osoba pitala, dobro, o koliko papira pričamo: vjerujte mi, pričamo o jako puno papira ako uzmemo u obzir koje je stoljeće), napisat ću vodič o upisima za sljedeće generacije, ali taj vodič iduće godine neće važiti "jer je svake godine drugačije". Nastoje se modernizirati i malo uljepšati tu zgradu i tobože smanjiti papire, ali ne ide im. Ispunjavanje papira neću spominjati. Znam da nisam jedina koja je idiot za to jer sam kroz priču shvatila da smo (barem s moje godine) svi idioti za to. Lako za ime i prezime i datum i prebivalište, ali zajebi negdje neki broj i adios. Najgori deveti mjesec ikada, bilo bi mi manje stresno da su mi ostali ispiti nego ovo. Ali ajde, idući tjedan je sve napokon gotovo i mogu se samo nadati da će mi prijavu prihvatiti i da sam svako slovo i svaki broj stavila na odgovarajuće mjesto.
Na stranu žalopojke, vidim da svi spominju 22.9. kao Dan borbe protiv nasilja nad ženama pa da i ja nešto kažem o tome. Neki dan hodajući gradom, iza mene se svađa, pretpostavljam, bračni par. Točnije, ona šuti i plače, briše nos maramicom i nešto se ispričava, a on ju "časti" raznim nazivima, od kurve do glupače i natrag. Malo za reći da se polako svi okrećemo i gledamo što se događa. Stanu na semafor ispred mene, ona je sva stisnuta i jadna, a on, glavni seljober u Adidas trenirci i lančinom oko vrata (ne mislim da su svi koji nose Adidas trenirku i "lančinu" loši ljudi, opis je tu više zbog same priče) pruža ruku ženi kraj sebe: "ooo, gdje smo, što ima, kako si?" Žena kojoj je pružena ruka je naočigled neugodno, ali odgovara i smješka se. Uglavnom, nakon jednominutnog smirenja, upali se zeleno i "čašćenje" se nastavi, skrenu u neku uličicu i nestanu. Rekla sam nekoliko ljudi to jer nisam nikad svjedočila tome da netko tako javno i glasno vrijeđa pa su me neki pitali zašto nisam pozvala policiju. Da vam iskreno kažem, došlo mi je da mu skočim za vrat, ali realno, ja sam mala k'o vrtni patuljak i čovjek je naspram mene div i još pritom nasilan. I zašto se miješati u to? Ne zna se kome bi bilo neugodnije, a čisto sumnjam da bi mi ta žena bila zahvalna. Jer, kada čovjek malo bolje razmisli, u slučaju da sam bilo kako intervenirala i ako do tada nije dobivala dnevnu porciju batinjanja, od toga dana bi sigurno dobivala. Pozvati policiju? I reći što? "Muž vrijeđa ženu, a možda ju kod kuće mlati, ne znam za sigurno, ali šalje mi tu neku vibru". I jbg, završilo je na tome da se nadam da će žena iz priče shvatiti da čovjek koji te vrijeđa (ne mora nužno i mlatiti) nije čovjek, a svakako nije dobar muž ili ne daj bože nekome otac. Mogli smo bilo tko intervenirati, ja ili netko drugi, ali onaj koji joj stvarno može pomoći je ona sama. Jednom kad shvati da tako ne mora i ne smije biti, onda će se prave promjene i dogoditi. Osjetljiva tema o kojoj sam zapravo rekla jako malo i o kojoj se da raspravljati, ali zasad toliko od mene.

Malo prosipanja "mudrosti" o privatnosti i o komentarima

četvrtak , 21.09.2017.

Prošli je post bio preosoban pa sam ga obrisala. Sumnjam da itko zna o čemu pričam, ali i da zna, nema veze. Bez obzira na to što sam ovdje anonimna, u onom trenutku kada sam podijelila nešto što je bilo sasvim privatno, osjećala sam se kao da sam podijelila previše i da sada svi znaju o kome se radi. Tim više što sam onda dok sam pisala to bila rastresena i nerazumna, a smatram da sugovornik zaslužuje znati i drugu stranu priče (jer mrzim biti "žrtva", ali to je, kako sam rekla, preosobno). I u životu izvan ovog "blogerskog" (koji je prilično kratak :D) ne volim pričati o privatnim stvarima. Imam jednu prijateljicu s kojom mogu otvoreno pričati i kojoj u potpunosti vjerujem, ali čak ni ona ne zna sve niti mislim da treba. Svi imaju svoje probleme i dodavati im još jedan svoj je presebično čak i za nesebično prijateljstvo. Osim toga, svaki put kad dođe do pričanja o stvarima koje me muče budem presubjektivna. Nose me emocije i ne sagledam situaciju objektivno niti me u tom trenutku nekakva objektivnost zanima. I zato se nakon "emocionalnog pražnjenja" osjećam još gore. Kao da sam toj osobi stavila još dodatnog tereta i kao da sam onu drugu oblatila (i ne želim da sugovornik o toj osobi misli loše jer se ja ne znam pobrinuti za svoje emocije i kako ću se odnositi prema problemu). Zato dijeljenje svojih osjećaja i problema s drugima, pa čak i na ovakav način, doživljavam kao potpuno "razgolićenje" i "otkrivanje", ali i svojevrsno blaćenje one treće. Znam da nisam jedina koja se tako osjeća, štoviše, vjerujem da se gotovo svi tako osjećamo, ali muči me što nemam gdje ni kome reći kako se osjećam ni što mislim (pa čak ako to vrijedi samo za taj jedan kritični trenutak). Pisanje u nekakvu bilježnicu ne dolazi u obzir. Uvijek postoji mogućnost da će ju netko naći, a i svoj rukopis ne podnosim (oni dnevnici na ključanje isto nisu opcija; čudi me da ne izgubim ključ od kuće, a ne neki mali ključić od dnevnika u koji pišem gluposti). Pisati ovdje dolazilo bi u obzir kada nitko ne bi mogao vidjeti blog, ali s druge strane, ima i drugih stvari u životu (hvala bogu) o kojima bih voljela pisati i voljela čuti (pročitati :D) što vi mislite o tome. Ne znam zapravo zašto je to problem, podijeliti svoje osjećaje ili probleme tu gdje te nitko ne poznaje (osim ako ti to ne želiš). Valjda u tome što kada bih pisala o stvarima takve tematike ne želim pročitati komentare. Ne želim da mi netko daje savjete, kritizira ili jednostavno pruži utjehu, a dobro znam da se komentari, ukoliko ih ne želiš, mogu isključiti, ali ni to ne bi bilo rješenje (barem za mene). Zašto objavljivati onda? Napravit ću sad jednu jako jako veliku digresiju, nevezanu za sve gore, ali priča s komentarima me podsjetila na post u kojem se jedna blogerica obraća drugoj zbog komentara. Već sam nekoliko puta naišla na postove u kojima se međusobno prozivaju zbog komentara. Netko je uvrijeđen i odmah uzvraća, što se u pravoj, "oči u oči" komunikaciji isto može "izignorirati" na svoj način, ali ovdje zaista ima pregršt opcija koje ti omogućuju ignoriranje ljudi koji te živciraju ili iz tebi (ne)poznatih razloga jednostavno ne odgovaraju. Ja osobno tu dolazim kad se želim opustiti, pročitati nešto što mislim da je zanimljivo i prokomentirati ili ne prokomentirati to, nevažno (nekad mi se jednostavno ne da), a ne zato da se s nekim prepirem zbog stajališta ili teme posta ili komentara. Zašto sad uopće spominjem to tu, a ne u komentarima tamo je zato da svi oni koji ovo možda čitaju ili žele komentirati, znaju sljedeće: svatko ima pravo na svoje mišljenje. I svatko tko želi poštovanje, mora ga zaslužiti. Ne toleriraš tuđa mišljenja? Neće se onda tolerirati ni tvoje. Blokiran si, a ne znaš zašto? Jednostavno pusti to na miru. Zašto uopće želiš znati zašto te netko blokirao i zašto nekog tražiti da se zbog tog očitava i opravdava? Očekivati opravdanje od osobe koju ne poznaješ i nije ti nitko bitan u životu? I onda na kraju krajeva se možda izgladi to i možda dobiješ pravo opet komentirati, ali mene bi više prošla volja. Opet, ja sam takva da me ne zanima previše zašto sam nekome možda dosadna ili zašto netko nikad ne želi uzvratiti komentare (ne uzvratiti u smislu; ja tebi komentiram pa moraš ti meni, već mislim na odgovor na temu o kojoj se pisalo), a neki drugi su opet takvi da njih to pati i baš moraju znati i sve je to za ljude. Uglavnom, napravila sam sad nešto što nisam htjela, a to je reći svoje mišljenje o nečemu što uključuje i druge blogere, ali eto imala sam potrebu reći nešto o trenutno aktualnoj temi.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se