Kad sam bila mala ...

srijeda , 13.09.2017.

... igrala sam se sama sa sobom (nije bilo djece u ulici s kojom bih se mogla igrati).
... blato mi je bilo najbolji prijatelj. I jako zahvalno "tijesto". Kolač od blata s travom bio je jedan od boljih specijaliteta (nisam ih jela).
... htjela sam maci praviti društvo dok jede (pa sam se počastila jednim keksom i skoro se ispovraćala. Otad je maca opet jela sama).
... razbijala sam stvari (ne znam zašto, bilo mi je fora valjda).
... išarala sam sestrin leksikon (ups :/).
... otvorila sam ukrasni poklon i po prvi puta se iskreno razočarala (stiropor??? Osjećaj je bio isti kao i onda kad mi je baka rekla nešto u što sam već sumnjala - djed Božićnjak ne postoji).
... obožavala sam bojanke.
... voljela sam pisati pjesme i jesti (ljubav prema hrani je stalna).
... ljubav prema bombonima je dugo trajala.
... iritirala sam stariju sestru (naravno).
... bila sam živčana (čudno za dijete, ali oduvijek sam mali živac).
... spavala sam dokad sam htjela.

I to je samo djelić :). Sad sam kao velika, ali sam i mala. I fizički i psihički, a nezrelost pokušavam prikriti prividnom zrelošću :).




Kakvi ste vi bili? :)

Zašto bi upisi bili jednostavni ...

utorak , 12.09.2017.

... kad mogu biti komplicirani. Čovjek bi pomislio da nakon svih položenih ispita možeš osvojiti cijeli svijet (zvuči smiješno, ali nama studentima položiti ispit je sve); "samo daj dva, opet me zakinuo, nije mi htio priznat, a znam da je točno, nije mi htjela dat ni pola boda, trebala sam dobit 4" ... nastavi niz. Uvijek neke muke i problemi, trošenje istrošenih živaca i jaka želja da profesoru kažeš što bi poslije požalio. Došao je i taj dan u sedmom mjesecu kad sam dala zadnji ispit preddiplomskog studija. Osjećaj? Mislila sam da ću se počastiti nekom zabavom s dragim ljudima, ali ti su dragi ljudi nakon položenih ispita ili između preostalih ispita, pobjegli kući glavom bez obzira. "Zabava? Alkohol? Pizza? Zezancija?" - a ne, ne mogu, umorna sam, boli me glava i moram učiti. Wow, thx, ali svejedno razumijem; iskreno, nije mi se ni dalo partijati, nagradila sam se tušom, gledanjem filma i konačno - spavanjem. Nagrađivanju je došao kraj vrlo brzo - ostao je završni rad i treba ga uskoro napisati. Tipkanje, iščitavanje, odlasci u knjižnicu, kopiranje literature, prepravljanje, slanje rada na uvid, iščekivanje ... tako je uglavnom prošao ostatak sedmog mjeseca i onda je profesor rekao da je vrijeme za godišnji. Sad je rujan, ostali se studenti s moje godine (ili kako bi se reklo, kolege) muče s ispitima i love uvjet za diplomski (jbg, nema više prebacivanja), a ja još radim na vražjem završnom. Rad je napisan, ali profesor uporno pronalazi sitnice koje mu smetaju, hoćeš od fusnote, naziva poglavlja, broja stranica ... nema veze, ispravit ću (pobogu lik, jednostavno uzmi crvenu kemijsku i prepravi pa mi nećeš morati govoriti dva puta). Ali naravno, tomu nije kraj. Uz to sve neka se borim i s papirologijom. Podigni ova tri papira, ali onaj treći odnesi tamo. Četvrti papir dobiješ tek idući dan, a rok ti mogu prijaviti tek nakon predaje tog četvrtog papira. I da, podsjetite mentora da upiše ocjenu rada (kada bi me barem pustio na miru s tim) i onda opet dođete za tjedan dana po druga dva papira i onda idete ... Ma ko će ih zapamtit više, ali bitno da "sve piše na stranici od faksa" (ne piše). Samo želim da završi ova noćna mora (pusti me na miru i daj mi četiri :D) da mogu proučiti proceduru upisivanja kao još jednu od tisuću skripti(ca) dosad. Bože daj mi snage.

Jedna mala novost nevezana uz tekst gore. Odlučila sam svaki dan objaviti po nekoliko svojih fotografija i primijetit ćete da jako volim fotografirati cvijeće (ali i slikati, iako mi to ide nešto slabije ili gotovo nikako :D).


Dan kroz fotografiju

nedjelja , 10.09.2017.

Lijep je dan kad se probudiš, popiješ kavu i jednostavno uživaš. Brige neka ostanu za neki manje lijep dan. Zato sam odlučila s vama podijeliti nekoliko svojih fotografija. Uživajte :).

Free bleeding - Je li to "normalno" ili nije?

četvrtak , 07.09.2017.

Danas sam slučajno naletjela na članak o tome i iako bi bilo najlakše samo nalijepit link, htjela bih ukratko reći pokoju riječ o tome. Free bleeding ili u doslovnom prijevodu slobodno krvarenje neki je novi trend (tako barem kažu) koji svom srećom ne viđam kod nas. Sam naziv kaže o čemu se radi; žena za vrijeme menstruiranja ne nosi higijenske uloške ili tampone jer se želi osjetiti slobodno baš kao naši pretci u 17. stoljeću. To su zapravo riječi Kiran Gandhi koja je otrčala maraton ne nosivši uložak, a rezultati toga su, naravno, bili vidljivi i javnost je podijeljeno (kao i uvijek, hvala bogu) reagirala. Njihovi razlozi zašto ne koriste uloške ili tampone su sljedeći: proizvodnja uložaka/tampona i bacanje istih šteti okolišu, žele se osjećati slobodno, a namjera im je da menstruacija prestane biti tabu temom i da se o tome može otvoreno razgovarati i tako osvijestiti ljude da je to nešto normalno. Gandhi još navodi da prakticira free bleeding kako bi usmjerila pozornost na ostale djevojke u svijetu koje nemaju novaca za uloške pa to moraju prikrivati; umjesto odlaska u školu ili na posao, one zbog srama ostaju kod kuće. Njeno je mišljenje da ljudima to treba pokazati kako bi bili svjesni da menstruacija postoji (kao i bolovi koje nosi sa sobom) jer sveopće je mišljenje ljudi, ako se ne vidi, onda nije "big deal". Također, promjenu uložaka smatra iznimno napornim poslom.
Sad, zašto onakav naslov. Svi već znamo i uvijek se nađe netko tko će reći da je biti normalan relativan i subjektivan pojam; ono što je nama nenormalno i nepotrebno, njima je normalno i potrebno, ali nekakvo moje osobno mišljenje je da postoje puno bitnije stvari u svijetu kojima bi se trebalo baviti. Ako već postoje djevojke/ žene (a postoje, ne sumnjam) koje nemaju sredstava da si osiguraju higijenske proizvode, onda im to treba omogućiti. Hodanje po gradu krvavih hlača, krvarenje po sjedalima u autobusu i sl. po meni nije ništa revolucionarno, štoviše, nehigijenski je i ne želim sjediti u nečijoj krvi ili gledati je iz nekakve "solidarnosti".
Uvijek će biti onih kojima je o menstruaciji neugodno pričati i izbjegavaju popričati o tome sa svojom kćeri, ali ovakav postupak sigurno neće dovesti do nagle promjene nečijeg mentalnog sklopa. A eto, svakom njegovo.

"Nametanje" glazbenog ukusa :)

ponedjeljak , 04.09.2017.

S 12 godina sam slušala Beatlese i Kinkse, s 13 Velvet Underground i Doorse, s 14 Ramonese i Pink Floyde. Ugrubo rečeno, ni ne sjećam se više pravo (a i bilo ih je više od nabrojanih). Iako, ne mislim da sam dovoljno poštivala takvu glazbu, u smislu da ju ju nisam dovoljno dobro razumjela; koliko jaku poruku nosi ili koliko je samo "trivijalna" s jedne strane. Kroz srednju školu mi je više manje ostao isti glazbeni ukus, bez previše eksperimentiranja i spontanog šaranja po You Tube-u ne bih li saznala za neke druge dobre bendove (jesam, ali je bilo kao da i nisam). U zadnje vrijeme sve manje i manje slušam navedene bendove, valjda od zasićenosti i želje za novim zvukom. Uglavnom, mislim podijeliti mali djelić onoga što slušam pa tko pročita ovo i bude dobre volje, neka posluša, tko neće, nema veze.

Pale - Two Wrongs

Njihova najpoznatija pjesma je Too Much (a ako provjerite, vidjet ćete da ljudi više pričaju o spotu i kako ih guši to, nego što pričaju o samoj pjesmi), ali ova mi se malčice više sviđa. Generalno nisu aktivni baš, imaju malo pjesama i javnosti nisu pretjerano poznati.

Lorn - Acid Rain

Zvučat ću kao pravi hipster (jer u duši to jesam), ali saznala sam za tu pjesmu prije nego što su ju počeli hvalit svi haha. Više-manje mi sve Lornove stvari odgovaraju.

Kavinsky - Nightcall

OK, mislim da je vrijeme da napokon pogledam taj film jer zvuči obećavajuće i ima super soundtrack sudeći po ovom. LP.

Aha, da. Ček, šta?

utorak , 29.08.2017.

Kad bi me se pitalo što bih promijenila tu na blogu, bio bi to onaj dio kad se želiš ulogirat. A problem je kad napraviš 50. blog, imaš pamćenje ko ribica i zaboraviš i e-mail i korisničko i lozinku. E-mail još nekako, ali da ti pošalju lozinku (koja je vrlo vjerojatno ona ista ko i na drugih pet računa), moraš znati korisničko ime. Korisničko ime? Hmmm, s obzirom na to da svako korisničko izmišljam više nego što pišem post, šanse su nikakve da ću ga se sjetit. Jer kao treba zvučati "cool" i nešto čega ću se sjetit (mhm, ko da se ne znam).
Ja sam još mlada, ali nekad se ozbiljno zabrinem za svoje pamćenje. Znate ono kad idete po nešto u drugu sobu pa čim uđete, zaboravite po što ste došli? E tako je meni više-manje stalno. Vrlo vjerojatno zato što sad preko ljeta ne radim baš ništa već zurim pred sebe u kojekakve gluposti pa mozak oslabi ili šta, ne znam, ali bude u boljem stanju kad krene faks i silno štrebanje (možda je u tome problem?).
Krenu muke onda kad navečer trebam popit antibiotik koji ubija sve živo i neživo pa se ubijam razmišljajući nisam li ga popila već ranije, ali pretpostavljam da bih saznala vrlo brzo nakon mučnine i slabine (ili ne mora bit, ne znam jesam ikad dvije zaredom popila, a možda svaku večer popijem dvije, ko će ga znat). Zato se ja ne smijem bakicama i djedicama kad kažu da su zaboravili što su htjeli reći (iako oni to uglavnom kažu smijeh; ne znam je li fejkan ili zato što mogu zaboravit, a da se ne osjećaju glupo zbog godina). Dok neki kupuju cigarete (i to sam ja) na kiosku, ja već neko vrijeme gledam hoću li kupit križaljku jer znate, križaljke su dobre za razdrmavanje uspavanog mozga (usput, nikad mi nisu bile jasne polugole tete na naslovnici, možda da privuku križaljski ne nastrojeni puk?). Dogodi se isto i s hranom kad mi dan prolazi užasno sporo pa ne znam jesam li jela uopće (tad naravno, jedem za svaki slučaj. Više puta). Dakle, kod mene su pet razloga zašto zaboravljam (kad malo bolje razmislim o tom):
1. želim zaboravit (prođe glupi, naporni ispit koji položim, a čije polaganje simbolično prolazi bacanjem vražje skripte u kantu i momentalnim brisanjem svega iz glave da stane drugo)
1. a. neugodna sjećanja, naravno
2. zaboravljam jer zahrđam od podužeg nerazgibavanja mozga glupostima iz prve točke
3. kažem da sam zaboravila, ali zapravo nisam, samo ne znam što bih sljedeće "pametno" :) rekla
4. prošla sam kroz magična vrata
5. nebitno mi je.

Idem radit sad što god sam htjela radit, sam dok se sjetim (iako bi bilo najbolje otić spavat u ovo doba). LN onom ko može.

Uhvatila me ozbiljnost

nedjelja , 27.08.2017.

You know, I’m from a different time, young man. A dark time to you. I’m from a time that I didn’t even used to know who was on the phone until I answered the shit. Like, when tragedy used to strike. I remember I was 12 years old, and the teacher wheeled a television set into the classroom. You remember these days? And she turned it on to one of three channels. And she said, “Class, the space shuttle is taking off, and we’re all gonna watch it take off.” Man, that shit was going great for like, three to five minutes. That’s right. You remember. It fucking exploded! Right on television. Everybody on board, dead. Immediately presumed dead. It was so bad, the teacher looked at all the kids and was like… “You can go home.” It was a goddamn national tragedy. This was Cold War America. The Russians were laughing at us. My point is, for a guy your age wouldn’t even know the pain, because in your generation, it’s like the space shuttle blows up every fucking day. How can you care about anything when you know every goddamn thing? I’m getting over one cop shooting, and then another one happens, and then another one happens, and another one happens. I’m crying about Paris, and then Brussels happens. I can’t keep track of all this shit. So you just give the fuck up. That’s the hallmark of your generation, and that’s fucked up, because your generation lives in the most difficult time in human history. This is the age of spin. The age where nobody knows what the fuck they’re even looking at. You kids don’t know. Your generation is just determined to be angry, mad. Everybody’s mad. Back when we were growing up, only black people were mad. Now everybody’s just trying to get in on the act. I try to think to myself, “When did everyone get mad?”

- Dave Chappelle, The Age of Spin (2017)

Poprilično dobar razlog zašto sam stavila ovaj citat: boli me briga za cijeli svijet (ali opet, želim biti heroj). S jedne strane me boli briga za cijeli svijet, s druge strane suousjećam sa svima. Kao da sam rastrgana na dvije strane. Malo pa malo poprilično zastrašujuće vijesti. Upališ TV ono opet o ISIL-u i odrubljenim glavama nevinih ljudi pa se zamislim u kakvom svijetu živimo. Par dana kasnije jedan cijeli grad je skoro nestao s lica Zemlje kao posljedica rata pa si pomislim "Rat, a 21. stoljeće. Nije li nas se već odmalena učilo da je povijest učiteljica života ne bi li se stvari poput ovih prestale događati?"
Malo poslije, samo što su se slegli dojmovi, netko se kamionom zaleti u skupinu ljudi i dođe ti da se lansiraš na Mjesec. No neki drugi put stavite neku drugu vijest i neću je doživjeti više. "Tragedija? Što je novo? Tragedije se događaju posvuda i svima/ Nisu jedini/ Koga briga/ Eeehh" ili potpuno ne komentiranje situacije kao ono, dajte nešto što će izazvati nekakvu reakciju. I mislim da sam grozna osoba zbog toga. Ne bih se sad upuštala toliko u nekakvu svoju psihoanalizu pa pokušavala dokučiti radi li se o nekakvom poremećaju ili ne, ali čini mi se da je većina takva. Da većinu jednostavno boli k. Baš kao što je Chappelle rekao, mi smo sjebana generacija koja živi u sjebanom vremenu. Progutala nas je hrpetina informacija kojoj se svakodnevno izlažemo i u samo par klikova možemo biti dio užasa o kojem se piše i priča po portalima i vijestima. Neka mi se netko požali da mu je teško i pomislit ću si "Kome jebeno nije, svima nam je teško, pa ne seremo. Imaš probleme? Žao mi je, svi ih imamo pa nas nitko ništa ne pita i nastavimo dalje sa životom." Takva sam. I onda malo zastanem pa mi bude i više nego jasno da sam već ovako mlada poprilično grintava i bezosjećajna, ali i kontradiktorna. Boli me k, a opet želim promijeniti svijet (nazovite ulice po meni i dignite mi spomenike). Trenutno mi je cijela zbrka i kaos u glavi koji si naravno sama svjesno napravim (okrivit ću internet) i koji ću iskoristiti kao izgovor (za sve rečeno) i za sada završiti.

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se