Drowning in my dreams...

petak, 29.09.2006.

Samo za taj trenutak...

Bila je prekrasna zvjezdana noć... Ljeto je već izmaklo... Njegov i moj najbolji prijatelj...Tužno je to kad ti najbolji prijatelj ode na godinu dana...zar ne?
Ali bili smo tamo...ja, i on... Ljeto za nama ali njegova toplina u nama... Iako je zrak već bio pomalo hladan...
Meni nije bilo hladno...A njega sam grijala zagrljajima i poljupcima. Htjela sam da trenutak potraje vječno. Zadržati ga uz sebe kako bi ubila strah da će ponovno nestati iz mog života. Dok sam ga držala čvrsto uz sebe i borila se s bolnim sjećanjima...neprospavanim noćima, jastucima natopljenim suzama i uzaludnim pokušajima da ga zaboravim, zamijenim, otpišem...shvatila sam da to nešto duboko u sebi ne mogu samo tako izbrisati. Trag koji je ostavio u meni predubok je. Veza koja nas veže prejaka je. I misterij koji naše neizgovorene misli povezuje nevidljivim nitima ne daje mi mira. Život mi ga je donio...uzeo mi ga...pa mi ga vratio...Hoće li ga sad ponovno uzeti??? Prljav je to suigrač...igra za nas i protiv nas! Život, dvostruki agent! Život...o kojem toliko pišem i kojem se toliko čudim i ponekad ga toliko prezirem, ali iznad svega volim... Volim jer bez njega nemam ništa...I nisam ništa...Hoće li ovaj put biti na mojoj strani? Strahujem opet od neslane šale...Od još jednog gubitka...Gubitka koji bi ovoga puta bio enorman, i koji nebih mogla podnijeti!
Nebih mogla! Čuješ li...??? Kad bi život, Bog, neki misterij ili univerzum koji upravlja našim sudbinama mogao pročitati ove riječi to bih mu poručila! Svoju molitvu za malo mira! I za ono što cijelog života želim i tražim! Molim Te...nemoj mi ga i ovaj put uzeti! Ne dozvoli još jedno takvo razočaranje, koje bi u meni ubilo posljednje atome snage, nade i pozitivne misli...Previše mi znači, previše sam patila i skrivala bol od sebe i od drugih... I sad kad je tu...ne mogu osjećati radost...ne mogu osjetiti tu cjelovitost koju mi pruža sama njegova blizina... Ne mogu, jer ispunjena sam strahom! Strahom koji ne mogu izbrisati. Koji me guši i prati na svakom koraku! Zar više ne vjerujem u sreću??? Možda ne vjerujem u sretne završetke! Svaka mi se sreća do sada odbila o glavu! Svaka mi se nada vratila najvećim razočaranjem! Svaki se lijepi trenutak vratio tisućama bisernih kapljica iz mojih očiju!
A sada je on bio uz mene! Njegovo tijelo uz moje i moje usne na njegovim! Ali samo za trenutak! Samo trenutak...prepun nade, uzbuđenja, straha, davno izgubljenih a probuđenih snova, nikad izblijedjelih iskrica, vrućine, energije, nježnosti i...straha... Jer sve su te emocije u meni tempirane poput bombe! Crvena i plava žica...Koja je prava? Koju će život ovoga puta presjeći? Kakve će karte ovoga puta otvoriti? Prva iduća karta donosi razočaranje...
Večeras sam opet sama, a on je opet daleko...I zvijezde što sjaje na nebu čine mi se bliže...Tu su, na dohvat ruke...bar prividno... On nije!
Otupjela sam...
Nemam izbora...
Slušam zvukove očaja i udišem miris tišine. Borim se s bojama samoće i trudim se vjerovati...u dodir još jedne životne radosti. U još jedan povratak, u još jedan trenutak...poput onog koji me zarobio. Onog koji se urezao u moje misli i koji se vrti neprestano pred mojim očima...
Trenutak u vječnosti koji negdje postoji zauvijek... I koji zauvijek pripada nama... Okusu mojih i njegovih usana... Mojih i njegovih...naših dodira... u onoj prekrasnoj...zvjezdanoj...našoj noći...
Večeras je opet daleko i ponovno mi nedostaje! Ali neću pisati tužno! Ovog trenutka opirem se strahu. Opirem se i počinjem vjerovati! U dobronamjernost života...i Onog koji i u ovom trenutku plete naše sudbine...
Otišao je...ali ovaj puta na kratko! Otišao je...I vratit će se! A ja ću ga čekati. Raširenih ruku i otvorenog srca! Onaj komadić mene koji sam pronašla...izgubila...i koji je ponovno u mome životu. Koji sam pustila i koji mi se vratio...I koji želim sada uz sebe...i za sebe...kao dio sebe...neprocjenjiv, jedinstven...poseban i nezamjenjiv... Koji svojim obrisima savršeno pristaje u neispunjen otvor moga srca koje bez njega više ne može mirno kucati...I sanjat ću naš trenutak u vremenu...I živjeti snove dok opet ne zaživim stvarnost! I njegovo tijelo uz svoje...a svoje usne na njegovim... I dok ova praznina u meni ponovno ne bude ispunjena...
Uskoro maleni moj...
Čekam te...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv