Drowning in my dreams...

subota, 30.08.2008.

Jako me jako dugo nije bilo na blogu. Ni sama ne znam kako ni zašto, ali moj život postao je nešto o čemu nisam htjela pisati. Nešto o čemu nisam htjela niti razmišljati.

Gledam ove stranice, i čitam. Godina 2006. Toliko snova, toliko nadanja, propuštenih prilika, toliko proplakanih noći, i dana ispunjenih prazninom. Nešto se u meni slomilo. Nešto je puklo, i više nisam tako jaka kao nekad. I nemam volje pisati lijepe figure kao nekad, niti služiti se metaforama, niti se truditi uljepšati niti jedan djelić. Jer život je sirov, i život je surov, i nema smisla skrivati se iza lijepo napisanih riječi i metafora.

Samo želim pisati...

Dragi moji, upravo ova godina, godina u kojoj su nastali moji prijašnji postovi, bila je godina koja je slomila nešto u meni. I ove dvije koje su uslijedile nakon nje lomile su me još više, djelić po djelić.

Vidjela sam stvari koje nisam željela vidjeti, saznala ono što nisam htjela znati, izgubila ono što nikada nisam htjela pustiti... Izgubila sam čak i samu sebe. Već dvije godine sam u kliničkoj depresiji. Izgubila sam vjeru u ljude, a što je najgore, izgubila sam i vjeru u sebe. Ona popularna i ambiciozna cura s toliko planova, toliko snova, nadanja, toliko prijatelja, toliko obaveza...sada je samo prazna olupina onoga što je nekada bilo bitno. Nosim ožiljke koje ne mogu izbrisati, i nove rane koje i dalje krvare. I ne vidim ništa, ne osjećam nista. Osim ovog tamnog oblaka koji me prati već dvije godine u nizu. Sanjam o danu kad ću biti slobodna, ali taj se dan čini sve dalje i dalje. Kao da koračam unatrag, a ne ususret nekom budućem i boljem životu, koji sam oduvijek toliko željela.

U taj kaos moga života ušetao je on.

I ne, neću sada pisati o nesretnoj ljubavi. Jer prvi puta u mom životu netko me zaista voli, i netko me razumije, i daje mi podršku. Ogromnu, bezgraničnu, neprocjenjvu. I trebala bih biti sretna. Jer i ja njega volim, cijelim svojim srcem. Ali i ovoga puta život je promiješao karte.

Bojala sam se pustiti ga u svoj život. Gurala sam ga od sebe, u strahu od novih rana i novih ožiljaka. Nisam bila spremna. Uistinu nisam. Ali njegovo predivno srce zarobilo je moje, i nisam mogla pobjeći. Toliko volim njegovu dušu, i te prekrasne plave nevine oči, toliko neiskvarene, toliko iskrene. Ponekad toliko boli da zaplačem ako predugo gledam u njih...

Bio je ovdje samnom mjesec i pol dana, nakon što je nakon mjeseci i mjeseci samih razgovora odlučio doći mi u posjet iz Norveške. Proveli smo prekrasne ljetne dane skupa. On mi je bio prvi. I ja sam njemu bila prva. Ali koliko god ga voljela...i koliko god on volio mene, svađamo se stalno, neprestano. Oko gluposti. Oko sitnih frustracija. Oko toliko nebitnih stvari koje kvare onu jedinu bitnu. Ali u meni je borba. Toliki kaos koji ne mogu razumjeti. Kaos koji me toliko boli. Koji me tjera da mrzim samu sebe. Da mi se gadi ono što u sebi nalazim. On je uvijek tu, i uvijek briše suze s mog lica, a ja ga uporno guram od sebe. Uporno započinjem svađe, uporno ga pogađam strijelama koje ne zaslužuje. I svaki puta se mrzim još više. Svaki put kad povrijedim svog anđela.

Sada je još i gore. Jer morao me napustiti. Zadnjih tjedan dana prije njegovog odlaska provela sam u suzama. Napokon sam imala nekoga koga toliko volim, i tko mi uzvraća tu ljubav na najljepši mogući način, a znala sam da me mora napustiti. Ležala sam u njegovom naručju, osjećala njegovu toplinu, i njegov miris. Njegovu blizinu. Blizinu koju toliko trebam. Očajnički. A sada više nije uz mene. Samo minuta dijelila me od sve ove boli. Suze, i posljednji poljubac na kolodvoru. Toliki smatraju takvu scenu izuzetno romantičnom. Lijep trenutak za slike, zar ne. A većina ne može niti zamisliti agoniju posljednjeg pogleda prije rastanka. Pogleda u te prekrasne nevine oči, i osmjeh kojim želi ublažiti moju tugu. Osmjeh koji govori ''Volim te...Ne plači jer opet ću te držati u naručju.''

Ali i sekunda bez njega je previše. I ova bol jednostavno ne prestaje. Svakoga dana rana je sve dublja, i toliko mi fali. Toliko mi treba. Treba mi taj zagrljaj. Treba mi ta toplina. Toliko mi treba. A ja ga i dalje guram od sebe. I dalje se svađamo. I dalje ova frustracija, i moje slomljeno ja unišava ono što mi je najdragocjenije. Krvarim iznutra i pukotine postaju sve veće. I bol je sve jača. I frustracija, i mržnja, i zbunjenost samom sobom i svim mojim reakcijama. Želim ga zaštititi od sebe. Želim mu sve ono najbolje u životu. I ne želim ga povući u ponor sa sobom. Osjećam se toliko jadno, toliko bezvrijedno i toliko nerazumno. Ne želim raniti svog anđela. Želim da bude slobodan. I da bude sretan. I da čuvam njegovo srce na toplom i sretnom mjestu. Ne u ovom beznađu koje me ispunjava. U očaju ponekad pomislim da je najbolje samo ga pustiti. I dati mu neku bolju priliku. Jer ja nisam cijela osoba. Slomljena sam. I ne mogu mu dati sve ono što bih željela da ima.

A toliko ga volim i ne želim da ikada nestane iz mog života. Želim ga držati kao kap vode na dlanu. I želim biti uz njega u svakom izazovu njegovog života. Bitka u meni ne prestaje. Pustiti ljubav mog života kako bi ga zaštitila od same sebe? Ili nastaviti ovu agoniju koja nas boli oboje, iako oboje volimo cijelim svojim srcem? Toliko je teško pustiti ono što ti znači sve. A još teže osjećati da to uništavaš samom svojom prisutnošću.

Želim biti bolja za njega. Želim biti osoba kakvu zaslužuje, i kakvoj se može vratiti. I hoće. Već idućega mjeseca. Jer voli me, znam da me voli. Vidjela sam to u suzama koje su potekle i iz njegovih očiju. Očiju koje mi prodiru u dušu. I koje odaju onu toplu unutrašnjost nasuprot naizgled hladnoj, staloženoj vanjštini. Ta snažna, prekrasna, optimistična osoba, koja nije navikla pokazivati emocije, a pogotove ne one negativne, slomila se u agoniji našeg rastanka. I držala sam ga na prsima dok je suze skrivao od mene. Držala sam ga čvrsto, i pokušala ublažiti njegovu bol. Jer moje srce je s njim. Sada i zauvijek. Jedan pogled u te prekrasne oči okupane suzama, i osmjeh koji mi je poklonio kroz svu tu bol, zauvijek su se urezali u moje srce i u moje misli. Ne mogu zamisliti sebe bez njega. I ne mogu zamisliti njega u naručju druge. Koliko god to u ovom trenutku bilo nerazumno, možda i sebično...želim svog anđela za sebe. Želim biti ono dobro u njegovom životu. Želim njegovati sve njegove želje, i sve njegove potrebe. I želim biti ona prava, koja će mu dati sve ono što bi u životu mogao poželjeti. Toliko to želim, a ne mogu protiv sebe. I svaki puta scenarij je isti. Volim ga...a nikada mi ništa nije dovoljno. Uvijek svađe, frustracija, nezadovoljstvo. Ne želim ga izgubiti...

Samo želim da bol prestane...

30.08.2008. u 22:41 • 7 KomentaraPrint#

petak, 29.09.2006.

Samo za taj trenutak...

Bila je prekrasna zvjezdana noć... Ljeto je već izmaklo... Njegov i moj najbolji prijatelj...Tužno je to kad ti najbolji prijatelj ode na godinu dana...zar ne?
Ali bili smo tamo...ja, i on... Ljeto za nama ali njegova toplina u nama... Iako je zrak već bio pomalo hladan...
Meni nije bilo hladno...A njega sam grijala zagrljajima i poljupcima. Htjela sam da trenutak potraje vječno. Zadržati ga uz sebe kako bi ubila strah da će ponovno nestati iz mog života. Dok sam ga držala čvrsto uz sebe i borila se s bolnim sjećanjima...neprospavanim noćima, jastucima natopljenim suzama i uzaludnim pokušajima da ga zaboravim, zamijenim, otpišem...shvatila sam da to nešto duboko u sebi ne mogu samo tako izbrisati. Trag koji je ostavio u meni predubok je. Veza koja nas veže prejaka je. I misterij koji naše neizgovorene misli povezuje nevidljivim nitima ne daje mi mira. Život mi ga je donio...uzeo mi ga...pa mi ga vratio...Hoće li ga sad ponovno uzeti??? Prljav je to suigrač...igra za nas i protiv nas! Život, dvostruki agent! Život...o kojem toliko pišem i kojem se toliko čudim i ponekad ga toliko prezirem, ali iznad svega volim... Volim jer bez njega nemam ništa...I nisam ništa...Hoće li ovaj put biti na mojoj strani? Strahujem opet od neslane šale...Od još jednog gubitka...Gubitka koji bi ovoga puta bio enorman, i koji nebih mogla podnijeti!
Nebih mogla! Čuješ li...??? Kad bi život, Bog, neki misterij ili univerzum koji upravlja našim sudbinama mogao pročitati ove riječi to bih mu poručila! Svoju molitvu za malo mira! I za ono što cijelog života želim i tražim! Molim Te...nemoj mi ga i ovaj put uzeti! Ne dozvoli još jedno takvo razočaranje, koje bi u meni ubilo posljednje atome snage, nade i pozitivne misli...Previše mi znači, previše sam patila i skrivala bol od sebe i od drugih... I sad kad je tu...ne mogu osjećati radost...ne mogu osjetiti tu cjelovitost koju mi pruža sama njegova blizina... Ne mogu, jer ispunjena sam strahom! Strahom koji ne mogu izbrisati. Koji me guši i prati na svakom koraku! Zar više ne vjerujem u sreću??? Možda ne vjerujem u sretne završetke! Svaka mi se sreća do sada odbila o glavu! Svaka mi se nada vratila najvećim razočaranjem! Svaki se lijepi trenutak vratio tisućama bisernih kapljica iz mojih očiju!
A sada je on bio uz mene! Njegovo tijelo uz moje i moje usne na njegovim! Ali samo za trenutak! Samo trenutak...prepun nade, uzbuđenja, straha, davno izgubljenih a probuđenih snova, nikad izblijedjelih iskrica, vrućine, energije, nježnosti i...straha... Jer sve su te emocije u meni tempirane poput bombe! Crvena i plava žica...Koja je prava? Koju će život ovoga puta presjeći? Kakve će karte ovoga puta otvoriti? Prva iduća karta donosi razočaranje...
Večeras sam opet sama, a on je opet daleko...I zvijezde što sjaje na nebu čine mi se bliže...Tu su, na dohvat ruke...bar prividno... On nije!
Otupjela sam...
Nemam izbora...
Slušam zvukove očaja i udišem miris tišine. Borim se s bojama samoće i trudim se vjerovati...u dodir još jedne životne radosti. U još jedan povratak, u još jedan trenutak...poput onog koji me zarobio. Onog koji se urezao u moje misli i koji se vrti neprestano pred mojim očima...
Trenutak u vječnosti koji negdje postoji zauvijek... I koji zauvijek pripada nama... Okusu mojih i njegovih usana... Mojih i njegovih...naših dodira... u onoj prekrasnoj...zvjezdanoj...našoj noći...
Večeras je opet daleko i ponovno mi nedostaje! Ali neću pisati tužno! Ovog trenutka opirem se strahu. Opirem se i počinjem vjerovati! U dobronamjernost života...i Onog koji i u ovom trenutku plete naše sudbine...
Otišao je...ali ovaj puta na kratko! Otišao je...I vratit će se! A ja ću ga čekati. Raširenih ruku i otvorenog srca! Onaj komadić mene koji sam pronašla...izgubila...i koji je ponovno u mome životu. Koji sam pustila i koji mi se vratio...I koji želim sada uz sebe...i za sebe...kao dio sebe...neprocjenjiv, jedinstven...poseban i nezamjenjiv... Koji svojim obrisima savršeno pristaje u neispunjen otvor moga srca koje bez njega više ne može mirno kucati...I sanjat ću naš trenutak u vremenu...I živjeti snove dok opet ne zaživim stvarnost! I njegovo tijelo uz svoje...a svoje usne na njegovim... I dok ova praznina u meni ponovno ne bude ispunjena...
Uskoro maleni moj...
Čekam te...

Image Hosted by ImageShack.us

29.09.2006. u 23:10 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.08.2006.

Htjela bih...

Htjela bih vam pričati o jednom prekrasnom osmjehu...koji i moje usne uvijek razvuče u smijeh...
Htjela bih pričati o prekrasnim smeđim očima...koje i moje oči pune iskricama i davno izgubljenim sjajem...
Htjela bih vam pričati o snažnim rukama koje su me nježno odvojile od opasnosti...
I o svjetlucavim kapljicama na površini prekrasne preplanule kože...
Htjela bih vam pričati o savršenstvu pokreta, vještine i ambicije...koja i mene potiče na rast...
I o baršunastoj boji jednog prekrasnog glasa...koji rastapa sve štitove i ledene zidove u meni...
Htjela bih vam pričati kako mu prekrasno stoji crveno i bijelo...i o ponosu i snazi u njegovim očima...
Htjela bih tepati najnježnije riječi da opišem dijete u njemu...i nadglasati oluje da opišem njegovu snagu...
Htjela bih vam pričati o snu koji sanjam dok sam budna...i koji se ponekad čini toliko dalek, a ponekad bliži nego što sam mislila...
Toliko bih vam toga htjela ispričati...
Ali ne mogu...
Previše me strah...

13.08.2006. u 21:14 • 18 KomentaraPrint#

nedjelja, 30.07.2006.

Izgubili smo

Vjerovala sam u tebe...dala sam ti priliku...čekala i čekala da je iskoristiš...
Svaki je put lopta otišla u out...a ja ti je dodala natrag u ruke...
Opravdavala sam svaku tvoju grešku...ponovno, i ponovno...opravdavala tvoje kiksove nekim nerealnim razlozima...
Hrabrila te i poticala u nadi da ćeš jednom pogoditi bar obruč!
Ma...fulao si cijeli koš...I to ne jednom...Ne samo jednom...
Nisam odustala...nisam...Nisam željela dići ruke od tebe! Opravdavala sam tvoje gluposti...tolerirala tvoje ispade...Dala sam ti zavidnu minutažu...zavidnu...1440 minuta dnevno!!!
Neopravdano...posve neopravdano...ali bila bih ti dala i više...da je bilo moguće...Jer...ni ovo ti nije bilo dovoljno...
Vjerovala sam u tvoj talent...bezgranično sam vjerovala...i vjerovala da ćeš prije ili kasnije shvatiti...koliko je malo potrebno, da utakmica bude dobivena...Koliko je malo potrebno...da iz ove igre izadjemo kao pobjednici...
Krv...suze...i znoj...proliveni...da!!! Ali prolila sam ih ja...a ne ti...
Nisi se želio potruditi...koliko sam god vjerovala...koliko sam god i druge nepošteno držala po strani...Ti...ti si bio taj...koji je dobio priliku...Svaku priliku koju sam mogla pružiti...Svaku loptu što sam je mogla dodati u tvoje ruke...
Onome koji je zračio sigurnošću...doduše lažnom...i koji je zračio toplinom...doduše hladnom...i koji je bio toliko sličan, a toliko različit...onome...što sam vjerovala da jesi...
Imali smo različite vizije...različitu taktiku igre...
Jednostavno...nisi shvatio...Možda nisi želio shvatiti...
Uvijek ti je bilo draže igrati po tvom...makar to značilo da moramo izgubiti...oboje...
Po posljednji put dodala sam ti loptu...Zatvorila oči...sklopila ruke i tiho se pomolila u sebi...Zadržala sam dah u trenutku koji je mogao promijeniti sve...
Otvorila sam oči...
Promašio si...
Ponovno si promašio...
Ovaj puta...po posljednji put...
Nema više opravdanja...nema više prilika...nema više greški...
Nema...
Razočarao si me...
Sad sjedni na klupu...

Sretan ti rođendan...

U igru uvodim novog igrača...

30.07.2006. u 22:54 • 34 KomentaraPrint#

petak, 28.07.2006.

Trenutak slabosti

Ponekad je teško biti sam...Osluškivati preglasne zvukove tišine u vlastitoj glavi...boreći se s bujicama nekih davno izgubljenih, zaboravljenih trenutaka, i novih...brutalno bolnih...slivenih skupa u rijeku tuge što kola našim žilama...cijelim našim bićem...i tek ponekad...u najslabijem trenutku...onom otkanom od nade i snova...uništenih...satranih...izigranih...krene slanim kapljicama napuštati biće napaćeno šalama života...kako bi napravila mjesta nekim novim rijekama propuštenih trenutaka...neopravdane nade...bezvrjednih osjećaja...tom slanom teretu što čeka da se čaša ponovno napuni do vrha...ponovno...i ponovno...

A kako samo malo treba da se rijeke tuge pretvore u bujice radosti...
zaista...koliko malo...
naizgled...
tako malo...

28.07.2006. u 04:56 • 20 KomentaraPrint#

utorak, 18.07.2006.

Djelić koji nedostaje...

Pronašla sam ga...jednoga dana...Sasvim slučajno...neočekivano...Komadić sebe koji oduvijek tražim...Pronašla sam ga...i odmah ga prepoznala...
Da...bio je to on...bio je pravi...znala sam to čim sam ga ugledala...I čim sam ga dotaknula znala sam...da ga ne smijem pustiti...Gledala sam ga...satima...satima...satima...samo nekoliko centimetara od sebe...Tako blizu a tako daleko...Gledala sam ga nepomično...A tako sam ga željela osjetiti...Tako sam ga željela zagrliti...udahnuti...sjediniti se s njim...ispuniti prazninu...i postati potpuna...Po prvi put u životu...Po prvi puta...potpuna...Nisam mogla skinuti pogled s njega...Jer bio je sve sto sam ikad tražila...Sve što mi je ikada nedostajalo...Onaj djelić mene što je bio neispunjen...Sada je bio tu...I on je dorekao svaku moju riječ...nadovezao se na svaku moju misao...osvojio je svaki moj pogled...raznježio svaki moj osjećaj...ubrzao otkucaje moga srca...probudio usnulu maštu...potaknuo zaboravljenu sreću...On je bio taj koji me razumio...razumio je sve...jer bio je isti...Bili smo isti...poput dijelova jednog tijela...jednog uma...jednog bića...Nekad davno razdvojenih iz neznanih razloga...Možda zato da bi se jednom...u vječitoj potrazi za onim nečim...ponovno sreli...povezani putevima života...putevima sretnih slučajnosti...ili sudbinskih niti...
Poželjela sam ga uvijek imati uz sebe...nositi ga u svome srcu i u svojoj ruci...posvuda...poput cvijeta...toliko rijetkog i posebnog...za mene jedinstvenog...
Željela sam čuvati njegove latice...grijati njegove korijene...gasiti žeđ u njegovim žilama...Biti njegov štit od vjetrova...kiša...oluja...gromova i valova...Njegova je bol punila moje oči suzama...A njegove suze...skrivene od svijeta...željela sam zauvijek izbrisati...
Željela sam ga štititi cijelim svojim bićem...kao dio svoga bića...Kao onaj djelić...Djelić koji nedostaje...
Gledala sam kako odlazi...
Željela sam pružiti ruku...Pružiti ruku i zaplakati...Vrati se...vrati mi se...vrati se...molim te...vrati se...toliko sam te tražila...vrati se...toliko sam ti se nadala...vrati se...toliko si mi falio...nisam ni znala koliko si mi falio...vrati se...toliko mi fališ...svake sekunde sve više i više...vrati se...vrati se...Željela sam mu potrčati u zagrljaj...željela sam ga zaustaviti...osjetiti...provesti vječnost u tom zagrljaju savršenstva...topline...i potpune ispunjenosti...Ali...progutala sam suze...I bol ostavila doboko u sebi...U onom najmračnijem kutku...Jer on ga nije smio vidjeti...
Nasmiješila sam se...Nasmiješila se i poželjela mu sreću...Iskreno...najiskrenije...od srca...Poželjela ostvarenje njegovih snova...Ispunjenje njegovih ambicija...Nasmiješila se u nadi da ću možda jednom moći postati dio njih...Postati onaj djelić koji nedostaje...Onaj djelić koji njemu nedostaje...Ali samo ako on to bude htio...
Ništa ne tražim...ništa ne zahtjevam...Ništa mu ne želim uzeti...Želim mu samo dati...Dati mu sve...Sve što ikada zatreba...I onaj osjećaj...Osjećaj potpunog...savršenog...dorečenog...
Nema više boli...nema više pitanja...nema više tišine...ni straha...ni praznine...
Ovdje sam...samo se vrati...
Udaljio se od mene...korak po korak...polagano...nečujno...osvrčući se...uputivši mi osmjehe i pozdrave...''Srest ćemo se...''
Praznina u meni bivala je sve veća...A tišina...tišina...tišina...sve glasnija...
U meni je vrisak zaglušio sve ostale misli...vrisak koji je tražio njega...zaboravljajući sve druge...prekrivajući ožiljke prošlosti...onim novim...najbolnijim...na onom mjestu gdje je ponovno otrgnut onaj djelić koji sam tražila...onaj djelić koji mi je nedostajao...onaj koji sam našla...i onaj koji mi još nedostaje...
Čekam ga...čekam...i čekam...danima...gušeći suze jastucima...bolesna od nervoze...u strahu od još jedne velike neslane šale života...Još jedne igre kojom me život ponovno želi gurnuti na dno...
Ali ne dižem ruke...
Ne mogu...ne želim...i neću...
Previše mi značiš...i predugo sam te tražila...Predobro me znaš...i ja tebe znam...znam te...iako kratko...poznajem srž tvoje prekrasne duše...
I ne mogu te otrgnuti željama...Ovdje si...iako daleko...ovdje si...i iako je tvoje mjesto prazno...ispunjeno tišinom...bolom i strahovima...čekam te...
Čekam da ga ispuniš upravo onim što sam tražila...
Onim što nikada neću moći objasniti...
Ali onim što možeš razumjeti...
Ti možeš razumjeti...
Jer ti si taj...
Onaj kojeg sam tražila...
Onaj djelić mene...
Koji trebam da bi bila potpuna...

18.07.2006. u 03:22 • 49 KomentaraPrint#

petak, 14.07.2006.

Izazov života...

Od svih teških stvari u životu...od svih boli, patnji...razočaranja...najteže je shvatiti njihov smisao! Najteže je shvatiti razlog...
Ponekad je nemoguće otrgnuti se od svojih snova...snova toliko dalekih i nedostižnih...Snova koji nas mogu ugušiti...koji nam ne daju naprijed...koji streme budućnosti...a sve nas više vuku u prošlost...
Svijet je okrutno mjesto...a život okrutna igra...
Igra u kojoj nas svaka nova pobjeda izdiže iz mraka svakodnevnih razočaranja...koja nam daje polet, nadu i novu snagu...i koja nas svaki put iznova i iznova ruši u dublji i teži očaj...
Očaj saznanja da je svaka od tih malih pobjeda samo način da nas jos teže i okrutnije gurne u teški svijet realnosti! Svijet u kojem stvari nisu onakve kakvima bi željeli da budu...
Bajke ne postoje...Iako još želim vjerovati u njih...
Živim u svijetu od sapunice...i još uvijek ne želim razumjeti...ne želim prihvatiti okrutne činjenice života! Ponekad nema drugog načina nego...čekati...
A čekanje mrzim više od svega...
Propuštene prilike...propušteno vrijeme...propušteni iznimno dragocjeni trenuci...s iznimno dragim i posebnim osobama...koje nam izmiču...i koje moramo pustiti...koliko god to teško bilo...
A vrijeme...vrijeme je neprijatelj...i vrijeme je saveznik...
Ovisno o tome kako ga iskoristimo...
Živim u strahu...u strahu od propuštenih prilika...
Ne bojim se izazova...
Jer svaki je propušteni izazov propuštena prilika...
I volim život...
Koliko god on težak i okrutan bio! Ne igraj igru ako nisi spreman ponekad izgubiti...
Porazi i pobjede...u omjeru koji nam može biti mrzak...ali nikada nam neće biti previše...ne onoliko koliko ne bi mogli podnijeti...
Znam iz iskustva...
Jer moje je srce toliko puta boljelo, toliko se puta i teško lomilo...ali...još uvijek je tu, još uvijek u meni...kuca...i znam da je tu...
Osjecam ga...jer boli i sada...i boli sve jače...ovaj puta kronično...
Ali tako znam da sam živa...I dok sam živa neću se prestati nadati...
I nikada neću bježati...
Svakoga dana upijat ću nove zrake izlazećeg sunca...puniti baterije pozitivnih vibracija...i u trenucima poput ovoga sada...izvlačiti te dragocjene čestice sunčeve prašine...I sjajem duginih boja u očima...bosa ću trčati livadama...i uz more...i ispod mjeseca...
Život...akcija...izazov...ljubav...i nada...Nada u ispunjenje snova...
Jer želim vjerovati!!!
I vjerovat ću...vjerovat ću...dok sam živa...
A srce...ono neće puknuti...izdržat će...Liječit ću ga česticama sunčeve prašine...I malim...jednostavnim...dragocjenim...prekrasnim životnim sitnicama...i blagim riječima...riječima potpore dragih...
Budite moji saveznici...


14.07.2006. u 18:06 • 31 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2008  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

''When I find out all the reasons...

Maybe I'll find another way...

Find another day...

With all the changing seasons of my life...

Maybe I'll get it right next time...

And now that you've been broken down...

Got your head out of the clouds...

You're back down on the ground...

And you don't talk so loud...

And you don't walk so proud...

Anymore, and what for...???''


Image Hosted by ImageShack.us

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Image Hosted by ImageShack.us

''I follow the night

Can't stand the light

When will I begin

To live again...?


One day I'll fly away

Leave all this to yesterday

What more could your Love do for me...?

When will Love be through with me...?


Why live life from dream to dream...

And dread the day when dreaming ends...?


One day I'll fly away

Leave all this to yesterday

Why live life from dream to dream...

And dread the day when dreaming ends...?


One day I'll fly away...

Fly, fly away...''


Image Hosted by ImageShack.us

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se