Pogled u...

utorak, 10.01.2017.

Vjera - javna stvar društva






Ovaj tekst napisala sam prije par godina. Objavljen je na jednom slavonskobrodskom portalu koji nije imao dugi vijek trajanja. Stoga, odlučila sam kopirati taj tekst i zalijepiti ga ovdje. Napisan je u vrijeme došašća. Iako je vrijeme došašća iza nas, bitna je poruka koju sam ovim tekstom htjela prenijeti.


VJERA - JAVNA STVAR DRUŠTVA










Koliko je uistinu vjera, kao osobni odnos sa Stvoriteljem, javno zastupljena u društvu? Koliko je ta zastupljenost (ako je uopće prisutna) zdrava i poticajna? Odgovore na ta i još neka usko povezana pitanja, pokušat ću dati govoreći iz perspektive kršćanina, što i jesam. No, neću biti isključiva i govoriti o vjeri koja je samo kršćanska, nego će se govor o vjeri odnositi na univerzalni odnos čovjekove usmjerenosti i povezanosti s Bićem koje je Vrhovno.
Vjera je osobni odnos s Bogom, s Nadnaravnim Bićem koji ima apsolutnu vrijednost pred čovjekom. Ta apsolutna istina, Trojedini Bog, Alah, Jahve ili kako Ga već zvali nije ograničen niti vremenom niti prostorom. No, prožima osobu od samoga početka do samoga kraja (smrti), a ostaje s njim u vječnosti. Čovjekov odnos sa Stvoriteljem je bitan dio čovjekovog identiteta. Kao što pripadnost određenoj naciji, kulturi, političkim stavovima, apolitičnosti i svemu onome čime pojedinac gradi i njeguje sebe, čini njegovu/ njezinu osobu i osobnost, tako i vjera ulazi među slojeve navedenog. Stoga, ako je i vjera ta koja uz sve navedeno čini čovjekov identitet (a čovjek je društveno biće), onda bi itekako trebala biti javna stvar društva i o njoj bi se trebalo govoriti. Naravno, ne govorim ovdje o agresivnom, nasilnom ili manipulativnom govoru, nego govorim upravo o Kristovskom govoru (ali i govoru svih vodećih svjetskih religija), a to je čisti govor ljubavi. Vjera se nikako ne bi trebala predstavljati kao bolesna ideologija zbog kojih jedni bivaju spašeni, a drugi bivaju stavljeni na margine društva (ili ne daj Bože, nešto puno tragičnije). Nikako se ne bi trebala nametnuti određena vjera kao jedina i prihvatljiva, jer upravo tada, ona sama dolazi do proturječnosti sa sobom. Ono što bi društvo, a i država trebali je poštivati osnovna prava koja među ostalima omogućuju pojedincu da bez ometanja i diskriminativnih radnji živi svoju vjeru i njeguje pripadnost svojoj religiji (bez obzira kojoj religiji on/ona pripadao/la).
Poznato je da je Opća deklaracija o ljudskim pravima izdana 1948. godine. To je nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Naravno, da je zbog narušenih međuljudskih odnosa, zbog ogromnog krvoprolića, zbog poljuljanosti temeljnih ljudskih vrijednosti, ovakva deklaracija bila prijeko potrebna. Stoga, ako su u Deklaraciji utkane one moralne vrijednosti koje su prijeko potrebne za kvalitetan moralno-etički život, onda bi se kao takve trebale i poštivati. One države koje usvajaju ova prava, moraju ta ista prava poštivati i brinuti se da se duhovni i moralni svijet društva ne ruši, ne gazi, ne vrijeđa, ne uništava. Država nikako sebe ne smije dovesti u ulogu one koja ušutkuje onaj dio društva koji živi svoju vjeru i one koji konačno u demokraciji imaju pravo jasno i glasno reći: "Ja sam kršćanin. Ja sam musliman. Ja sam židov. Ja sam..." (slobodno nadopunite kojoj vjeroispovijesti pripadate). Država (a pod ovim pojmom države mislim na nekolicinu njih koji ju vode) ne bi smjela biti ta koja uspostavlja volju i izvršava ciljeve pri kojima vjernici te iste države ne smiju glasno izgovarati molitvu svome Bogu, već moraju potiho uspostavljati svoj odnos s Bogom. Vrijeme kada je vjera bila privatna stvar pojedinca mora zauvijek biti stvar prošlosti. Čovjek uz to što je društveno, tjelesno, misaono biće, je i duhovno biće. Kao takvo, ima pravo njegovati sve dijelove svoje osobnosti, jer sve ga to čini izuzetnim, neponovljivim i kao takvim neprocijenjivim blagom za čovječanstvo. Čovjek (bez obzira bio vjernik ili ne) pozvan je sve razine svoje osobnosti razvijati i na taj način sve više buditi svijest o sebi. Samim time, ako intenzivno i zdravo radi na njegovanju i razvijanju svoje duhovne svijesti, definitivno će ostaviti dubok trag na ljude oko sebe, a ja se uvijek nadam i šire.
Prva stanica s koje krećemo u svijet i koja nam usađuje (a nekada nažalost i ne usađuje) te duhovne i moralne vrijednosti je naša obitelj. Obitelj ima mogućnost duhovno, moralno, intelektualno oblikovati svoje članove za budućnost. Obitelj sebi treba staviti takvu zadaću kao imperativ i od nje nikako ne odstupati. Svjesna sam da današnja definicija obitelji biva uvelike promijenjena zbog stanja u kojem se suvremeni svijet nalazi. Pomišljajući na takve obitelji koje pripadaju takvoj kategoriji, sjetim se rečenice koju sam davno negdje čula, a to je - ŽIVE ISPOD ISTOGA KROVA, A NIKADA SE NISU SRELI. Ova tužna izjava u suvremenom svijetu postaje sve bliže istini. Alijenacija postaje bolest suvremene obitelji, jer vrijeme kada je obitelj nekoć satima sjedila za obiteljskim stolom, ručala i razgovarala, nažalost jenjava i kopni. Upravo tu, kada obitelji osjete da otuđenje uzima sve više maha i sve više prostora, upravo tu, obitelj treba spoznati da je to alarmantno stanje kada bi se mogla u potpunosti raspasti. Od onoga trenutka, kada su dvoje odlučili stvoriti temeljnu društvenu jedinicu koja se zove obitelj, trebaju jedni druge podsjećati da su pozvani na budnost. Biti budan, biti duhovno budan, jer brak sklopljen u ljubavi na to ljude i poziva.
Stoga, u ovo vrijeme došašća, kada Bog poziva na budnost, jer On dolazi, prisjetimo se tko smo, što smo, gdje idemo, što smo do sada učinili, koliko smisla u svemu do sada učinjenome smo spoznali. Sjetimo se da smo bića kojima je darovan besplatni dar od Boga, a to je vjera. No, ne ona isprazna ili ona koju samo lako izgovorimo, ali ju ne živimo. Vjera je krjepost koju nam nitko ne može oduzeti. Stoga, nemojmo ju ni mi sami "stavljati u ladicu", a vaditi ju po potrebi. Božić nije praznik, nije dan kada materijalno treba biti primarno. Božić je blagdan Isusova rođenja i kao takav treba se dostojanstveno i proslaviti. Iako slavimo dolazak Kralja, taj Kralj ne očekuje izvanjske darove. Daleko od toga. Očekuje da svojom dušom Njega žudimo, a duhom svojim Ga tražimo. Otvorimo i um i srce i dušu, razmislimo o svemu onome što imamo, a ne o onome što nemamo. Iako je život i težak i bolan, radost ipak postoji. Dok je vjere, dok god se o njoj govori, dok god s poštovanjem pristupamo čovjeku i slavimo život, dok god dozvolimo da ljudi kliču koliko je Bog velik, ima nade i za ovo čovječanstvo. Na nama je da uspostavimo dijalog, budemo tolerantni i prihvatimo različitosti. Možemo li? Svi smo pozvani na odgovor i djelovanje.
Navijam za sve nas.

Oznake: vjera, obitelj, društvo

10.01.2017. u 00:07 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2018  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (6)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pogled u...je blog kojim želim zabilježiti svoj doživljaj onoga što se oko mene odvija, događa, raste, pa i umire. Pogled u...moj svijet i šire...
Moje blogove i općenito ono što me inspirira, možete pročitati i na mojoj Facebook stranici - Pogled u-by Tajchee. Slobodno me možete i tamo pratiti. sretansretansretan

Linkovi

Tajana Tajchee

sretan