Pogled u...

utorak, 28.02.2017.

I...što smo odlučili?


Čovjek, homo sapiens, umno biće koje ima nevjerojatne sposobnosti predane mu u ruke života kojim je pozvan živjeti i obogatiti ovaj planet. Sva ta umna bića stigoše ovdje s razlogom, stigoše sa svrhom, koliko god se nekada činilo da odgovora na svrhovitost života nema. Izmigoljivši se iz majčine utrobe, nježno nas priviše na majčine grudi. Već tada osjetili smo sigurnost, iako nas odvojiše od našeg devetomjesečnog balona. Početci naših života bijahu zaštićeni.
Život nam je tekao, prilagođavali smo se različitim uvjetima, učili iz šarolikog iskustva, jer misaona smo bića. Promatrali smo svijet oko sebe. Istraživali ga na sigurne, a i na ne tako sigurne načine. Apstraktno postalo nam je poznato i skupljanjem znanja mislili smo da smo si i da ćemo si uvelike olakšati živote. U našim susretima, prvo s roditeljima, a onda i s ostatkom svijeta, spoznali smo novi sloj koji nam je nesebično darovan. Shvatili smo da imamo osjećaje i da nismo otoci, već da žarko želimo pripadati. Kako u obitelj, tako i u širi krug onih koji su na istom životnom putu kao i mi sami. U tim susretima, naučili smo da uz radost, postoji i tuga, postoji i bol. Naučili smo da stvari nisu vječne i da ovozemaljsko nije apsolutno. Naučili smo da smo smrtni. Počeli smo doživljavati gubitke, dragi ljudi počeli su nestajati, gasila se njihova opstojnost. To je samo djelić onoga kroz što čovjek, društveno, misaono, emotivno i tjelesno biće prolazi.
No, što je s našim osobnim djelovanjem? Što je s onim što čovjeka održava na životu kao biće koje je sposobno razlikovati dobro od lošega i da pri tome donese ispravnu odluku? Što je s čovjekom koji svjestan da je društveno biće, odluči ipak sebe gledati kao jedinku koja je najbitnija i koja će učiniti sve kako bi nahranila svoju sebičnost? Što kada očima kojima gledamo i promatramo svijet, odlučimo glumiti sljepoću? Odglumimo kako naše oči nisu uočile tako evidentnu i bolnu situaciju koja se odvija tik uz nas?
Razmišljajući o čovjeku i svoj njegovoj kompleksnosti, jedini odgovor koji mi se u vezi svih ovih pitanje daje jest postojanje straha. Strah je nešto o čemu pišem već neko vrijeme. Vjerojatno kako bih svom pisanju dala iscjeljujuću moć i kako bi mi taj prokleti strah počeo bivati jasniji, a samim time udaljeniji. Shvaćam da je strah obuzeo naše živote, upravlja našom golom egzistencijom, postavio se za robovlasnika. No, imam osjećaj da mali postotak je onih koji bi priznali da smo mi ti koji smo strahu dozvolili da tako djeluje, mi smo dozvolili da on postane glavni kirurg koji će operirati nad našim bolesnim dijelovima. Dozvolili smo da postane glavni pokretač naših prijateljskih, ljubavnih, poslovnih odnosa. I sve uz izgovor kako se drukčije ne može i kako treba šutjeti da se ne bi još veća nedaća spustila nad ove ionako preplašene živote.
I onda su se stvorile struje ljudi kojima se kreću oni koji drugima upravljaju, i oni koji daju da se njima upravlja. Time smo se kao društvo našli u sadomazohističkom ambijentu. Društvu u kojem ćemo gorljivo podizati glasove tamo gdje bismo ih trebali stišavati, ili potpuno utihnuti tamo gdje je očito da bi trebali ustati, zaštiti sebe, bližnjega, društvo. Žustro ćemo reagirati ako netko glasno sluša glazbu kojom si možda uljepšava ionako stresan dan, a stavit ćemo čepiće u uši kako ne bi čuli obiteljsko nasilje. Razumjet ćemo nasilnika tako što ćemo pokušati doznati njegovu životnu priču, njegov teški uzrok koji je oblikovao njegovo ponašanje, a za žrtvu ćemo olako reći da je glupa što si je takvo što dozvolila. Prolazit ćemo pored vršnjačkog nasilja, vješto pognutih glava ili zapiljenih pogleda u suprotnu stranu, pod izgovorom da ionako imamo svoje teške živote i da nemamo vremena baviti se još i tuđim nasilnim odnosima.
Ali, ti životi kojima živimo, promatraju naša djeca, naši partneri, naše kolege. I takvim, letargičnim ponašanjem, nažalost učimo naše promatrače kako se prepustiti strahu, a ne kako shvatiti da voljeti i biti voljen je primarna zadaća svakog od nas. Erich Fromm je to jako lijepo rekao u svojoj knjizi Zdravo društvo –u doživljavanju ljubavi leži jedini odgovor na pitanje kako se postaje čovjek, kako se postiže zdravlje“. Napominje da produktivna ljubav uključuje brigu, odgovornost, poštovanje i poznavanje. Drugim riječima, ako volimo, sebe i druge, onda se i brinemo. Nismo samo promatrači. Ono što mene osobno tješi, bez obzira na strah koji isto tako zna biti moj gospodar (jer mu ja to dozvolim), jest da postoji još jedna struja ljudi. Ona koja djeluje, ona koja ne samo da govori o ljubavi, ona ljubav i živi. Povijest čovječanstva nam je podarila mnoge koji su se usudili progovoriti, napraviti promjene, mijenjati trule zakone, potaknuti druge na djelovanje. No, ne moramo ih samo tražiti u nekoj dalekoj ili bližoj prošlosti. Vjerujem da svatko od nas ima svoje osobne heroje. Heroje koji svakodnevno, svojim primjerom, pokazuju da ljubav ne samo da pobjeđuje mržnju, već pobjeđuje sebičnost. Pokazuju kako ima smisla boriti se, bez obzira na dugotrajnost bitke ili rata. Volim takve heroje, koji svojim primjerom svjedoče da je moguće reći da je car gol i time vratiti vid slijepima, otvoriti usta nijemima, osnažiti duh onima koji su se kao ranjene životinje povukli u osamu i čekaju kosca da ih povede u smrt.
Bit će trenutaka za odustajanje, ali ako odustanemo, tko će se onda pobrinuti za sav onaj ljudski sadizam koji zbog svojih osobnih demona ne zna drukčije. Tko drugi će se za to pobrinuti, nego mi. Počnimo od onog pored nas. Ne treba krenuti na kraj svijeta kako bismo počeli s ljubavlju prema sebi i bližnjemu. Naša obitelj, prijatelji, susjedi…trebaju nas, vas, da budemo njihovi osobni heroji, da im rasplinimo njihovu usamljenost, osamljenost, bol i oživimo zamrlu nadu. Ne odustajati, ma što god drugi o tome mislili, ili odmahivali rukom i nazivali nas budalama. Toga je uvijek bilo i toga će uvijek biti.
A mi, što ćemo mi odlučiti?

Oznake: ljubav, strah, letargija, djelovanje, osobni heroji

28.02.2017. u 16:15 • 6 KomentaraPrint#

petak, 24.02.2017.

Depresija, II. dio (Njezina Priča)


Njezin dolazak na svijet dugo se čekao. Nakon dugi niz godina i nekoliko neuspjelih trudnoća kroz koje je njezina majka prošla, konačno se rodila ona. Došla je kao prvo dijete, a život je htio da i ostane jedino dijete svojim roditeljima. Na početku svog životnog puta, ta djevojčica već je upoznala velikog ljudskog neprijatelja. Upoznala je bolest. Nije to bila njezina bolest. Bila je to bolest njezine majke. Bolje rečeno bile su to bolesti. Majka joj je bila osjetljivog zdravlja od svoje dvadeset i prve godine života. Bolest je bila sastavni dio njezine svakodnevice.
A ona, njezina djevojčica, kojoj je uistinu darovano sretno djetinjstvo, nije tek tako mogla ostati zaštićena od onoga što je tako vjerno pratilo njezinu majku. Nije mogla biti zaštićena od bolesti, od straha koje maleno dijete nije u mogućnosti procesuirati. U razgovoru s njom, govori mi da se ne sjeća vremena kada njezina majka nije bila bolesna. Njezino djetinjstvo su uvelike obilježili liječnici i bolnica. Kao jedino dijete, koje je imalo ljubav svojih roditelja, nije se mogla othrvati strahu koji je paralelno hodao s roditeljskom ljubavi. Za maleno dijete to je ipak previše, no djeca imaju nevjerojatnu snagu izdrživosti. I ona je kroz sve to prolazila. Da, bilo je trenutaka kada se osjećala usamljena kao jedino dijete bez sestre i brata. Bila je ona i osoba koja se nerijetko znala skrivati iza humora kako bi prikrila svoje slabosti. Rekla bih, iz neke svoje perspektive, da je ona bila osoba koja je našla neki svoj način kako rukovoditi svojom životnom situacijom.
No, bez obzira koliko dobro rukovodili i upravljali raznim životnim datotekama, dođe trenutak kada tijelo i um klonu. Kada se počnu urušavati naši obrasci ponašanja koji su nam tako dobro služili. Dođe trenutak za prekretnicu, koja nas uhvati nespremne, jer tko je još spreman za teški anksiozni napad. Njezin teški napad panike dogodio se kada je već zakoračila u sedamnaestu godinu života. Bilo je ljeto i spremala se na maturalac. Maturalac je nešto čemu se srednjoškolci itekako vesele i jedva ga čekaju. Mnogi će po prvi puta doživjeti čari slobode u odsutnosti roditelja. No, njezin susret s takvom slobodom donio je njezin prvi, snažni anksiozni napad. Odvojena od doma, od roditelja, našla se u Beču, u dvorcu Schönbrunn, zarobljena zidovima, kada su počeli snažni osjećaji gušenja, osjećaj ogromne knedle u grlu, slabost u nogama, mučnina, lupanje srca, te misao da umire, da odlazi. Panika se povećala onog trenutka kada je shvatila da obilazak dvorca znači isključivo ići naprijed po njegovim ogromnim hodnicima, bez mogućnosti vraćanja prema ulazu. A onaj tko je obišao taj dvorac, zna da njegov obilazak traje satima. Na svu sreću, imala je profesore koji su odmah reagirali i uspjeli ju izvesti iz dvorca. Od tog trenutka njezin maturalac nastavio se odvijati prema takvom scenariju. Dok su drugi tulumarili, njezin susret s europskih gradovima koji su bili na listi maturalnog putovanja, provedeni su unutar hotelskih soba u kojima je ostajala, jer ju je obuzimala misao da će joj se nešto loše dogoditi. U tom velikom strahu, boravak u sobi olakšavala joj je neprestana molitva.
Maturalno putovanje se završilo i vratila se kući. Njezini roditelji nisu u početku imali sluha za takve napade, misleći da je to nešto što je prolazno. Ovakva reakcija često zna biti reakcija zbog neznanja o tome što uopće jest napad panike. Takav napad panike kao da ju je jedno vrijeme poštedio i nije ju „posjećivao“ takvim intenzitetom. Opisuje kako je više imala strah hoće li joj se takvo nešto ponovno dogoditi, imala je strah od straha. U međuvremenu, njezina majka ponovno se razbolijeva. No, ovog puta, bilo je puno ozbiljnije. Ovog puta bio je to rak. Majka ju je štedjela informacija o svom stanju. Već upoznata s mnogim majčinim bolestima, vjerovala je da će se i ova izliječiti. Ono čemu je ona usmjerila svoju pažnju bio je upis na željeni fakultet. I uspjela je. Iz manjeg slavonskog grada, odlazi studirati u jedan dalmatinski grad. Prva godina fakulteta lagano prolazi. Ali, anksioznost ponovno je provirila i odlučila krenuti u nova osvajanja. Simptomi su se ponovno vratili. Njezin svakodnevni život postaje uvelike otežan. Odlasci u kafiće, trgovinu, obavljanje bilo kakvih uobičajenih radnji, u njoj su stvarali osjećaj zarobljenosti. Jedino što je ona željela, bilo je pobjeći. Ljudi u njezinoj bližoj okolini govorili bi joj upravo ono što sam pisala u prethodnom blogu. Govorili bi joj da je sve to u njezinoj glavi i da treba razmišljati pozitivno.
Odlučila je proći kroz određene pretrage i saznati je li njezino stanje somatsko. No, kako to već biva, nalazi su bili uredni, savršeni. Ali, ona nije bila u savršenom stanju. Ona se raspadala. Iako je imala potporu cimerice koja je činila ono što je ona najbolje umjela i znala, ona i dalje nije bila dobro. Budila se sa strahom i odlazila lijegati sa strahom. Situacija je iz dana u dan postajala sve teža i teško izdrživa. Postala je otresita i prema prijateljici, jer nije znala kako biti dobra za sebe, a kamoli i za druge. Odlasci na polaganje ispita za nju su bili noćna mora. Sjeća se kako je pristupila jednom ispitu. Pitala je prijateljicu izgleda li blijedo. Nakon što joj je prijateljica potvrdno odgovorila, u njezinoj glavi se odmah iskonstruirala scena kako će joj se nešto loše dogoditi. Pogledala je zatvorene prozore i ponovno osjetila onaj teški anksiozni napad, onu zarobljenost. Ja ovo ne mogu, ja ovo ne mogu – bilo je kao mantra koju je neprestano izgovarala. Tijekom besanih noći razgovarala bi telefonski sa svojim roditeljima i po nekoliko sati. Iako su razgovori trajali satima, ona je postajala sebi sve udaljenija. Ništa joj više nije bilo bitno. Plakanje je postalo sastavni dio njezinog tadašnjeg života. Pomisao na drage ljude, slušanje omiljene glazbe, uređivanje same sebe, sve je postalo nebitno. Ona se osjećala kao ljuštura koja sebe više nije prepoznavala.
I onda, dogodila se ta noć. Noć, kada je nakon višesatnog razgovora sa svojim roditeljima mislila da je doživjela nervni slom popraćenim, kako ona kaže, nenormalnim plačem. Njezina jedina želja u tom trenutku bila je vratiti se kući. Vratiti se svojim roditeljima. Kako je imala nekakvih anksiolitika i drugih tableta, kroz glavu prošla joj je i ona najgora misao od svih. Prošla joj je misao kako bi jednim gutljajem tableta sve bilo gotovo. Ipak, prevagnula je želja za životom. Shvativši da je misao otišla predaleko i da je ovo alarmantno stanje, nazvala je svoga oca i rekla da želi kući. Njihovo jedino dijete koje su toliko dugo čekali, nazvalo ih je u teškoj boli. Nazvalo ih je u prijelomnom trenutku, trenutku pitanja života ili smrti. Njezin otac istog trena krenuo je iz Slavonije put Dalmacije.
Vrativši se kući, u Slavoniju, ponovno je prošla kroz mnoge pretrage, čiji su rezultati opet bili uredni. I konačno, na kraju, netko u onoj gomili ljudi predloži kako bi možda bilo dobro da posjeti psihijatra. Kako dolazi iz omanjeg slavonskog grada, prisutan je bio strah od stigmatizacije. Danas, kada je depresija toliko učestala i toliko se o njoj zna, nažalost, postoji mišljenje ljudi koji depresiju izjednačavaju s ludošću. Ignorancija u ovom slučaju može biti vrlo opasna, jer ovdje govorimo o krhkim ljudskim dušama koje prolaze svoju bolnu školu.
U razgovoru s psihijatrom njezino stanje konačno je dobilo ime, a dobilo je i antidepresive. Njezino stanje bila je anksioznost s depresijom. Razgovori koji je vodila s psihijatrom, polako su ju vraćali u život. Izlazak s prijateljicama, odlasci u kafić, više nisu predstavljali napor. Život je počeo ponovno dobivati boje. Polako je ulazila u prijateljski odnos sa životom. No, pri završetku faksa, njezina majka izgubila je bitku s teškom bolesti. Njezina smrt zadala joj je novi udarac, novu bol. Sjeća se kako su ona i njezini kolege položili zadnji ispit. Svi su zvali svoje roditelje kako bi im javili radosnu vijest. Njezin otac, tada je bio na poslovnom putu, izvan Hrvatske, a majka je preminula. Nije imala s nikim podijeliti taj uspjeh. Bio je to trenutak koji ju naučio da čovjek ipak može izdržati. Prošla je kroz tugovanje, ali ovog puta tugovanje nije bilo popraćeno anksioznim napadima. Uspijevala je živjeti život. Kod psihijatra nije više odlazila (iako i dalje ima želju otkriti uzrok raznih situacija) , jer se na pregled čekalo mjesecima. A za privatni posjet terapeutu potrebna je i izvjesna suma novca, koju si ne može svatko priuštiti.
Vrijeme je prolazilo, stabilnije i mirnije. Završila je fakultet, ubrzo našla i posao, a u život joj je ušetao i dečko. Nakon zasnivanja radnog odnosa, počeli su se ponovno javljati napadi panike, ali ovog puta, ona je bila spremna. Znala je kako ih dočekati i kako se s njima boriti. Njezino iskustvo naučilo ju je ispravno upravljati ovom životnom datotekom. Dečku s kojim je tada započela vezu, ispričala je svoju borbu s anksioznošću i depresijom. Tijekom veze, on joj postaje velika potpora. Osoba kraj koje može biti i jaka i slaba. Kraj koje se može slomiti u tri ujutro i koji će biti uz nju, bez obzira na nedostatak iskustva kroz koje je ona prošla. Osjeća se slobodno pored njega. Nisu se izgubili u međusobnim životnim pričama, već oboje, zasebno, njeguju i vlastiti duhovni svijet. I upravo zbog toga, ta osoba uskoro će postati njezin životni suputnik, njezin suprug.
A njezina priča, nije samo njezina. To je priča koju je ona hrabro predala meni u ruke da ju ispričam. Njezina priča svakodnevno se događa i svakodnevno akteri tih priča bivaju bombardirani komentarima onih koji kroz to uopće nisu prošli. Komentatori koji se prave da ju znaju, da znaju sve one koji se svakodnevno tjeraju da i ovog dana, upravo sada, pogledaju strahu u oči i kažu: „Danas, nećeš biti gospodar moga života“.
Hvala joj, hvala kruščiću koji nas je spojio (jer miješanje sastojaka za pečenje kruha je jedan od načina kako se boriti s depresijom) – ovo je nešto interno i naše, a opet slatki način da joj zahvalim što je ovu priču sa mnom podijelila. I ono najbitnije, što je ovu priču podijelila sa svima onima koji će ovo pročitati. A danas, njezina priča je zahvalnost i za iskustvo i za mogućnost da živi.

Oznake: strah, anksioznost, depresija, ljubav, zahvalnost, život

24.02.2017. u 23:24 • 7 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2017  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (6)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pogled u...je blog kojim želim zabilježiti svoj doživljaj onoga što se oko mene odvija, događa, raste, pa i umire. Pogled u...moj svijet i šire...
Moje blogove i općenito ono što me inspirira, možete pročitati i na mojoj Facebook stranici - Pogled u-by Tajchee. Slobodno me možete i tamo pratiti. sretansretansretan

Linkovi

Tajana Tajchee

sretan

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se