Pogled u...

utorak, 14.03.2017.

U početku bijaše...


Prošli tjedan bila sam okupirana temom o primjećivanju, osluškivanju i razvoju učenika tijekom odgojno-obrazovnog razdoblja. Temom sam se intenzivno bavila, jer imala sam zadatak predstaviti ju pred određenom grupom profesora. Unutar te teme, našao se pojam naučena bespomoćnost. I dok sam prikupljala potrebne informacije o naučenoj bespomoćnosti učenika i uviđati u kojim sve situacijama ju učenik, nažalost upotrebljava, shvatila sam da ta bespomoćnost leži u mnogima. U onima koji su vrijeme školovanja ostavili daleko iza sebe i koji su debelo zagazili u život.
Naučena bespomoćnost je pomanjkanje motivacije, bespomoćnost u susretu s normalnim i svakodnevnim problemima i izazovima. To je onaj osjećaj kada mislimo da štogod činili i koliko god se trudili, uspjeh će izostati. Taj osjećaj postaje vrlo snažan i zna u potpunosti obuzeti čovjeka. Čovjek u teškoj obuzetosti bespomoćnošću, postaje izrazito pasivan i povlači se u sebe. Takvo stanje se počinje protezati skoro kroz sve slojeve njegove svakodnevice i njegovog života. Nekoć se za ovakve učenike govorilo da su lijeni, jer se ne miču s mrtve točke u kojoj ukopani stoje. No, što je s onim zrelim ljudima koji su se predali takvoj pasivnosti, koji su se povukli u svoje privatne umne špilje i koji nažalost žive s iskrivljenom slikom stvarnosti?
Takvo ponašanje ljudi vjerno vuku od samog početka. U početku bijaše maleno biće. Doneseno na svijet, poklonjeno svojim roditeljima. To dijete nije njihovo, oni nemaju pravo na njegove misli, na njegov unutarnji svijet, koji mu je isto tako darovan i koji je samo njegov. No, čovjek, iako vrhunac svega stvorenoga, nije savršen. Došavši na ovaj svijet, odmah upoznaje da živjeti znači boriti se. U početku se „bori“ da dohvati majčinu dojku i nahrani se, uči kako osjetiti prisutnost svojih roditelja, njuhom dobiti potvrdu da su oni ti koji su kraj njega. Ono raste, bori se kako usvojiti obavljanje fizioloških potreba, kako prohodati, kako ustati kada padne, kako izgovoriti riječi, kako dohvatiti predmete koje se nalaze oko njega, kako biti nježan prema svijetu koji ga okružuje, nikoga ne ozlijediti. Uči istraživati, bori se sa zakonima prirode, jer još uvijek ne zna sve one silne znanstvene definicije koje će ga obrazovni sustav naučiti. Bori se kako biti dio grupe, član čopora, a opet biti svoj i njegovati svoju još uvijek infantilnu osobnost. Bori se kako bi stasao i zakoračio u veće društvo, u društvo u kojem će se još više morati nadmetati kako bi opstao.
Dakle, vrlo su poznati svi ti početci raznih životnih razdoblja. Poznate su te neminovne borbe, koje su jednostavno prirodni tijek svih naših odrastanja. No, nisu svi početci jednako obojani. Zajednička nam je „borba“ kojom smo se odmaknuli od prirodne bespomoćnosti, jer dok bijasmo maleni, ovisili smo o pomoći onih koji umiju. Pitanje je ipak, jesu li svi umjeli?
U početku bijaše naš život. Početak u obitelji, među ljudima koji su isto tako proživjeli prirodnu bespomoćnost. No, spomenuh kako postoji i začarani krug. U tom začaranom krugu, vrte se svi oni koji nikako nisu izašli iz bespomoćnog načina života. Mnogi brakovi nisu sastavljeni od osoba koje su u stanju poticati zdravi rast i razvoj onih čije živote namjeravaju donijeti na ovaj svijet. Bespomoćni su. I svojom, nažalost naučenom bespomoćnošću, koja se još vuče iz njihovih života prije stvaranja obitelji, bivaju preneseni i na one koji tek trebaju udahnuti zrak ovoga svijeta. Tako da njihova bespomoćnost i njihovi strahovi bivaju preneseni i na njihove potomke. Njihovi potomci, ako oko sebe ne naiđu na one koje znaju prepoznati takvo stanje bespomoćnosti, lako će prenijeti svoju bespomoćnost na svoje potomke.
Istražujući o bespomoćnosti učenika, naišla sam na neke od tipičnih rečenica koje učenici izgovaraju. Tijekom čitanja tih rečenica, zamijenila sam pojmove koje oni izgovaraju s pojmovima koje odrasli bespomoćni ljudi izgovaraju. Evo neke od tipičnih rečenica: „Ja jednostavno ne znam kuhati“., „Jednostavno nisam imao sreće“., „Ne slažem se sa šefom“., „Poslovi koje ja radim uvijek su preteški“., „Uvijek ima onih koji se uspiju snaći“., itd.
Jeste li se uspjeli pronaći u nekoj od rečenica? Ja jesam. E, to je naučena bespomoćnost. Kada mi već u početku imamo odgovor za situacije u kojima ćemo se tek naći. Na samom početku smo zaključili da ne možemo. Okarakterizirali smo sami sebe i stavili stigmu kako smo nesposobni, nekorisni, možda čak i glupi.
Ako roditelji dobro „odrade“ početak u kojem svoju djecu puštaju da se izraze, nježno ih usmjeravajući i upućujući što je dobro, a što nije dobro, ne škrtareći na riječima poput bravo, ponosan/ponosna sam na tebe, odlično, što ti misliš što bi trebao/la napraviti, i u konačnici riječi volim te, onda je to kvalitetni put kojeg su roditelji utabali i dijete ohrabrili da prirodno hodi tim putem. Naučili su dijete da može kontrolirati svoju malodušnost, poticali ga na aktivnost, domišljatost, kreativnost.
Naravno, nema savršenog odgoja i mnogo puta vidjeli smo da i oni roditelji (možda upravo i naši roditelji) koliko hrabri i snažni bili, slomili su se i prepustili bespomoćnosti. I hrabri nekada digoše ruke i izgovoriše one tipične rečenice koje ukazivaše na bespomoćnost. Ali, bit ovog govora o bespomoćnosti je naglasak na riječi naučena. Bespomoćnost je naučena, nije genetski uvjetovana i od nje se može odučiti. Kako? Kao i sve što zahtjeva trud, tako i ovo zahtjeva neizmjernu volju, brižnost i ljubav. Kako roditelja prema djeci, tako i nas samih prema nama samima. Dok smo još djeca, nismo krivi za bespomoćnost, no, kako vrijeme odmiče, moramo početi preuzimati odgovornost da je na nama kako ćemo posložiti vlastiti život i gdje ćemo ga usmjeriti. Život nam nije darovan kako bismo konstantno slagali izgovore kako pred sebe, tako i pred druge o tome zašto nam se događaju neuspjesi. Produbimo odnos sami sa sobom, produbimo odnos sa svojom djecom, učenicima, najbližima. Učimo se ljubiti, prvo sebe, da bi uopće mogli druge. Učimo se strpljenju, jer ono će nam dati snagu koja je prijeko potrebna kada nas obuzme već spomenuta malodušnost. Priznajmo kada pogriješimo, ne stavljajmo sebi teret da sve mora biti savršeno. S druge pak strane, prestanimo biti i razmaženi. Odrastimo i budimo primjer onima kojima je potrebna motivacija, riječ ohrabrenja, zagrljaj, utjeha, zaštita. Ne sijecimo im krila, već im dajmo vjetar u leđa da polete, te i sami postanu oni koji će druge odučiti od bespotrebne i nekorisne bespomoćnosti.






Oznake: naučena bespomoćnost, motivacija, ohrabrenje, volja

14.03.2017. u 21:34 • 8 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2017 (5)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pogled u...je blog kojim želim zabilježiti svoj doživljaj onoga što se oko mene odvija, događa, raste, pa i umire. Pogled u...moj svijet i šire...
Moje blogove i općenito ono što me inspirira, možete pročitati i na mojoj Facebook stranici - Pogled u-by Tajchee. Slobodno me možete i tamo pratiti. sretansretansretan

Linkovi

Tajana Tajchee

sretan

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se