Pogled u...

petak, 24.02.2017.

Depresija, II. dio (Njezina Priča)


Njezin dolazak na svijet dugo se čekao. Nakon dugi niz godina i nekoliko neuspjelih trudnoća kroz koje je njezina majka prošla, konačno se rodila ona. Došla je kao prvo dijete, a život je htio da i ostane jedino dijete svojim roditeljima. Na početku svog životnog puta, ta djevojčica već je upoznala velikog ljudskog neprijatelja. Upoznala je bolest. Nije to bila njezina bolest. Bila je to bolest njezine majke. Bolje rečeno bile su to bolesti. Majka joj je bila osjetljivog zdravlja od svoje dvadeset i prve godine života. Bolest je bila sastavni dio njezine svakodnevice.
A ona, njezina djevojčica, kojoj je uistinu darovano sretno djetinjstvo, nije tek tako mogla ostati zaštićena od onoga što je tako vjerno pratilo njezinu majku. Nije mogla biti zaštićena od bolesti, od straha koje maleno dijete nije u mogućnosti procesuirati. U razgovoru s njom, govori mi da se ne sjeća vremena kada njezina majka nije bila bolesna. Njezino djetinjstvo su uvelike obilježili liječnici i bolnica. Kao jedino dijete, koje je imalo ljubav svojih roditelja, nije se mogla othrvati strahu koji je paralelno hodao s roditeljskom ljubavi. Za maleno dijete to je ipak previše, no djeca imaju nevjerojatnu snagu izdrživosti. I ona je kroz sve to prolazila. Da, bilo je trenutaka kada se osjećala usamljena kao jedino dijete bez sestre i brata. Bila je ona i osoba koja se nerijetko znala skrivati iza humora kako bi prikrila svoje slabosti. Rekla bih, iz neke svoje perspektive, da je ona bila osoba koja je našla neki svoj način kako rukovoditi svojom životnom situacijom.
No, bez obzira koliko dobro rukovodili i upravljali raznim životnim datotekama, dođe trenutak kada tijelo i um klonu. Kada se počnu urušavati naši obrasci ponašanja koji su nam tako dobro služili. Dođe trenutak za prekretnicu, koja nas uhvati nespremne, jer tko je još spreman za teški anksiozni napad. Njezin teški napad panike dogodio se kada je već zakoračila u sedamnaestu godinu života. Bilo je ljeto i spremala se na maturalac. Maturalac je nešto čemu se srednjoškolci itekako vesele i jedva ga čekaju. Mnogi će po prvi puta doživjeti čari slobode u odsutnosti roditelja. No, njezin susret s takvom slobodom donio je njezin prvi, snažni anksiozni napad. Odvojena od doma, od roditelja, našla se u Beču, u dvorcu Schönbrunn, zarobljena zidovima, kada su počeli snažni osjećaji gušenja, osjećaj ogromne knedle u grlu, slabost u nogama, mučnina, lupanje srca, te misao da umire, da odlazi. Panika se povećala onog trenutka kada je shvatila da obilazak dvorca znači isključivo ići naprijed po njegovim ogromnim hodnicima, bez mogućnosti vraćanja prema ulazu. A onaj tko je obišao taj dvorac, zna da njegov obilazak traje satima. Na svu sreću, imala je profesore koji su odmah reagirali i uspjeli ju izvesti iz dvorca. Od tog trenutka njezin maturalac nastavio se odvijati prema takvom scenariju. Dok su drugi tulumarili, njezin susret s europskih gradovima koji su bili na listi maturalnog putovanja, provedeni su unutar hotelskih soba u kojima je ostajala, jer ju je obuzimala misao da će joj se nešto loše dogoditi. U tom velikom strahu, boravak u sobi olakšavala joj je neprestana molitva.
Maturalno putovanje se završilo i vratila se kući. Njezini roditelji nisu u početku imali sluha za takve napade, misleći da je to nešto što je prolazno. Ovakva reakcija često zna biti reakcija zbog neznanja o tome što uopće jest napad panike. Takav napad panike kao da ju je jedno vrijeme poštedio i nije ju „posjećivao“ takvim intenzitetom. Opisuje kako je više imala strah hoće li joj se takvo nešto ponovno dogoditi, imala je strah od straha. U međuvremenu, njezina majka ponovno se razbolijeva. No, ovog puta, bilo je puno ozbiljnije. Ovog puta bio je to rak. Majka ju je štedjela informacija o svom stanju. Već upoznata s mnogim majčinim bolestima, vjerovala je da će se i ova izliječiti. Ono čemu je ona usmjerila svoju pažnju bio je upis na željeni fakultet. I uspjela je. Iz manjeg slavonskog grada, odlazi studirati u jedan dalmatinski grad. Prva godina fakulteta lagano prolazi. Ali, anksioznost ponovno je provirila i odlučila krenuti u nova osvajanja. Simptomi su se ponovno vratili. Njezin svakodnevni život postaje uvelike otežan. Odlasci u kafiće, trgovinu, obavljanje bilo kakvih uobičajenih radnji, u njoj su stvarali osjećaj zarobljenosti. Jedino što je ona željela, bilo je pobjeći. Ljudi u njezinoj bližoj okolini govorili bi joj upravo ono što sam pisala u prethodnom blogu. Govorili bi joj da je sve to u njezinoj glavi i da treba razmišljati pozitivno.
Odlučila je proći kroz određene pretrage i saznati je li njezino stanje somatsko. No, kako to već biva, nalazi su bili uredni, savršeni. Ali, ona nije bila u savršenom stanju. Ona se raspadala. Iako je imala potporu cimerice koja je činila ono što je ona najbolje umjela i znala, ona i dalje nije bila dobro. Budila se sa strahom i odlazila lijegati sa strahom. Situacija je iz dana u dan postajala sve teža i teško izdrživa. Postala je otresita i prema prijateljici, jer nije znala kako biti dobra za sebe, a kamoli i za druge. Odlasci na polaganje ispita za nju su bili noćna mora. Sjeća se kako je pristupila jednom ispitu. Pitala je prijateljicu izgleda li blijedo. Nakon što joj je prijateljica potvrdno odgovorila, u njezinoj glavi se odmah iskonstruirala scena kako će joj se nešto loše dogoditi. Pogledala je zatvorene prozore i ponovno osjetila onaj teški anksiozni napad, onu zarobljenost. Ja ovo ne mogu, ja ovo ne mogu – bilo je kao mantra koju je neprestano izgovarala. Tijekom besanih noći razgovarala bi telefonski sa svojim roditeljima i po nekoliko sati. Iako su razgovori trajali satima, ona je postajala sebi sve udaljenija. Ništa joj više nije bilo bitno. Plakanje je postalo sastavni dio njezinog tadašnjeg života. Pomisao na drage ljude, slušanje omiljene glazbe, uređivanje same sebe, sve je postalo nebitno. Ona se osjećala kao ljuštura koja sebe više nije prepoznavala.
I onda, dogodila se ta noć. Noć, kada je nakon višesatnog razgovora sa svojim roditeljima mislila da je doživjela nervni slom popraćenim, kako ona kaže, nenormalnim plačem. Njezina jedina želja u tom trenutku bila je vratiti se kući. Vratiti se svojim roditeljima. Kako je imala nekakvih anksiolitika i drugih tableta, kroz glavu prošla joj je i ona najgora misao od svih. Prošla joj je misao kako bi jednim gutljajem tableta sve bilo gotovo. Ipak, prevagnula je želja za životom. Shvativši da je misao otišla predaleko i da je ovo alarmantno stanje, nazvala je svoga oca i rekla da želi kući. Njihovo jedino dijete koje su toliko dugo čekali, nazvalo ih je u teškoj boli. Nazvalo ih je u prijelomnom trenutku, trenutku pitanja života ili smrti. Njezin otac istog trena krenuo je iz Slavonije put Dalmacije.
Vrativši se kući, u Slavoniju, ponovno je prošla kroz mnoge pretrage, čiji su rezultati opet bili uredni. I konačno, na kraju, netko u onoj gomili ljudi predloži kako bi možda bilo dobro da posjeti psihijatra. Kako dolazi iz omanjeg slavonskog grada, prisutan je bio strah od stigmatizacije. Danas, kada je depresija toliko učestala i toliko se o njoj zna, nažalost, postoji mišljenje ljudi koji depresiju izjednačavaju s ludošću. Ignorancija u ovom slučaju može biti vrlo opasna, jer ovdje govorimo o krhkim ljudskim dušama koje prolaze svoju bolnu školu.
U razgovoru s psihijatrom njezino stanje konačno je dobilo ime, a dobilo je i antidepresive. Njezino stanje bila je anksioznost s depresijom. Razgovori koji je vodila s psihijatrom, polako su ju vraćali u život. Izlazak s prijateljicama, odlasci u kafić, više nisu predstavljali napor. Život je počeo ponovno dobivati boje. Polako je ulazila u prijateljski odnos sa životom. No, pri završetku faksa, njezina majka izgubila je bitku s teškom bolesti. Njezina smrt zadala joj je novi udarac, novu bol. Sjeća se kako su ona i njezini kolege položili zadnji ispit. Svi su zvali svoje roditelje kako bi im javili radosnu vijest. Njezin otac, tada je bio na poslovnom putu, izvan Hrvatske, a majka je preminula. Nije imala s nikim podijeliti taj uspjeh. Bio je to trenutak koji ju naučio da čovjek ipak može izdržati. Prošla je kroz tugovanje, ali ovog puta tugovanje nije bilo popraćeno anksioznim napadima. Uspijevala je živjeti život. Kod psihijatra nije više odlazila (iako i dalje ima želju otkriti uzrok raznih situacija) , jer se na pregled čekalo mjesecima. A za privatni posjet terapeutu potrebna je i izvjesna suma novca, koju si ne može svatko priuštiti.
Vrijeme je prolazilo, stabilnije i mirnije. Završila je fakultet, ubrzo našla i posao, a u život joj je ušetao i dečko. Nakon zasnivanja radnog odnosa, počeli su se ponovno javljati napadi panike, ali ovog puta, ona je bila spremna. Znala je kako ih dočekati i kako se s njima boriti. Njezino iskustvo naučilo ju je ispravno upravljati ovom životnom datotekom. Dečku s kojim je tada započela vezu, ispričala je svoju borbu s anksioznošću i depresijom. Tijekom veze, on joj postaje velika potpora. Osoba kraj koje može biti i jaka i slaba. Kraj koje se može slomiti u tri ujutro i koji će biti uz nju, bez obzira na nedostatak iskustva kroz koje je ona prošla. Osjeća se slobodno pored njega. Nisu se izgubili u međusobnim životnim pričama, već oboje, zasebno, njeguju i vlastiti duhovni svijet. I upravo zbog toga, ta osoba uskoro će postati njezin životni suputnik, njezin suprug.
A njezina priča, nije samo njezina. To je priča koju je ona hrabro predala meni u ruke da ju ispričam. Njezina priča svakodnevno se događa i svakodnevno akteri tih priča bivaju bombardirani komentarima onih koji kroz to uopće nisu prošli. Komentatori koji se prave da ju znaju, da znaju sve one koji se svakodnevno tjeraju da i ovog dana, upravo sada, pogledaju strahu u oči i kažu: „Danas, nećeš biti gospodar moga života“.
Hvala joj, hvala kruščiću koji nas je spojio (jer miješanje sastojaka za pečenje kruha je jedan od načina kako se boriti s depresijom) – ovo je nešto interno i naše, a opet slatki način da joj zahvalim što je ovu priču sa mnom podijelila. I ono najbitnije, što je ovu priču podijelila sa svima onima koji će ovo pročitati. A danas, njezina priča je zahvalnost i za iskustvo i za mogućnost da živi.

Oznake: strah, anksioznost, depresija, ljubav, zahvalnost, život

24.02.2017. u 23:24 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 22.02.2017.

Depresija, I. dio


Depresija nikako nije moderna bolest, ali će nažalost do 2020. godine postati vodeće mentalno stanje koje će još više i intenzivnije otežavati naš svakodnevni život. A kakvo je to stanje? To je stanje vrlo niskog raspoloženja, odbojnost prema uobičajenim aktivnostima. Sve to dovodi do negativnih emocija koje počinju obuzimati čovjeka i njime vladati. Tuga, tjeskoba (anksioznost), napadi panike, bezvoljnost, tupost, gubitak libida, poremećaj spavanja, otuđenost od svijeta, bezvrijednost, povrijeđenost, gubitak apetita ili prejedanje, razmišljanje o suicidu, izvršenje suicida… su samo neki od simptoma koje depresivna osoba može snažno osjetiti, poželjeti i učiniti.
Svi mi ponekad osjetimo i tugu i tjeskobu i bezvoljnost. No, kada govorimo o depresiji, ovakva stanja traju do dva tjedna i više. Vjerujem da u većini slučajeva, ovakva stanja traju puno duže dok osoba koja kroz njih prolazi ne potraži pomoć. Depresija je, bez obzira na svoju raširenost, još uvijek vrlo stigmatizirana. Razgovarajući s ljudima u svojoj okolini, primjećujem kako mnogi imaju poteškoća u razumijevanju ovakvog stanja. To je sve u glavi, imaš previše vremena za razmišljanje, pa što ti fali, imaš muža/ženu i djecu, imaš posao, imaš stan, imaš auto, zdrav/a si, lijep/a si, samo su neke od izjava koje ljudi u svom neznanju znaju izgovoriti osobi koja se nalazi u teškoj patnji.
I onda, nerazumijevanjem okoline, ne dobivanjem potpore od svojih najmilijih, depresija još više dobiva na svojoj veličini, duboko se ukopavajući u tijelo i u um. Kao nenajavljeni gost kojemu je toliko dobro da ne želi nikako otići. Za depresivnu osobu to su svakodnevne borbe. Dani, koji bi trebali biti ispunjeni nadom, željama, stvaranjem novoga, pretvaraju se u dane u kojima se odvija „druženje“ sa strahovima, napadima panike, anksioliticima, antidepresivima. Dugi su to dani (a još duže noći). Dani kada bi se najradije ostajalo ležati u krevetu i čekalo, čekalo zacjeljenje. No, vanjski svijet čeka. Čeka obitelj, posao, čeka život. Osobe su rastrgane. Pokušavaju balansirati svoje živote, dovesti sve u stanje privida, kako nitko ne bi uočio raspadanje kroz koje svakodnevno prolaze. Depresija pokušava u toj rastrganosti prenijeti poruku. Pokušava reći da je vrijeme za promjene, vrijeme kada se nešto ili napušta ili mu se drukčije treba pristupiti. No, te promjene koje bi se trebale dogoditi, često se znaju odgađati, jer vrlo je bolno priznati da se došlo do ruba. Bolno je priznati istinu koja bi unijela totalni preokret u život. Ta bol udaljava od jasnoće, jasnoće da je upravo ta istina uništavanje te iste boli.
Odgodu priznavanja boli i priznavanja da je pomoć potrebna vjerojatno mnogi čine, dok konačno ne dođu do samog dna. Kada nepodnošljivost života uzima tako potrebni nam kisik, borba za udahom i izdahom podsjeća na astmatični napad, kotrljanje suza iz očiju drže lice nabubrenim, teški željezni uteg kao da sjeda na želudac, a srce želi polomiti rebra, rastvoriti prsa i izletjeti van. Kada noći postanu još mračnije, a jutra tako daleka. Kada ni tableta za smirenje više ne pomaže. Kada životi u kojima se nalaze donose samo još više nasilja, udaraca, gubitaka, mržnje, smrti. Sve to postaje previše za čovjeka.
Konačno si neki priznaju da im je potreban oslonac, da im je potreban netko tko će imenovati sve ovo kroz što prolaze. Tu sada nastupa ogromna hrabrost, gdje osobe odluče iskoračiti iz boli i pronaći rješenje. Psiholozi, psihijatri, psihoterapeuti, duhovnici su oni koji pomažu u procesu zacjeljivanja. Oni su tu da zajedno s tom osobom pronađu uzrok takvog stanja. Oni su tu da usmjere osobu, pomognu joj da pokupi dijelove sebe, ponovno otkrije jakost u sebi. Samo, treba napomenuti da antidepresivi, anksiolitici i terapeuti nisu ti koji rješavaju problem. Problem, u konačnici, rješava osoba koja se u tom stanju nalazi. Naravno, uz ogromnu pomoć svega navedenog. Sve su to sredstva koja su u samom početku bila potrebna, ali ne i primijećena, a samim time i priznata. Nikada nije jednostavno priznati problem, priznati da bi se radije izabrala smrt nad životom. Sve su to signali koji govore da se treba okrenuti sebi, sebi malenom djetetu kojemu je potrebna zaštita od velikoga svijeta.
Život je patnja i patimo svaki dan. I bol je bol. Ona se ne mjeri s tuđom boli. Moja bol je moja. Tvoja bol je tvoja, vaša je vaša. No, tvoja ili vaša ne umanjuje moju, niti moja tvoju ili vašu. Jer kada bismo mjerili svoju bol s tuđom, onda naše boli nemaju šansu nad tolikim bolima ovoga svijeta, zar ne? Stoga, nemojmo mjeriti, već nađimo suosjećanja, čak i kada tuđu bol ne razumijemo. Naravno da možemo imati različite stavove i pristupe prema depresivnim stanjima. No, treba imati na umu da mi uistinu ne možemo znati nečiji unutarnji svijet, njihove borbe, njihova ropstva, njihove oštećenosti. Žao mi je svih onih koji još uvijek nemaju snage priznati da im je potrebna ogromna pomoć. Žao mi je onih koji nemaju razumijevanje okoline. Žao mi je onih koje ušutkuju, a oni vrište cijelim svojim bićem da im se pomogne. Žao mi je što tako lako stavljamo ljude u ladice. Žao mi je što tako lako bacamo kamenje na čovjeka kojeg je kamenje već odavno zatrpalo.
Ako već ne možemo razumjeti, za početak je dovoljno osobu barem saslušati. To je već mnogo. Koliko je sada onih, pored vas, pored mene, koji svojim očima, svojim pogledom, traže upravo nas, da ih saslušamo, zagrlimo, utješimo. Djeca, tinejdžeri, majke, očevi, prijatelji, bolesni, nemoćni, stariji koji nas trebaju. Mnogo ih je. Svatko ima svoju priču.
Meni je jedna takva priča ispričana, a iskustvo te osobe prenijet ću u sljedećem blogu.

„Ako ste vidjeli dno moje duše, onda ste u potpunosti razumjeli izvor moje čežnje i – sažaljenja. Iako je otvoreno svima, prozirno jezero ima nepoznate dubine koji ni ronioci ne poznaju.“
Hans Christian Andersen



Oznake: depresija, napadi panike, anksioznost, psihoterapija, suosječanje

22.02.2017. u 00:51 • 4 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pogled u...je blog kojim želim zabilježiti svoj doživljaj onoga što se oko mene odvija, događa, raste, pa i umire. Pogled u...moj svijet i šire...
Moje blogove i općenito ono što me inspirira, možete pročitati i na mojoj Facebook stranici - Pogled u-by Tajchee. Slobodno me možete i tamo pratiti. sretansretansretan

Linkovi

Tajana Tajchee

sretan

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se