Pogled u...

srijeda, 19.04.2017.

Mini avantura u Bosni

panorama Doboja (još uvijek učim biti mirna dok fotkam)

Onaj tko me zna, zna da obožavam putovati. To je ono što me čini sretnom, ljepšom, smirenijom. Putovanja u meni stvaraju neobjašnjiv osjećaj slobode. Slobode koja nadima moje biće, koja otvara i oštri sva moja osjetila i usmjerava ih da vide samo dobro. Usmjerava ih da vide i osjete ljude s kojima se, nikako slučajno, sretnem na tim putovanjima. Kako ovih praznika nisam nigdje otputovala, a duša mi silno želi negdje otići, odlučila sam se na mini avanturu. Naime, ovo ljeto ponovno idem u London, pa štedim novac kako bih mogla uživati u čarima meni tako voljenog grada. Stoga, razmišljala sam si i odlučila kako mi za sada može biti dovoljno samo se malo maknuti iz svoga grada i promijeniti svakodnevicu. Spakirala sam stvarčice u ruksak, stavila povodac na Amelie, sjele u auto i krenule put Bosne. Već duže vremena maštam kako bih sa svojom maltezericom Amelie proputovala Hrvatsku, stvarala još uspomena s njom. Čekati da ljudi oko vas se pokrenu i sjednu s vama u auto i krenu na bilo kakav put, ponekad zna biti uzaludno čekanje. I kako ne bih čekala i čekala, krenula sam iz svog grada u najboljem mogućem društvu.
Krenule smo oko 9 sati ujutro. U zadnje vrijeme, kako je javnost već i upoznata, čekanje na graničnim prijelazima postala je igra živaca. No, nama se jutro lijepo posložilo. Kolona uopće nije bila duga i vrlo brzo smo se našle u Bosanskom Brodu.

granični prijelaz

Nastavile smo prema smjeru Doboja, ali odlučila sam da ću se zaustavljati na onim mjestima koja me iznenada štrecnu ili mi daju nekakav signal da se zaustavim. Nismo ni odmakli od granice, kada odlučih zaustaviti auto i pofotkati rafineriju koja poklanja Slavonskom Brodu visoku koncentraciju lebdećih čestica iako, predsjednik Dodik tvrdi kako ne postoji nikakav problem u radu rafinerije. Ne mislim od ovog bloga napraviti politički članak ili prikazati se kao nekakva aktivistica. Jednostavno sam se spontano zaustavila i fotografirala rafineriju koja me svojom vanjštinom podsjeća na mjesta na kojima se snimaju horor filmovi. Zaštitar koji me izdaleka primijetio, krenuo je prema meni.

rafinerija u Bosanskom Brodu

Ušla sam u svoj moćni Sparkić i nastavila vožnju.
Amelie je kunjala na zadnjem sjedištu, vožena kao kraljica. Suputnica za poželjeti. Iako naše sljedeće odredište nije bilo baš kraljevsko, zaustavila sam na mjestu gdje počivaju kosti mojih predaka. Naime, moj djed, otac moje majke, došao je iz Bosne kada je imao svega šesnaest godina. Trbuhom za kruhom. U Slavonskom Brodu upoznao je moju baku, oženio se, stvorio obitelj. No, Bosnu nije zaboravio. Potječe iz velike obitelji s kojom je ostao blizak sve do svoje smrti. Kao što rekoh, potječe se iz velike obitelji, tako da na zadnjem počivalištu, groblju sv. Jure u Modranu leže kosti mnogih Arambašića. Neke sam i ja znala, a nečiji životi su se ugasili i prije mog rođenja. Amelie i ja obišle smo grobove mojih predaka i uvijek je nevjerojatan i neobičan osjećaj kada stojiš na zemlji onih kojih više nema, a čija krv teče tvojim venama.




grobnica mog pradjeda i prabake

Put smo nastavili prema etno selu Kotromanovićevo.
etno selo Kotromanićevo

To selo otkrila sam prije nekoliko godina, kada smo prijatelj i ja krenuli put Sarajeva. Primijetili smo znak – Usporite, ćevapi na putu.

I kako da čovjek ne stane i ne okrijepi se s onim što ovo kraljevsko selo nudi. Selo se nalazi 45 min vožnje od graničnog prijelaza Slavonski Brod – Bosanski Brod. Da budem još preciznija, na 20 km od Doboja prema Derventi. Izgrađeno je na obali rijeke Veličanke. Inače, ovo selo je zamišljeno kao mjesto koje čovjeka vraća u nekadašnji život vitezova u srednjovjekovnoj Bosni. Široka im je ponuda i jedinstveni su po raznim replikama srednjovjekovnih grbova, štitova, mačeva. Unutrašnjost restorana podsjeća na starinsku kraljevsku kuću što se može vidjeti i po vanjskom izgledu.
Uglavnom, tu smo se zaustavile kako bi se okrijepile. Amelie svojim keksićima, a ja čajem kojeg sam popila u na terasi, u prekrasnoj prirodi, pokraj potočića koji je ritmično žuborio.



Nakon toga, nastavljamo put. Postavila sam si za cilj doći do tog Doboja, popeti se na tvrđavu ili kako oni vele gradinu i posjetiti Goransko jezero. No, kao što rekoh, ako mi nešto upadne u oči tijekom puta, zaustavljam se i istražujem. I uistinu, dok smo nastavljali put Doboja, vozeći se, s lijeve strane, unutar nekoliko malenih uličica, uočim malenu džamiju. Upitah ono malo mještana koje sretoh može li se u džamiju. Pokazaše mi gdje se nalazi hodžina kuća, jer on čuva ključeve bogomolje. Zaokrenuh se autom i krenuh prema kući. Zaustavih se kako bih ponovno pitala jednog mještanina je li ovo hodžina kuća, a on mi veselo pokaže na čovjeka koji iza njega gura tačke, radno raspoložen. Odgovori me čovjek, onako s finim bosanskim naglaskom (kojeg ja baš volim): „Evo, ovo ti je hodža“! I upoznah ja tako fenomenalnog Nezira Bečića, čovjeka sa svojih 83 godine, koji mi je tako ljubazno otvorio vrata svoje male džamije i proveo me kroz nju, upoznavajući me s islamom, običajima i obredima. Veli kako je malo onih koji još prakticiraju vjeru. Petkom, na njihov sveti dan, desetak ljudi pohodi džamiju. Ljudi su se, pogođeni ratom, siromaštvom i drugim razlozima odselili. Zajednica se osipa, ali Nezir je optimist. Svoju zajednicu poziva pet puta na dan na molitvu još od 1962. godine. Ima Nezir priča. Priča iz doba komunizma, priče o svom amidži, ocu, braći, sinu, koji je također hodža. Proveo me Nezir i gornjim dijelom džamije, gdje sjede žene. Pitala sam ga sjede li gore, kako ne bi ometale muškarce sjedeći ispred njih. Veli Nezir da piše u Kuranu kako muškarac treba biti uvijek ispred žene. Opet s druge strane, našalio se Nezir, žene imaju pogled i na svoje muškarce. I tako dok smo se nalazili na gornjem dijelu, upita me želim li možda ići na minaret. Kod Nezira se i to može. Pa hajde, nekako sam se odvažila. Ušla sam u toranj, krenula spiralnim stepenicama, ali odvažnost nije dugo trajala. Pogled gore je pokazivao beskraj. Da barem imaju ugrađeni lift. No, obećah Neziru da ću se kad-tad odvažiti i popeti do vrha. Tko zna, možda ih i ja sve pozovem na molitvu. Nakon što smo završili s obilaskom džamije, Nezir odluči da mi pokaže još jedan prostor. Mrtvačnicu, ni manje ni više. Ok. Kad sam već bila na groblju, neka se nastavi u tom tonu, ali samo do one mjere do koje ima smisla. Tako da sam vidjela sve. Pozdravih se s Nezirom, koji mi reče da onaj koji mene bude oženio bit će najsretniji muškarac na svijetu. E, pa riječi mu se pozlatile.

hodža Nezir



unutrašnjost džamije

Nakon upoznavanja ovog divnog hodže, nastavila sam put prema Doboju. Konačno smo došli pred tvrđavu. I krenuli se penjati prema srednjovjekovnim ulaznim vratima.



S tvrđave se dobiva prekrasni panoramski pogled na cijeli Doboj. Gradina iliti tvrđava stoji iznad grada, pomalo zaboravljena od onih koji bi mogli iskoristiti sav njezin potencijal. Kako to znam? Upoznah Borislava. Čovjeka koji je i čuvar i turistički vodič i posjednik mnogih priča. Onaj tko želi znati povijesni dio o tvrđavi, o Kotromanovićima, o krvavim borbama s Turcima, neka progugla. Ovdje želim napisati ono što izgovori čovjek kada ga spontano upoznate, kada vam ispriča događaje koji su aktualni, koji pogađaju bosanske gradove. Priče koje još uvijek podsjete sve nas na čovječnost. Borislav mi je ispričao kako tvrđava na žalost pada u zaborav, kako je okupljalište narkomana koji su se dovukli iz različitih smjerova. Kako su se barem petorica predozirala i umrla upravo u toj tvrđavi. Naišao je na stare madrace koje vjerojatno koriste oni kojima je tvrđava povremeno dom. Veli mi kako Doboj stoji, stoji već duže vremena, posla nema, ljudi se također sele, a doživjeli su i katastrofalnu poplavu 2014. godine koja je odnijela oko 111 duša. Ljudi su se penjali na tvrđavu kako bi vidjeli da krovovi Doboja nestaju zbog brzine rijeke Bosne koja je nosila sve pred sobom. Obitelji zatočene u autima, ljudi zatočeni u kućama, u sekundama su izgubili svoje živote. Kao da je rijeka Bosna ponovno htjela teći onim putevima na kojima su ljudi izgradili domove. Da, čudno je to s prirodom. Onda uz sve to, Borislav se ponovno vrati s pričom kako su Turci gradili tvrđavu i nije im uspijevalo. Dio koji bi gradili, urušavao bi se. Stoga su Turci odlučili uzidati trudnu i k tome živu ženu u zid kako bi im gradnja tvrđave uspjela.

mjesto gdje su Turci navodno uzidali trudnu ženu

Pričao je s različitim ljudima o toj legendi i svi mu potvrdiše da je to istina. A na mjestu gdje je uzidana, ponekad se s jedne strane mogu vidjeti suze, a s druge strane mlijeko iz majčine dojke. Što god da je istina, legenda ili mit, zagolica čovjekovu maštu, a i ponuka te da i to fotografiraš, jelte.

Amelie s dobojskim vjetrom u kosi



Pitala sam Borislava kakva je nacionalna i religiozna situacija. I ono što sam čula, naprosto je predivno. Veli da su muslimani izrazito solidarni. Nakon poplave bili su tu jedni za druge. Pomažu svima bez obzira na nacionalnu ili religioznu pripadnost. Govori Borislav, da ljudi imaju egzistencijalnih problema i da bilo kakve konfrontacije na temelju nacije ili religije su besmislene. Ljudi se poštuju. Teška vremena uče ih da ljubav prema bližnjemu je ono na što smo svi pozvani. Veli da Doboj stvarno nema takvih problema koji su nažalost prisutni u mnogim bosanskim gradovima. Crkva i džamija nalaze se u istoj ulici, blagdani se slave, otvoreno, javno, s poštovanjem, miješanih je brakova. Nekako sam zaključila da teška vremena izvlače najbolje iz čovjeka. Naravno, bude čovjek čovjeku vuk, ali kada nas sve pogađaju iste boli, isti nemiri, onda želimo značenju riječi zajednica dati pravi smisao. Čovjek je u teškim vremenima ponizan, ali na onaj način da je to vrlina, a ne patnja. Nakon što sam se pozdravila s Borislavom, obavih brzinski i jeftin ručak (Borislavova preporuka), uputih se prema Goranskom jezeru. Kiša se polako počela spuštati i jače padati. U meni je nešto govorilo da možda ne bi trebala, ali ja sam pogledala Amelie i rekla: „A kad smo već tu!“ Vozila sam u onom smjeru kako su znakovi pokazivali, pratila taj smjer, ušla u vijugave uličice i završila na šumskom, ali i koliko- toliko utabanom putu. Nije prvi puta da sam vozila takvom cestom. No, vidjeh kako neću ipak moći i da je to prevelik zalogaj, a ja nemam auto za off-road. Stoga, krenuh u rikevrc. I moj rikverc i blatnjavi put, odvedoše lijevi dio mog auta u kanaličić kojeg takvi putevi imaju. Nema naprijed, nema natrag, Amelie cvili. Osjetila životinja da smo zaglibili. Mislim, mogla je dati neku naznaku i prije mog pothvata. Mogla je pokazati svojoj vlasnici kako njezino šesto čulo je nenadmašivo. Kasno je sada cviljeti.
Što mi je drugo preostalo, nego nekako se izvući iz auta, staviti ruksak na leđa, Amelie na povodac i vratiti se od kuda sam i došla. Maleno seoce se nalazi odmah na početku tog blatnjavog puta. Obje blatnjave i pomalo pokisle, kucam na vrata prve kuće koju sam ugledala. Objašnjavam situaciju. Stariji čovjek, sav zbunjen, ne zna kako bi mi pomogao, psuje u sebi (ne zbog mene, već zato što nema rješenja). Pitam ga, ima li netko u seocu tko bi pomogao. Veli on kako Vaskristja ima traktor. Uputi me prema njegovoj kući. Dolazim pred željezna vrata, zazivam gazdu (osjećala sam kao da sam u nekim starim jugoslavenkim filmovima). I Vaskristjova snaha ga pozove. Pred mene dolazi čovjek koji će mi pokazati koliko veliko srce čovjek može imati. Smiren čovjek, koji, vjerujem, smirenim tonom smiruje one kojima je smiraj potreban. Došao je do mjesta gdje je moj „moćni“ Sparkić zaglavio, ali pomoć traktora nije bila potrebna. Uz njegovu navigaciju kojom me je upućivao na koju stranu da okrećem volan i uz njegove ruke koje su gurale auto, moj Sparkić je izbavljen iz kanala. Govorim mu da ne znam kako ću mu se odužiti, a on govori meni kako smo mi, ljudi, ovdje da si pomognemo. I govori da je njegova dužnost pomoći, a da ja i nisam jedina koja je ovako zapela. Još jednom ga pitam za ime, a on ponovi da se zove Vaskristja. Rođen je na Uskrs i za to je dobio takvo ime. Moram li išta drugo reći, nego da je taj čovjek poslan da bi mene izbavio. Ne onaj u prvoj kući na čija sam vrata pokucala. On me je uputio na čija vrata uistinu moram kucati. I naišao je pravi anđeo na cesti. Meni osobno, zbog mojih osobnih borbi i određenih nemira, ovaj susret puno znači. Tom divnom čovjeku uručih svoj broj mobitela. Ako se ikada nađe u Slavonskom Brodu i bude mu potrebna pomoć (a takve stvari su se itekako znale događati) zna da ima nekoga koga može nazvati.
Nakon svega rekoh mu da odustajem od Goranskog jezera. Reče mi da ipak odem kada sam već ovdje. Naravno, objasnio mi je kojim putem ići. I otišla sam. I ono što mogu reći je da Goransko jezero nije ništa posebno, ali cijela priča oko toga kako do njega doći, pokazala mi je još jednom da nije bitan cilj, već put kojim do tog cilja hodimo. I da, našao se tamo i jedan pas, čijom pojavom ni Amelie, ni ja nismo bile oduševljene, ali sam mu ostavila hranu za pse koju inače uvijek imam u autu (topla preporuka svima da učine isto).



Goransko jezero

Put natrag tekao je poprilično mirno, opušteno, kišno. Prelazak preko graničnog prijelaza također. Vratih se u svoj grad, prepuna dojmova. Što jedan dan može učiniti čovjeku, a što čovjek može u jednom danu učiniti za sebe. Svi susreti, svi događaji, sve anegdote ostavljaju svoju poruku, samo treba otvoriti oči, osluhnuti i čuti.
Ova moja mini avantura mi je pokazala da ne treba tražiti senzaciju i fantastičnost u građevinama, muzejima, skupocjenim restoranima, itd. Fantastičnost i ljepota je u ljudima koje susrećemo, upoznajemo i u onima koje ćemo tek upoznati.

Oznake: bosna, džamija, hodža, Doboj, Goransko jezero, super ljudi

19.04.2017. u 00:07 • 13 KomentaraPrint#

nedjelja, 09.04.2017.

Tijelo ili više od toga?

photo by Daniel Živatović

Vrijeđanje zbog viška kilograma osjetila sam već u ranom djetinjstvu. Primila sam dosta verbalnih udaraca koji još i danas znaju me podsjetiti na onaj osjećaj da vrijedimo onoliko kako izgledamo. Susretala sam se s okrutnim komentarima od svojih vršnjaka, koji očito nisu ni sami imali uzore koji bi ih naučili koje su prave vrijednosti jednog bića. Nerijetko se znalo događati da bi osoba koja se također borila s viškom kilograma, nazivala me debelom. I što onda reći? Kao dijete zanijemite ili se posvađate s takvom osobom ili okrenete sve na humor i postanete klaun, jer još uvijek nemate životne mudrosti kojom bi uvidjeli da i ta osoba nevjerojatno pati.
Vjerujem da smo mnogi iskusili takve „čari“ djetinjstva koje su nas uz sve ostalo što nam se događalo itekako obilježili. Netko se nekako uspio riješiti tog životnog razdoblja, pronaći svoj glas i mudro ga ispustiti, promijeniti svoj izgled, prihvatiti sebe u svoj svojoj ljepoti ili je nažalost još uvijek zatočen u svim tim davno izgovorenom riječima kojima još uvijek daje nevjerojatnu snagu tijekom svoje svakodnevnice. Situacija je raznih i svi oni koji su prošli kroz razna šikaniranja, vrlo dobro znaju kako su se nosili s tim i kako se možda još uvijek s time nose. Mehanizama je raznih. Sve kako bi se zaštitili od iskompleksiranih predatora koji ne idu dalje od onoga što se nalazi pred njima. Ne idu dalje od tijela koje stoji pred njima i koje zbog svojih nesavršenosti (a svi ih imamo) prozivaju tuđe nesavršenosti.
Iako smo mnogi odmakli od svog djetinjstva i zašli u zrele godine u kojima se valjda očekuje da sebe u potpunosti prihvatimo, primjećujem da smo daleko od iskrenog prihvaćanja samih sebe. Vrlo plitko se promatra život jednog bića. Uz sve što se događa oko nas, uz sav ranjeni i manjkavi duhovni svijet, društvo se uhvatilo mesa, kože, celulita, bora, guzica, sisa (upotrebljavam upravo riječi društva).
Primjećujete i vi sve to, zar ne? Možda čak i sami tako znamo pomisliti, jer nije lako pobjeći od svih tih pojava kojima smo intenzivno izloženi. Kada samo pročitam komentare koje internet ratnici ostavljaju na društvenim mrežama. Tako hrabro natipkaju riječi koje nekog vrlo krhkog mogu samo još više odvesti u ponor emocionalnog prejedanja ili situacije u kojoj neće ništa pojesti. Koliko puta bih čula da netko opisuje nekoga riječima – ma znaš, to ti je ona visoka i debela ili to ti je ona s grbavim nosom i malim sisama ili znam tu osobu, ona je ISTO debela…(slobodno nastavite niz onoga što i sami primjećujete ili možda i sami izgovarate). Ovdje ne želim sebe prikazati kao biće koje nikada nije nekoga povrijedilo ili opisalo nekoga na temelju izgleda. Ne. Lagala bih kada bih rekla drukčije. Nego, ono što mene posebno iznenađuje, a i boli, je da ljudi mojih godina to još uvijek čine. Imam 37 godina i još uvijek susrećem takve ljude koji prvo odmjeravaju čovjeka od glave do pete, komentiraju njegov ili njezin izgled pogrdnim riječima. Susrećem ljude svojih godina koji barataju vrlo siromašnim rječnikom, i onda iz te svoje siromašne riznice izvlače iste one rečenice koje su upotrebljavali dok su još bili djeca. Još uvijek osjetim one poglede koji nisu usmjereni prema drugom paru očiju, već prema trbuhu, nogama, dojkama koje ne zadovoljavaju njihove iskrivljene kriterije. I odakle nam pravo da uopće postavljamo kriterije. Najbitniji kriterij je zdravlje sviju nas, a kako ćemo izgledati i koji stil njegovati, ostaje isključivo na nama.
Još uvijek se susrećem s ljudima koje će kada vide osobu jače građe reći da je takva jer stalno ždere, a ako vitka osoba pojede istu količinu, za nju će reći da je samo proždrljiva. Još uvijek se susrećem s ljudima koji će komentirati trudnu ženu da je ogromna, debela, a njezini nalazi pokazuju da je savršenog zdravlja. Još uvijek se susrećem s ljudima koji traže partnera prvenstveno na temelju izgleda i oko cijelog tog imidža grade svoju vezu, pa čak i zajedno komentiraju izgled drugih osoba koje su možda jedva skupile hrabrost da tog dana prošetaju kroz svu tu silnu gomilu. Još uvijek se susrećem s ljudima koji ne znaju da sve te osobe koje sude po onome što prvo vide, po njihovim tijelima, su osobe koje tog dana možda jedva da su nešto pojele. Ne znaju da te osobe možda prolaze kroz vrlo težak život kojeg vješto skrivaju iza zatvorenih vrata. Ne znaju da te osobe čine mnogo toga kako bi svoja tijela dovela u stanje društvene prihvatljivosti. Ne znaju da svakodnevno vježbaju, a pri tome liječe i svoju ranjenu psihu koja se također osjeća debelo i ružno i glupo.
Nisu svjesni da sutra njihova lijepa tijela, lijepa lica mogu doživjeti susret s uništavajućom silom i izmijeniti ih u potpunosti. Nisu svjesni da njihovi udovi mogu doživjeti nepokretnost, a lica unakaženost. I što onda? Kako nastaviti živjeti, ako se doživljavamo samo kroz ono što je opipljivo, ako se doživljavamo samo kroz tijelo? Što ostaje?
Odgovorit ću na ova pitanja. Ostaje i dalje tijelo. Ali, tada, osobe koje dožive takvu iznenadnu transformaciju, trebali bi doživjeti i transformaciju svijesti. Početi upoznavati onaj dio sebe i odgovoriti si na pitanja zašto je izabrao/la svoj glas tijekom života koristiti za vrijeđanje onih koje tek sada počinje shvaćati. No, moja želja je da to svi počnemo shvaćati i bez nedaća koje nas mogu zadesiti. Voljela bih da počnemo prihvaćati sami sebe, da ne tražimo odobravanje u očima drugih, već da sami uvidimo koliko smo lijepi. Voljela bih kada bih se i sama prihvatila i zavoljela. Ali, evo, priznajem, još uvijek sam u tom procesu. Borim se, činim, djelujem, ali stvari se ne odvijaju onom brzinom kojom bih željela. No, kako radim u školi, trudim se da tim bićima koji su izgradnji prenesem poruku da naša tijela su lijepa i da naši različiti izgledi čine ovaj svijet još ljepšim. Ne želim da se itko stidi instrumenta kojim možemo činiti čuda. Ali, voljela bih da shvatimo da nismo samo tijela, da smo puno više od toga. Naravno, potrebno je brinuti se za zdravlje tijela i očuvati ga. No, ako već hodimo prema zrelosti, pobogu počnimo se onda tako i ponašati.
Počnimo pitati ljude kako su, a ne govoriti im da su se udebljali, jer vjerujem da oni već to znaju i bez toga da im netko još dodatno obznani. Pitajmo ljude jesu li sretni, što ih čini sretnim. Razmjenjujmo s ljudima misli o životu, radosti, ljubavi. Poslušajmo njihove boli, tugu. Nasmijmo ih. Veselimo se susretu s njima, s njihovim osobnostima, a ne samo s njihovim tijelima. Nema ružnih ljudi. Ružna su djela koja vrijeđaju, ponižavaju, udaraju i oduzimaju tijelima živost.
Znajte da na kraju dana, kada skinemo odjeću koja nas je tobože krasila i s kojom smo pokušali dati svijetu izjavu o sebi, ostajemo mi koji smo više od propadljivog tijela. Ostaju i naše emocije, naši strahovi, naša nada, ljubav. Ostaje onaj bestjelesni dio nas. Ostaje i naš duh.



„Postati čovjek
ljepše je nego postati kralj.“

A. G. Matoš

Oznake: tijelo, duh, transformacija

09.04.2017. u 21:38 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.04.2017.

Budi iskrena...



Budi iskrena prema sebi, ako već drugi nemaju te hrabrosti. Budi iskrena prema sebi i dozvoli si biti slaba, tužna i usamljena. Osluškuj što tvoja nutrina tebi poručuje. Budi iskrena prema sebi i svidi se samoj sebi, pa čak ako drugima nije draga tvoja preobrazba ili tvoje stanje duha.
Dođu dani kada nemamo što za iznijeti. Nemamo što za dati, ni sebi, ni drugima. Radimo na rezervi, i na rezervi održavamo se na životu. Često ljudi, u takvim situacijama, posežu za kreditom, za dodatnom snagom, koja ih samo dovodi u još veće dugove. Dugove u kojima tijelo i um još više pate, gore u ogromnom plamenu koji svojom snagom uništi i ono malo što smo mogli imati za sebe.
Budi iskrena prema sebi i nemoj dizati takav kredit koji nikome ne donosi dobro. Budi iskrena prema sebi i nemoj misliti da se moraš servirati na pladnju onima koji emocionalno te žele iscijediti i govoriti ti kako su njihove patnje najbolnije od svih patnji ljudi koje oni znaju. Budi iskrena prema sebi i reci da danas nemaš snage ni slušati, ni čuti, ni biti tu za druge, jer i tebi treba nježnost i pažnja, koju dugo ni sama nisi osjetila. Budi iskrena prema sebi i ne održavaj prividna prijateljstva, jer vidjela si puno puta da se izuzetno dobro snalaziš bez onih koji kao da žele uzeti i posljednji dah na koji samo ti imaš legitimitet. Budi iskrena prema sebi i ne stavljaj na sebe teret da moraš biti savršena. Nekada je dobro pokazati i teži dio sebe. No, treba pokazati i snagu, te ostaviti jasnu poruku kako se s tobom ne mogu poigravati i vrijeđati ono u što tako snažno vjeruješ. Budi iskrena i priznaj da ti ljudi ponekad idu i na živce. Budi iskrena i živi autentično, prateći svoje emocionalno stanje. Budi iskrena i ne skrivaj ono što voliš činiti. Čini, živi svoju kreativnost, slušaj glazbu koja tebe veseli, čitaj knjige koje tako lijepo sjedaju mentalnom sklopu koji se kao priroda zna intenzivno mijenjati. Budi iskrena prema sebi i hrani se s onim duhovnim stvarima koja liječe tvoju dušu, samo se pazi opasnosti koje neke kvazi duhovne stvari nažalost mogu donijeti i prouzrokovati. Budi iskrena prema sebi i shvati da s nekim ljudima nema smisla održavati kontakt, jer je vaš odnos slijepa ulica, u kojoj se ti ni na bilo koji način ne obogaćuješ. Često se podsjećaj da si prvenstveno čovjek i da tvoji čini neće uvijek biti dobro odigrani. Ali, da svaki odigrani čin je tu da te nečemu nauči. Budi iskrena prema sebi i uzmi si vrijeme da zaliječiš svoje rane. Legni u krevet, pokrij se svojom omiljenom dekicom i uzmi vrijeme za sebe, vrijeme da odboluješ, preboliš, povratiš snagu i budeš ponovno snažna i dobra za sebe i za druge.
Želiš li nešto, nešto što te već godinama zove, učini to. Želiš li putovati, kreirati, pisati, pjevati, baviti se adrenalinskim sportovima, ići iznad ljudskih snaga, osvojiti planinske vrhove, istražiti dubine, popeti se u visine, suočiti se s najvećim strahovima, liječiti svoju dušu, otkrivati i upoznavati svoj um, moliti se, meditirati, razgovarati s Bogom, naći novi vid religioznosti, postati majka, voljeti, konačno živjeti svoju seksualnost, bez sputavanja društva, i još mnogo toga što želiš, budi iskrena i čini. Budi iskrena i čini sebi dobro. Samo, molim te, nemoj zaboraviti jedno. Što god da budeš činila, čini tako da ne povrijediš sebe, da se ni u jednoj od navedenih situacija ne dovedeš da moraš „prodati“ dio sebe. Sve što činiš, čini čista srca, iskreno, bez pretvaranja. Zovne li te sebičnost, zovne li te oportunizam, zovne li te ikakvo bahaćanje, budi iskrena prema sebi i pitaj se, je li vrijedno platiti takvu cijenu da bi se kao postigla sreća.
Budi iskrena prema sebi i uvijek kreni od ljubavi, jer to je ona točka polazišta, koja i u najvećoj unutarnjoj tišini i u najglasnijim unutarnjim prostorima, jedina vjerno i strpljivo čeka da se pokrenemo i učinimo svoj život vrijednim svakog dana.
Samo budi iskrena, sve ostalo će doći!

Oznake: iskrenost, istraživanje sebe, voljeti

03.04.2017. u 23:04 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pogled u...je blog kojim želim zabilježiti svoj doživljaj onoga što se oko mene odvija, događa, raste, pa i umire. Pogled u...moj svijet i šire...
Moje blogove i općenito ono što me inspirira, možete pročitati i na mojoj Facebook stranici - Pogled u-by Tajchee. Slobodno me možete i tamo pratiti. sretansretansretan

Linkovi

Tajana Tajchee

sretan

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se