Pogled u...

nedjelja, 18.06.2017.

Šutnja (ni)je zlato



Da je čovjek društveno biće svima je poznato. No, zašto se onda tako i ne ponašamo? Iako se nalazimo u vremenu nevjerojatne buke, izloženosti na društvenim mrežama i komentarima „hrabro“ upućenih iza kompjuterskog ekrana, čovjek u krucijalnim situacijama šuti. Šuti kao zaliven, nijem, jedva da se može osjetiti njegovo disanje.
Ako smo upućeni jedni na druge, a jesmo, čemu onda šutjeti u onim trenutcima kada je ispuštanje glasa prijeko potrebno? Da, svatko od nas odgojen je u svojoj obitelji. Članovi tih obitelji često su odgajani da je bolje šutjeti i staviti stvari pod tepih. U toj nemoći i stavljanje osobne evolucije u mirovanje, nastavili su odgajati i svoju djecu. Upravo ta djeca, budućnost našeg svijeta, posegnuli su za onim sredstvima koja im daju preveliku slobodu. Sloboda koja ih ne uči odgovornosti. Sloboda koja ih nekontrolirano potiče da koriste svoja prava, a zanemare svoje dužnosti. Koliko god htjeli da ovaj svijet živi u harmoniji i ljubavi prema sebi i drugome, takav proces gledamo u usporenom snimku.
Naravno da postoje trenutci kada šutjeti jest zlato. Kada šutjeti ne unosi nemir. U razgovoru s bliskom ili ne tako bliskom osobom, treba biti oprezan da ju se ne povrijedi. Naime, često miješamo naš problem s onim što mislimo da je ujedno problem i tih osoba. No, nije. Tu je potrebno duboko zaroniti u sebe i vidjeti što je to što toliko bocka našu nutrinu, da smo htjeli biti vrlo glasni prema nekom drugom. Svi mi nositelji smo raznih predrasuda. Nisam još upoznala osobu koja nije nositelj barem jedne od njih. Postati svjestan da predrasuda koči naše kvalitetnije razumijevanje svijeta, postat ćemo svjesni da nametanje našeg stava treba blokirati. Ako ne možemo prihvatiti drukčije, ako ne možemo prihvatiti različite političke opcije, feministkinje, religiozne osobe, ateiste, homoseksualce, bogate, siromašne, one koji žive svoj život (pri tome ne ometajući tuđe) i mnoge druge, onda je bolje šutjeti. Govorom ništa nećemo promijeniti. Ono što možemo je mijenjati sebe kako da sve te različitosti, pa i svoje, što bolje slušamo i čujemo. Pojačavati nečiju ljutnju, pa i svoju, nije kvalitetno komuniciranje. To je sadomazohistički govor, koji je ionako previše zastupljen u svim društvenim sferama.
Pojačavanjem ljutnje, njihove ili svoje, riječima i djelima dajemo važnost. I tko je onda tu pobjednik? Mir, ljubav, ljudskost sigurno nisu na toj listi. Ali, kao što rekoh, tu najviše volimo biti gromoglasni. Stajat ćemo u silnim kolonoma, noseći uvredljive natpise od kojih duša boli. Utopit ćemo se u masi, uopće ne propitkujući što stvarno osjećamo i koji su uistinu naši stavovi. Davno su nam rekli da to nešto nije dobro i prihvatili smo takvo razmišljanje kao apsolutnu istinu.
Lakše je tako. Lakše je kada čovjek, to prekrasno društveno biće, ne želi prodrijeti, ponirati, istraživati i pronaći sve silne fragmente priče. Lakše mu je zaustaviti se u određenom trenutku i biti zadovoljan s onim fragmentima koje posjeduje. To nije cijela slika, to nije cijela istina. To je polovično posjedovanje priče. To je opasno. Čovjek se zaustavio tamo gdje je trebao ići do samog kraja. Uz izgovor kako to nije njegov posao. Ma, kako nije njegov, njezin, tvoj, naš i moj posao da ne otkrijemo istinu?. Ne budimo ludi, ne budimo nojevi koji će zabiti glavu u pijesak, misleći da smo nevidljivi. Postoje dužnosti koje moramo izvršavati. Osvijetliti činjenicu da smo društvena bića. Zaštiti djecu od bullyinga, obiteljskog nasilja, pokušaja da si ono nešto ne učini, da ne rani ili oduzme vlastiti život. Zaštiti odraslog, ali tako nemoćnog čovjeka koji se nalazi u raljama nekoga koji svakodnevno upotrebljava svoje teške šake nad cijelom obitelji. Koji upotrebljava teške i bolne riječi koji zamrzavaju obitelj u mjestu i oduzimaju joj moć. Zar ćemo samo tako lako proći, gluhi, nijemi, tromi? Da, mnogi će proći. I onda će ti mnogi, sjesti za svoja osobna računala, pročitati članak o situaciji sličnoj onoj kraj koje su i sami prošli i ignorirali ju. Samo što ovoga puta, stavit će svoje dlanove na tastaturu i pisati. Pisati uvredljive, nasilne i prijeteće komentare. Svjesni ili nesvjesni kolike su kukavice, frustraciju će rješavati teškim riječima. Tog trenutka počeli su se voditi kako šutnja nije zlato. I dok tako hrabro kucaju što bi sve radili nasilnom čovjeku, nasilni čovjek koji im se nalazi u blizini čini sve čime će postati glavni akter sljedećeg članka o nasilju. I dok tako hrabro kucaju što bi sve radili roditeljima čije dijete konstantno zlostavlja druge, njihovo dijete je jedan od glavnih sudionika u zlostavljanju plahog i vrlo uplašenog djeteta ili tinejdžera.
Toliko zaokupljeni vlastitim frustracijama i patnjom, zaboravljamo žive oko nas. Puno pričamo, a ne govorimo ništa. Riječi su nam uzaludno izgovorene, jer jedina težina koju imaju, boli ili ne donosi nikakve koristi. A ako nas netko i upozori na nasilno ponašanje članova obitelji, tupo ćemo odslušati ili pak i sami biti agresivni.
Vrijeme je da se pokrenemo, da krenemo za onima koji su već pokrenuli. Treba biti oprezan i ne kretati za nasilnim aktivistima (nažalost ima i takvih). Pokrenuti se za onom grupom ljudi kojoj je jedini cilj biti uz one koje pate. Slijediti one koji žele pomoći i žrtvi i nasilniku, jer upravo takvi razumiju koliko je ljubavi potrebno svima. Odgovornost za počinjena djela koja su nekog povrijedila ili čak uništila, mora postojati. Sačuvati nekoga od toga, ne donosi nikakvu društvenu korist. S druge strane, pokazati i tim ljudima da neće biti zaboravljeni i da postoje oni koji žele vidjeti ih u sretnijem životu. Evolucija svakog ponaosob je imperativ. Zatvarati oči pred ljudima, djecom koja su u potrebi da ih se zaštiti, je ogromni propust i nebriga svih nas. Bilo da ste roditelj, odgajatelj, nastavnik, prijatelj, jednostavno nemojte reći da to nije vaša stvar i da treba gledati vlastiti život. Sutra ćete vi, ja, naši bližnji, biti oni koji će trebati zaštitu. Ne bismo htjeli dobiti odgovor koji upravo rabimo, zar ne?
Dobro razmislimo kada je potrebno šutjeti, a kada dići glas i pobrinuti se za bližnjega i samog sebe. Prvi korak, počnimo razgovarati sa samim sobom, propitkujući se, hodajući prema mudrim odlukama, skupljajući prave savjete, učeći što je istina. Neće biti lako, možda ni do kraja izvedivo, ali vi ćete znati da ste pokrenuli, činili i da niste šutjeli.

Qui tacet consentire videtur.Tko šuti izgleda da se slaže.

Oznake: šutnja, glas, djelovanje, promjene

18.06.2017. u 13:00 • 12 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 29.05.2017.

Koja je tvoja revolucija?




Svatko od nas pokušava osmisliti svoj život i živjeti ga na najbolji mogući način. Od dana kada nas je po prvi put zrak ošamario svojom nevjerojatnom snagom i prostrujio našim malenim tjelešcem, mi smo napravili već prvi korak. Od toga dana počinjemo biti izloženi svemu onome što čini ovaj svijet, ovaj planet. Bivamo izloženi ljubavi, kulturi, religiji, politici, predrasudama, diskriminaciji, radosti, plaču, boli, sreći. Naš maleni kozmos pokušava se ukrasiti od onih koji su ovu inicijaciju prošli davnih dana. Na žalost, mnogi od tih pripadnika ljudskog roda, ukalupljeni, zastrašeni, nijemi, čine isto što su i njima činili na njihovom početku. Začarani krug naučenog obrasca mišljenja i osjećanja. Ne ostavljajući prostora za pitanja je li to što činimo uopće dobro i ispravno. Životi mnogih izgledaju distopijski, vukući se u kolonama, ne pokušavajući promijeniti taj obrazac koji njihova lica čini izobličena, a tijela pogrbljena. Ti pripadnici ljudskog roda, odlučili su, izabrali su svoju moć predati u ruke onog drugog, onih drugih. I onda u toj svojoj boli, nemoći, nijemosti, odgajaju one male ljude koji su svojim životom dobili priliku učiniti drukčije. I tako su divni ti mali ljudi, koji svojim rođenjem donose onu nevinost koju su mnogi na životnome putu izgubili. I ti mali ljudi, ta djeca, mogu nas podsjetiti na čistoću srca. Ali, veliki čovjek ih brzo prekine. Stavivši ruku na njihova usta, prijeteći famoznim kažiprstom, udarcima, ružnim riječima, govoreći mu što je „ispravno“. Veliki čovjek zna što je ispravno. Dobro je istreniran od svoje kulture, religije, rase, politike. I to je njegova dogma. To je jedini ispravni način kako živjeti i preživjeti. Život je težak, reći će veliki čovjek malom čovjeku. I u pravu je kada mu to priopći. Ali, izostavio je onaj bitni dio. Kada spoznaš koliko život uistinu jest težak, tada će postati i lakši. Izostavlja dio gdje treba dati poticaj malenom čovjeku, djetetu na početku svoga puta, izostavlja činjenicu da on može biti revolucionar ljubavi. Da on može biti onaj koji ima svu onu snagu koja je potrebna da se presiječe pupčana vrpca kojom smo spojeni na naše uvjetovanosti. Izabire izostaviti reći mu da on, maleni čovjek, dijete, ima dar. Dar razmišljanja, dar nadanja, dar vjerovanja, dar ljubavi. Ti darovi i jesu tu, kako bismo živjeli svoju prirodnost. Kako bismo živjeli svoje jastvo. Veliki čovjek, uvjetovan svojim strahovima, govori malenom čovjeku da način kojim on tako velik živi je nešto što se mora. Da promijeniti nešto je nemoguće. Da je bolje šutjeti, jer, eto, šutnja je zlato. Govori mu da gleda svoj život ne obazirući se na živote drugih, jer, eto, nisu to njegovi problemi. Veliki čovjek govori malome čovjeku, djetetu, kako nisu svi u pješčaniku jednaki, te da svoje igračke ne dijeli s ostatkom društva. Uči ga ne preuzimanju odgovornosti, govoreći mu riječi poput – to svi rade. Veliki čovjek svoju nemoć, svoj kukavičluk, svoju emocionalnu zabetoniranost pokazuje malome čovjeku, djetetu velikih očiju, čistog srca, rođenog da voli. A mali čovjek u velikom čovjeku gleda svog prvog boga i vjeruje mu, klanja mu se, ljubi ga, biva mu poslušan.
No, ipak, nije sve tako neuravnoteženo. Spomenuh onaj dio ljudskog roda koji slijepo hodi, ne pitajući se, ne usuđujući se, prepuštajući se drugima. Spomenuh ih na početku, jer sada želim spomenuti onaj dio ljudskog roda koji svojom moći i jest revolucionar ljubavi. Onaj dio ljudskog roda koji koristeći svoj razum, otvarajući svoj um, boreći se s vladajućima, gine. Ne nužno polažući svoj život za drugoga. Ne govorim ovdje o mesijanizmu. Ali govorim o onima koji su unatoč svemu odlučili izabrati teži put, pogledati u oči onima koji ni sebe ne mogu pogledati, izazvati ih, tražeći istinu, tražeći autentičnost, tražeći ljudskost, ne stavljajući smeće pod tepih. Taj dio ljudskog roda čini nevjerojatne svakodnevne mirakule. Teži put i iscrpi. No, taj dio ljudskog roda nije mazohistički. Ne ranjava se i ne diže svoj život eksplozivno u zrak u ime boga koji to nije. Taj dio ljudskog roda krasi empatija, ono divno uživljavanje u svoje i tuđe emocije. I taj dio ljudskog roda zna se odmoriti, zna predahnuti, zna biti nježan, zna voljeti. I taj dio ljudskog roda zna prihvatiti gore spomenute darove. Taj dio ljudskog roda jest ljudski rod. Taj dio ljudskog roda nije posebna vrsta koja se razlikuje po izgledu od onog dijela ljudskog roda koji nijemo hodi kroz život. Taj dio ljudskog roda sam ja, ti, svi mi. Svi imamo iste darove. Da, nemamo svi iste uvjete, nemamo svi istu kulturu, istu religiju, istu političku situaciju. Ali, imamo nešto još bolje, pripadamo istoj vrsti. Čovjek – muškarac, žena, dijete. Svi smo isti, svi smo jedno. Dozvolimo si biti ljudi. Biti prirodni, biti bića ljubavi. Upotrijebimo sve ono što nam je darovano. Budimo primjer malim ljudima, djeci. Djeca gledaju. Možda ne znaju značenje riječi poltron, ali osjete i vide dvoličnost, vide kukavičluk, vide nanošenje boli, vide krađu, vide bacanje kamenja na druge, čuju ogovor, čuju laž, vide naš kukavičluk, naše pokoravanje lažljivcima. Maleni ljudi vide, osjete i čuju kako hoda, diše i govori veliki čovjek. Veliki čovjek isto to vidi, ali što veliki čovjek izabire nakon svega viđenog. Što ću ja izabrati? Što ćemo svi mi izabrati? Što ćeš TI izabrati? Dok se svi budemo preispitivali ili na žalost ne budemo preispitivali, želim da znate da svi imamo mogućnost i snagu biti revolucionari. Biti oni koji će svoju moć upotrijebiti ili olako je predati. Biti oni koji će uistinu živjeti život ili čekati da život već jednom prođe. Koja će biti tvoja revolucija?

Oznake: revolucija ljubavi, promjene, snaga, djelovanje

29.05.2017. u 20:45 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.05.2017.

Pogled u...moju godinu



Iako su oči mnogih uprte u TV ekrane (razlog-lokalni izbori), moj pogled se usmjerio i na godinu koju ostavljam iza sebe. I sama sam iščekivala rezultate izbora, ali odlučih osvrnuti se na svoju proživljenu godinu. Razlog? Sutra mi je rođendan. I kako mnogi prave određene liste životnih odluka na Silvestrovo, ja volim rezonirati, uvidjeti, primijetiti što se sve dogodilo dan prije 22. svibnja.
Svjesna sam svojih dogodovština i prije ovog dana, ali nekako volim baciti još jedan pogled, prije nego ušetam u svoju novu, biološku godinu.
Ne želim na dugo i na široko o tome što se sve odvijalo. Ostavljam određene situacije i spoznaje za neke od nadolazećih blogova. Želim nekako pogledom prijeći na svoja osjećanja. Na ono kako sam unutar sebe doživjela sve ono što ostavljam iza sebe. Vrlo sam zahvalna na prošloj godini dana svoga života. Imala sam priliku cijelo ljeto provesti u prekrasnom gradu, u Londonu. Ogromni grad na koji se treba naviknuti. Onog trenutka kada se dogodi klik, otvore se oči i srce i um i on postaje najljepši grad u kojem sam ikada bila. Bio je to grad u kojem sam i najduže bila. Ono što posebno pamtim dok sam tamo boravila (uz svoju rodbinu i prekrasne trenutke s njima) je osjećaj sreće. Sjećam se kako sam se vozila u autobusu, krećući se prema jednom od must see mjesta, slušajući glazbu koja je dopirala do mene preko slušalica, promatrajući sve te silne ljude i osjetila onu sreću. Onu za koju ne trebaš nikakav poseban razlog. Sreća se događala u tom trenutku, ona je jednostavno bila. Ja sam ta koja sam osjećala sebe u potpunosti, koja se osjećala slobodna od bilo kakvih opravdavanja ljudima, od toga da moram biti nešto što nisam, od toga da se moram siliti da bih bila negdje gdje ne želim biti. Bila sam svoja, bila sam u trenutku, bila sam opuštena, prihvaćala sam sebe u potpunosti, bila sam sretna. Mnogi misle kako nemaju pravo na tu sreću, da je ona luksuz. No, meni se nije događalo ništa senzacionalno tog trenutka da bih uprla prst u to i rekla da je to razlog zbog kojeg sam osjećala sreću. Ne. Samo sam si dozvolila. Dozvolila sam si biti prisutna cijelim svojim bićem, u tom trenutku, ne razmišljajući o tome što slijedi. Znala sam da će slijediti dobro. I slijedilo je. I to je ono što mi danas nedostaje. Nedostaje mi taj osjećaj, to dozvoljavanje sebi da budem svoja. To što još uvijek krenem s pravdanjem ili silim sebe biti negdje gdje tog trenutka ne želim biti. Želim taj osjećaj sreće kojeg sam osjećala prošlog ljeta. Samo se moram podsjetiti, prisjetiti i ponovno si dozvoliti. I tu nema ništa loše. To nije sebičan osjećaj, to je osjećaj ljubavi prema samom sebi. A kada počnemo voljeti sebe, tek tada znat ćemo što je to iskreno voljeti i druge. Pišem ovo, jer bih nekako htjela i sebi i drugima poručiti da je sasvim u redu željeti sebi sreću, željeti sebi najbolje i voljeti se. Ako to znači, udaljiti se od određenih ljudi, stišati zvukove oko sebe koji su preglasni, odmaknuti se u osamu i čuti sebe, onda neka tako bude. I u tome nema ništa loše. Kao što velim, to je nešto što i samu sebe moram podsjećati i dati si za pravo. Jer time volim sebe. U suprotnom se ranjavam i stvaram si nemir. Ne želim više TE nemire. Ne želim više TE rane. Stoga, želju koju sam uputila u nebo, sebi za rođendan je da se počnem voljeti. Voljeti takvu kakva jesam. To znači puno rada kako bih dozvolila svemu onome što treba doći da uistinu i dođe. Trebam se odvažiti zatvoriti poneka vratašca i otvoriti ona koja cijelo vrijeme čekaju da budu otvorena. Trentuno su odškrinuta, nije da su u potpunosti zatvorena ili zaključana. O ne! Ali, treba će još tu snage kako bi se otvorila i pustila ono čisto unutra. Kako god to išlo, a već nekako i ide, veselim se tome.
Zahvalna sam za svaki događaj, bio on dobar ili manje dobar. Zahvalna sam i za one bolne tjedne i sva ona stanja koja je trebalo izdržati. Tijekom godine dana, život nanese puno toga. Krivih ljudi, krivih riječi, krivih izbora. Nema veze, koliko god da su i oni bili previše za izdržati i to ojača. Stoga, zahvalna sam i za to. Zahvalna sam što sam zdrava. Iako određene stvari uzimamo svi zdravo za gotovo, potrebno je podsjetiti se na sve ono što imamo. Ne razmišljati o onome što nemamo. Zahvalna sam i za sve dobre tulume, a i za sve one ljude koji su me u teškim trenutcima saslušali i uistinu mi bili pravi oslonac. Zahvalna sam svojoj mami što me jednog tamo, ne baš tako davnog utorka, donijela na svijet.
Sada je sve na meni, zar ne? Njemu pak poručujem da se polako vraćam. On zna tko je ON. I želim uspjeti i dozvoliti si biti svoja. Ona koja se bezuvjetno voli. To želim cijelom našem čovječanstvu. No, svatko odrađuje svoj put kako zavoljeti sebe. Ipak, postoji alat, što suosjećanje se zove. Bez korištenja tog alata, teško da možemo živjeti ono za što smo i poslani.
Dolazim sebi na red. Nadam se da će mnogi koji ovo čitaju i sami posegnuti za onim što je jedino bitno. Ako se krene od ljubavi i ono teško, postaje lakše.
Još pola sata do ponoći. Ostavljam svoju godinicu i dobrodošla nova. Budi dobra. Budi jaaakooo dobra.

Oznake: rođendan, ljubav, voljeti sebe

21.05.2017. u 23:38 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.05.2017.

Hej, gle brvno u oku tvome...



U svakodnevici se znaju pojaviti oni koji ne znaju ni tvoju osobnost, niti tvoje osjećaje, ni proživljavanje tvojih teških i onih manje teških dana i onih sretnih dana. Znači, nema ih uopće u tvom životu, ali, eto, nekim slučajem, oni su konektirani na tvoj život. Što kroz neke rodbinske odnose, što kroz neke uskoro tazbinske odnose. Na temelju površnih odnosa koje održavaju s tobom, površno zaključuju tko si ili što si. U sebi njeguju totalnu iskrivljenu sliku tvoje osobnosti, jer zaključuju onim što njih čini, ono što oblikuje njihove osobnosti. I onda, u toj svojoj tzv. oblikovanoj osobnosti te obavijeste kako imaju plan. Plan za tebe. Plan da te namjeravaju uključiti u zajednicu u kojoj su oni aktivni članovi od ne tako davno. Radi se o religioznoj zajednici, čiji program se meni sviđa. Program o kojem sam istraživala i za koji sam se zainteresirala u onoj mjeri da posjetom zajednice osjetim koje osjećaje bi mogli probuditi u meni.
Znači, oni, tamo neki, žele te uključiti u određenu religioznu zajednicu (protiv koje ja nemam apsolutno ništa protiv), a da sa mnom nisu u životu proveli dvadeset i četiri sata. Znači, nemaju nikakvog pojma kako prolazi moj dan, kako teku moje misli, koja su moja htijenja, želje, koje su moje boli, rane, kako teče moje išta. I onda, na temelju svog tog neznanja i ne pokušaja da me upoznaju, dođu do nekog ludog zaključka da bi me mogli uzeti za projekt. Mene, dosta stariju od njih, s iskustvom za koje oni nemaju apsolutnog nikakvog znanja, a očito (po pokazanom pasivnom ponašanju) ni želje da bi ga saznali. Nemaju pojma tko sam u svoj svojoj suštini, kroz što sam sve prolazila prije nekoliko tjedana i kroz što sve prolazim svaki dan. Ne znaju jesam li to razdoblje prolazila u velikoj radosti ili u velikim patnjama, boli. Nisu ni približno u kategoriji mog najboljeg prijatelja, moje najbliže rodbine. Nisu u nikakvoj kategoriji, jer kako prolaze moji dani (ispunjeni svim mogućim egzistencijalnim i ostalim životnim pitanjima). Ali, eto, nekako, u svojim razmišljanjima, dođoše do one točke u kojoj odlučiše da bi nekoga mogli uzeti u okrilje svojih projekata. Ne poznavajući niti jedan moj stav o ičemu, pogotovo o religioznom svijetu, oni zaključiše. Uzeše si za pravo i obratiše mi se. Tamo, negdje u zaglušenom svijetu, u svijetu ludog tuluma i zaglušujuće glazbe, obavijestiše me. Pri tome, ponavljam, ne poznajući s kojim stavovima ja vodim ljubav, s kojim stavovima koketiram, a s kojim stavovima stvaram blisku vezu. Apsolutno me ne znaju, što ovu cjelokupnu priču čini još više bizarnijom. Ponavljam, još jednom, glasno i jasno i decidirano, kako oni nemaju nikakvog pojma tko sam, što osjećam, koji su mi stavovi, kamo hodim.
Takvi koji me uhvatiše na pik i staviše me na listu svojih projekata, su oni koji su tek zakoračili u ozbiljan život, su oni koji s prikupljenim godinama i iskustvima ulaze u kategoriju zelenih (a ne zrelih). Baviti se duhovnim svijetom, potrebno je zakoračiti u dublji svijet. I vjerujem, da su taj duhovni svijet načeli, zagrizli i osjetili fini okus tog svijeta. Taj okus tjera ih da grizu još više i više. I to mi je u potpunosti jasno. No, ono što sam se pitala, nakon svega toga, treba li tim ljudima objasniti tko sam barem približno, ili pak nastaviti sa svojim svakodnevnim borbama, sa svojim razmišljanjima, svojim duhovnim putem. Tijekom sveg tog silnog preispitivanja, kroz glavu prođu raznorazni dijalozi, dvojbe. I onda, potaknuta svim tim razmišljanjima, počnem misliti kako je najbolje i najkorisnije zagrliti svoj život, zagrliti svoj svijet, ono što ja jesam, biti topao prema sebi. Jer, nitko od njih se ne budi sa mnom, a niti odlazi lijegati sa mnom. Ja sam ta koja se nosim sa svim svojim emocijama, sa svim onim nepostavljenim pitanjima o tome kako sam i kako se osjećam. Nitko ne zna, apsolutno ne zna, što to ja sve proživljavam i kroz što prolazim. I ne krivim ih. Ne znaju kako je to kada tražim pomoć, kada se obraćam svojim bliskim prijateljima. AIi, eto, na temelju tko zna čega, oni rekoše da mi je potrebna njihova zajednica. Na temelju čega, pitam se i dalje? Ako pročitaše neki od mojih blogova, to je samo djelić onog kako se osjećam i kroz što prolaze moje svakodnevne borbe. I dalje, ostaje muk koji je ispunio onaj prostor koji je trebao biti ispunjen krucijalnim pitanjima koji bi izrazili veliko suosjećanje i veliku želju, barem me približno upoznati. Iako je ovo otrcani klišej, ali prohodati u mojim cipelama, naučit će ih, pokazati im barem djelić onoga što mene čini. A oni o toj meni ne znaju ništa. A ako kojim slučajem ne umiješ hodati mojim cipelama, trebalo bi te barem krasiti snažno suosjećanje. Ako nemaš nijednu od tih sposobnosti, onda je moj savjet da začepiš, zašutiš. Zadrži svoje iskrivljeno mišljenje za sebe. Uskraćujem ti pravo da mi govoriš što misliš, bez da me poznaš, imalo. Ako si umno izrevoltiran nekim svojim situacijama i stvarima, misleći kako je samo tvoje ispravno, imam iznenađenje za tebe. Ništa na ovom svijetu nije apsolutno, doli jedne stvari. Jedino apsolutno, bez obzira kako to apsolutno slavili, njegovali, klanjali se, je ljubav. Sve religije reći da je njihov način najbolji, najispravniji, najjasniji. No, jedino što je uistinu apsolutno i najispravnije jest ljubav.
I onog trenutka kada se to shvati, kada se shvati da ljubav jest najbitnija, krenut će promjene. Iako smo svi nesavršena bića, spojena smo tajnim nitima. I kada to shvatimo, shvatit ćemo koliko smo voljeni. Ako se vječno borimo protiv osjećaja manje vrijednosti, dobro je shvatiti da svi lutamo. Da svi smo u potrazi svetoga. I dok god netko misli da on sam ne luta, a da svi drugi su izgubljene ovce, je čisto preseravanje (prostite na izrazu, ali ne nađoh adekvatnije riječi). Svatko, pa tako i ja, učim svakog dana biti sama sa sobom, prihvatiti određene stvari, situacije, ljude, otpustiti određene stvari, situacije, ljude.Trudim se živjeti što autentičnije, bez tuđeg usmjeravanja. Svjesna da svi svakog dana patimo. I ako već patimo, onda patimo na takav način da ne povrjeđujemo i ne prozivamo druge ljude. Detektiraj svoju patnju i pokušaj ju riješiti na način koji će tebi i samo tebi pomoći, bez povlačenja onih koje u biti jedva da i poznaješ. Živi svoj plan za sebe. Ja definitivno se ne vidim uvučena u tvoje planove, u plan tvojih percepcija. To si ti. Čini i živi najbolje što umiješ. Propovijedaj, ako misliš da je to pravi smjer. Ali, hajde, čini to na način koji će poticati, a ne stvarati averziju. Pozabavi se svojim unutarnjim svijetom, bez planova za druge. Mijenjajući sebe, postati svjesniji sebe, uvodiš promjene u vlastitom životu. I tu se zadrži, oko toga gradi, oko toga čini promjene i širi vijest koja te čini radosnom. U suprotnom, drugi će se povući, jer taj drugi, zna sebe i prijeko mu je potreban mir.
Nadam se da ćeš i da ćete uspjeti u traženju svoga mira, ne koristeći ona sredstva koja udaljuju te od svih ostalih. Jedino čime mogu staviti točku na cijelo ovo obraćanje tebi, vama, je riječ AMEN. Pa neka tako onda i bude.


Oznake: Moj život, moje odluke, moj način, nisam projekt

14.05.2017. u 05:16 • 10 KomentaraPrint#

subota, 06.05.2017.

Kultura života vs. kultura smrti



Čovjek je od samog početka pozvan da što kvalitetnije i bolje ostvari svoj život. Čovjekov cilj je da što dostojanstvenije taj život i proživi, a želja mu je da ga dostojanstveno i završi. No, žive li ljudi dostojanstvo, dozvoljavaju li mu drugi da dostojanstveno živi. Na žalost, kultura smrti sve više dobiva prednost u društvu, a svetost života (bilo da ste religiozna osoba ili ne) stavljena je na margine društva.
Tijekom povijesti, na smrt se gledalo na različite načine. Komediograf Posidip je u kazališnom komadu „Mrav“ koji je napisan oko 300. g. pr. Kr. govorio da čovjek ne može poželjeti ništa bolje od bogova, nego dobru smrt. Sokrat je riječju eufemia izrazio umiranje u smirenoj i pobožnoj smrti. Stari rimski svijet priželjkivao je časnu, slavnu i dostojanstvenu smrt. A Seneci pak nije bilo bitno pitanje kad će umrijeti, nego hoće li umrijeti dobro ili loše.
Znači, otkada je svijeta, ljudi su razmišljali o onome što im je nepoznato i jedino sigurno. Razmišljali su o smrti. I o smrti je potrebno razmišljati i govoriti. Ne stavljati ju u ladicu ili ju staviti pod kategoriju tabu tema. No, ono što mene osobno zabrinjava i rastužuje je današnji stav čovjeka prema smrti. Naime, današnji čovjek, okupiran svim onim svakodnevnim događajima, zapostavlja razmišljanje nad onim što bi mu trebalo biti najsvetije. To je vlastiti život i život općenito. Zaboravlja da je život svet od samog svog početka i do svog prirodnog kraja. Smrt je cilj i jedina sigurna činjenica ljudskog života. Ona nastupa kao završni i najviši događaj života. Međutim, trebamo se pozabaviti i putovanjem koji se zove život.
Jedan od razloga zašto ovo pišem je što je ovo tema o kojoj sam pisala i svoj diplomski rad. I to je tema s kojom sam ja bila na čisto, zato o njoj govorim čistog srca, ali opet bez osuđivanja. Pišem o njoj, jer sve više promatram svijet oko sebe, a moderna tehnologija nam je putem virtualnog svijeta omogućila upravo brže pribavljanje informacija o tome kako druge kulture žive. I ono što vidim je da ignoranti, fanatici, bijesni ljudi, ljudi zatamnjenog uma uzimaju ono što je najsvetije. Uzimaju ljudski život, život nečijeg djeteta, oca, majke. Uzimaju život u sekundi. Ugase život koji je prije toga nekoga veselio, radovao, volio. S druge pak strane, promatram kako i oni koji staju u obranu onih čiji su životi ugašeni, nošeni bijesom, tugom, ljutnjom priželjkuju tzv. krvnicima istu sudbinu. I onda se pitam, po čemu smo drukčiji, ako bismo vratili istom mjerom, ako bismo učinili ono što i nama učiniše ili nekome od naših voljenih?
Naravno da su ovo teška pitanja i da mnogi u načelu mogu biti na strani zaštite života do onog trenutka kada se nađu pred teškim izborom. Izborom koji odjednom poljulja sve njihove moralne stavove za koje su mislili da ih ništa i nitko ne može uzdrmati. I sama to osjećam. I pri promatranju po meni nepravednih situacija, odvrtim i ja različite scenarije u svojoj glavi. I u konačnici, ne mogu apsolutno znati kako bi bilo u određenoj situaciji, ali volim razmišljati da bih drukčije. Volim razmišljati i njegovati u sebi misao da čovjek treba biti zaljubljen u život. Iako ga rani puno toga, iako trpi, iako je krhak, voljela bih kada bismo hranili ideju da čovjekov život i tada ima smisao. Da život svakoga od nas ima smisao. I onog trenutka kada izaberemo učiniti loše drugome, nanijeti mu ogromnu bol koja će za posljedicu imati neopisivu patnju, i tada su ti životi također sveti. I čvrstog sam uvjerenja, bez obzira na moju religioznu pripadnost, da nitko nema pravo drugome taj život uskratiti. Iako se mnogi neće sa mnom složiti, iako mnogi imaju stav da ako im netko povrijedi obitelj u najgorem smislu bi krenuli u osvetnički pohod, i dalje sam stava da život svakoga je svet.
Bojim se za čovječanstvo, bojim se za planet i za sve one civilizacije koje su izgrađene na moralno slabim temeljima. Budem i bijesna i ljuta. Obuzmu me crne misli i srdžba stvori užasne osvetničke slike u mom umu. Ali, prepoznam to, svjesna da ta srdžba, taj bijes meni ne donosi nikakvo dobro i time dobro ne mogu ni širiti. A upravo tako i krenu svi ti silni nacionalni, religiozni, rasni i razno-razni nemiri. I dok god budemo skraćivali živote koji bi se trebali itekako produljivati, dok god ne stavimo čovjekov život i njegovo pravo na njega na prijestolje života, mi dozvoljavamo da kultura smrti nadjača kulturu života.
Ljudski život je temelj svih dobara. I nitko se ne rađa loš, niti zao, niti truo. Svi se rađamo sa svrhom. Ne iskorištavamo svi svoj potencijal, jer izranjeni smo nedostatkom ljubavi, izranjeni zlostavljanjem, pokušajima da se uništi dostojanstvo. I iz te patnje, čovjek čini izbore kojima sebi priskrbi još više patnje. Iz te patnje, zna činiti i drugima loše. No, ponavljam, i tada, kada se dogodi i takva situacija koja je toliko gnjusna da probudi i našu mračnu stranu, stava sam da je život i tada svet.
Bitno je biti među onim ljudima koji će njegovati stav o dostojanstvu svakog ljudskog bića, čak i kad on/ona zastrani. Jer ako nemamo takvih osoba na ovom svijetu, što nam onda ostaje. Tko će nas upozoravati, davati nam nove prilike, rehabilitirati nas kad je to potrebno, ne suditi, biti milostiv. Život je potrebno unapređivati, pozivati ljude da život slave, čuti one koji su bez obzira na tešku patnju odabrali ne mrziti, već voljeti. Pozvati ih da nam govore kako su to uspjeli. Ako samo govorimo da je život svet, a ne pokazujemo kako je svet, koliko je svet, koliko je svatko bitan, onda, naravno da će opcija smrti (nasilne, mučeničke, namjerne…) biti lagan izbor. Dok god čovjek hrani svoju nutrinu mržnjom, ignoriranjem glasa koji ga poziva na promjene, odbijanjem ljubavi koju tako žarko želi i žudi, ona druga strana nažalost pobjeđuje.
Stoga, društvo koje je pravno, zdravstveno, obrazovno, religiozno uređeno je društvo koje će štititi dostojanstvo svakoga čovjeka, a ustavno pravo na život neće biti samo mrtvo slovo na papiru. Ako kojim slučajem ne živimo u takvom društvu, onda je dužnost nas, pojedinaca, krenuti od sebe, djelovati lokalno, a pri tome micati planine svijeta. Moguće je, samo je pitanje koliko smo voljni štititi tuđe živote, osim svojih. Bit je shvatiti da zaštitom tuđeg dostojanstva, omogućujemo zaštitu i vlastitome životu. Kao i uvijek, put je bitan, put nije lako prohodan, ali je to jedini način ako mislimo napraviti promjene u svijetu. Jedino mi te promjene i možemo učiniti.

"Kada bi najviši cilj kapetana broda bio da očuva svoj brod, on se nikada ne bi ni pomjerio iz luke".

Toma Akvinski

Oznake: život, smrt, dostojanstvo svakog bića

06.05.2017. u 00:34 • 9 KomentaraPrint#

utorak, 25.04.2017.

Zar baš sve po zaslugama?



Zar baš sve mora po zaslugama? Od samoga početka, otkako stupimo na zemaljsko tlo, dresiraju nas da ako izvršimo nešto, nešto što oni od nas žele, zaslužit ćemo. Zaslužit ćemo igračku, bicikl, sva čuda moderne tehnologije, najbolju odjeću, riječi ponosa, zagrljaj, ljubav. Ljubav, zaslužit ćemo i nju.
I naučiše nas da ona nije sama po sebi dovoljna i bezuvjetna, već da se za nju treba vraški naraditi da bismo ju dobili, da bismo ju osjetili. U nekim pak slučajevima dovoljno je biti lijep/a i evo, vrata ljubavnog raja otvoriše se sama od sebe. Velim, tako nas barem uče i tako nam pokazuju. Jer i njih netko tako odgoji i njima netko tako pokaza. Učini to, to što želim od tebe i voljet ću te. Voljet ću te do onog trenutka kada ponovno ne budem zaželio da učiniš nešto zbog čega ću biti ponosan. Kao da postojanje samo po sebi nije dovoljno da si sa mnom ponosan/a. Kao da moj dolazak na svijet i moj prvi osmijeh i napor kojim su moji tek rođeni prstići čvrsto omotali tvoj kažiprst nisu dovoljni.
Silna su očekivanja od onih čiju ljubav priželjkujemo. A ako ju ne dobijemo, ako oni koji očekuju naša čuda ne opipaju ostvarenje svojih očekivanja, ostajemo prikraćeni za toplu, nježnu riječ. I onda u nedostatku svega onoga što smo mi priželjkivali, u nedostatku ljubavi, odrastamo u uvjerenju da možda ljubav ni ne zaslužujemo.
Tada krenemo zavoditi. Zavoditi ili lijepim riječima, ili intelektom, ili izgledom ili sexom, misleći kako ćemo konačno dobiti priznanje i kako ćemo konačno čuti riječi koje tako očajno želimo čuti cijeli život. Volim te, taj netko će reći. I voljet će nas, voljet će nas dok ne isplivaju naše nesavršenosti. I gle čuda, nesavršeni smo. No, nismo si to dozvoljavali, jer, eto, htjeli smo biti voljeni. I onda, naša nesavršenost, pogodi njihovu i oni shvatiše da nas više ne vole i da nas istinski nisu ni voljeli. Oni su samo naišli na nas koji smo im dali ono što nisu imali u prethodnome, usporedivši nas s prošlim ljubavima, prošlim prijateljima. Mi smo ih uveli u naše živote tako što smo puno toga učinili, pa zaslužili dio njihovog nesređenog svemira ili smo se poslužili zavodljivošću kako bi ih primakli k sebi i učinili ih dio našeg nesređenog svemira.
Da, začarani je to krug, koji u sebe uvuče slične. Ljude gladne ljubavi, usamljenike koji suzama ispunjavaju noćne sate i mole gospodara svemira da barem ovoga puta usliši njihovu molitvu.
Ne čuju ništa, doli tišinu koja ih polako uspavljuje i odvodi ih u neki drugi svijet. Svijet u kojem se nadaju da barem snovi će biti obećavajući, pa će možda tamo, barem kratko, barem na tren, osjetiti što znači voljeti i voljen biti.
I jutra svanu. Svane i mogućnost da od ovog dana možemo drukčije. I što mi onda učinimo???
Nastavak te priče svatko piše za sebe.

Oznake: zasluga, ljubav, usamljenost, nada

25.04.2017. u 20:49 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 19.04.2017.

Mini avantura u Bosni

panorama Doboja (još uvijek učim biti mirna dok fotkam)

Onaj tko me zna, zna da obožavam putovati. To je ono što me čini sretnom, ljepšom, smirenijom. Putovanja u meni stvaraju neobjašnjiv osjećaj slobode. Slobode koja nadima moje biće, koja otvara i oštri sva moja osjetila i usmjerava ih da vide samo dobro. Usmjerava ih da vide i osjete ljude s kojima se, nikako slučajno, sretnem na tim putovanjima. Kako ovih praznika nisam nigdje otputovala, a duša mi silno želi negdje otići, odlučila sam se na mini avanturu. Naime, ovo ljeto ponovno idem u London, pa štedim novac kako bih mogla uživati u čarima meni tako voljenog grada. Stoga, razmišljala sam si i odlučila kako mi za sada može biti dovoljno samo se malo maknuti iz svoga grada i promijeniti svakodnevicu. Spakirala sam stvarčice u ruksak, stavila povodac na Amelie, sjele u auto i krenule put Bosne. Već duže vremena maštam kako bih sa svojom maltezericom Amelie proputovala Hrvatsku, stvarala još uspomena s njom. Čekati da ljudi oko vas se pokrenu i sjednu s vama u auto i krenu na bilo kakav put, ponekad zna biti uzaludno čekanje. I kako ne bih čekala i čekala, krenula sam iz svog grada u najboljem mogućem društvu.
Krenule smo oko 9 sati ujutro. U zadnje vrijeme, kako je javnost već i upoznata, čekanje na graničnim prijelazima postala je igra živaca. No, nama se jutro lijepo posložilo. Kolona uopće nije bila duga i vrlo brzo smo se našle u Bosanskom Brodu.

granični prijelaz

Nastavile smo prema smjeru Doboja, ali odlučila sam da ću se zaustavljati na onim mjestima koja me iznenada štrecnu ili mi daju nekakav signal da se zaustavim. Nismo ni odmakli od granice, kada odlučih zaustaviti auto i pofotkati rafineriju koja poklanja Slavonskom Brodu visoku koncentraciju lebdećih čestica iako, predsjednik Dodik tvrdi kako ne postoji nikakav problem u radu rafinerije. Ne mislim od ovog bloga napraviti politički članak ili prikazati se kao nekakva aktivistica. Jednostavno sam se spontano zaustavila i fotografirala rafineriju koja me svojom vanjštinom podsjeća na mjesta na kojima se snimaju horor filmovi. Zaštitar koji me izdaleka primijetio, krenuo je prema meni.

rafinerija u Bosanskom Brodu

Ušla sam u svoj moćni Sparkić i nastavila vožnju.
Amelie je kunjala na zadnjem sjedištu, vožena kao kraljica. Suputnica za poželjeti. Iako naše sljedeće odredište nije bilo baš kraljevsko, zaustavila sam na mjestu gdje počivaju kosti mojih predaka. Naime, moj djed, otac moje majke, došao je iz Bosne kada je imao svega šesnaest godina. Trbuhom za kruhom. U Slavonskom Brodu upoznao je moju baku, oženio se, stvorio obitelj. No, Bosnu nije zaboravio. Potječe iz velike obitelji s kojom je ostao blizak sve do svoje smrti. Kao što rekoh, potječe se iz velike obitelji, tako da na zadnjem počivalištu, groblju sv. Jure u Modranu leže kosti mnogih Arambašića. Neke sam i ja znala, a nečiji životi su se ugasili i prije mog rođenja. Amelie i ja obišle smo grobove mojih predaka i uvijek je nevjerojatan i neobičan osjećaj kada stojiš na zemlji onih kojih više nema, a čija krv teče tvojim venama.




grobnica mog pradjeda i prabake

Put smo nastavili prema etno selu Kotromanovićevo.
etno selo Kotromanićevo

To selo otkrila sam prije nekoliko godina, kada smo prijatelj i ja krenuli put Sarajeva. Primijetili smo znak – Usporite, ćevapi na putu.

I kako da čovjek ne stane i ne okrijepi se s onim što ovo kraljevsko selo nudi. Selo se nalazi 45 min vožnje od graničnog prijelaza Slavonski Brod – Bosanski Brod. Da budem još preciznija, na 20 km od Doboja prema Derventi. Izgrađeno je na obali rijeke Veličanke. Inače, ovo selo je zamišljeno kao mjesto koje čovjeka vraća u nekadašnji život vitezova u srednjovjekovnoj Bosni. Široka im je ponuda i jedinstveni su po raznim replikama srednjovjekovnih grbova, štitova, mačeva. Unutrašnjost restorana podsjeća na starinsku kraljevsku kuću što se može vidjeti i po vanjskom izgledu.
Uglavnom, tu smo se zaustavile kako bi se okrijepile. Amelie svojim keksićima, a ja čajem kojeg sam popila u na terasi, u prekrasnoj prirodi, pokraj potočića koji je ritmično žuborio.



Nakon toga, nastavljamo put. Postavila sam si za cilj doći do tog Doboja, popeti se na tvrđavu ili kako oni vele gradinu i posjetiti Goransko jezero. No, kao što rekoh, ako mi nešto upadne u oči tijekom puta, zaustavljam se i istražujem. I uistinu, dok smo nastavljali put Doboja, vozeći se, s lijeve strane, unutar nekoliko malenih uličica, uočim malenu džamiju. Upitah ono malo mještana koje sretoh može li se u džamiju. Pokazaše mi gdje se nalazi hodžina kuća, jer on čuva ključeve bogomolje. Zaokrenuh se autom i krenuh prema kući. Zaustavih se kako bih ponovno pitala jednog mještanina je li ovo hodžina kuća, a on mi veselo pokaže na čovjeka koji iza njega gura tačke, radno raspoložen. Odgovori me čovjek, onako s finim bosanskim naglaskom (kojeg ja baš volim): „Evo, ovo ti je hodža“! I upoznah ja tako fenomenalnog Nezira Bečića, čovjeka sa svojih 83 godine, koji mi je tako ljubazno otvorio vrata svoje male džamije i proveo me kroz nju, upoznavajući me s islamom, običajima i obredima. Veli kako je malo onih koji još prakticiraju vjeru. Petkom, na njihov sveti dan, desetak ljudi pohodi džamiju. Ljudi su se, pogođeni ratom, siromaštvom i drugim razlozima odselili. Zajednica se osipa, ali Nezir je optimist. Svoju zajednicu poziva pet puta na dan na molitvu još od 1962. godine. Ima Nezir priča. Priča iz doba komunizma, priče o svom amidži, ocu, braći, sinu, koji je također hodža. Proveo me Nezir i gornjim dijelom džamije, gdje sjede žene. Pitala sam ga sjede li gore, kako ne bi ometale muškarce sjedeći ispred njih. Veli Nezir da piše u Kuranu kako muškarac treba biti uvijek ispred žene. Opet s druge strane, našalio se Nezir, žene imaju pogled i na svoje muškarce. I tako dok smo se nalazili na gornjem dijelu, upita me želim li možda ići na minaret. Kod Nezira se i to može. Pa hajde, nekako sam se odvažila. Ušla sam u toranj, krenula spiralnim stepenicama, ali odvažnost nije dugo trajala. Pogled gore je pokazivao beskraj. Da barem imaju ugrađeni lift. No, obećah Neziru da ću se kad-tad odvažiti i popeti do vrha. Tko zna, možda ih i ja sve pozovem na molitvu. Nakon što smo završili s obilaskom džamije, Nezir odluči da mi pokaže još jedan prostor. Mrtvačnicu, ni manje ni više. Ok. Kad sam već bila na groblju, neka se nastavi u tom tonu, ali samo do one mjere do koje ima smisla. Tako da sam vidjela sve. Pozdravih se s Nezirom, koji mi reče da onaj koji mene bude oženio bit će najsretniji muškarac na svijetu. E, pa riječi mu se pozlatile.

hodža Nezir



unutrašnjost džamije

Nakon upoznavanja ovog divnog hodže, nastavila sam put prema Doboju. Konačno smo došli pred tvrđavu. I krenuli se penjati prema srednjovjekovnim ulaznim vratima.



S tvrđave se dobiva prekrasni panoramski pogled na cijeli Doboj. Gradina iliti tvrđava stoji iznad grada, pomalo zaboravljena od onih koji bi mogli iskoristiti sav njezin potencijal. Kako to znam? Upoznah Borislava. Čovjeka koji je i čuvar i turistički vodič i posjednik mnogih priča. Onaj tko želi znati povijesni dio o tvrđavi, o Kotromanovićima, o krvavim borbama s Turcima, neka progugla. Ovdje želim napisati ono što izgovori čovjek kada ga spontano upoznate, kada vam ispriča događaje koji su aktualni, koji pogađaju bosanske gradove. Priče koje još uvijek podsjete sve nas na čovječnost. Borislav mi je ispričao kako tvrđava na žalost pada u zaborav, kako je okupljalište narkomana koji su se dovukli iz različitih smjerova. Kako su se barem petorica predozirala i umrla upravo u toj tvrđavi. Naišao je na stare madrace koje vjerojatno koriste oni kojima je tvrđava povremeno dom. Veli mi kako Doboj stoji, stoji već duže vremena, posla nema, ljudi se također sele, a doživjeli su i katastrofalnu poplavu 2014. godine koja je odnijela oko 111 duša. Ljudi su se penjali na tvrđavu kako bi vidjeli da krovovi Doboja nestaju zbog brzine rijeke Bosne koja je nosila sve pred sobom. Obitelji zatočene u autima, ljudi zatočeni u kućama, u sekundama su izgubili svoje živote. Kao da je rijeka Bosna ponovno htjela teći onim putevima na kojima su ljudi izgradili domove. Da, čudno je to s prirodom. Onda uz sve to, Borislav se ponovno vrati s pričom kako su Turci gradili tvrđavu i nije im uspijevalo. Dio koji bi gradili, urušavao bi se. Stoga su Turci odlučili uzidati trudnu i k tome živu ženu u zid kako bi im gradnja tvrđave uspjela.

mjesto gdje su Turci navodno uzidali trudnu ženu

Pričao je s različitim ljudima o toj legendi i svi mu potvrdiše da je to istina. A na mjestu gdje je uzidana, ponekad se s jedne strane mogu vidjeti suze, a s druge strane mlijeko iz majčine dojke. Što god da je istina, legenda ili mit, zagolica čovjekovu maštu, a i ponuka te da i to fotografiraš, jelte.

Amelie s dobojskim vjetrom u kosi



Pitala sam Borislava kakva je nacionalna i religiozna situacija. I ono što sam čula, naprosto je predivno. Veli da su muslimani izrazito solidarni. Nakon poplave bili su tu jedni za druge. Pomažu svima bez obzira na nacionalnu ili religioznu pripadnost. Govori Borislav, da ljudi imaju egzistencijalnih problema i da bilo kakve konfrontacije na temelju nacije ili religije su besmislene. Ljudi se poštuju. Teška vremena uče ih da ljubav prema bližnjemu je ono na što smo svi pozvani. Veli da Doboj stvarno nema takvih problema koji su nažalost prisutni u mnogim bosanskim gradovima. Crkva i džamija nalaze se u istoj ulici, blagdani se slave, otvoreno, javno, s poštovanjem, miješanih je brakova. Nekako sam zaključila da teška vremena izvlače najbolje iz čovjeka. Naravno, bude čovjek čovjeku vuk, ali kada nas sve pogađaju iste boli, isti nemiri, onda želimo značenju riječi zajednica dati pravi smisao. Čovjek je u teškim vremenima ponizan, ali na onaj način da je to vrlina, a ne patnja. Nakon što sam se pozdravila s Borislavom, obavih brzinski i jeftin ručak (Borislavova preporuka), uputih se prema Goranskom jezeru. Kiša se polako počela spuštati i jače padati. U meni je nešto govorilo da možda ne bi trebala, ali ja sam pogledala Amelie i rekla: „A kad smo već tu!“ Vozila sam u onom smjeru kako su znakovi pokazivali, pratila taj smjer, ušla u vijugave uličice i završila na šumskom, ali i koliko- toliko utabanom putu. Nije prvi puta da sam vozila takvom cestom. No, vidjeh kako neću ipak moći i da je to prevelik zalogaj, a ja nemam auto za off-road. Stoga, krenuh u rikevrc. I moj rikverc i blatnjavi put, odvedoše lijevi dio mog auta u kanaličić kojeg takvi putevi imaju. Nema naprijed, nema natrag, Amelie cvili. Osjetila životinja da smo zaglibili. Mislim, mogla je dati neku naznaku i prije mog pothvata. Mogla je pokazati svojoj vlasnici kako njezino šesto čulo je nenadmašivo. Kasno je sada cviljeti.
Što mi je drugo preostalo, nego nekako se izvući iz auta, staviti ruksak na leđa, Amelie na povodac i vratiti se od kuda sam i došla. Maleno seoce se nalazi odmah na početku tog blatnjavog puta. Obje blatnjave i pomalo pokisle, kucam na vrata prve kuće koju sam ugledala. Objašnjavam situaciju. Stariji čovjek, sav zbunjen, ne zna kako bi mi pomogao, psuje u sebi (ne zbog mene, već zato što nema rješenja). Pitam ga, ima li netko u seocu tko bi pomogao. Veli on kako Vaskristja ima traktor. Uputi me prema njegovoj kući. Dolazim pred željezna vrata, zazivam gazdu (osjećala sam kao da sam u nekim starim jugoslavenkim filmovima). I Vaskristjova snaha ga pozove. Pred mene dolazi čovjek koji će mi pokazati koliko veliko srce čovjek može imati. Smiren čovjek, koji, vjerujem, smirenim tonom smiruje one kojima je smiraj potreban. Došao je do mjesta gdje je moj „moćni“ Sparkić zaglavio, ali pomoć traktora nije bila potrebna. Uz njegovu navigaciju kojom me je upućivao na koju stranu da okrećem volan i uz njegove ruke koje su gurale auto, moj Sparkić je izbavljen iz kanala. Govorim mu da ne znam kako ću mu se odužiti, a on govori meni kako smo mi, ljudi, ovdje da si pomognemo. I govori da je njegova dužnost pomoći, a da ja i nisam jedina koja je ovako zapela. Još jednom ga pitam za ime, a on ponovi da se zove Vaskristja. Rođen je na Uskrs i za to je dobio takvo ime. Moram li išta drugo reći, nego da je taj čovjek poslan da bi mene izbavio. Ne onaj u prvoj kući na čija sam vrata pokucala. On me je uputio na čija vrata uistinu moram kucati. I naišao je pravi anđeo na cesti. Meni osobno, zbog mojih osobnih borbi i određenih nemira, ovaj susret puno znači. Tom divnom čovjeku uručih svoj broj mobitela. Ako se ikada nađe u Slavonskom Brodu i bude mu potrebna pomoć (a takve stvari su se itekako znale događati) zna da ima nekoga koga može nazvati.
Nakon svega rekoh mu da odustajem od Goranskog jezera. Reče mi da ipak odem kada sam već ovdje. Naravno, objasnio mi je kojim putem ići. I otišla sam. I ono što mogu reći je da Goransko jezero nije ništa posebno, ali cijela priča oko toga kako do njega doći, pokazala mi je još jednom da nije bitan cilj, već put kojim do tog cilja hodimo. I da, našao se tamo i jedan pas, čijom pojavom ni Amelie, ni ja nismo bile oduševljene, ali sam mu ostavila hranu za pse koju inače uvijek imam u autu (topla preporuka svima da učine isto).



Goransko jezero

Put natrag tekao je poprilično mirno, opušteno, kišno. Prelazak preko graničnog prijelaza također. Vratih se u svoj grad, prepuna dojmova. Što jedan dan može učiniti čovjeku, a što čovjek može u jednom danu učiniti za sebe. Svi susreti, svi događaji, sve anegdote ostavljaju svoju poruku, samo treba otvoriti oči, osluhnuti i čuti.
Ova moja mini avantura mi je pokazala da ne treba tražiti senzaciju i fantastičnost u građevinama, muzejima, skupocjenim restoranima, itd. Fantastičnost i ljepota je u ljudima koje susrećemo, upoznajemo i u onima koje ćemo tek upoznati.

Oznake: bosna, džamija, hodža, Doboj, Goransko jezero, super ljudi

19.04.2017. u 00:07 • 16 KomentaraPrint#

nedjelja, 09.04.2017.

Tijelo ili više od toga?

photo by Daniel Živatović

Vrijeđanje zbog viška kilograma osjetila sam već u ranom djetinjstvu. Primila sam dosta verbalnih udaraca koji još i danas znaju me podsjetiti na onaj osjećaj da vrijedimo onoliko kako izgledamo. Susretala sam se s okrutnim komentarima od svojih vršnjaka, koji očito nisu ni sami imali uzore koji bi ih naučili koje su prave vrijednosti jednog bića. Nerijetko se znalo događati da bi osoba koja se također borila s viškom kilograma, nazivala me debelom. I što onda reći? Kao dijete zanijemite ili se posvađate s takvom osobom ili okrenete sve na humor i postanete klaun, jer još uvijek nemate životne mudrosti kojom bi uvidjeli da i ta osoba nevjerojatno pati.
Vjerujem da smo mnogi iskusili takve „čari“ djetinjstva koje su nas uz sve ostalo što nam se događalo itekako obilježili. Netko se nekako uspio riješiti tog životnog razdoblja, pronaći svoj glas i mudro ga ispustiti, promijeniti svoj izgled, prihvatiti sebe u svoj svojoj ljepoti ili je nažalost još uvijek zatočen u svim tim davno izgovorenom riječima kojima još uvijek daje nevjerojatnu snagu tijekom svoje svakodnevnice. Situacija je raznih i svi oni koji su prošli kroz razna šikaniranja, vrlo dobro znaju kako su se nosili s tim i kako se možda još uvijek s time nose. Mehanizama je raznih. Sve kako bi se zaštitili od iskompleksiranih predatora koji ne idu dalje od onoga što se nalazi pred njima. Ne idu dalje od tijela koje stoji pred njima i koje zbog svojih nesavršenosti (a svi ih imamo) prozivaju tuđe nesavršenosti.
Iako smo mnogi odmakli od svog djetinjstva i zašli u zrele godine u kojima se valjda očekuje da sebe u potpunosti prihvatimo, primjećujem da smo daleko od iskrenog prihvaćanja samih sebe. Vrlo plitko se promatra život jednog bića. Uz sve što se događa oko nas, uz sav ranjeni i manjkavi duhovni svijet, društvo se uhvatilo mesa, kože, celulita, bora, guzica, sisa (upotrebljavam upravo riječi društva).
Primjećujete i vi sve to, zar ne? Možda čak i sami tako znamo pomisliti, jer nije lako pobjeći od svih tih pojava kojima smo intenzivno izloženi. Kada samo pročitam komentare koje internet ratnici ostavljaju na društvenim mrežama. Tako hrabro natipkaju riječi koje nekog vrlo krhkog mogu samo još više odvesti u ponor emocionalnog prejedanja ili situacije u kojoj neće ništa pojesti. Koliko puta bih čula da netko opisuje nekoga riječima – ma znaš, to ti je ona visoka i debela ili to ti je ona s grbavim nosom i malim sisama ili znam tu osobu, ona je ISTO debela…(slobodno nastavite niz onoga što i sami primjećujete ili možda i sami izgovarate). Ovdje ne želim sebe prikazati kao biće koje nikada nije nekoga povrijedilo ili opisalo nekoga na temelju izgleda. Ne. Lagala bih kada bih rekla drukčije. Nego, ono što mene posebno iznenađuje, a i boli, je da ljudi mojih godina to još uvijek čine. Imam 37 godina i još uvijek susrećem takve ljude koji prvo odmjeravaju čovjeka od glave do pete, komentiraju njegov ili njezin izgled pogrdnim riječima. Susrećem ljude svojih godina koji barataju vrlo siromašnim rječnikom, i onda iz te svoje siromašne riznice izvlače iste one rečenice koje su upotrebljavali dok su još bili djeca. Još uvijek osjetim one poglede koji nisu usmjereni prema drugom paru očiju, već prema trbuhu, nogama, dojkama koje ne zadovoljavaju njihove iskrivljene kriterije. I odakle nam pravo da uopće postavljamo kriterije. Najbitniji kriterij je zdravlje sviju nas, a kako ćemo izgledati i koji stil njegovati, ostaje isključivo na nama.
Još uvijek se susrećem s ljudima koje će kada vide osobu jače građe reći da je takva jer stalno ždere, a ako vitka osoba pojede istu količinu, za nju će reći da je samo proždrljiva. Još uvijek se susrećem s ljudima koji će komentirati trudnu ženu da je ogromna, debela, a njezini nalazi pokazuju da je savršenog zdravlja. Još uvijek se susrećem s ljudima koji traže partnera prvenstveno na temelju izgleda i oko cijelog tog imidža grade svoju vezu, pa čak i zajedno komentiraju izgled drugih osoba koje su možda jedva skupile hrabrost da tog dana prošetaju kroz svu tu silnu gomilu. Još uvijek se susrećem s ljudima koji ne znaju da sve te osobe koje sude po onome što prvo vide, po njihovim tijelima, su osobe koje tog dana možda jedva da su nešto pojele. Ne znaju da te osobe možda prolaze kroz vrlo težak život kojeg vješto skrivaju iza zatvorenih vrata. Ne znaju da te osobe čine mnogo toga kako bi svoja tijela dovela u stanje društvene prihvatljivosti. Ne znaju da svakodnevno vježbaju, a pri tome liječe i svoju ranjenu psihu koja se također osjeća debelo i ružno i glupo.
Nisu svjesni da sutra njihova lijepa tijela, lijepa lica mogu doživjeti susret s uništavajućom silom i izmijeniti ih u potpunosti. Nisu svjesni da njihovi udovi mogu doživjeti nepokretnost, a lica unakaženost. I što onda? Kako nastaviti živjeti, ako se doživljavamo samo kroz ono što je opipljivo, ako se doživljavamo samo kroz tijelo? Što ostaje?
Odgovorit ću na ova pitanja. Ostaje i dalje tijelo. Ali, tada, osobe koje dožive takvu iznenadnu transformaciju, trebali bi doživjeti i transformaciju svijesti. Početi upoznavati onaj dio sebe i odgovoriti si na pitanja zašto je izabrao/la svoj glas tijekom života koristiti za vrijeđanje onih koje tek sada počinje shvaćati. No, moja želja je da to svi počnemo shvaćati i bez nedaća koje nas mogu zadesiti. Voljela bih da počnemo prihvaćati sami sebe, da ne tražimo odobravanje u očima drugih, već da sami uvidimo koliko smo lijepi. Voljela bih kada bih se i sama prihvatila i zavoljela. Ali, evo, priznajem, još uvijek sam u tom procesu. Borim se, činim, djelujem, ali stvari se ne odvijaju onom brzinom kojom bih željela. No, kako radim u školi, trudim se da tim bićima koji su izgradnji prenesem poruku da naša tijela su lijepa i da naši različiti izgledi čine ovaj svijet još ljepšim. Ne želim da se itko stidi instrumenta kojim možemo činiti čuda. Ali, voljela bih da shvatimo da nismo samo tijela, da smo puno više od toga. Naravno, potrebno je brinuti se za zdravlje tijela i očuvati ga. No, ako već hodimo prema zrelosti, pobogu počnimo se onda tako i ponašati.
Počnimo pitati ljude kako su, a ne govoriti im da su se udebljali, jer vjerujem da oni već to znaju i bez toga da im netko još dodatno obznani. Pitajmo ljude jesu li sretni, što ih čini sretnim. Razmjenjujmo s ljudima misli o životu, radosti, ljubavi. Poslušajmo njihove boli, tugu. Nasmijmo ih. Veselimo se susretu s njima, s njihovim osobnostima, a ne samo s njihovim tijelima. Nema ružnih ljudi. Ružna su djela koja vrijeđaju, ponižavaju, udaraju i oduzimaju tijelima živost.
Znajte da na kraju dana, kada skinemo odjeću koja nas je tobože krasila i s kojom smo pokušali dati svijetu izjavu o sebi, ostajemo mi koji smo više od propadljivog tijela. Ostaju i naše emocije, naši strahovi, naša nada, ljubav. Ostaje onaj bestjelesni dio nas. Ostaje i naš duh.



„Postati čovjek
ljepše je nego postati kralj.“

A. G. Matoš

Oznake: tijelo, duh, transformacija

09.04.2017. u 21:38 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.04.2017.

Budi iskrena...



Budi iskrena prema sebi, ako već drugi nemaju te hrabrosti. Budi iskrena prema sebi i dozvoli si biti slaba, tužna i usamljena. Osluškuj što tvoja nutrina tebi poručuje. Budi iskrena prema sebi i svidi se samoj sebi, pa čak ako drugima nije draga tvoja preobrazba ili tvoje stanje duha.
Dođu dani kada nemamo što za iznijeti. Nemamo što za dati, ni sebi, ni drugima. Radimo na rezervi, i na rezervi održavamo se na životu. Često ljudi, u takvim situacijama, posežu za kreditom, za dodatnom snagom, koja ih samo dovodi u još veće dugove. Dugove u kojima tijelo i um još više pate, gore u ogromnom plamenu koji svojom snagom uništi i ono malo što smo mogli imati za sebe.
Budi iskrena prema sebi i nemoj dizati takav kredit koji nikome ne donosi dobro. Budi iskrena prema sebi i nemoj misliti da se moraš servirati na pladnju onima koji emocionalno te žele iscijediti i govoriti ti kako su njihove patnje najbolnije od svih patnji ljudi koje oni znaju. Budi iskrena prema sebi i reci da danas nemaš snage ni slušati, ni čuti, ni biti tu za druge, jer i tebi treba nježnost i pažnja, koju dugo ni sama nisi osjetila. Budi iskrena prema sebi i ne održavaj prividna prijateljstva, jer vidjela si puno puta da se izuzetno dobro snalaziš bez onih koji kao da žele uzeti i posljednji dah na koji samo ti imaš legitimitet. Budi iskrena prema sebi i ne stavljaj na sebe teret da moraš biti savršena. Nekada je dobro pokazati i teži dio sebe. No, treba pokazati i snagu, te ostaviti jasnu poruku kako se s tobom ne mogu poigravati i vrijeđati ono u što tako snažno vjeruješ. Budi iskrena i priznaj da ti ljudi ponekad idu i na živce. Budi iskrena i živi autentično, prateći svoje emocionalno stanje. Budi iskrena i ne skrivaj ono što voliš činiti. Čini, živi svoju kreativnost, slušaj glazbu koja tebe veseli, čitaj knjige koje tako lijepo sjedaju mentalnom sklopu koji se kao priroda zna intenzivno mijenjati. Budi iskrena prema sebi i hrani se s onim duhovnim stvarima koja liječe tvoju dušu, samo se pazi opasnosti koje neke kvazi duhovne stvari nažalost mogu donijeti i prouzrokovati. Budi iskrena prema sebi i shvati da s nekim ljudima nema smisla održavati kontakt, jer je vaš odnos slijepa ulica, u kojoj se ti ni na bilo koji način ne obogaćuješ. Često se podsjećaj da si prvenstveno čovjek i da tvoji čini neće uvijek biti dobro odigrani. Ali, da svaki odigrani čin je tu da te nečemu nauči. Budi iskrena prema sebi i uzmi si vrijeme da zaliječiš svoje rane. Legni u krevet, pokrij se svojom omiljenom dekicom i uzmi vrijeme za sebe, vrijeme da odboluješ, preboliš, povratiš snagu i budeš ponovno snažna i dobra za sebe i za druge.
Želiš li nešto, nešto što te već godinama zove, učini to. Želiš li putovati, kreirati, pisati, pjevati, baviti se adrenalinskim sportovima, ići iznad ljudskih snaga, osvojiti planinske vrhove, istražiti dubine, popeti se u visine, suočiti se s najvećim strahovima, liječiti svoju dušu, otkrivati i upoznavati svoj um, moliti se, meditirati, razgovarati s Bogom, naći novi vid religioznosti, postati majka, voljeti, konačno živjeti svoju seksualnost, bez sputavanja društva, i još mnogo toga što želiš, budi iskrena i čini. Budi iskrena i čini sebi dobro. Samo, molim te, nemoj zaboraviti jedno. Što god da budeš činila, čini tako da ne povrijediš sebe, da se ni u jednoj od navedenih situacija ne dovedeš da moraš „prodati“ dio sebe. Sve što činiš, čini čista srca, iskreno, bez pretvaranja. Zovne li te sebičnost, zovne li te oportunizam, zovne li te ikakvo bahaćanje, budi iskrena prema sebi i pitaj se, je li vrijedno platiti takvu cijenu da bi se kao postigla sreća.
Budi iskrena prema sebi i uvijek kreni od ljubavi, jer to je ona točka polazišta, koja i u najvećoj unutarnjoj tišini i u najglasnijim unutarnjim prostorima, jedina vjerno i strpljivo čeka da se pokrenemo i učinimo svoj život vrijednim svakog dana.
Samo budi iskrena, sve ostalo će doći!

Oznake: iskrenost, istraživanje sebe, voljeti

03.04.2017. u 23:04 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 30.03.2017.

Tišina



Dan je na izmaku. Svi oni zvukovi koji su ispunjavali dan, polako se gase, udaljavaju, smanjuju. Ulice postaju puste. Ljudi u svojim domovima, na razne načine, pozdravljaju proživljeni dan. Uskoro, jedino što će se moći čuti, bit će tišina. Tišina koja prirodno dolazi u smiraj dana i daje čovjeku toliko potreban mir kako bi se sabrao, rezonirao situacije, pokupio dijelove sebe, dijelove onih odnosa koji se odvijaju ispod krova gdje obitava. Naša osobna rutina je poprilično dosljedna i koliko uočavam, teško ljudi odustaju od takve dosljednosti.
Naše osobne rutine gase i našu individualnost, našu potrebu da se odvojimo od svih onih za koje mi mislimo da nas tako silno trebaju. Iznenadit ćete se, ali snaći će se nekoliko sati i bez nas. Naime, svakome od nas povremeno se događa osobna tišina. Ovdje govorim o onoj unutarnjoj tišini koja se, ne znam ni kako, samo ušulja u čovjeka, nastani, i ostane tako jedno vrijeme. Moja se nedavno nastanila u meni i sada me poprilično drma. Iako je tišina, ima svoj zvuk. Zvuk koji se probija kroz moje stanice, kroz moj um. Zvuk muka. Zvuk koji od silne tišine zna i šumjeti. Nevjerojatan zvuk. I došla je kao godišnje doba, nakon određenog razdoblja zvukova, kreativnosti, volje za novim i nepoznatim. Došla je nakon prvih plodova. Došla kako bi me podsjetila da je potrebno i vrijeme da se sve u meni odmori. No, što s tom tišinom? U početku, kada mi se ušulja i kada me tako iznenadi svojom pojavom, nisam joj baš sklona. Nisam njezin obožavatelj. Više priželjkujem da samu sebe utiša i ostavi prostora svim onim kreacijama u mom umu koje su taman započele plesati svoj ples. Ali, tišina, sama po sebi, vrlo je uporna. I tišina želi zaštiti nutrinu svakog koga posjećuje. Podsjeća nas da je vrijeme da odvojimo vrijeme. Za sebe. Da sjednemo, legnemo ili hodamo i poslušamo što nam naš unutarnji muk želi poručiti. Svjesna sam svoje tišine. Svjesna da uporaba „sile“ u bilo kojim situacijama sada nije poželjna i da moja tišina želi da se udaljim kako bi od drveća vidjela prekrasna stabla koja me okružuju. Moja tišina želi da progledam, da mi srce zatitra nad novim spoznajama koje bi trebale obogatiti moj odnos sa samom sobom i s ljudima s kojima sam bliska. Tišina me potiče da komuniciram sa sobom, s Bogom. Želi da moje uši i moje srce bude prohodno, toplo i spremno za nova primanja. Želi da se smirim ondje gdje još uvijek nemiri vladaju. Želi da budem nježna prema sebi. Želi mi pokazati da riječi ne treba suludo trošiti i bacati biserje pred svinje. Želi da više duboko dišem. Ako nedostajem sama sebi, da shvatim da je u redu staviti se na prvo mjesto. Jedino tako bit ću produktivna i iskreno prisutna u svim svojim odnosima. Ako se nanijelo ikakvog otpada, da ga se konačno riješim i pustim da ono ode, što dalje, daleko, i od očiju i od srca. Tišina želi proljetno pospremiti moju nutrinu i okititi ju veselim bojama, kako bih radosno primila sve ono dobro što je na putu, ono što tek dolazi. A nakon tišine, uvijek nešto dolazi. Pitanje je samo što smo odlučili pustiti u naše unutarnje odaje.
Iako će mnogi reći kako nemaju vremena i kako obveze, stil života i stres obuzimaju njihovu svakodnevicu, to nije istina. Vjerujem da to obuzima svakodnevicu, jer mi to dozvoljavamo. Mi smo ti koji mislimo da moramo imati sposobnost bilokacije i biti na nekoliko mjesta u isto vrijeme, mi smo ti koji smo preuzeli većinu kućanskih obveza na sebe (većinom su to žene). Mi smo ti koji sami sebe uvjeravamo kako uzeti vrijeme za sebe je ekvivalent sebičnosti, egocentrizmu… Ponavljam, to nije istina. Svaki supružnik ipak voli vidjeti sretnog supružnika, svako dijete želi i voli vidjeti sretne roditelje, svaki prijatelj želi i voli vidjeti sretnog prijatelja, a kolege će rado provesti svoju stanku s kolegama koji nisu zajedljivi i frustrirani. Na žalost, u našoj je kulturi prisutan osjećaj krivnje ako činimo nešto za sebe. To je tako krivo. Ne osluhnuti vlastitu tišinu, ne zagrliti ranjenog sebe, dovodimo se do izgubljenosti u buci u kojoj smo odlučili ostati i time pokazati kako smo požrtvovni kolege, roditelji, supružnici, prijatelji. Tišina će se uvijek pokušavati probijati kroz zvukove, pokušavati utišati zvukove tako nepotrebno izgovorenih riječi, utišavati neugodne zvukove koji tako zabole i ostave unutarnje ožiljke. Sve će to tišina pokušavati, bit će uporna. Njezina moć je velika, iako mislimo da ju ne čujemo. Tišina se još i najviše čuje. Odluka je na nama, želimo li ju čuti ili pustiti da prođe kroz još jedan ciklus, dok ponovno ne dođe.
Moja tišina, koliko god zna biti bolna, toliko me i sve to raduje, jer znam da nakon nje dolazi melodija kojoj se veselim. Barem ja tako odlučih. Stoga, puštam svojoj tišini da mi govori u kojem smjeru da upravim svoj pogled, jer tamo trebam hoditi. Bez obzira na unutarnje oscilacije tijekom tihog razdoblja, pokušavam uživati i spremno usvojiti nova znanja, nove spoznaje. Njegovati one odnose koji me obogaćuju. Poći na duge šetnje pored Save sa svojom prijateljicom. Uživati u čitanju knjiga, glazbi. Učiti od učenika kojima sam učitelj. Produbiti odnos s majkom. Pisati. Pjevati. Ići na dvorišne partije (ovo se odnosi na druženje s curkama i značajnim ispijanjem kava). Uživati sa svojom Amelie. Biti osamljena, jer tako ja želim. Prijateljevati s tišinom kako bih uživala u novim plodovima koji tek trebaju uroditi.
Reci, tišino. Slušam te!


„Tko uspije da pronikne tišinu i dozove je njenim pravim imenom, taj je postigao najviše što smrtan čovjek može postići.
Ona nije više za njega ni hladna ni nijema, ni pusta ni strašna, nego mu služi i nalazi mu se u svakoj nevolji, kao onom junaku iz narodne pjesme vila, koju on uhvati za kose i posestrimi i obveže zauvijek. Tko uspije da zagrije i oživi samoću, taj je osvojio svijet“.

Ivo Andrić

Oznake: tišina, žbuka, šuti, spoznaja, promjene

30.03.2017. u 00:36 • 5 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2017  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pogled u...je blog kojim želim zabilježiti svoj doživljaj onoga što se oko mene odvija, događa, raste, pa i umire. Pogled u...moj svijet i šire...
Moje blogove i općenito ono što me inspirira, možete pročitati i na mojoj Facebook stranici - Pogled u-by Tajchee. Slobodno me možete i tamo pratiti. sretansretansretan

Linkovi

Tajana Tajchee

sretan

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se