Pogled u...

petak, 15.09.2017.

Znamo li se?


Zadnja dva tjedna skupljam iskustva iz učionica. Razno razne dječje osobnosti ponovno su ušetale u školski hodnik i pridružili se svojim razrednim odjeljenjima. Jedno ljeto puno znači u životu mlade osobe. Mali ljudi izrasli su u veće ljude, a razmišljanja im se vinula u visine. Spoznaje koje su skupili tijekom ovih mjeseci nevjerojatan su prikaz koliko mlado biće itekako razmišlja o svemu što ga okružuje. Nerijetko znaju biti zanemareni od svijeta odraslih, pa svoj unutarnji svijet skrivaju u hodnicima svoje duše. I tužno je kada se opazi, kada se ugleda tako mlado biće koje već na samom početku sputava jasno i glasno verbalizirati kako se osjeća i što sve osjeća.



Sjetim se sebe, na početku svoga života, s prvim koracima prema zrelosti i zamjeranju majci na mnogim stvarima. No, danas, gledajući iz kuta starije sebe i iz kuta nastavnika koji promatra one koji zatomljuju ono što ih čini, zahvalna sam. Zahvalna sam, jer je moja majka odlučila rasti zajedno sa mnom. Osluškujući vrijeme u kojem sam rasla. Osluškivala je to nepoznato vrijeme, učila, griješila, ponovno učila, rasla i još uvijek raste. Slijedeći njezin primjer, ali i svoj unutarnji glas, pokušavam osluškivati sadašnje vrijeme. Razumjeti koje sve to poznate boli dolaze u novom, modernom ruhu. Bol je bol. Bol nekih prijašnjih, davnih vremena i bol današnjice, ista je. Ipak, alijenacija je dublja, jača, snažnija. Svijet osamljenosti, a i usamljenosti intenzivnije se osjeća nego nekada. Vode se neki novi ratovi, čije bitke mnogi gube. Vode se ratovi sa samim sobom, a primirje se teže sklapa. Otkud takvi porazni pokazatelji? Mišljenja sam da nedostatkom komunikacije doveli smo čovječanstvo, a time i samog sebe u stanje nijemosti. Govorimo, izbacujemo mnogo toga iz svoje dubine, iz svog ošita. Prevalimo puno toga preko usta. Puno toga se izgovori, a da se nije izreklo ništa.
Gledajući svoj posao, shvaćam da nije nikako bio slučajan odabir postati onaj koji uči druge. Ipak, cijelo ovo vrijeme, ja sam u biti ta koju se uči. Ja sam učenik svim onim malim učiteljima, koji tako nevino i čisto izgovore svoje spoznaje tijekom nastave. Naravno, ima tu puno i ne tako nevino izgovorenih riječi. Ne zaboravimo da radim u osnovnoj školi, a to znači da između ostalih sam okružena i tinejdžerima. Tinejdžeri u svom duhovnom i hormonalnom procesu znaju izgovoriti okrutne stvari. Reakcija je raznih. Potrebno je konstantno se prisjećati svog tinejdžerskog vremena kada smo izgovarali svašta i pri tome koristili samo svoj ego. Misleći kako smo najpametnija hodajuća bića, dokazujući mudrijima i starijima kako smo mi ti koji imamo odgovore na sve životne upite. Da, potrebno je prisjetiti se koliko je toga iz naše gubice izletjelo van u eter. Eh. Flashback iz prošlih dana pomaže da shvatimo one koji lutaju u vakuumu ovog prijelaznog razdoblja iz djetinjstva u odraslu dob.
Želim se vratiti na onaj dio u kojem ja učim od njih, od onih koji su tek počeli opažati svijet oko sebe. Jednu takvu mini lekciju dobila sam na samom početku. Nastava je tek počela. Postala sam razrednica jednom petom razredu. Početak i za mene i za njih. Krećem ispočetka s novom generacijom, koju mudro treba voditi do osmog razreda. Tema s kojom je naše druženje počelo bila je zajedništvo. Spomenuli smo razne zajednice kojima pripadamo i koje nas okružuju. Cilj je bio razumjeti na koji način bi sve zajednice ovog svijeta trebale funkcionirati. Vodili smo se onom – misli globalno, djeluj lokalno. Razmišljajući o svjetskim zajednicama, deduktivno smo došli do obitelji. Onih persona tako bitnih za naš daljnji razvoj. Naglasila sam kako je uz ljubav, najbitnija komunikacija, jer ljudi se moraju znati. Mogu živjeti ispod istog krova, a da se uopće ne susretnu. Tijekom svog izlaganja, pitala sam ih, razumiju li što im želim ovdje naglasiti. I onda, dogodio se on. Moj prvi učitelj, dječak kojem sam razrednica. On, jedan desetogodišnjak, koji je iza sebe ostavio tako malo života, izgovorio je rečenicu koja me je dotaknula. Rekao je. „Da, razumijem. Ljudi se mogu vidjeti, ali se ne znaju“. Onaj tko predaje ovoj dobnoj skupini, onda zna kako je nekada potrebno duže vremena da bi riješili životnu jednadžbu. Lakše je ponekad riješiti matematičku jednadžbu. Način na koji je on to izgovorio (iako ja volim reći da u toj dobi kroz njih progovara ono božanstveno, ono čega će oni, nadam se postati još dublje svjesni) mene je ostavio na trenutak u tišini. Nisam očekivala takav odgovor, tako brzo. Takav odgovor i tako istinit. Takav odgovor koji sam odmah zapisala na komad papira. Takav odgovor kojeg sam često spomenula u ovih dva tjedna otkako je započela školska godina.
Dječak, desetogodišnje dijete kao da je reklo – car je gol. Riječi koje su me potaknule da se pitam koliko se uopće znamo. Prvo, koliko samu sebe poznajem, a onda druge. Koliko drugi mene poznaju? Koja soba Joharijevog prozora (pisah blog o Johari prozoru) je najveća i koliko mi je potrebno da dođem do otvorenog JA? Shvaćam da se sve mijenja. Opažam kako ništa nije isto. Kunemo se u mnoge stvari, čak govorimo da su nam i svete. I onda odu, zatvore vrata, nestanu. Svi gube, sa svih strana. Možda je to dobro, možda nije. Onaj tko želi, može zastati, osvrnuti se na mijenjanje stvari, na umiranje, rađanje, umiranje i tako u krug. U biti, dobro je zastati, promisliti, dopustiti. Dobro je biti osamljen. Čuti unutarnji dijalog, komunicirati sa sobom. Nikako ne zanemariti onaj nesvjesni dio sebe, u kojem leže toliki osobni potencijali. Da, da, upravo tamo, ono što još ne znamo o sebi, pobožno čeka da saznamo. I tako je lijepo osloboditi taj dio. Kako mi reče jednom jedna osoba, to je brži dio do sreće. Slažem se. Razmišljanjem, komuniciranjem, kontempliranjem, bivanjem, postajemo bliži sebi. Znat ćemo sebe. Znajući sebe, znat ću i druge, zar ne?!



Vidjeti sebe, u svoj svojoj veličini i boli, u svojoj savršenoj nesavršenosti. Vidjeti i znati. Vidjeti je li ih trebam, želim ili jednostavno volim. Vidjeti sljepoću. Vidjeti koliko moje oči uistinu vide. Vidjeti osobu koja stoji ispred mene. Vidjeti prijatelja i osjetiti bol u neprijateljski nastrojenom biću. Vidjeti i osjetiti TEBE. U TEBE biti sigurna. TEBE znati. Vidjeti se u tvojim očima. Vidjeti, slušati, čuti, znati…
BITI…

Oznake: znati se, vidjeti, šuti, slušati, biti

15.09.2017. u 00:27 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.09.2017.

Kiše jesenje



Svako godišnje doba je lijepo. Svako godišnje doba nudi ono najbolje i najljepše od prirode. No, jesen. Ah, jesen! Jesen je moje najomiljenije doba tijekom godine. Doba u kojem se tjelesno i mentalno osjećam najbolje. Doba u kojem prodišem. Doba u kojem osjećam leptiriće u stomaku, iako nisam zaljubljena. Kao što mnogi vole razna proljetna buđenja, ja navijam za jesenja buđenja. Jutrošnji prizor je bio kao naručen. Niža temperatura i kiša. Budim se, pokrivena dekicom koja tako nježno miluje moje tijelo. Nemam potrebu još ustati. Ostajem u krevetu, koji je smješten pokraj otvorenog prozora. Osluškujem kišu. Osluškujem kako kapljice padaju i dodiruju se s tlom. Jesenja kiša skoro pa je jedini zvuk koji dopire iz vanjskog svijeta. Ritmično daje na znanje da se približila promjena u prirodi. Ipak, mnogi ne vole ovu promjenu i ne vide ljepotu koju ja vidim i osjećam.
Prije nekoliko mjeseci posvetila sam nekoliko tekstova jednoj bitnoj temi. Temi koja postaje vodeća u životima mnogih. Bez obzira na kojoj strani svijeta se nalazili, širi se poput raka i nagriza naše mentalno stanje. Riječ je o depresiji. Svjesna sam da će mnogi narednih mjeseci prolaziti kroz depresivna raspoloženja. Mnogi će se povući, opsjedajući se tmurnim i crnim mislima, potišteni i neshvaćeni od okoline. Nastupit će mnoge neprospavane noći, praćene beznadnošću i bespomoćnošću. Jasna su mi ta stanja i boli kroz koje će mnogi prolaziti. I žao mi je. Teško je kretati se kroz dan, s vječitim pratiteljem u svojim mislima, obojenim tamnim bojama. Jesen, kiša, nedostatak svjetlosti nikako ne pomaže u takvoj priči. Međutim, ovim tekstom ne želim pisati o crnilu koje će ovladati mnogima tijekom ovog godišnjeg doba. Ovdje želim prikazati jesen kao ono vrijeme koje može donijeti mnogo dobra, iako mislimo da priroda radi protiv nas.

šetalište na Savi,Slavonski Brod

Da, više vremena ćemo provoditi zatvoreni, u svojim svjetovima, svojim mislima. No, to nikako ne mora biti negativna strana vremena koji nastupa. Ovog puta možemo drugačije. Ne moramo uvijek istim obrascem, istim osjećajem, istom predanošću lošem raspoloženju. Mogli bismo početi emotivno i umno vježbati, redovito, disciplinirano i uhvatiti se u koštac s onim što nas tako tajmirano napada svake godine. Svjesni kako ne možemo umaći jesenjem dobu, kako ne možemo pobjeći u tropske krajeve, možemo barem početi se miriti s činjenicom da smo tu gdje jesmo. Toliko godina smo otvarali vrata jesenjoj tjeskobi. Hajdemo ovog puta ne otvoriti vrata, koliko god da tjeskoba kucala i lukavo pokušavala usmrdjeti prostor našeg življenja.
Stoga, ispratimo ljeto, pozdravimo se sa žarkim suncem koje nas je milovalo i znojilo, te pozdravimo gospođu Jesen. Dozvolimo joj da nam pokaže život u drugim bojama, po meni najljepšim bojama u prirodi. Neću vam govoriti da pozitivno razmišljate. Iskreno, umorna sam od ljudi kojima je to postala floskula. Reći ću vam da budete svoji. Plačite i smijte se, povucite se od svijeta i družite se, jedite, pijte, volite, dišite, meditirajte, molite, kontemplirajte, ljubite, mazite te, budite ljuti, budite nježni, osluškujte se. Želim vam poručiti da uzmete od ove jeseni sve one plodove koje bi vama mogli pomoći.



Ono što mene čini sretnom tijekom ovih mjeseci (iako i sama prolazim kroz svakojaka emotivna raspoloženja) su osluškivanje kiše, miris zimnice koju neki tako vješto pripremaju, proces u kojem listovi gube klorofil i oslikavaju prirodu nevjerojatnim bojama. Obožavam hodati po lišću koje je opalo sa stabala i prekrilo ulice. Volim onaj osjećaj kada mogu odjenuti majicu dužih rukava i osjetiti pravu razinu topline. Volim kada tijekom kišnog dana uđem u stan, zatvorim vrata, prozore, gledajući prema vanjskom svijetu, osjećajući se zaštićeno. Zaštićeno od svega onoga što vani vreba, što me može povrijediti i što ja nažalost, mogu dozvoliti da me povrijedi.
Znam, nekima to nikako neće biti dovoljno. Tjeskoba će biti jača i ponovno će ovladati njima. Razumijem. I suosjećam se s vam. U konačnici suosjećam se sa samom sobom dok prolazim kroz tjeskobna stanja. Ovdje vam ne dajem nikakav čaroban recept kako popraviti svoje stanje. U prošlim tekstovima često sam pisala o tom famoznom lijeku koji može izliječiti našu ranjenost, naše tjeskobe i anksioznosti. Pisala sam o ljubavi. Ljubavi prema sebi. O tome koliko je taj proces dug. Stoga, dok još uvijek učimo kako je to istinski voljeti sebe, htjedoh vam dati barem mali dio onoga što može pomoći tijekom tog puta. Pokušajmo (ovo naravno govorim i sebi) vidjeti, čuti, omirisati, dodirnuti ono preko čega tako olako prelazimo. Zastanimo, promotrimo kišu, pratimo njezin trag, podignimo pogled prema čovjeku koji nas svaki dan uslužuje u trgovini za blagajnom, iskreno i sa zanimanjem pitajmo nekoga kako je, govorimo jedni drugima da ih volimo i da smo neizmjerno ponosni na njih, dajmo im na znanje i kada se loše osjećamo. Izgovorite i kada vas povrijede, ali izgovorite na način da vi ne postanete oni koji vrijeđaju. Kuhajte ono jelo koje dugo niste kuhali, kuhajte ono jelo koje nikada niste kuhali. Nazovite onog tko vam nedostaje. Izgovarajte čarobne riječi poput hvala, molim, oprosti, izvoli, volim te. I budi nježan/a prema sebi. Molim te, ne zaboravi na sebe. Ako primijeniš ove male savjete, a na sebe zaboraviš, uzalud je. Stoga, prvo ti, jer svojim očima ćeš gledati jesen, svojim ušima osluškivati kišu. Svojim srcem učiš se voljeti.


Oznake: jesen, kiša, lišće, boje, najomiljenije godišnje doba

03.09.2017. u 13:25 • 8 KomentaraPrint#

petak, 18.08.2017.

Posegni za sobom



Svatko od nas diše svojim tempom. Iako tuđi životni udisaji i izdisaji onome tko je samo promatrač izgledaju lako izvedivi, jesu li uistinu? I sam promatrač doći će do svojih osobnih prekretnica i uvidjet će da nije lako uhvatiti dah u masi onih koji ga već naveliko hvataju. Promatrači često misle da emocije drugih nemaju toliki legitimitet kao njihove emocije. Vođeni teškoćom svojih udisaja i izdisaja, tuđe hvatanje zraka ne bi trebao biti veliki napor kao njihov. Ono o čemu želim danas posvetiti blog je da emocije svih su itekako krucijalne. I nisu beznačajne. Nitko nije beznačajan, pa ni ono što ga čini. Emocije su sastavni dio našeg egzistiranja. Stavila bih ih u rang s fiziološkim potrebama, jer one također pokazuju da smo živi. Neizostanak daha pokazuje kako još uvijek pripadamo ovom svijetu i da je u redu osjećati.
Nažalost, mnogi svoje osjećaje nemaju s kim podijeliti. U tišini svoga stana, u kutu u kojem se najbolje mogu ugurati u položaj fetusa, suočavaju su se tamnim predjelima svoje psihe. Pogođeni svime onime što je život znao nanijeti i svime onime što još uvijek životna plima nanosi. Bez ikoga svoga, bez prijatelja, bez obitelji, sami, sklupčani, u nerazumijevanju trenutnoga, stavljeni pred veliko platno na kojem se prikazuje sve ono što im se događa. I zaplaču, gorko zaplaču, u bolnoj samoći, u tišini. Zašto? Zašto tako sami, zašto ne potraže ruke onih koji bi ih rado zagrlili? Zato što životne situacije u kojima su se nalazili i u kojima su tražili druge im pokazaše da njihove emocije nisu toliko važne kao onih koje imaju kompleksnije živote od njih. Tako im oni rekoše. U tu kompleksnost, takvi koji opisuju svoj život, ulaze zaposleni, majke koje uz muža i dalje se doživljavaju kao samohrani roditelj, oni koji nisu zadovoljni partnerskim odnosima, oni koji govore kako nemaju vremena i mnogi drugi. U moru svih tih koji pate, onaj koji sklupčano leži u tamnoj noći, odvojen od njih sviju, prisjeća koliko verbalnih šamara je dobio od ljudi sa „stvarnim“ problemima. Rečeno mu je da ne plače, rečeno je mu da bude sretan jer nije bolestan, rečeno mu je da ne zna kako je to biti roditelj, rečeno mu je da se okrene Bogu na način na koji su se oni okrenuli, rečeno mu je da potraži životnog trenera, rečeno mu je da se uhvati posla, rečeno mu je da izađe među ljude, rečeno mu je kako treba disati. Rečeno mu je da njegove emocije nisu tako strašne usporedo s njihovim. Rečeno mu je da nije važan. Rečeno mu je kako njegova smiješna, zabavljačka strana je puno zanimljivija i prihvatljivija ljudima. Rečeno mu je da bude klaun. Količina informacija naspram zagrljaja i potpore koju je tražio, produbilo je u njemu još veći osjećaj usamljenosti. Usamljenost je teret, bolna grba koju vučemo i kada smo osamljeni i kada nas okružuje masa ljudi. Nekako mi se čini da je usamljenost podnošljivija kada ju ne obznanimo onima za koje smo mislili da će uključiti svoju empatičnost za koju vole istaknuti da ih krasi. Nisu je uključili, a naš osjećaj usamljenosti se time produbio i dobio još jači intenzitet. Sretni su oni koji imaju one koji suosjećajno otvore svoje srce i uši, te čuju i slušaju onoga koji samo želi biti saslušan. Često bez dodatnih savjeta, samo saslušan. Saslušan, jer razgovori sa stvarnom tišinom ga znaju dovesti u stanje muka. On bi pak želio izići iz šutnje, iz tišine na koju se nije zavjetovao, već mu je životno nametnuta. I što onda? Što onog trenutka kada ne dobivamo potporu, kada tzv. otvorenih srdaca nema, kada osobe su tu samo kada uključimo klaunsku stranu naše osobnosti? Što kada naše emocije nisu shvatljive? Ili su shvatljive samo ako je i druga strana u stanju ranjivosti, jer eto, jad voli društvo.
E, onda se oslonimo na sami sebe.
Sanjala sam san. Vrlo značajan i vrlo vividan. Sanjam kako trebam početi predavati u školi. Po uzrastu učenika, rekla bih da se radi o srednjoj školi. Škola je izgledala poput starijih engleskih ili američkih kamupsa. Ulazim u razred u kojem se nalazi 10 do 15 muških učenika. Moj prvi sat. Odjevena u suknju i bijelu majicu, odlučujem se za jedan vrlo neobičan potez. Skinuh majicu i grudnjak, suknju ostavljam ne sebi, te polugola i bosonoga se penjem na katedru. Tijekom te radnje, nekako sam i svjesna da sanjam, a i ne. Oni koji su sanjali sebe golog, izloženog pogledima mnogih ljudi, znaju koliko stida to zna prouzrokovati u snovima, koliko se osoba koja sanja trudi prekriti svoju golotinju. No, ovog puta, odlučih hrabro stajati pred njima, pred muškim dijelom publike, te polugola i bosonoga hodati po njihovim klupama. Učenički pogledi bili su različiti. Jedan je bio sexualan, drugi šokiran. U tom trenutku govorim sljedeće rečenice: „U početku stvori Bog muškarca! U početku stvori Bog ženu!“ Time dajući na znanje da su i muškarac i žena bitni, nikako potčinjeni jedan pred drugim. Stol se polako počinje klimati. Okretom glave prema drugim učenicama, ugledam da je jedan učenik nježno poljubio drugog učenika u usta i time zaključujem njihovu seksualnu orijentaciju. Za sljedeću scenu ne znam jesam li ju namjerno napravila ili se tako dogodilo. No, stolovi su se počeli klimati i ja sam se srušila na pod. Neki su šokirano gledali, ukopani strahom, drugi pak podrugljivo, a samo jedan učenik prišao mi je i pomogao me podići. Tada uzeh kredu u ruke i na ploču nacrtah onoliko križića koliko je bilo učenika. Pokazujući prstom na križić, pokazujem i na učenika na koji se križić odnosio. Kod svakog križića izgovarala sam rečenicu koja se odnosila na dotičnog učenika. Rečenice su glasile: „Tebe Bog voli, iako si me samo šokirano gledao. Tebe Bog voli iako si me posprdljivo gledao. Tebe Bog voli bez obzira na tvoju seksualnu orijentaciju.“ Došavši do zadnjeg križića koji se odnosio na onoga koji me je podigao sa zemlje, izgovorih rečenicu: “Tebe Bog voli, jer si mi jedini pomogao.“ Taj zadnji križić okružih nacrtanih srcem. Nakon toga, odjenuh svoju majicu, predstavih se imenom i prezimenom i rekoh im koji ću im predmet predavati. Obavijestih ih da je nastava gotova i da se vidimo drugi put. Izašavši iz učionice, radosno sam skakutala po školskih hodnicima, osjećajući da mogu napraviti pravu malu revoluciju u životima onih koje ću naučavati. Hodajući hodnicima, otvorih vrata jedne učionice. Učionica je bila dupkom puna. Na čelu katedre sjedio je stariji gospodin. Pitah nekog od prisutnih koji predmet profesor naučava. Netko mi reče psihologija. Mahnuh profesoru uz riječi: „Hello Sigmund Freud“.
Mnoge su asocijacije na ovaj san. Oni koji su ga čuli rekoše mi da je ovo najljepši san koji im je ikada prepričan. Da budem još preciznija, osoba koja se ovim snom oduševila reče mi kako je osjetila žensku stranu Božje ljubavi kojom se pokazuje da smo svi bitni, da smo svi od Boga voljeni. Ipak, asocijacija osobe koja odlično objašnjava i čita psihološku stranu snova mi reče kako to da i svoj križić nisam nacrtala na ploči. I da sam u san ponovno dovela onoga koji se bavi ljudskom psihom (za one koji ne znaju to je bio S. Freud). I to me zamislilo. Uistinu, kako to da nisam i svoj križić nacrtala? Zašto nisam potvrdila sebi da i moje biće je važno i od Boga voljeno? Možda sam ja ta koja se sklupča u kut sobe, ne pokazujući drugima svoje boli. Štitim sebe od još gore usamljenosti koja me zna obuzeti. Razmišljajući o pozitivnosti sna, o oslobađanju stida, stajući gola i ogoljena, odlučila sam početi i sebi davati važnost.
Očekivati od drugih da će nas u potpunosti razumjeti je nemoguće. Koliko god se trudili verbalizirati i objasniti da nas nešto uistinu boli, rijetki će se empatično moći uživjeti u našu situaciju. Mnogi kojima se obratimo, od svoje sreće ne znaju vidjeti, osjetiti ili razmišljati o tuđoj boli. Ili pak od svoje jadi, smatraju tuđu jad minornom. Ima i onih sretnika koji imaju tog nekog, prekrasnog, toliko prekrasnog da biste zaplakali nad bogatstvom takvog odnosa. Ipak, najbitnije od svega, svi imamo sebe. Samoća, usamljenost, suživot samo sa svojim emocijama je najteži proces. Proces u kojem smo stavljeni pred sebe, bez potpore drugih, jer ne žive s nama ili nas ne razumiju. Iako je proces, usudila bih se reći i pretežak, na kraju tog egzistencijalnog puta pokazat će se kao veliki blagoslov. Svi vi, koji živite s nekim, dijelite postelju ili vam je bračni krevet godinama uležan tijelom samo jedne osobe, a susrećete se sa samim sobom, hrabri ste. Upravo vi, a time i ja, naučit ćemo pokoju tajnu življenja, pokoju tajnu radosti i sreće. I onog trenutka kad shvatimo da upoznavanje sebe postaje sve lakše i jednostavnije, naši životi doživjet će procvat. Do tada, teško je, boli, sklupčani ležimo ne shvaćeni od najbližih, ali vrijedit će. Nestat će nesanice, nestat će besmislenost dana i noći, nestat će depresije. Radovat ćemo se i sunčanim i kišnim danima, hodat ćemo ulicom i imati hrabrosti pogledati sve one pred kim smo spuštali svoj pogled. Razumjet ćemo bol drugih i pružiti ruku, srce, uši u ime ne onih koji to nama nisu mogli dati, već u ime nas, novih, probuđenih, drukčijih, tolerantnijih. I vjerovat ću da sljedeći put kada u svojim snovima budem crtala križiće na ploču, nacrtat ću onaj koji je nedostajao. Nacrtat ću svoj križiš u srcu, zato što sam pomogla samoj sebi i probudila se za novi život.



Ponekad moraš pustiti ono što ti je u ruci
da bi mogao posegnuti za nečim većim.
Sonia Choquette

Oznake: usamljenost, tuga, prihvaćanje, san, voljeti sebe

18.08.2017. u 14:43 • 2 KomentaraPrint#

subota, 05.08.2017.

Taste Croatia



Nedavno sam posjetila englesku prijestolnicu i kao pravi turist (iako se više volim nazivati putnikom) posjećivala sam razna mjesta prekrasnog Londona. Ono što me posebno oduševilo bio je Borough Market. Borough Market je tržnica koja je nezaobilazni dio svih onih koji su željni okusiti delicije sa svih strana svijeta. Mjesto i jest gastronomski svijet u malom. Posebnost ove tržnice jest što oni koji se tamo nađu mogu okusiti i hrvatske proizvode. Zanimalo me je tko su idejozačetnici ovog malog dućana kojeg krasi naziv „Taste Croatia“. Stoga, dogovorih intervju s Ana-Marijom Volarić Stewart kako bih saznala sve o početku ovog gastronomskog puta.
Ana-Marija Volarić u London iz Hrvatske stigla je nakon mature, planirajući ostati tri mjeseca. Ostanak se odužio. Prvu godinu radila je kao au-pair. Nakon toga iskušala se u raznim poslovima, da bi konačno upisala fakultet kojeg je sama platila. Naime, radila bi cijelu noć, a tijekom dana studirala. Završetkom fakulteta (računovodstvo, business i španjolski) dobiva posao u PricewaterhouseCoopers. To je vodeća kompanija za financije i reviziju u svijetu. Upisuje još četiri godine fakulteta kako bi se kvalificirala za Chartered Accountant. Počinje raditi kao freelancer za vodeće svjetske kompanije. I tako već 15 godina radi na velikim projektima. Radeći kao financijski menadžer, bira poslove na temelju slobodnog vremena i naravno, na temelju sviđa li joj se posao ili ne. Tijekom svih tih godina života u Londonu, upoznaje i svog sadašnjeg supruga Chrisa Stewarta. Chris, inače socijalni radnik po struci, zajedno sa suprugom priključio se novom projektu. Taj projekt bio je prezentiranje Hrvatske i njezinih proizvoda. Iako Ana-Marija već dva desetljeća korača engleskim tlom, ljubav prema Hrvatskoj u njoj nikada neće prestati. Borough Market je tržnica u koju se Ana-Marija zaljubila prvog trenutku kada ju je posjetila. Zajedno sa suprugom postavila je štand s hrvatskim proizvodima. Nakon godine i pol štandovskog rada, prijavljuju se na natječaj za dućan. Uspijevaju u svojoj namjeri. U to vrijeme bili su pioniri u promoviranju hrvatske hrane. Većina ljudi nije znala da cijela Hrvatska ima kvalitetnu hranu, jer se uvijek promovirala obala, otoci, sunce, more. Ovaj bračni tandem odlučio je educirati ljude da Hrvatska nudi jako kvalitetno maslinovo ulje, tartufe, smokve, itd. Upravo su tartufi oni koji se najbolje prodaju. Na toj edukaciji rade zadnjih šest i pol godina. Najžalosniji dio ove priče je da ne postoji nikakav plan niti strategija vladinih institucija da se priključi ovoj edukaciji. Gastronomija je usko povezana s turizmom. Obitelj Volarić-Stewart čini veliku promociju Hrvatske bez potpore Hrvatske turističke zajednice ili bilo koga drugoga.



Surađuju s mnogim hrvatskim proizvođačima. Trenutno su to: Stella Croatica, Zigante, Konoba Kali, Oleum Viride, Luxor d.o.o. (Nadalina), Kulin Galović, Sirana Gligora (Pag). Dućan se nalazi na već spomenutom Borough Marketu kroz koji godišnje prođe 2,5 milijuna ljudi iz cijelog svijeta i iz Engleske. Ti ljudi kupuju hrvatske proizvode jer im se sviđaju i zato što su visoko kvalitete. Veliki trud Volarić-Stewart obitelji približava Hrvatsku cijelom svijetu i promovira ne samo hrvatske otoke i obalu, već sve ono što lijepa naša može ponuditi.





Koliko je sve to težak proces govori podatak kako Italija i Francuska su same po sebi brendirane kao gastro zemlje. Znači, njihovi proizvodi se puno lakše prodaju, bez obzira na kvalitetu. Promovirati Hrvatsku kao gastro zemlju znači ponuditi najkvalitetnije namirnice i proizvode, što ova obitelj upravo i čini. Ovim putem, Volarić-Stewart pozivaju one koji se bave proizvodnjom kvalitetnih proizvoda, onih koji se uvelike potražuju, da im se slobodno jave. Oni svaku ponudu razmotre i dobro razmisle. Ako uvide da za tim proizvodom postoji velika potražnja, jedino što preostaje je odlična suradnja s još jednim hrvatskim proizvođačem. Uvjerena sam da će se iz naše Slavonije javiti onaj proizvođač koji je svjestan kvalitete onoga što proizvodi i javiti se vlasnicima „Taste Croatia“.
Volarić-Stewart veseli njihov napredak, koji iz godine u godinu raste. Sve ono što su stvorili sami, iz ničega, s puno krvi, znoja i suza. Ana-Marijin suprug je napustio svoje dotadašnje mjesto socijalnog radnika, kako bi se u potpunosti posvetio radu ovog dućana. On je taj koji više vremena i provodi u samom dućanu. Ana-Marija je zadužena za financije, strategiju, nove proizvode i slično. Mogli bismo reći da je spojila ugodno s korisnim, svoju struku i ljubav prema svojoj domovini.
Nemaju u planu otvarati novi dućan, jer Borough Market je specifična destinacija kroz koju svakodnevno prolazi veliki postotak domaćih ljudi i turista. Takvo nešto ne može se naći u ostalim dijelovima Londona. Otvarati prostor u ostalim dijelovima Londona, značilo bi plaćati veliku cijenu za iznajmljivanje tog prostora. Ono što su napravili je otvaranje subotnjih štandova na Primrose Hillu i u jugozapadnom Londonu – Partridges Kings Road, jer u Londonu food street market postaje veliki trend. Tijekom ovih godina radili su i catering evente za Hrvatsku turističku zajednicu. To je bilo u nekoj prijašnjoj garnituri. Sada HTZ traži maslinovo ulje okolo, samo ne kod njih (Taste Croatia ga jedina i uvozi). Sve, samo kako se ne bi morali njima direktno obratiti. Žalosno kako ne prepoznajemo ono očito, a to je da ova obitelj ima samo jedan cilj. Cilj promovirati sve dijelove Hrvatske i time podići hrvatski gastronomski rejting.
Nije lako ostvariti san, čekati da se stvari poslože. No, Ana-Marija poručuje onima koji su odučili krenuti u ovakav posao da budu uporni. Treba imati čeličnu volju i ne odustati, makar vam mnogi zatvorili vrata. Njihova čelična volja krenula je prije sedam godina, sa štandom, a danas je to prekrasni mali dućan s velikom i kvalitetnom ponudom naših prekrasnih hrvatskih proizvoda.

Oznake: Taste Croatia, Borough Market, Kupujmo hrvatsko

05.08.2017. u 20:03 • 6 KomentaraPrint#

petak, 04.08.2017.

Bye-bye London!


Već nekoliko dana nalazim se u Hrvatskoj. Iskreno, ne znam kako, ni kada su prošla ta dva i pol tjedna boravka u Londonu. Dani su mi bili ispunjeni, vremena za razmišljanje nije bilo previše. Vrijeme je prolazilo, neprimjetno. Ušuljalo se kao i uvijek i iznenadilo svojom prolaznošću. Bogati smo što uopće imamo vrijeme na raspolaganju i što možemo nogama, rukama, očima vidjeti, opipati ljepote onoga što nas okružuje.
Moj zadnji tjedan prošao je u istraživanju, kao i uvijek. Uvijek vođena željom da vam dočaram i pokažem ona mjesta koja nisu na listi klasičnih turističkih točaka. Mogu sa sigurnošću reći da jedno takvo mjesto je Crossbones Graveyard.



Nekako se potrefilo da ove godine pohodih dva groblja i da oba ta groblja su mi na neki način zatvorila vrata. Ne namjerno, naravno. Prvi, na kojem počiva George Michael, nije otvoren za posjetitelje koji su njemu naumili izraziti počast. Crossbones Gaveyard jednostavno nije bio otvoren taj dan kada sam posegnula prema vratima da ih otvorim. Fotografirala sam koliko sam mogla, onako, iza ograde. Bez obzira što s grobljima i nemam neke sreće i ne dobih baš pravi uvid kako izgleda unutrašnjost ovog tužnog izdanja, napisat ću nekoliko riječi o Crossbones Graveyardu. Groblje se nalazi na Boroughu. Nalazi se u naseljenoj ulici, za koju nitko ne bi pomislio da skriva područje na kojem se nalaze kosti mnogih koji nisu bili pripadnici visokog, a ni srednjeg londonskog društva. Koliko sam mogla istražiti, saznala sam da je ovo groblje posljednje počivalište mnogih prostitutki i društvenih otpadnika iz 19. stoljeća. Danas, na ogradi tog groblja možete naći razne vrpce, zavezane za ogradne šipke.



Na njima se nalaze imena onih čije kosti ovdje počivaju. Vjerujem da bih imala puno zanimljiviju priču da su vrata bila otvorena, jer tijekom tih dana vodič je taj koji prenosi informacije vezane uz ovo zanimljivo i tužno mjesto.
Nakon obilaska oko groblja, uputih se na drugi dio grada, Richmond. Namjera mi je bila odmoriti se u Richmondu parku, ali na nagovor gospođe na autobusnoj stanici (inače velike zaljubljenice u parkove) završih u Kew Gardensu. Kew Gardens su Kraljevski botanički vrtovi, inače veliko izdanje zaštićeno od UNESCO-a. Za razliku od Richmond parka, Kew Gardens svoj ulaz naplaćuju i to 15 funti. Ono što mogu reći je da se i ovog puta isplatilo. Kew nudi prekrasan krajolik, parkove uređene po uzoru na razne svjetske zemlje, te prekrasnu arhitekturu.







Meni su se osobno svidjele dvije zanimljivosti. To je šetnica na vrhu stabala. Napravljena tako da ju drže snažni čelični stupovi.



Sama šetnica nije od drveta, već isto od željeza. Usudih se popeti tek na drugi kat, kako bih koliko-toliko vidjela širinu ovog prekrasnog parka. Ne vidjeh mnogo, ali meni dosta. Nisam imala snage prolaziti visinske pripreme i razgovore sa svojim fobijama. Sam park je već nudio toliko ljepote. Dodatnoj nervozi nisam davala nikakav prostor. Druga, i po meni najljepša atrakcija je The Hive.







Ova košnica je multisenzorno iskustvo kojim se pokazuje nevjerojatan život pčela. Oprašivanje je vrlo bitno za našu hranidbenu sigurnost, za naš hranidbeni lanac. Ova instalacija ukrašena je s tisuću LED svjetiljaka koje titraju pri vibracijama uzrokovane komuniciranjem pčela. Ući u košnicu je totalno smirujući osjećaj, jer vas tijekom boravka prati zvuk koje pčele proizvode tijekom svoje komunikacije. Zvuk koji je ekvivalent meditativnoj glazbi. The Hive je prostor iz kojeg ćete poželjeti ne otići, jer vas odvodi u one sfere u kojima smo zaboravili biti.
Za sve one koje žele predahnuti u ovom ogromnom parku, to je itekako moguće. Na raspolaganju su velike travnate površine, klupice, pa čak i restoran. Na kraju tog dugog dana, pozdravih se s ovom zelenom oazom. U mislima sam već bila u daljnjim pripremama za svoje posljednje dane u Londonu.
Kako se približavao kraj mog boravka, odlučili smo ekipica i ja završiti ga onako kako sam ga i započela. Koncertom. Već spomenuta Catherine, bratićeva djevojka i moja sister partijanerica reče mi kako će švedska grupa Goat održati koncert u Brixton Academy.



Brixton je područje Londona u kojem još nisam bila. Stoga, odlučih pridružiti se njoj i bratiću. Žao mi je što ga prije nisam istražila. Vjerojatno što sam ga uvijek doživljavala kao zadnju stanicu, što i jest na karti one podzemne rute kojom sam se inače vozila. Iako je taj dan bio kišovit (ono što mi nedostaje u Hrvatskoj), uspjela sam ga doživjeti i osjetiti energiju koja se proteže kroz ulice, pubove i Brixton Village.



Ova multietnička zajednica ima puno toga za ponuditi, a ponajviše sadržaj karibske kulture. To je ljepota cijelog Londona. Doći u određena naselja, područja grada i ponovno uvidjeti da London nije Engleska, nego svijet u malom.
Ovo ljeto se pokazalo vrlo bogato i u odnosu na glazbeni sadržaj. Grupa Goat je nešto što se čovjeku svidi ili ne. Mislim da nema zlatne sredine. Grupa čiji članovi benda izlaze na scenu pod maskama i u kostimima.



A glazba koju sviraju opija. U nedostatku neke bolje riječi, rekla bih da nas je sve prisutne bacila u trans. Oni i jesu čista alternativa, koja eksperimentira s glazbom iz cijelog svijeta. Preporučam njihov album Requiem.



Odslušala sam ga prije koncerta više puta s ciljem da se što bolje upoznam s onim što ću tek prvi puta uživo čuti. I dok pišem ove zadnje retke bloga, kroz maleni zvučnik laptopa dopiru upravo zvuci ovog preporučenog albuma. Mnogi londonski blogovi i jesu nastali uz pratnju ovih zvukova. Sve je nekako lakše uz glazbu, zar ne?
Moj boravak se polako približavao kraju. Nedjelja je bila dan koji sam provela sa svojom rodbinom, prisjećajući se, smijući se. London napustih u ranim jutarnjim satima.



Napustih ga s puno novih iskustava, novih spoznaja. Hrvatska me dočekala s nenormalno visokim temperaturama. Slijede dva tjedna odmora, povlačenja u sebe, preispitujući, sažimajući, opuštajući se. Pisanje je također uključeno u ovu svakodnevicu. To je način i tehnika kako sebi situacije još bolje pojasniti. Prvo sama sebi, a onda i onima čije okice budu čitale ove retke.

Oznake: Kew Gardens, Crossbones Graveyard, Brixton, The Hive

04.08.2017. u 20:14 • 3 KomentaraPrint#

petak, 28.07.2017.

Moja tura Piccadilly Circusom



Ostavih Piccadilly za posljednje dane svoga boravka u Londonu. Odlucih sama napraviti svoju turu, komunicirajuci s gospodinom Googleom. Slozila sam raspored i krenula. Putujuci podzemnom zeljeznicom, izronih upravo na Piccadillyu. Ne znajuci da ce me docekati pljusak. Ono, pravo englesko vrijeme. Utrcah u prvu trgovinu, od stotinu onih koje krase ovaj dio Londona. Kupila sam si maleni kisobran i hrabro nastavila dalje. Kisa nikako nije prepreka da se obilazak zaustavi. Poznavajuci ovakvo vrijeme, znala sam da kisa ne prijeti cijeli dan. I uistinu, uskoro je pocela jenjavati, pa su se na nebu izmjenjivala razna godisnja doba (u biti, ljeto i jesen).



Prva postaja bila je Waterstones knjizara.



Ova knjizara najveca je u Europi. Lanac Waterstones knjizara mogu se posjetiti i u drugim europskim zemljama kao sto su Irska, Belgija, Nizozemska. Waterstones na Piccadillyu ogromno je izdanje od pet katova. Za sve knjigoljupce ovo je raj na zemlji. Zastupljeni su svi zanrovi. Svaki kutak, svaki kat ove knjizare toplo je ureden, tako da se tijekom obilaska osjecate vrlo pozvano i opusteno.







Traganje za zeljenim naslovima moglo bi potrajati, jer izbor je uistinu velik. Mudro su osmislili, te na zadnjem katu nalazi se cafe/bar s kojeg se tako lijepo proteze panoramski pogled prema Piccadillyu. Budete li u blizini, obvezno posjetite ovu knjizaru i upustite se carobni svijet pisanih rijeci.
Postaje koje sam izabrala na svojoj malenoj turi, lijepo su se poslozile jedna iza druge. Tako da sam predah od lutanja po knjizari provela na St. James Squareu. U sredistu ovog malenog trga, nalazi se poluprivatni vrt koji je tijekom dana otvoren za javnost.



Maleni vrt u kojem se vrijeme provodi vrlo ugodno i mirno. U sred one intenzivne pokretljivosti ljudi i automobila, ovaj vrt je prava mala oaza za one koji na kratko ili na duze zele predahnuti od svega i svih. Stupivsi na to zeleno, maleno podrucje, kao da sam otvorila vrata nekog drugog svijeta koji priziva umorne da se odmore.
Svoj hod nastavila sam prema St. James’s Piccadilly crkvi.



Kroz moje blogove mogli ste procitati da sam obisla mnoge crkve. No, svaka nekako ostavi poseban dojam. Kod ove sam naisla na dvije posebnosti. Ispred crkve, ali u crkvenom dvoristu, nalaze se razni standovi na kojima se moze pronaci puno toga. Od suvenira, odjece, torbica, starih satova, albuma... Ne, to nije izgledalo kao okaljavanje hrama. Standova ima oko petnaestak, ako i toliko. Atmosfera mi je izgledala opusteno, cak i obiteljski. Druga posebnost bila je u unatrosnjosti crkve.



Ovdje ne govorim o interijeru, nego o ljudima. Nekoliko osoba je na kratko, naslo svoje mjesto u klupama crkve. Ne kako bi se pomolili, vec kako bi odspavali. Pretpostavljam da su to bili beskucnici ili oni koje je zivot uistinu umorio. Vrata crkve su sirom otvorena, nisu pod nikakvim kljucem (kao sto nazalost kod nas mnogi poljube vrata crkve dok im dusa vapi za odmorom u kuci Bozjoj). Iako je stariji gospodin (za kojeg pretpostavljam da je jedan od zaposlenika) dosao upozoriti mladeg gospodina (za kojeg pretpostavljam da je pastor u ovoj crkvi) o crkvenim spavalicama, pastor je njezno rekao da nema veze. Bas sam osjetila onu pricu koja veli ako smo umorni mozemo doci odmoriti se u domu Bozjem. Pokraj crkve, takoder u crkvenom dvoristu, nalazi se mali cafe i parkic, u kojem ponovno mozete odmoriti. Da, London je prepun parkova i malenih vrtova. Ovom gradu potrebne su zelene oazice.
Nastavih lijevo od crkve prema Royal Academy of Arts.



Naivno sam mislila da ce ulazak biti besplatan. Medutim, 15Ł se treba izdvojiti ako se misli posjetiti ljetna izlozba. I tako, kako sam usla u dvoriste, nedugo nakon saznanja o placanju karte, okrenuh se i nastavih dalje svojom improviziranom rutom. Nije mi zao. Izlozbi i muzeja sam se uistinu nagledala. Vecina muzeja u Londonu i imaju besplatni ulaz. Meni se blizi kraj mog boravka, a cekaju me jos dva nocna pohoda gradu. Stoga, odlucih ne dirati funtice, ako bas ne moram.
Tamo gdje sam se sljedece uputila mogla sam biti sigurna da necu nista potrositi, jer toliko novca ni ne vidjeh u svom zivotu. Kamoli da ga i imam. Udoh u jednu od engleskih najduzih shoping arkada jos od 1819. godine, u Burlington Arcade.



Luksuz na sve strane. Toliko luksuzno da se na sred ovog shoping puta nalazi osoba koja cisti cipele.



Kao u stara vremena kada su gospoda znala ugnijezditi se u udobni naslonjac, citati novine, dok bi cistac cipela glancao njihovu obucu. Drustevni status vrlo je bitan za ovu visoku klasu. Tako da ispolirane cipele su samo jos jedan od dodataka ovom luksuznom shoping hodniku. Osobno ne padam na dragulje, skupocjeni nakit, satove, skupocjene cipele. Mene se najvise dojmila instalacija francuske umjetnice i dizajnerice Mathilde Nivet. Ona je kreirala posebnu instalaciju kojom je objesila oko 300-tinjak plavih papirnatih ptica duz cijele Burlington Arcade.





Neke ptice imaju u potpunosti rasirena krila, dok neke blago savijena. Ptice prestavljaju sve one ljude koji su tijekom mnogih godina prosli kroz London.
A koliko je ova arkada luksuzna govore i fotke na kojoj se nalaze ova dva sata, poznatih i skupih brendova.





Ovo su jedne od rijetkih cijena koja se nalaze u izlogu. Inace, cijene nisu izlozene pokraj proizvoda. Izlozen je proizvod iza kojeg stoji poznato ime. Prvo sto sam pomislila kada sam vidjela cijenu ovih satova je koliko ljudi se moze prehraniti s ovim novcem. Velim, svijet glamura me nikada nije privlacio i tuzno mi je da netko potrosi novac na nesto sto samo pokazuje koliko ima sati. Pitam se imaju li vremena oni koji si ovaj sat mogu priustiti. Ako netko pozeli, moze naci i Rolex satove koji su se proizvodili tijekom 20. stoljeca. Oni su ipak nesto jeftiniji. Najjeftiniji koji sam uocila bio je 3000Ł. Sitnica.
Izadoh iz Burlington Arcade i nastavih svoj put do Green Parka. Ponovno zelenilo nakon bljestavila. Odmorih umorne noge od setnje po “zlatno poplocenoj ulici”. Priblizavalo se vrijeme dogovorene vecere s family u jednom restoranu u Wood Greenu. Na putu prema Hyde Park Corner podzemnoj zeljeznici, uocih Wellington Arch.





Prekrasan luk koji je prvotno izdgraden za ulazak u Buckingham Palace. Kasnije postaje pobjednicki luk Wellingtonovove pobjede nad Napoleonom. Na Wellingtonovom luku nalazi se quadriga – kola koja vuku cetiri konja. Quadriga je simbol pobjede. Zena je ta koja njima pobjednicki upravlja. Gledajuci luk iz zablje perspektive, diveci mu se, odlucih se i popeti (citaj – odvesti se liftom, jer nikako ne zelim penjati se vijugavim stepenistem). Potrebno je platiti ulaznicu. Ulaznica je 5Ł za odrasle. I jednom kad se dovezete do gore, pogled je prekrasan. Ove fotografije to i pokazuju. Cetiri mocna konja pobjedonosno mi stajase iznad glave.



Promatrala sam London, ono sto je moje oko moglo uociti. Promatrala sam iz pticje perspektive, gore, ispod naoblake.





Grad koji ima bogatu proslost, a i puno toga jos za ponuditi. Nadam se da nece odustati. Bez obzira na burnu svjestku sadasnjost, na sve nase razlicitosti, na neizvjesnu buducnost, nadam se quadrizi koja ce se pobjedonosno podici u ime svih nas. Vrijeme je za nove pobjede, ali one pobjede koja ce otvoriti vrata crkve onima koji su u potrebi, koja ce novac namijenjen Rolex satu preusmjeriti za gladne, koja ce prihvacati i primijecivati jedna druge. I naravno, da ne zaboravimo na sebe i budemo uvijek raspolozeni za neka nova putovanja.


Oznake: Piccadilly Circus, Wellington Arch, london

28.07.2017. u 00:32 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.07.2017.

Vjecna pocivalista su i u nasim srcima



Jedna sam od onih koja voli poprilicno sve sto je George Michael ikada stvorio. Jedna sam i od onih koja je imala srecu biti sudionik njegovog koncerta koji je odrzao u Zagrebu, 2011. godine. Takoder sam i jedna od onih koja je ostala sokirana kada sam cula da je preminuo. Iako se stosta nagadalo u vezi njegovog neurednog stila zivota, ne mogu nego osjetiti samo suosjecanje za njega. Uvjerena sam da me osjecaj ne vara kada kazem da je i on jednostavno trazio svoje mjesto pod ovih nebom gdje ce biti sretan i voljen.
Stoga, odlucih posjetiti njegovo vjecno pocivaliste, koje se nalazi na sjeveru Londona, na groblju Highgate. Informaciju sam nasla na internetu i krenula autobusom prema groblju. Ono sto nisam napravila je kvalitetnije se pripremila i otisla na stranice Highgate Cemeterya i procitala kako se na njegov grob ne smije doci.



Dosavsi na sam ulaz, koji se placa i to 4Ł, gospodin koji tamo radi mi je na diplomatski i miran nacin objasnio kako grob Georgea Micahela nije predviden za posjetu. Cak stovise, ako i udete u groblje, grob necete moci naci, jer je lokacija groba neprimjetna (drugim rijecima, nigdje nije naznaceno ime pokojnog pjevaca).
Pokusala sam molecivim pogledom i izjavom kako sam dosla cak iz Hrvatske, ostvariti svoj cilj. No, nista. Kako bi mi potvrdio da to sto govori je istina, ispod pulta je izvukao plastificiranu izjavu obitelji G. Michaela u kojoj pise da grob mogu posjetiti samo prijatelji, na nacin da se prvo najave obitelji. Postala sam svjesna da na lijepe oci necu moci dobiti tako zeljenu informaciju, a to je lokacija groba. No, gospodin me ipak uputio na jedno mjesto, gdje gradani Londona i turisti odaju pocast prerano preminulom umjetniku. Na jednom malenom brdascu, jer cijeli taj dio grada je u usponima i padovima, nalazi se, nazovimo to, maleni parkic. Taj maleni parkic pretvoren je u mjesto na kojem se moze vidjeti i osjetiti bol i tuga svih onih koji obozavase ovog nevjerojatno talentiranog pjevaca. Kako bi sebi pojacala osjecaj koji me obuzeo cim sam stupila na travnatu povrsinu ovog improviziranog oltara, slusalice za usi spojila sam s mobitelom, otvorila You tube i pustila si njegovu pjesmu “One more try”.









Polako sam se kretala i promatrala sve one predmete, zastave, pjesme, postere, svijece, natpise, itd., koje su ljudi tako brizno ostavili i vjerujem jos uvijek ostavljaju. I sama sam odlucila napisati kratku posvetu njemu, osobi nevjerojatnog glasa, koji me ne tako davne 2011. godine ostavio bez daha. Koncert u zagrebackoj Areni koji nikada necu zaboraviti. Onaj cisti glas koji je zvucao tako omamljujuce, bez ijedne nepravilnosti. Perfekcionisticki izvedeno i to je ono sto njegovi obozavatelji itekako znaju. Tijekom tog mini hoda po malom parkicu najvise me se dojmila posveta jedne obozavateljice koja je i sama napisala pjesmu sastavljenu od naziva njegovih pjesama. Prilazem ju, kako biste ju i sami mogli procitati.



Mjesto sam napustila kratkom molitvom. Ne moramo otici na grobno mjesto kako bismo izrazili pocast, pomolili se, zapalili svijecu. Vjecna pocivalista su i u nasim srcima. I on ce tu ostati. A njegove pjesme takoder nastavljaju zivjeti zauvijek, jer ono sto je on stvorio i ostavio iza sebe nikako nije kratkog vijeka.
Preko puta tog mjesta nalazi se pub The Flask.



Stoga, ako se ikada budete nasli tamo, odavali pocast G. Michealu ili jednostavno obilazili taj dio Sjevernog Londona, posjetite ovaj pub. Tako ljubazno osoblje vec dugo nisam vidjela. Ne samo da me konobar ljubazno posluzio uz dozu slatkog humora, vec me na pitanje kako stici do Camdena, opskrbio preciznim informacijama. Ovom pubu dajem sto zvijezdica. Osvojise me na prvu. I da, nakon okrijepe u The Flasku, uputih se prema Camdenu. Camden je lud, ali pozitivno lud. Kreativan, neobican, cudan, ali na meni odlican nacin.







Imam osjecaj da tamo svi nekonvencionalni ljudi konacno mogu biti ono sto jesu. U Camdenu najpoznatiji je Camden Market. Sve sto vam srce pozeli naci, od igle do locomotive, mozete pronaci upravo tamo. I nekako, po mojoj procjeni, suveniri su najjeftiniji. Tamo kao da se skupio cijeli svijet i postavio svoje standove, kako s robom, nakitom, raznim suvenirima, tako i s hranom.









Ne znam sto prvo osjetite. Jesu li to mirisi raznih delicija ili pak pogled na sarenilo kojim je svaki stand tako jedinstveno ukrasen. Jos prosle godine zamijetila sam stand osobe koja cita iz dlana. I jos prosle godine htjela sam, iz ciste znatizelje, otici, pruziti svoje dlanove i cuti sto mi to moje linije dlana porucuju. Stoga, odlucih to napraviti ove godine. Sjedoh u maleni prostor, ograden paravanom i pruzih svoje dlanove covjeku Gary Markwicku na deset minuta.



Meni jako ugodnih deset minuta. Ruku na srce, razgovor je potrajao i malo duze, jer osjetilo se da se Gary zeli posvetiti osobi koja se nalazi preko puta njega. Ono sto mi je rekao necu podijeliti s vama. Pricekat cu i vidjeti hoce li se sve to dogoditi, hehe. Zapisah si njegove naputke, savjete, upute. Mogu samo reci da je izvrsno verbalizirao ono na cemu bih definitivno trebala poraditi. Zanimljivost ovog susreta je da ga nicim nisam navodila, nego pustila da govori dok je moje dlanove drzao u svojima.
Za kraj ovog dana, otisla sam u svoj omiljeni pub u Camdenu, The Elephants Head.



Cijene hrane i pica su prihvatljive, a i atmosfera je odlicna. Sjediti sam, pisati, citati, rucati je nesto sto u ovom pubu ne budi osjecaj usamljenosti.
Mozda ovo izgleda kao laganini dan, ali bio je to dan koji je ponovno donio nove spoznaje, otvorio nove vidike, cak mi pokazao kako biti i strpljivija. Ovih dana London mi pokazuje dosta toga. Nije kao prosle godine. Ovog puta stvari ipak vidim trezvenije. Ne mogu reci da sam ponovno naisla na onu istu srecu koju uhvatih prosle godine. No, definitivno ce ovo ostaviti vazan trag za moja daljnja putovanja.

Oznake: Highgate Cemetary, George Michael, Camden, pubs

24.07.2017. u 21:16 • 5 KomentaraPrint#

subota, 22.07.2017.

Little bit of Cambridge



Odlucila sam otici malo i izvan granica Londona i posjetiti Cambridge. Cambridge je sveucilsni grad koji je udaljen 80-tak km od Londona. Citymapper, ona supersonicna aplikacija koju sam spomenula u proslom blogu, ne funkcionira izvan granica grada Londona. Tako da informaciju kako otici do Cambridgea morate pitati dobri stari Google. I on vam izbaci vrlo jasne informacije. Oni koji ne zele komunicirati s Googleom reci cu im da sam ja krenula put Cambridgea s London Liverpool Street stanice.



Povratna karta je oko 17Ł.



I vjerujte mi i ovo putovanje vrijedi svakog novcica. Ipak, jedan dan je malo za obici cijeli grad. Bila sam uvjerena da se radi o malenom gradicu. No, ono na sto sam naisla pokazalo mi je kako je ovo mjesto prepuno raznih dogadanja, ukrasen starim povijesnim gradevinama i vrlo pitomo mjesto u kojem bi se mogli provesti prekrasni dani.







Cim sam stupila na tlo ovog grada, osjetila sam da vlada drukcija klima nego u Londonu. Ovo je grad studenata. I dok setate prema centru u kojem se nalaze mnogi fakulteti, putem vas prate mnoge skole i koledzi. Jedan do drugoga, poredani, prekrasnog ukrasenog eksterijera. Ma, ono, pozelite se ponovno vratiti u skolske i fakultetske klupe. Nekako sam dozivjela one filmske trenutke u kojima mozemo vidjeti mlade ljude kako stoje ispred tih raznih obrazovnih ustanova ili setaju gradom i raspravljaju o necem naucenom. Ili pak hodate iza starijeg para koji je upravo izisao iz The Fitzwilliam Museuma i elokventno sjecka ono zapazeno umjetnicko djelo ispred kojeg su malocas stajali. Grad intelektualaca, grad s velikim postotkom akademskih gradana. No, opet grad koji sve poziva i zeli ljubazno pokazati s cime sve raspolaze.
Na preporuku ljubaznog gospodina iz vlaka kojim smo se kretali iz Londona prema Cambridgeu, uputila sam prema King’s Collegeu. Udaljen je 20-tak minuta hoda od zeljeznicke stanice.
King’s College sa svojom 550 godina dugom povijesti je zajednica u kojoj su se svi pripadnici zavjetovali da ce promovirati koledz kao mjesto edukacije, religije, ucenja i istrazivanja. Koledz je takoder mjesto u kojem studenti i osoblje zive i rade tijekom studentske godine. Stoga je vrlo bitno postovati one privatne dijelove koledza koji su znakovima i obiljezeni. Tijekom ispitnog razdoblja, a to je tijekom polovine travnja i tijekom polovine lipnja, koledz je zatvoren za posjetitelje. Izvan tog vremena slobodni ste uci i posjetiti ovo prekrasno mjesto. No, ulazak u ovo prekrasno mjesto ce vas kostati. Studentima i umirovljenicima ulazak je nesto jeftiniji, dok sam ja svoj ulaz platila 9Ł. Usavsi kroz prekrasna vrata, docekao me je prelijepi netom pokoseni travnjak okruzen Front Courtom, Wilkinsovnom zgradom i naravnom ogromnom kapelom. Sto reci nego da sam se odmah ponijela vrlo turisticki. Mobitelom sam fotografirala sve ono zelenilo koje tako smirujuce djeluje na one koje si nalaze unutar dvorista Kraljevskog Koledza.







Krenuh smjerom koji me svojim silnim natpisima u dvoristu vodio prema Kraljevskoj knjiznici. Knjiznica je osnovna u vrijeme formiranja samog koledza, u davnom 15. stoljecu. Knjiznica posjeduje rijetka izdanja rukopisa i knjiga.



I upravo tog dana, dana kada sam stupila u prostore koje odisu mirisom starih knjiga (koje naprosto obozavam) posjetiteljima su bila dostupne prve edicije knjiga Jane Austen, kao i pisma pisana njezinom talentiranom rukom. Divno je kako sadasnji covjek moze doci u doticaj s onim rijecima, s onim knjigama koje su prije mnogo stoljeca mnogi uzimali u svoje ruke te hranili i bogatili svoj um. Oni koji su “padali” i jos uvijek “padaju” na englesku romantiku 18.stoljeca, dobro se sjecaju djela Jane Austen kao sto su “Ponos i predrasude” i “Emma”, te mnoge druge.





Sto reci, nego da su se ispred mene, tog dana, nalazili dragulji engleske knjizevnosti.
Nakon obilaska knjiznice uputila sam se u obilazak krajolika. Krajolik koji lezi uz rijeku Cam, kojom se mnogi turisti odvaze provozati malenim camcima. Na tren sve to podsjeti na spoj engleskog i venecijanskog u jednom.



Prosavsi kroz svoj mali zen, uputila sam prema kapeli. Iako, iskreno receno, ono za mene nije kapela, vec ogromna katedrala. Ali, tako ju nazivaju, pa hajde, tako cu i ja prevesti. Ogromno izdanje dugo 88 metara. Kapelu je zapoceo graditi Henrik VI. 1446.godine. Medutim, potrebna su bila stoljeca da se ona u cijelosti zavrsi. Kapela ima vrlo vaznu ulogu u fakultetskom zivotu. Sagradena i je za studente koji u ovom prekrasnom i smirujucem ambijentu mogu sudjelovati u sluzbama. Time studenti mogu hraniti i svoj duhovni svijet. A zadnje detalje u izgradnji katedrale zavrseni su pod vladavinom Henrika VIII. Stotinu godina nakon njegove smrti, ova kapela (velim, za mene katedrala) prepoznata je kao jedno od najboljih eurospskih srednjovijekovnih gradevina. Ako se vec nalazite unutar ovog kompleksa, preporucila bih vam da se prikljucite grupi s turistickim vodicem koji ce vam podrobno objasniti opsirnu povijest kako koledza, tako i grada i kraljevske obitelji.







Nakon visesatnog obilaska King’s Collegea, uputih se u raznim smjerovima Cabridgea, da jos jednom osjetim kako dise, kako tece, kako mirisi. Ovog puta nisam usla u pub kako bih se pocastila cajem, vec uklopih se u turisticki i studentski zivot i narucih si pivicu. Moram priznati da sam poprilicno bila na izmaku snaga, bez obzira na silan entuzijazam koji me odrzavao na putu. Cambridge definitivno nije grad koji preporucam obici u jednom danu. Ako mozete, priustite si koji dan vise. U mom planu bio je odlazak i u vec spomenuti The Fitzwilliam
Museum





i Botanicki vrt, ali vrijeme nije bilo na mojoj strani. Ipak, ono sto sam vidjela, a moze se vidjeti na fotografijama, bio je, za mene, veliki dozivljaj. Posjetiti jedno od najstarijih i naprestiznijh sveucilisnih mjesta bilo je na mojoj listi zelja i to sam si i ostvarila. Vjerujem da ce biti jos prilika kada cu moci zaviriti i druge povijesne objekte, old fashion pubove i ponovno osjetiti cambridgesku pitomost.




Oznake: Cambridge, King's College, River Cam

22.07.2017. u 16:48 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 20.07.2017.

(Ne)klasicno po Londonu



Mnogima su poznata sva ona klasicna mjesta i gradevine koje krase London. No, London je puno vise od toga. London nije samo Engleska, London je svijet u malom. Kako bi se tom svijetu sto bolje ukljucilo, potrebna je domaca zadaca. Istrazivacki rad kojim cete se koliko-toliko pripremiti za klasicni obilazak ovog prekrasnog grada. Prvo i osnovno, sto ja toplo preporucam je instaliranje Citymapper aplikacije.



Aplikaciju sam otkrila prosle godine i nema tog mjesta na koje me nije odvela. Citymapper pokriva mnoge svjetske gradove i London je jedan od njih. Jednostavnim ukucavanjem svoje trenutne lokacije i one zeljene lokacije, aplikacija pokazuje kako do nje doci koristeci se podzemnom, nadzemnom zeljeznicom, autobusom, biciklom, uberom, pa cak i pjesice. Pri tome izracunat ce vam i kalorije, ako ste zagrizeni atleta.
Drugi must have je Oyster kartica.



Kartica koju lijepo nahranite funticama i prislonite ju na za to predvidene uredaje, te nesmetano putujete po svim dijelovima Londona, koristeci sve gradske prijevoze. Dolaskom u London, kupite ju na nacin da stavite depozit od 5Ł i ostatak novca za koji mislite da je dovoljan tijekom boravka u gradu. Nakon odlaska iz grada, karticu mozete vratiti, a vratit ce vam i depozit. Za sve dodatne informacije o Oysterici mozete pronaci na sluzbenoj internet stranici Oyster online - Transport for London - Oyster cards.
To su prve stvarcice s kojima startaje svoj put. Nakon toga potrebno je samo prepustiti se uzivanciji. Koliko god isplanirali svaki korak, svaku rutu, znajte da cete puno toga uciniti spontano. London je toliko sarolik kulturama, rasama, religijama, umjetnickim izvodenjima, tako da isplanirana kretnja moze postati vrlo neisplanirana. U ponedjeljak odlucila sam krenuti klasicnom rutom po gradu, fotografirati i studiozno napisati blog. No, dogodilo se upravo ono sto i rekoh. Oci su lutale na sve strane, a noge pratile volju koja me znatizeljno odvodila u raznim smjerovima. Iz prijasnjeg bloga poznato je da svoja dnevna putovanja zapocinjem najcesce sa stanice Turkey Street. Tako je bilo i u ponedjeljak. Krenula sam prema stanci Tower Hill. Izasasvsi iz svijeta podzemnih zeljeznica, ugledala sam Londonski Tower.





Srednjevjekovna tvrdava koja se nalazi uz sjevernu obalu rijeke Temze. Toranj je najpoznatiji po zatvoru, mucilistu i pogubljenjima. Jedan od vodica na brodici kojom sam se tog istog dana vozila po Temzi, rekao nam je da se ulazak u Toranj zvao jednosmjerna ulica. Naime, kad biste jednom usli, tesko je da biste iz njega izasli zivi. Smatra se da je u Tower Hillu pogubljeno vise od 112 ljudi.
Odmah uz Toranj nalazi se poznati Tower Bridge (Most kod Tornja).



Most je otvoren u 19. stoljecu. Onaj tko zeli, moze se i popeti na vrh mosta, te ga presetati do drugog dijela. Mislila sam i mislila. Ispitivala mladog gospodina koji je inace zaposlenik pri ovoj atrakciji. Potrebna mi je bila kolika-tolika vizualizacija mjesta. Mladi gospodin mi govori da se do vrha ide liftom, sto je i najlaksi dio ovog izazovnog puta. No, prijelaz preko te gornje platforme, ukrasen je staklenim podom. Odmah ga upitah je li bilo panicnih napada tijekom prijelaza. Veli vrlo rijetko. Mislim si, ne zelim biti u kategoriji tih rijetkih, pa sam nastavila klasicni prijelaz preko mosta. Mislim da je prosle godine moj odlazak na London Eye (panoramski vrtuljak s kabinama koje su osim dna u staklu) bilo dovoljno suocavanje s mojim strahom o visine.



Presavsi most i fotografirajuci ga milijun puta, odlucila sam opustiti se uz rijeku Temzu. Vrijeme rucka mnoge poslovne ljude dovelo je na ogromni travnjak, kako bi predahnuli od korporativnog svijeta i opustili se uz drage ljude. Travnjak pak nije rezerviran samo za poslovni svijet koji je zeljan sunceve svjetlosti, vec i za turiste, obitelji, studente, pa cak i one koji svojim slikarskim umijecem zele zabiljeziti djelic dana.



Uz Temzu nalaze se mnogi restorani, pubovi, standovi, tako da nikako ne mozete ostati gladni. Standovi imaju prihvatljive cijene. Ono sto ja vecinom cinim je hrana iz kucne radinosti. Rekoh vam, imam tu srecu, pa boravim kod sestricne. Prije odlaska od kuce napravim si sendvice, opskrbim energetskim cokoldacima i hektolitrima vode.
Svoju rutu odlucila sam obiljeziti jednim vrlo turistickim potezom. To je nesto sto sam htjela uciniti proslo ljeto, ali eto, nisam. Ovaj suncani ponedjeljak pokazao se idealnim i odlucih se pocastiti voznjom brodicom po rijeci Temzi. Pri tome prodoh jeftinije nego sto sam mislila. Ako se odlucite na voznju, kartu kupite kod manjih privatnih firmi. Ustedjet ce i do 12Ł, sto nije mala stvar. Voznja brodom traje sat i pol vremena, kao i kod ostalih, samo sto je naravno jeftinija. Tijekom voznje, turisticki vodic zanimljivo nam je predstavio gradevine koje smo promatrali sa svoje lijeve i desne strane.







Voznju samo zavrsili usidravanjem na Westminsterski dok. Ponovno sam hodala londonskim tlom i prolazila pokraj Westministerske palace iliti londonskog Parlamenta. Turistima nije napeta politicka elita koja se krece hodnicima te palace. Ono sto je turistima zanimljivo je cuveni Big Ben. Naziv za veliko zvono unutar sata u tornju palace.



Zapadno od palace nalazi se Westministerska opatija. Prekrasna katedrala, izgradena vecinom u gotickom stilu. Ono sto je za mene veliki minus je da se ulazak u katedralu mora platiti. Pih.



Tako da taj dio uvijek preskocim i uputim se prema Trafalgar Squareu.





Trg vrvi raznim izvodacima, onima koji imaju toliku ljubav i talent za ono sto cine. Vjerujem da se svatko od njih bori i zeli pronaci svoje mjesto pod suncem. Naime, ono sto se moze cuti tijekom hodanja gradom se nevjerojatni glasovi, nevjerojatne izvedbe, karizma prekrasnih mladih ljudi koji se bore s trzistem koji puno toga prodaje pod umjetnost. Na Trafalgaru nalazi se i Nacionalna Galerija.



Od njoj bi se mogli pisati mnogi blogovi. Umjetnicke slike koje krase zidove ove galerije ostavljaju bez daha. Ulaz je besplatan. Stoga, ovu galeriju si stavite na listu obveznih gradevina koje morate posjetiti. I planirajte poduzi ostanak, jer preletjeti pogledom ono sto su umjetnici stoljecima stvarali bio bi veliki promasaj.
Na Trafalgaru me vec poceo hvatati umor. Dok ovo citate, tesko je dobiti percepciju koliko sve traje. Vjerujte, trajeeeeeee. I sjetih se anglikanske crkve Sv. Martin u Polju, koja se nalazi bocno od Nacionalne Galerije.




Prosle godine dodoh odmoriti se u ovaj tako mirni prostor i pomoliti se. Ove godine ucinih isto. No, ove godine, osjecaj je bio preplavljujuci. Umor, PMS, glad, a i udaljenost od poznatog, od doma, preplavili su moje emocije, moj um. Sjela sam u klupu i osluskivala tisinu. Pokoji turist nasao se u sakralnom prostoru. Vrijeme je prolazilo. Prisao mi je stariji gospodin i upitao me zelim li ostati na njihovoj sluzbi na koju sam rado pozvana ostati. Odlucila sam prihvatiti njegov poziv. U ruke mi je predao pjesmaricu i red sluzbe toga dana.



Pastor nas je tako toplo pozdravio i predstavio Victoriju. Mladu djevojku koja je svojim glasom pratila one dijelove sluzbe koji su bili pjevni. Ta mlada djevojka imala je tako andeoski glas. Cijela situacija popracena prvenstveno mirom, pastorovim toplim i iskrenim rijecima, Victorijinim andeoskim glasom u meni je izazvala proboj svega. Suze su krenule i tekle niz moje obraze. Sve emocije koje sam vjerojatno trebala odraditi, doticaj s prostorom, razmisljanje o Bogu, o tome kako jesmo svi jedno (iako nije uvijek lako s tom mislju), o dragim ljudima, o onima koji pate, preplavilo me. Osjetila sam sve, ali je bilo prejako da to bude samo jos jedna od emocija. Stoga se dogodilo plakanje, kao oblik oslobadanja od svega. Upravo mi je takvo nesto trebalo za kraj dana.
U meni se odjednom sve smirilo. Nakon sluzbe, odlucih uzivati u tom miru, ali ne otici prema Sjevernom Londonu. Odlucih se spustiti u kriptu crkve u kojoj se nalazi cafe.



Pocastih se zelenim cajem (iako sam cijeli dan sanjala o pivu) i kolacicem.



Sjedeci, sama, ali nikako usamljena. Promatrajuci sve one ljude. Ljude koji su vjerojatno i sami isplanirali klasicnu rutu po Londonu, a ona ih dovela u ovo slatko utociste. U centru Londona, ispod buke ambulantnih i policijskih sirena, umjetnickih performansa, u kripti crkve, u blazenom miru, zasticeni od vanjskog svijeta. Budete li se nasli na Trafalgaru, ne zaboravite da se u blizini nalazi ono utociste koje ce vas klasicni posjet londonskim gradevinama uciniti neklasicnim.
Na mom popisu nalazila su se jos mnoga mjesta o kojima sam htjela pisati. No, ne zamaram se time. Bilo je upravo onako kako je i trebalo biti. A sutra? Sutra cu opet planirano, a zavrsiti spontano.

Oznake: london, Tower Hill, London Bridge, parlament, Big Ben, Trafalgar, Sveti Martin u Polju, mir, emocije

20.07.2017. u 01:04 • 11 KomentaraPrint#

utorak, 18.07.2017.

Welcome to London

Veliki pozdrav iz engleske prijestolnice, iz Londona. London je u grad u kojem vec treci put boravim. To je grad u koji sam se uistinu zaljubila na prvi pogled. Grad koji pruza toliko razlicitosti koje covjeka otvorenog uma moze samo jos vise obogatiti. Narednih nekoliko blogova posvetit cu upravo engleskom podrucju i opisati vam kako dozivljam stvari, ljude, situacije koje me trenutno okruzuju. Odmah cu se ograditi i reci da mi nije namjera pisati novi turisticki vodic grada Londona i ostalih dijelova Engleske. Pisanje takvog vodica zahtjevalo bi brdo sponzora koji bi se morali nalaziti iza mene. Naime, provjeravati svaki restoran, bar, pub, koncertnu i kazalisnu scenu, zahtjeva brdo novca. Stoga, pisat cu ono sto imam, sto mogu ponuditi, a to su moja iskustva. Mjesta koja spontano ili ciljano posjecujem. I vjerujte mi, tako se najbolje i istrazuju novi gradovi, nova mjesta i upoznaju nevjerojatni ljudi.
Svoje putovanje zapocela sam iz Zagreba. Ono sto mogu reci da je nas novi aerodrom Franje Tudmana odlican. Tijekom otvorenja bilo je svakojakih komentara kojim se ponovno htjelo ismijati nesto dobro sto se dogada. Na srecu, bilo je kratkog vijeka. Grad Zagreb, a time i Hrvatska uistinu je trebao aerodrom koji ce izgledati vrhunski. Oni koji su polijetali s Plesa svjesni su koliko je ono bilo lose i to vrlo lose. Tako da veliki palac gore za novi aerodrom.



Sve je islo po planu, od ukrcaja, leta i konacnog iskrcaja. Avantura je mogla poceti. Sto se mog londonskog smjestaja tice, ulazim u kategoriju sretnih ljudi. Naime, moja sestricna zivi u Enfieldu (Sjeverni London). Tako da sam i ovdje okruzena s obitelji. Neizmjerno sam zahvalna cijeloj njezinoj obitelji u kojoj se osjecam opusteno, svoja, jer i jesam medu svojima. No, uz svoju hrvatskoturskobritansku obitelj okruzena sam i ljudima koje takoder znam od prije. Moglo bi se reci da u svim kutovima Londona mogu s nekim od njih razmjenjivati razna iskustva. Jedno od takvih iskustava, razmijenih ovu nedjelju s Catherine. Kata, kako ju mi iz milja zovemo, djevojka je mog bratica, koji takoder zivi i radi u Londonu. Kako je bratic bio zauzet svojim “izvannastavnih aktivnostima” iliti seminarima koje stalno pohada kako bi unaprijedio svoje animal flow vjestine, Kata i ja same smo pohodile jedan od velikih glazbenih festivala koji se odvijaju u Londonu. Citadel festival koji se odvija na prostoru Victoria parka. Festivalu sam prvi puta nazocila prosle godine i zaljubila se islandsku grupu Sigur Ros. Ove godine, zaljubih se u mnoge. Ponavljam, ovo je moj dozivljaj, moje iskustvo. Ovo nije pisanje glazbenih recenzija. Ne bavim se takvom vrstom blogginga. Ovim putem zelim predstaviti festival na kojem sam vec drugu godinu i koji je uistinu spektakularan. Biti u Londonu tek nekoliko dana i dozivjeti euforiju koja se sirila zrakom, vodena ljetnim povjetarcem je neprocjenjiv osjecaj. Citadelu se jednostavno treba prepustiti. Biti sudionik ovog festivala, znaci i odvojiti koju funticu vise. U ovom slucaju to je znacilo 55Ł. Znam, nisu to male pare, ali ono sto se za njih dobije, vrijedi svakog penija, svake funte. Ogromna masa ljudi okupirala je Victoria park. Ludo odjeveni, cool odjeveni, razno odjeveni, ukrasenih lica raznobojnim sljokicama i prepusteni glazbi, raznim radionicama, barovima, mobilnim restoranima. Svega u potocima, svega u sarenilu, svega u nevjerojatnoj energiji. Nigdje se nije osjetila negativa, ekscesi su nesto sto je na ovom mjestu zabranjeno. Festival koji okuplja obitelji, mlade, starije. Osigurano za osobe koje imaju poteskoce pri kretanju. Festival koji je tako dog friendly. Jednom rijecju – LJUBAV.
Pozornica je raznih, tako da se moze cuti veliki broj glazbenika. Ove godine dodoh na svoje, jer sam se posebno veselila Micahelu Kiwanukiju. Izvodac kojeg slusam tek od nedavno. Bila sam fanaticna u gledanju serije Big Little Lies. Upravo je naslovna pjesma bila Cold Little Heart koju on izvodi. I jedna pjesma me odvukla na drugu, pa na cijeli album. Odusevio me. Ali, kako me je tek odusevio na festivalu, to nisam ni sanjala. No, da vratim film na pocetak, jer Michael je pjevao pred kraj. Catherine i ja zapoceli smo svoje druzenje u pubu koji se nalazi u Victoria parku, pokraj kanalica. Pub imena The Palm Tree.









Catherine veli kako je pub prezivio i vrijeme Drugog svjetskog rata. To je potvrdio i jedan od konobara, za kojeg mi se cini da ga je i sam prezivio. Ne da se covjek. Konobari, zbija engleske sale, poprica sa svakim gostom. Tako da se treba i strpjeti kako bi se docekala pivica. A kad se doceka, onda je takav gust popiti ju unutar zidova koji imaju nevjerojatne price za ispricati. Moze se cugica popiti i na travnjaku ispred puba, odmah pored kanalica u kojem su se usidrile razne brodice.



Brodice koje su mnogi pretovorili u plovece biznise (neki prodaju pice i hranu, a neki vlasnici biznisa privremeno se presele na travnjak i vjezbaju yogu, pilates). Fuzija. Divota.
Nakon sto smo popili izvorno englesko pivo, uputili smo se u onu spomenutu pozitivno nabrijanu masu i prepustili se festivalskom feelingu. Grupa Vessels nam je prva pokrenula ruke i noge.



Opijeni glazbom, na samom pocetku, znacilo je da ce ovogodisnji festival ponovno ponuditi najbolje od najboljeg. Nakon Vesselsa, krenuli smo prema glavnom stageu. Onom istom koji je prosle godine meni predstavio Sigur Ros i priustio mi spiritualno iskustvo. Poslusajte ih, pa cete znati o cemu govorim. Nego, ove godine, ugostili su, izmedu svih najavljenih, grupu sa sjevera Engleske, Wild Beasts.



Sto reci, nego da se moj glazbeni sadrzaj i popis siri. Odlicni. Kata vuce korijene i sa sjevera Engleske, tako da joj je ovo bio i veliki pozdrav nekim drugim vremenima koje radosno pamti. Nase svrljanje po velikom parku, dovelo nas je do satora koji je bio poprilicno veseo. Zasto? Zato sto je glavna tema bila sex. Nikako s neke vulgarne strane, vec gledano iz znanstvenog kuta, vjerovali ili ne.



Mnogi parovi, a i oni koji to nisu, izvodili su zadatke koje je teta sa stagea simpaticno „naredila“. Zabavno, otkaceno i tema o kojoj, ruku na srce, svi volimo govoriti, slusati, uciti, zar ne?! A i ljeto je. Stvari su puno opustenije. I neka je tako.









Kretali smo se od satora do satora, jeli, pijuckali, slusali stand up komicare, plesali na sve glazbene smjerove, dopustali sreci da nas obuzme. I nestrpljivo gledali na sat kad ce Micahel Kiwanuka stupiti na scenu. Jedina zamjerka na njegov nastup ne ide njemu, vec organizatorima. Takvog izvodaca, takve karizme, takvog glasa, staviti ispod satora, a ne pod vedro nebo je minus. Docekavsi njega, njegov cijeli bend, dovelo me u stanje jos vece ekstaze. Ljudi moji, to mlado bice ima staru dusu. To se osjeti. Zivi glazbu nekih davnih vremena, ukrasenu onim lijepim i novim sto instrumenti mogu izvesti. Sto ljudi koji ih sviraju umiju. Od glasa doticnog Michaela, do cijelog benda koji osjeca svaku notu, svaku vibraciju, najslabiji i najintezivniji ritam. Sve je bilo ocaravajuce. I uopce ne pretjerujem kada ovo pisem. Cak mi je i krivo sto ga ne mogu opisati u svoj njegovoj punini. I bilo mi je krivo i bilo je svima krivo kada je zavrsio. Ono sto se moglo vidjeti i osjetiti je koliko su svi oboreni s nogu. Reakcije one mase koja napusta sator i govori o nevjerojatnoj virtuoznosti covjeka koji je tek na putu da vas sve obori s nogu.



Masa, a time i Kata i ja, uputili smo se prema glavnom stageu, prema zavrsnom koncertu. Foals je grupa koja je ove godine imala cast zatvoriti jos jedno nevjerojatno izdanje festivala za siroke mase. Festivala koji bi trebao biti na listi svih onih koji idu u festivalske pohode. Stoga, ako vasi putevi budu vodili prema Velikoj Britaniji, molim vas, zaustavite se i posvetite ovom srpanjskom danu svog sebe i ucinite se sretnima. Ovo je bio festival srece, druzenja, spontanih upoznavanja, prihvacanja. Nije samo glazba ta koja nas je sve spojila, vec i volja svih tih ljudi da svojim sudjelovanjem ucine veliko tijelo satkano od ljubavi.



Put prema Turkey Streetu ostavljam za sebe. Ne znam ni sama kako bih ga opisala. Ludo. Jedan povratak kuci, u gradu kao sto je London, odmah pise male romane. Ovaj blog posvecen je samo festivalskom ritmu i neka takav i ostane. Drugi blogovi tek slijede. I zao mi je sto odredena slova nemaju kvacica i crtica. Nikako nisam mogla nastimati hrvatski jezik na kompu. Ali, znam da je sve jasno.
Good night dear people. See ya, soon!

Oznake: london, Citadel festival, Michael Kiwanuka, Wild Beasts, Foals

18.07.2017. u 00:35 • 12 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2017  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (6)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pogled u...je blog kojim želim zabilježiti svoj doživljaj onoga što se oko mene odvija, događa, raste, pa i umire. Pogled u...moj svijet i šire...
Moje blogove i općenito ono što me inspirira, možete pročitati i na mojoj Facebook stranici - Pogled u-by Tajchee. Slobodno me možete i tamo pratiti. sretansretansretan

Linkovi

Tajana Tajchee

sretan

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se