Pogled u...

utorak, 25.04.2017.

Zar baš sve po zaslugama?



Zar baš sve mora po zaslugama? Od samoga početka, otkako stupimo na zemaljsko tlo, dresiraju nas da ako izvršimo nešto, nešto što oni od nas žele, zaslužit ćemo. Zaslužit ćemo igračku, bicikl, sva čuda moderne tehnologije, najbolju odjeću, riječi ponosa, zagrljaj, ljubav. Ljubav, zaslužit ćemo i nju.
I naučiše nas da ona nije sama po sebi dovoljna i bezuvjetna, već da se za nju treba vraški naraditi da bismo ju dobili, da bismo ju osjetili. U nekim pak slučajevima dovoljno je biti lijep/a i evo, vrata ljubavnog raja otvoriše se sama od sebe. Velim, tako nas barem uče i tako nam pokazuju. Jer i njih netko tako odgoji i njima netko tako pokaza. Učini to, to što želim od tebe i voljet ću te. Voljet ću te do onog trenutka kada ponovno ne budem zaželio da učiniš nešto zbog čega ću biti ponosan. Kao da postojanje samo po sebi nije dovoljno da si sa mnom ponosan/a. Kao da moj dolazak na svijet i moj prvi osmijeh i napor kojim su moji tek rođeni prstići čvrsto omotali tvoj kažiprst nisu dovoljni.
Silna su očekivanja od onih čiju ljubav priželjkujemo. A ako ju ne dobijemo, ako oni koji očekuju naša čuda ne opipaju ostvarenje svojih očekivanja, ostajemo prikraćeni za toplu, nježnu riječ. I onda u nedostatku svega onoga što smo mi priželjkivali, u nedostatku ljubavi, odrastamo u uvjerenju da možda ljubav ni ne zaslužujemo.
Tada krenemo zavoditi. Zavoditi ili lijepim riječima, ili intelektom, ili izgledom ili sexom, misleći kako ćemo konačno dobiti priznanje i kako ćemo konačno čuti riječi koje tako očajno želimo čuti cijeli život. Volim te, taj netko će reći. I voljet će nas, voljet će nas dok ne isplivaju naše nesavršenosti. I gle čuda, nesavršeni smo. No, nismo si to dozvoljavali, jer, eto, htjeli smo biti voljeni. I onda, naša nesavršenost, pogodi njihovu i oni shvatiše da nas više ne vole i da nas istinski nisu ni voljeli. Oni su samo naišli na nas koji smo im dali ono što nisu imali u prethodnome, usporedivši nas s prošlim ljubavima, prošlim prijateljima. Mi smo ih uveli u naše živote tako što smo puno toga učinili, pa zaslužili dio njihovog nesređenog svemira ili smo se poslužili zavodljivošću kako bi ih primakli k sebi i učinili ih dio našeg nesređenog svemira.
Da, začarani je to krug, koji u sebe uvuče slične. Ljude gladne ljubavi, usamljenike koji suzama ispunjavaju noćne sate i mole gospodara svemira da barem ovoga puta usliši njihovu molitvu.
Ne čuju ništa, doli tišinu koja ih polako uspavljuje i odvodi ih u neki drugi svijet. Svijet u kojem se nadaju da barem snovi će biti obećavajući, pa će možda tamo, barem kratko, barem na tren, osjetiti što znači voljeti i voljen biti.
I jutra svanu. Svane i mogućnost da od ovog dana možemo drukčije. I što mi onda učinimo???
Nastavak te priče svatko piše za sebe.

Oznake: zasluga, ljubav, usamljenost, nada

25.04.2017. u 20:49 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 19.04.2017.

Mini avantura u Bosni

panorama Doboja (još uvijek učim biti mirna dok fotkam)

Onaj tko me zna, zna da obožavam putovati. To je ono što me čini sretnom, ljepšom, smirenijom. Putovanja u meni stvaraju neobjašnjiv osjećaj slobode. Slobode koja nadima moje biće, koja otvara i oštri sva moja osjetila i usmjerava ih da vide samo dobro. Usmjerava ih da vide i osjete ljude s kojima se, nikako slučajno, sretnem na tim putovanjima. Kako ovih praznika nisam nigdje otputovala, a duša mi silno želi negdje otići, odlučila sam se na mini avanturu. Naime, ovo ljeto ponovno idem u London, pa štedim novac kako bih mogla uživati u čarima meni tako voljenog grada. Stoga, razmišljala sam si i odlučila kako mi za sada može biti dovoljno samo se malo maknuti iz svoga grada i promijeniti svakodnevicu. Spakirala sam stvarčice u ruksak, stavila povodac na Amelie, sjele u auto i krenule put Bosne. Već duže vremena maštam kako bih sa svojom maltezericom Amelie proputovala Hrvatsku, stvarala još uspomena s njom. Čekati da ljudi oko vas se pokrenu i sjednu s vama u auto i krenu na bilo kakav put, ponekad zna biti uzaludno čekanje. I kako ne bih čekala i čekala, krenula sam iz svog grada u najboljem mogućem društvu.
Krenule smo oko 9 sati ujutro. U zadnje vrijeme, kako je javnost već i upoznata, čekanje na graničnim prijelazima postala je igra živaca. No, nama se jutro lijepo posložilo. Kolona uopće nije bila duga i vrlo brzo smo se našle u Bosanskom Brodu.

granični prijelaz

Nastavile smo prema smjeru Doboja, ali odlučila sam da ću se zaustavljati na onim mjestima koja me iznenada štrecnu ili mi daju nekakav signal da se zaustavim. Nismo ni odmakli od granice, kada odlučih zaustaviti auto i pofotkati rafineriju koja poklanja Slavonskom Brodu visoku koncentraciju lebdećih čestica iako, predsjednik Dodik tvrdi kako ne postoji nikakav problem u radu rafinerije. Ne mislim od ovog bloga napraviti politički članak ili prikazati se kao nekakva aktivistica. Jednostavno sam se spontano zaustavila i fotografirala rafineriju koja me svojom vanjštinom podsjeća na mjesta na kojima se snimaju horor filmovi. Zaštitar koji me izdaleka primijetio, krenuo je prema meni.

rafinerija u Bosanskom Brodu

Ušla sam u svoj moćni Sparkić i nastavila vožnju.
Amelie je kunjala na zadnjem sjedištu, vožena kao kraljica. Suputnica za poželjeti. Iako naše sljedeće odredište nije bilo baš kraljevsko, zaustavila sam na mjestu gdje počivaju kosti mojih predaka. Naime, moj djed, otac moje majke, došao je iz Bosne kada je imao svega šesnaest godina. Trbuhom za kruhom. U Slavonskom Brodu upoznao je moju baku, oženio se, stvorio obitelj. No, Bosnu nije zaboravio. Potječe iz velike obitelji s kojom je ostao blizak sve do svoje smrti. Kao što rekoh, potječe se iz velike obitelji, tako da na zadnjem počivalištu, groblju sv. Jure u Modranu leže kosti mnogih Arambašića. Neke sam i ja znala, a nečiji životi su se ugasili i prije mog rođenja. Amelie i ja obišle smo grobove mojih predaka i uvijek je nevjerojatan i neobičan osjećaj kada stojiš na zemlji onih kojih više nema, a čija krv teče tvojim venama.




grobnica mog pradjeda i prabake

Put smo nastavili prema etno selu Kotromanovićevo.
etno selo Kotromanićevo

To selo otkrila sam prije nekoliko godina, kada smo prijatelj i ja krenuli put Sarajeva. Primijetili smo znak – Usporite, ćevapi na putu.

I kako da čovjek ne stane i ne okrijepi se s onim što ovo kraljevsko selo nudi. Selo se nalazi 45 min vožnje od graničnog prijelaza Slavonski Brod – Bosanski Brod. Da budem još preciznija, na 20 km od Doboja prema Derventi. Izgrađeno je na obali rijeke Veličanke. Inače, ovo selo je zamišljeno kao mjesto koje čovjeka vraća u nekadašnji život vitezova u srednjovjekovnoj Bosni. Široka im je ponuda i jedinstveni su po raznim replikama srednjovjekovnih grbova, štitova, mačeva. Unutrašnjost restorana podsjeća na starinsku kraljevsku kuću što se može vidjeti i po vanjskom izgledu.
Uglavnom, tu smo se zaustavile kako bi se okrijepile. Amelie svojim keksićima, a ja čajem kojeg sam popila u na terasi, u prekrasnoj prirodi, pokraj potočića koji je ritmično žuborio.



Nakon toga, nastavljamo put. Postavila sam si za cilj doći do tog Doboja, popeti se na tvrđavu ili kako oni vele gradinu i posjetiti Goransko jezero. No, kao što rekoh, ako mi nešto upadne u oči tijekom puta, zaustavljam se i istražujem. I uistinu, dok smo nastavljali put Doboja, vozeći se, s lijeve strane, unutar nekoliko malenih uličica, uočim malenu džamiju. Upitah ono malo mještana koje sretoh može li se u džamiju. Pokazaše mi gdje se nalazi hodžina kuća, jer on čuva ključeve bogomolje. Zaokrenuh se autom i krenuh prema kući. Zaustavih se kako bih ponovno pitala jednog mještanina je li ovo hodžina kuća, a on mi veselo pokaže na čovjeka koji iza njega gura tačke, radno raspoložen. Odgovori me čovjek, onako s finim bosanskim naglaskom (kojeg ja baš volim): „Evo, ovo ti je hodža“! I upoznah ja tako fenomenalnog Nezira Bečića, čovjeka sa svojih 83 godine, koji mi je tako ljubazno otvorio vrata svoje male džamije i proveo me kroz nju, upoznavajući me s islamom, običajima i obredima. Veli kako je malo onih koji još prakticiraju vjeru. Petkom, na njihov sveti dan, desetak ljudi pohodi džamiju. Ljudi su se, pogođeni ratom, siromaštvom i drugim razlozima odselili. Zajednica se osipa, ali Nezir je optimist. Svoju zajednicu poziva pet puta na dan na molitvu još od 1962. godine. Ima Nezir priča. Priča iz doba komunizma, priče o svom amidži, ocu, braći, sinu, koji je također hodža. Proveo me Nezir i gornjim dijelom džamije, gdje sjede žene. Pitala sam ga sjede li gore, kako ne bi ometale muškarce sjedeći ispred njih. Veli Nezir da piše u Kuranu kako muškarac treba biti uvijek ispred žene. Opet s druge strane, našalio se Nezir, žene imaju pogled i na svoje muškarce. I tako dok smo se nalazili na gornjem dijelu, upita me želim li možda ići na minaret. Kod Nezira se i to može. Pa hajde, nekako sam se odvažila. Ušla sam u toranj, krenula spiralnim stepenicama, ali odvažnost nije dugo trajala. Pogled gore je pokazivao beskraj. Da barem imaju ugrađeni lift. No, obećah Neziru da ću se kad-tad odvažiti i popeti do vrha. Tko zna, možda ih i ja sve pozovem na molitvu. Nakon što smo završili s obilaskom džamije, Nezir odluči da mi pokaže još jedan prostor. Mrtvačnicu, ni manje ni više. Ok. Kad sam već bila na groblju, neka se nastavi u tom tonu, ali samo do one mjere do koje ima smisla. Tako da sam vidjela sve. Pozdravih se s Nezirom, koji mi reče da onaj koji mene bude oženio bit će najsretniji muškarac na svijetu. E, pa riječi mu se pozlatile.

hodža Nezir



unutrašnjost džamije

Nakon upoznavanja ovog divnog hodže, nastavila sam put prema Doboju. Konačno smo došli pred tvrđavu. I krenuli se penjati prema srednjovjekovnim ulaznim vratima.



S tvrđave se dobiva prekrasni panoramski pogled na cijeli Doboj. Gradina iliti tvrđava stoji iznad grada, pomalo zaboravljena od onih koji bi mogli iskoristiti sav njezin potencijal. Kako to znam? Upoznah Borislava. Čovjeka koji je i čuvar i turistički vodič i posjednik mnogih priča. Onaj tko želi znati povijesni dio o tvrđavi, o Kotromanovićima, o krvavim borbama s Turcima, neka progugla. Ovdje želim napisati ono što izgovori čovjek kada ga spontano upoznate, kada vam ispriča događaje koji su aktualni, koji pogađaju bosanske gradove. Priče koje još uvijek podsjete sve nas na čovječnost. Borislav mi je ispričao kako tvrđava na žalost pada u zaborav, kako je okupljalište narkomana koji su se dovukli iz različitih smjerova. Kako su se barem petorica predozirala i umrla upravo u toj tvrđavi. Naišao je na stare madrace koje vjerojatno koriste oni kojima je tvrđava povremeno dom. Veli mi kako Doboj stoji, stoji već duže vremena, posla nema, ljudi se također sele, a doživjeli su i katastrofalnu poplavu 2014. godine koja je odnijela oko 111 duša. Ljudi su se penjali na tvrđavu kako bi vidjeli da krovovi Doboja nestaju zbog brzine rijeke Bosne koja je nosila sve pred sobom. Obitelji zatočene u autima, ljudi zatočeni u kućama, u sekundama su izgubili svoje živote. Kao da je rijeka Bosna ponovno htjela teći onim putevima na kojima su ljudi izgradili domove. Da, čudno je to s prirodom. Onda uz sve to, Borislav se ponovno vrati s pričom kako su Turci gradili tvrđavu i nije im uspijevalo. Dio koji bi gradili, urušavao bi se. Stoga su Turci odlučili uzidati trudnu i k tome živu ženu u zid kako bi im gradnja tvrđave uspjela.

mjesto gdje su Turci navodno uzidali trudnu ženu

Pričao je s različitim ljudima o toj legendi i svi mu potvrdiše da je to istina. A na mjestu gdje je uzidana, ponekad se s jedne strane mogu vidjeti suze, a s druge strane mlijeko iz majčine dojke. Što god da je istina, legenda ili mit, zagolica čovjekovu maštu, a i ponuka te da i to fotografiraš, jelte.

Amelie s dobojskim vjetrom u kosi



Pitala sam Borislava kakva je nacionalna i religiozna situacija. I ono što sam čula, naprosto je predivno. Veli da su muslimani izrazito solidarni. Nakon poplave bili su tu jedni za druge. Pomažu svima bez obzira na nacionalnu ili religioznu pripadnost. Govori Borislav, da ljudi imaju egzistencijalnih problema i da bilo kakve konfrontacije na temelju nacije ili religije su besmislene. Ljudi se poštuju. Teška vremena uče ih da ljubav prema bližnjemu je ono na što smo svi pozvani. Veli da Doboj stvarno nema takvih problema koji su nažalost prisutni u mnogim bosanskim gradovima. Crkva i džamija nalaze se u istoj ulici, blagdani se slave, otvoreno, javno, s poštovanjem, miješanih je brakova. Nekako sam zaključila da teška vremena izvlače najbolje iz čovjeka. Naravno, bude čovjek čovjeku vuk, ali kada nas sve pogađaju iste boli, isti nemiri, onda želimo značenju riječi zajednica dati pravi smisao. Čovjek je u teškim vremenima ponizan, ali na onaj način da je to vrlina, a ne patnja. Nakon što sam se pozdravila s Borislavom, obavih brzinski i jeftin ručak (Borislavova preporuka), uputih se prema Goranskom jezeru. Kiša se polako počela spuštati i jače padati. U meni je nešto govorilo da možda ne bi trebala, ali ja sam pogledala Amelie i rekla: „A kad smo već tu!“ Vozila sam u onom smjeru kako su znakovi pokazivali, pratila taj smjer, ušla u vijugave uličice i završila na šumskom, ali i koliko- toliko utabanom putu. Nije prvi puta da sam vozila takvom cestom. No, vidjeh kako neću ipak moći i da je to prevelik zalogaj, a ja nemam auto za off-road. Stoga, krenuh u rikevrc. I moj rikverc i blatnjavi put, odvedoše lijevi dio mog auta u kanaličić kojeg takvi putevi imaju. Nema naprijed, nema natrag, Amelie cvili. Osjetila životinja da smo zaglibili. Mislim, mogla je dati neku naznaku i prije mog pothvata. Mogla je pokazati svojoj vlasnici kako njezino šesto čulo je nenadmašivo. Kasno je sada cviljeti.
Što mi je drugo preostalo, nego nekako se izvući iz auta, staviti ruksak na leđa, Amelie na povodac i vratiti se od kuda sam i došla. Maleno seoce se nalazi odmah na početku tog blatnjavog puta. Obje blatnjave i pomalo pokisle, kucam na vrata prve kuće koju sam ugledala. Objašnjavam situaciju. Stariji čovjek, sav zbunjen, ne zna kako bi mi pomogao, psuje u sebi (ne zbog mene, već zato što nema rješenja). Pitam ga, ima li netko u seocu tko bi pomogao. Veli on kako Vaskristja ima traktor. Uputi me prema njegovoj kući. Dolazim pred željezna vrata, zazivam gazdu (osjećala sam kao da sam u nekim starim jugoslavenkim filmovima). I Vaskristjova snaha ga pozove. Pred mene dolazi čovjek koji će mi pokazati koliko veliko srce čovjek može imati. Smiren čovjek, koji, vjerujem, smirenim tonom smiruje one kojima je smiraj potreban. Došao je do mjesta gdje je moj „moćni“ Sparkić zaglavio, ali pomoć traktora nije bila potrebna. Uz njegovu navigaciju kojom me je upućivao na koju stranu da okrećem volan i uz njegove ruke koje su gurale auto, moj Sparkić je izbavljen iz kanala. Govorim mu da ne znam kako ću mu se odužiti, a on govori meni kako smo mi, ljudi, ovdje da si pomognemo. I govori da je njegova dužnost pomoći, a da ja i nisam jedina koja je ovako zapela. Još jednom ga pitam za ime, a on ponovi da se zove Vaskristja. Rođen je na Uskrs i za to je dobio takvo ime. Moram li išta drugo reći, nego da je taj čovjek poslan da bi mene izbavio. Ne onaj u prvoj kući na čija sam vrata pokucala. On me je uputio na čija vrata uistinu moram kucati. I naišao je pravi anđeo na cesti. Meni osobno, zbog mojih osobnih borbi i određenih nemira, ovaj susret puno znači. Tom divnom čovjeku uručih svoj broj mobitela. Ako se ikada nađe u Slavonskom Brodu i bude mu potrebna pomoć (a takve stvari su se itekako znale događati) zna da ima nekoga koga može nazvati.
Nakon svega rekoh mu da odustajem od Goranskog jezera. Reče mi da ipak odem kada sam već ovdje. Naravno, objasnio mi je kojim putem ići. I otišla sam. I ono što mogu reći je da Goransko jezero nije ništa posebno, ali cijela priča oko toga kako do njega doći, pokazala mi je još jednom da nije bitan cilj, već put kojim do tog cilja hodimo. I da, našao se tamo i jedan pas, čijom pojavom ni Amelie, ni ja nismo bile oduševljene, ali sam mu ostavila hranu za pse koju inače uvijek imam u autu (topla preporuka svima da učine isto).



Goransko jezero

Put natrag tekao je poprilično mirno, opušteno, kišno. Prelazak preko graničnog prijelaza također. Vratih se u svoj grad, prepuna dojmova. Što jedan dan može učiniti čovjeku, a što čovjek može u jednom danu učiniti za sebe. Svi susreti, svi događaji, sve anegdote ostavljaju svoju poruku, samo treba otvoriti oči, osluhnuti i čuti.
Ova moja mini avantura mi je pokazala da ne treba tražiti senzaciju i fantastičnost u građevinama, muzejima, skupocjenim restoranima, itd. Fantastičnost i ljepota je u ljudima koje susrećemo, upoznajemo i u onima koje ćemo tek upoznati.

Oznake: bosna, džamija, hodža, Doboj, Goransko jezero, super ljudi

19.04.2017. u 00:07 • 16 KomentaraPrint#

nedjelja, 09.04.2017.

Tijelo ili više od toga?

photo by Daniel Živatović

Vrijeđanje zbog viška kilograma osjetila sam već u ranom djetinjstvu. Primila sam dosta verbalnih udaraca koji još i danas znaju me podsjetiti na onaj osjećaj da vrijedimo onoliko kako izgledamo. Susretala sam se s okrutnim komentarima od svojih vršnjaka, koji očito nisu ni sami imali uzore koji bi ih naučili koje su prave vrijednosti jednog bića. Nerijetko se znalo događati da bi osoba koja se također borila s viškom kilograma, nazivala me debelom. I što onda reći? Kao dijete zanijemite ili se posvađate s takvom osobom ili okrenete sve na humor i postanete klaun, jer još uvijek nemate životne mudrosti kojom bi uvidjeli da i ta osoba nevjerojatno pati.
Vjerujem da smo mnogi iskusili takve „čari“ djetinjstva koje su nas uz sve ostalo što nam se događalo itekako obilježili. Netko se nekako uspio riješiti tog životnog razdoblja, pronaći svoj glas i mudro ga ispustiti, promijeniti svoj izgled, prihvatiti sebe u svoj svojoj ljepoti ili je nažalost još uvijek zatočen u svim tim davno izgovorenom riječima kojima još uvijek daje nevjerojatnu snagu tijekom svoje svakodnevnice. Situacija je raznih i svi oni koji su prošli kroz razna šikaniranja, vrlo dobro znaju kako su se nosili s tim i kako se možda još uvijek s time nose. Mehanizama je raznih. Sve kako bi se zaštitili od iskompleksiranih predatora koji ne idu dalje od onoga što se nalazi pred njima. Ne idu dalje od tijela koje stoji pred njima i koje zbog svojih nesavršenosti (a svi ih imamo) prozivaju tuđe nesavršenosti.
Iako smo mnogi odmakli od svog djetinjstva i zašli u zrele godine u kojima se valjda očekuje da sebe u potpunosti prihvatimo, primjećujem da smo daleko od iskrenog prihvaćanja samih sebe. Vrlo plitko se promatra život jednog bića. Uz sve što se događa oko nas, uz sav ranjeni i manjkavi duhovni svijet, društvo se uhvatilo mesa, kože, celulita, bora, guzica, sisa (upotrebljavam upravo riječi društva).
Primjećujete i vi sve to, zar ne? Možda čak i sami tako znamo pomisliti, jer nije lako pobjeći od svih tih pojava kojima smo intenzivno izloženi. Kada samo pročitam komentare koje internet ratnici ostavljaju na društvenim mrežama. Tako hrabro natipkaju riječi koje nekog vrlo krhkog mogu samo još više odvesti u ponor emocionalnog prejedanja ili situacije u kojoj neće ništa pojesti. Koliko puta bih čula da netko opisuje nekoga riječima – ma znaš, to ti je ona visoka i debela ili to ti je ona s grbavim nosom i malim sisama ili znam tu osobu, ona je ISTO debela…(slobodno nastavite niz onoga što i sami primjećujete ili možda i sami izgovarate). Ovdje ne želim sebe prikazati kao biće koje nikada nije nekoga povrijedilo ili opisalo nekoga na temelju izgleda. Ne. Lagala bih kada bih rekla drukčije. Nego, ono što mene posebno iznenađuje, a i boli, je da ljudi mojih godina to još uvijek čine. Imam 37 godina i još uvijek susrećem takve ljude koji prvo odmjeravaju čovjeka od glave do pete, komentiraju njegov ili njezin izgled pogrdnim riječima. Susrećem ljude svojih godina koji barataju vrlo siromašnim rječnikom, i onda iz te svoje siromašne riznice izvlače iste one rečenice koje su upotrebljavali dok su još bili djeca. Još uvijek osjetim one poglede koji nisu usmjereni prema drugom paru očiju, već prema trbuhu, nogama, dojkama koje ne zadovoljavaju njihove iskrivljene kriterije. I odakle nam pravo da uopće postavljamo kriterije. Najbitniji kriterij je zdravlje sviju nas, a kako ćemo izgledati i koji stil njegovati, ostaje isključivo na nama.
Još uvijek se susrećem s ljudima koje će kada vide osobu jače građe reći da je takva jer stalno ždere, a ako vitka osoba pojede istu količinu, za nju će reći da je samo proždrljiva. Još uvijek se susrećem s ljudima koji će komentirati trudnu ženu da je ogromna, debela, a njezini nalazi pokazuju da je savršenog zdravlja. Još uvijek se susrećem s ljudima koji traže partnera prvenstveno na temelju izgleda i oko cijelog tog imidža grade svoju vezu, pa čak i zajedno komentiraju izgled drugih osoba koje su možda jedva skupile hrabrost da tog dana prošetaju kroz svu tu silnu gomilu. Još uvijek se susrećem s ljudima koji ne znaju da sve te osobe koje sude po onome što prvo vide, po njihovim tijelima, su osobe koje tog dana možda jedva da su nešto pojele. Ne znaju da te osobe možda prolaze kroz vrlo težak život kojeg vješto skrivaju iza zatvorenih vrata. Ne znaju da te osobe čine mnogo toga kako bi svoja tijela dovela u stanje društvene prihvatljivosti. Ne znaju da svakodnevno vježbaju, a pri tome liječe i svoju ranjenu psihu koja se također osjeća debelo i ružno i glupo.
Nisu svjesni da sutra njihova lijepa tijela, lijepa lica mogu doživjeti susret s uništavajućom silom i izmijeniti ih u potpunosti. Nisu svjesni da njihovi udovi mogu doživjeti nepokretnost, a lica unakaženost. I što onda? Kako nastaviti živjeti, ako se doživljavamo samo kroz ono što je opipljivo, ako se doživljavamo samo kroz tijelo? Što ostaje?
Odgovorit ću na ova pitanja. Ostaje i dalje tijelo. Ali, tada, osobe koje dožive takvu iznenadnu transformaciju, trebali bi doživjeti i transformaciju svijesti. Početi upoznavati onaj dio sebe i odgovoriti si na pitanja zašto je izabrao/la svoj glas tijekom života koristiti za vrijeđanje onih koje tek sada počinje shvaćati. No, moja želja je da to svi počnemo shvaćati i bez nedaća koje nas mogu zadesiti. Voljela bih da počnemo prihvaćati sami sebe, da ne tražimo odobravanje u očima drugih, već da sami uvidimo koliko smo lijepi. Voljela bih kada bih se i sama prihvatila i zavoljela. Ali, evo, priznajem, još uvijek sam u tom procesu. Borim se, činim, djelujem, ali stvari se ne odvijaju onom brzinom kojom bih željela. No, kako radim u školi, trudim se da tim bićima koji su izgradnji prenesem poruku da naša tijela su lijepa i da naši različiti izgledi čine ovaj svijet još ljepšim. Ne želim da se itko stidi instrumenta kojim možemo činiti čuda. Ali, voljela bih da shvatimo da nismo samo tijela, da smo puno više od toga. Naravno, potrebno je brinuti se za zdravlje tijela i očuvati ga. No, ako već hodimo prema zrelosti, pobogu počnimo se onda tako i ponašati.
Počnimo pitati ljude kako su, a ne govoriti im da su se udebljali, jer vjerujem da oni već to znaju i bez toga da im netko još dodatno obznani. Pitajmo ljude jesu li sretni, što ih čini sretnim. Razmjenjujmo s ljudima misli o životu, radosti, ljubavi. Poslušajmo njihove boli, tugu. Nasmijmo ih. Veselimo se susretu s njima, s njihovim osobnostima, a ne samo s njihovim tijelima. Nema ružnih ljudi. Ružna su djela koja vrijeđaju, ponižavaju, udaraju i oduzimaju tijelima živost.
Znajte da na kraju dana, kada skinemo odjeću koja nas je tobože krasila i s kojom smo pokušali dati svijetu izjavu o sebi, ostajemo mi koji smo više od propadljivog tijela. Ostaju i naše emocije, naši strahovi, naša nada, ljubav. Ostaje onaj bestjelesni dio nas. Ostaje i naš duh.



„Postati čovjek
ljepše je nego postati kralj.“

A. G. Matoš

Oznake: tijelo, duh, transformacija

09.04.2017. u 21:38 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.04.2017.

Budi iskrena...



Budi iskrena prema sebi, ako već drugi nemaju te hrabrosti. Budi iskrena prema sebi i dozvoli si biti slaba, tužna i usamljena. Osluškuj što tvoja nutrina tebi poručuje. Budi iskrena prema sebi i svidi se samoj sebi, pa čak ako drugima nije draga tvoja preobrazba ili tvoje stanje duha.
Dođu dani kada nemamo što za iznijeti. Nemamo što za dati, ni sebi, ni drugima. Radimo na rezervi, i na rezervi održavamo se na životu. Često ljudi, u takvim situacijama, posežu za kreditom, za dodatnom snagom, koja ih samo dovodi u još veće dugove. Dugove u kojima tijelo i um još više pate, gore u ogromnom plamenu koji svojom snagom uništi i ono malo što smo mogli imati za sebe.
Budi iskrena prema sebi i nemoj dizati takav kredit koji nikome ne donosi dobro. Budi iskrena prema sebi i nemoj misliti da se moraš servirati na pladnju onima koji emocionalno te žele iscijediti i govoriti ti kako su njihove patnje najbolnije od svih patnji ljudi koje oni znaju. Budi iskrena prema sebi i reci da danas nemaš snage ni slušati, ni čuti, ni biti tu za druge, jer i tebi treba nježnost i pažnja, koju dugo ni sama nisi osjetila. Budi iskrena prema sebi i ne održavaj prividna prijateljstva, jer vidjela si puno puta da se izuzetno dobro snalaziš bez onih koji kao da žele uzeti i posljednji dah na koji samo ti imaš legitimitet. Budi iskrena prema sebi i ne stavljaj na sebe teret da moraš biti savršena. Nekada je dobro pokazati i teži dio sebe. No, treba pokazati i snagu, te ostaviti jasnu poruku kako se s tobom ne mogu poigravati i vrijeđati ono u što tako snažno vjeruješ. Budi iskrena i priznaj da ti ljudi ponekad idu i na živce. Budi iskrena i živi autentično, prateći svoje emocionalno stanje. Budi iskrena i ne skrivaj ono što voliš činiti. Čini, živi svoju kreativnost, slušaj glazbu koja tebe veseli, čitaj knjige koje tako lijepo sjedaju mentalnom sklopu koji se kao priroda zna intenzivno mijenjati. Budi iskrena prema sebi i hrani se s onim duhovnim stvarima koja liječe tvoju dušu, samo se pazi opasnosti koje neke kvazi duhovne stvari nažalost mogu donijeti i prouzrokovati. Budi iskrena prema sebi i shvati da s nekim ljudima nema smisla održavati kontakt, jer je vaš odnos slijepa ulica, u kojoj se ti ni na bilo koji način ne obogaćuješ. Često se podsjećaj da si prvenstveno čovjek i da tvoji čini neće uvijek biti dobro odigrani. Ali, da svaki odigrani čin je tu da te nečemu nauči. Budi iskrena prema sebi i uzmi si vrijeme da zaliječiš svoje rane. Legni u krevet, pokrij se svojom omiljenom dekicom i uzmi vrijeme za sebe, vrijeme da odboluješ, preboliš, povratiš snagu i budeš ponovno snažna i dobra za sebe i za druge.
Želiš li nešto, nešto što te već godinama zove, učini to. Želiš li putovati, kreirati, pisati, pjevati, baviti se adrenalinskim sportovima, ići iznad ljudskih snaga, osvojiti planinske vrhove, istražiti dubine, popeti se u visine, suočiti se s najvećim strahovima, liječiti svoju dušu, otkrivati i upoznavati svoj um, moliti se, meditirati, razgovarati s Bogom, naći novi vid religioznosti, postati majka, voljeti, konačno živjeti svoju seksualnost, bez sputavanja društva, i još mnogo toga što želiš, budi iskrena i čini. Budi iskrena i čini sebi dobro. Samo, molim te, nemoj zaboraviti jedno. Što god da budeš činila, čini tako da ne povrijediš sebe, da se ni u jednoj od navedenih situacija ne dovedeš da moraš „prodati“ dio sebe. Sve što činiš, čini čista srca, iskreno, bez pretvaranja. Zovne li te sebičnost, zovne li te oportunizam, zovne li te ikakvo bahaćanje, budi iskrena prema sebi i pitaj se, je li vrijedno platiti takvu cijenu da bi se kao postigla sreća.
Budi iskrena prema sebi i uvijek kreni od ljubavi, jer to je ona točka polazišta, koja i u najvećoj unutarnjoj tišini i u najglasnijim unutarnjim prostorima, jedina vjerno i strpljivo čeka da se pokrenemo i učinimo svoj život vrijednim svakog dana.
Samo budi iskrena, sve ostalo će doći!

Oznake: iskrenost, istraživanje sebe, voljeti

03.04.2017. u 23:04 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 30.03.2017.

Tišina



Dan je na izmaku. Svi oni zvukovi koji su ispunjavali dan, polako se gase, udaljavaju, smanjuju. Ulice postaju puste. Ljudi u svojim domovima, na razne načine, pozdravljaju proživljeni dan. Uskoro, jedino što će se moći čuti, bit će tišina. Tišina koja prirodno dolazi u smiraj dana i daje čovjeku toliko potreban mir kako bi se sabrao, rezonirao situacije, pokupio dijelove sebe, dijelove onih odnosa koji se odvijaju ispod krova gdje obitava. Naša osobna rutina je poprilično dosljedna i koliko uočavam, teško ljudi odustaju od takve dosljednosti.
Naše osobne rutine gase i našu individualnost, našu potrebu da se odvojimo od svih onih za koje mi mislimo da nas tako silno trebaju. Iznenadit ćete se, ali snaći će se nekoliko sati i bez nas. Naime, svakome od nas povremeno se događa osobna tišina. Ovdje govorim o onoj unutarnjoj tišini koja se, ne znam ni kako, samo ušulja u čovjeka, nastani, i ostane tako jedno vrijeme. Moja se nedavno nastanila u meni i sada me poprilično drma. Iako je tišina, ima svoj zvuk. Zvuk koji se probija kroz moje stanice, kroz moj um. Zvuk muka. Zvuk koji od silne tišine zna i šumjeti. Nevjerojatan zvuk. I došla je kao godišnje doba, nakon određenog razdoblja zvukova, kreativnosti, volje za novim i nepoznatim. Došla je nakon prvih plodova. Došla kako bi me podsjetila da je potrebno i vrijeme da se sve u meni odmori. No, što s tom tišinom? U početku, kada mi se ušulja i kada me tako iznenadi svojom pojavom, nisam joj baš sklona. Nisam njezin obožavatelj. Više priželjkujem da samu sebe utiša i ostavi prostora svim onim kreacijama u mom umu koje su taman započele plesati svoj ples. Ali, tišina, sama po sebi, vrlo je uporna. I tišina želi zaštiti nutrinu svakog koga posjećuje. Podsjeća nas da je vrijeme da odvojimo vrijeme. Za sebe. Da sjednemo, legnemo ili hodamo i poslušamo što nam naš unutarnji muk želi poručiti. Svjesna sam svoje tišine. Svjesna da uporaba „sile“ u bilo kojim situacijama sada nije poželjna i da moja tišina želi da se udaljim kako bi od drveća vidjela prekrasna stabla koja me okružuju. Moja tišina želi da progledam, da mi srce zatitra nad novim spoznajama koje bi trebale obogatiti moj odnos sa samom sobom i s ljudima s kojima sam bliska. Tišina me potiče da komuniciram sa sobom, s Bogom. Želi da moje uši i moje srce bude prohodno, toplo i spremno za nova primanja. Želi da se smirim ondje gdje još uvijek nemiri vladaju. Želi da budem nježna prema sebi. Želi mi pokazati da riječi ne treba suludo trošiti i bacati biserje pred svinje. Želi da više duboko dišem. Ako nedostajem sama sebi, da shvatim da je u redu staviti se na prvo mjesto. Jedino tako bit ću produktivna i iskreno prisutna u svim svojim odnosima. Ako se nanijelo ikakvog otpada, da ga se konačno riješim i pustim da ono ode, što dalje, daleko, i od očiju i od srca. Tišina želi proljetno pospremiti moju nutrinu i okititi ju veselim bojama, kako bih radosno primila sve ono dobro što je na putu, ono što tek dolazi. A nakon tišine, uvijek nešto dolazi. Pitanje je samo što smo odlučili pustiti u naše unutarnje odaje.
Iako će mnogi reći kako nemaju vremena i kako obveze, stil života i stres obuzimaju njihovu svakodnevicu, to nije istina. Vjerujem da to obuzima svakodnevicu, jer mi to dozvoljavamo. Mi smo ti koji mislimo da moramo imati sposobnost bilokacije i biti na nekoliko mjesta u isto vrijeme, mi smo ti koji smo preuzeli većinu kućanskih obveza na sebe (većinom su to žene). Mi smo ti koji sami sebe uvjeravamo kako uzeti vrijeme za sebe je ekvivalent sebičnosti, egocentrizmu… Ponavljam, to nije istina. Svaki supružnik ipak voli vidjeti sretnog supružnika, svako dijete želi i voli vidjeti sretne roditelje, svaki prijatelj želi i voli vidjeti sretnog prijatelja, a kolege će rado provesti svoju stanku s kolegama koji nisu zajedljivi i frustrirani. Na žalost, u našoj je kulturi prisutan osjećaj krivnje ako činimo nešto za sebe. To je tako krivo. Ne osluhnuti vlastitu tišinu, ne zagrliti ranjenog sebe, dovodimo se do izgubljenosti u buci u kojoj smo odlučili ostati i time pokazati kako smo požrtvovni kolege, roditelji, supružnici, prijatelji. Tišina će se uvijek pokušavati probijati kroz zvukove, pokušavati utišati zvukove tako nepotrebno izgovorenih riječi, utišavati neugodne zvukove koji tako zabole i ostave unutarnje ožiljke. Sve će to tišina pokušavati, bit će uporna. Njezina moć je velika, iako mislimo da ju ne čujemo. Tišina se još i najviše čuje. Odluka je na nama, želimo li ju čuti ili pustiti da prođe kroz još jedan ciklus, dok ponovno ne dođe.
Moja tišina, koliko god zna biti bolna, toliko me i sve to raduje, jer znam da nakon nje dolazi melodija kojoj se veselim. Barem ja tako odlučih. Stoga, puštam svojoj tišini da mi govori u kojem smjeru da upravim svoj pogled, jer tamo trebam hoditi. Bez obzira na unutarnje oscilacije tijekom tihog razdoblja, pokušavam uživati i spremno usvojiti nova znanja, nove spoznaje. Njegovati one odnose koji me obogaćuju. Poći na duge šetnje pored Save sa svojom prijateljicom. Uživati u čitanju knjiga, glazbi. Učiti od učenika kojima sam učitelj. Produbiti odnos s majkom. Pisati. Pjevati. Ići na dvorišne partije (ovo se odnosi na druženje s curkama i značajnim ispijanjem kava). Uživati sa svojom Amelie. Biti osamljena, jer tako ja želim. Prijateljevati s tišinom kako bih uživala u novim plodovima koji tek trebaju uroditi.
Reci, tišino. Slušam te!


„Tko uspije da pronikne tišinu i dozove je njenim pravim imenom, taj je postigao najviše što smrtan čovjek može postići.
Ona nije više za njega ni hladna ni nijema, ni pusta ni strašna, nego mu služi i nalazi mu se u svakoj nevolji, kao onom junaku iz narodne pjesme vila, koju on uhvati za kose i posestrimi i obveže zauvijek. Tko uspije da zagrije i oživi samoću, taj je osvojio svijet“.

Ivo Andrić

Oznake: tišina, žbuka, šuti, spoznaja, promjene

30.03.2017. u 00:36 • 5 KomentaraPrint#

subota, 25.03.2017.

Naučila je reći NE!

photo by Daniel Živatović

Govore nam da smo slobodna bića. Bića koja imaju slobodu misliti, govoriti, osjećati, živjeti. Uče nas kako konačno živimo u demokraciji i da svaka naša izgovorena riječ ima svoju važnost, svoju bitnost. Govore nam o slobodi govora, slobodi izbora, govore nam o pravima, pravdi, zakonima. Razbacuju se elokvencijom kako bi priprosti ljudi i oni koji se tek izgrađuju mislili da pametno zbore. Hipnotiziraju mnoge svojom slatkorječivošću. Djeluju tako da sami sebe uvjeriše da su mudri. I opet, mnogi povjerovaše da jesu mudri. Da tzv. pronicljivošću mogu doprijeti do istine. One istine za koju mnogi misle da nemaju sposobnosti do nje doprijeti. Svoju moć, moć koju posjeduju od svog samog početka, dadoše tim nekima, koji se nahraniše tom moći, proždirući ju, neumjereno i hlapljivo, upotrijebivši ju ne mudro, nego lukavo, u svoje svrhe. Pri tome skrivajući svoje slabosti i nesposobnost korištenja svoje osobne moći. Pripojiše se na sve one koji su se tako lako odrekli sebe, svog unutarnjeg svijeta, onog glasa koji im cijelo vrijeme govori da je vrijeme za promjene, osobne promjene.
Kao da se ne možemo riješiti duhova prošlosti. Kao da još uvijek stoje nad nama, uzdignutih ruku, ispruženih kažiprsta, uprtih u nas, govoreći da i dalje trebamo biti vrlo oprezni. Neka davna vremena, tako davna, a još uvijek se provlače, iz generacije u generaciju i kao paraziti održavaju svoje nametništvo na životu. Pa do kada više tako? Do kada ćemo davati moć onima koji jedno obećavaju, a drugo stave na trpezu? Jedemo njihov izmet. Takva uprljanost i smrdljivost ispunjava sve pore društva. I što? Dozvolit ćemo da naši jedinstveni i neponovljivi životi budu nesnosni, teški, nasilni, animalni? Nastavljamo šutjeti, a slobodu govora nažalost koriste budale, koje samo krivo prezentiraju što sloboda govora uistinu jest. A kada i progovorimo, kada želimo zaista učiniti promjenu, kako u osobnom životu, tako i društvu, onda nam te budale oduzimaju pravo o kojem nam cijelo vrijeme govore kako ga imamo. Da, imamo kada idemo ruku pod ruku s njihovim budalaštinama, kada smo njihovi istomišljenici, kada smo beskičmenjaci. Opet ću ovdje spomenuti naučenu bespomoćnost, koja mi se često vrti po mislima. I želja mi je da shvatim da mogu drukčije, i želja mi je da shvatimo da možemo drukčije. I onda kada to shvatimo, krenimo u osobne i društvene „ratove“. S entuzijazmom i bez agresivnosti. S dijalogom, bez diskriminacije. S empatijom, a ne s bešćutnošću. Mudro definirajući što je sloboda, što je slobodni izbor, a što je sloboda govora. Definirati prava, ali i naše dužnosti. Sloboda govora i izbora ne smije ići na štetu pojedinca, ni na štetu društva. Ne možemo se skrivati iza riječi - to je moje pravo, a da uopće ne znamo koje je to naše pravo i koju težinu ono ima. Uzroci imaju i posljedice, a krivim korištenjem slobode nismo ni svjesni koje posljedice se mogu strovaliti na ionako zbunjenog pojedinca. Zbunjenost, a k tome i velika ignorancija dovode do subverzivnog društva. Time se razaraju obitelji, odgajaju roboti, a ne djeca. Ismijava se zdrava čovjekova religioznost. Drugi odlučuju o našoj seksualnosti, onom intimnom svijetu koju i mi sami svakodnevno upoznajemo.
Očuvajmo svoje živote. Zaštitimo se od svih onih koji žele biti bogovi, kako našeg uma, tako i našeg tijela. Svaki dan je dar, prilika kada možemo reći da je car gol. Pa što ako nas i ne podrže, ako nas ismiju. Neka. To čine iz vlastitog straha, iz vlastitog neznanja ili zato što njihovu moć posjeduje netko drugi. To čine jer su vojnici i kreću se prema zapovijedi. Ja pak velim, pratite zapovijed svojeg srca, svoje nutrine, onog istinskog i božanskog u vama. Može li se? Naravno. Uvijek se može. Nedavno, jedno biće, jedno mlado biće, odlučilo je reći NE boli i zaštiti sebe, hrabro se boriti kao vučica. Taj život koji je tek na početku meni je pokazao koliko hrabri možemo biti i da snagu možemo upotrijebiti i u najbolnijim trenutcima, u trenutcima kada nas mnogi ušutkuju kako bi zaštitili svoje ionako ušutkane živote. Ona je naučila reći NE.
A što je s nama? Hoćemo to ostaviti za neka buduća vremena koja nam nitko ne potvrđuje da nas čekaju ili ćemo krenuti ovdje i sada?

„To je sloboda: osjećati što srce želi, bez obzira na mišljenja drugih“.
Paulo Coelho


Oznake: društvo, pojedinac, Dijalog, empatija, hrabrost, očuvanje života

25.03.2017. u 21:31 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.03.2017.

Grijesi očeva

photo by Daniel Živatović

Prošlo je već nekoliko godina otkako ga nema. Otkako je nestao, otkako se ugasio. Ni posljednji dah mu nije bio smislen. Toliko prilika da učini drukčije, a on je uvijek birao onaj način koji je njemu bio lakši. Tako je barem on mislio. No, svi njegovi izbori dočekali su ga i naplatili mu sve njegove potraćene godine. Naplatili mu njegov potraćeni život, život pun laži i nevjerojatne sebičnosti. Život koji je prošao u velikom nedostatku ljubavi.
On je bio čovjek koji nije volio sebe, već je grabio, uzimao od drugih i time se održavao na životu. Ne poznajući ljubav, nije ju mogao ni dati. Nije ju mogao dati ni u jednoj svojoj ulozi. Imao ih je mnogo. Imao je ulogu sina, brata, supruga, oca, prijatelja. Sve ih je krivo odigrao. U nekima je bio marioneta, a u drugima je on držao konce života onih drugih. Upravljao njima. Laži bi zamatao u celofan, stavio najfiniju mašnicu i poklonio ju sa smiješkom. Mnogi bijahu očarani njegovom finoćom, ali ne zadugo. Barem što se supruge tiče. Kako nije ljubav ta koja ih je spajala, nije joj bio problem otići. U svom kratkom braku, dobili su kći. Iako brak im nije uspio, nitko ga nije priječio da se iskaže u ulozi oca. No, u toj ulozi se spriječio sam. A kako bi ju i ispunio, kako bi ju i izvršio, kad sam bijaše tako neostvaren, nedovršen. Vukao se u svom životu, ponovno grabio, ostajao neodvojen od svoje majke, pristajući na ulogu sina koji nema hrabrosti prirodno se odvojiti od one koja ga je rodila. I kako sada da „poslušni i odani sin“, bude dobar otac djevojčici koja je žarko trebala očinsku figuru? Što joj ima ponuditi? Ništa. A u ono malo situacija kada bi i došao kako bi dokazao da valjda postoji, došao bi polovičan. Donio bi polovičnog sebe, polovične riječi i polovične stvari. Kći nikada nije imala priliku vidjeti njegovu nutrinu, ijednu njegovu toplu i pozitivnu emociju. Njezina majka nije priječila njegove dolaske, mogućnost da bude uključen u život malog djeteta. On je taj koji je to spriječio. Izgovori su bili ti koji bi popratili njegovu odsutnost u životu njegovog djeteta. Ne znam, možda bi bilo drukčije da je kći bila sin, pa bi kao u stara vremena takvo dijete imalo prednost nad očevom naklonošću. No, kći nije bila sin, bila je djevojčica koja je odrastala sa stigmom da nema kompletnu obitelj, bila je djevojčica kojoj je nedostajao čvrsti lik koji bi zaštitio ju od onih koji su je znali šikanirati. Nedostajao joj je netko tko bi na zdravi način naučio ju što je to i muški svijet. Netko tko bi joj pokazao kako se odvijaju muško-ženski odnosi. Netko tko bi joj pokazao kako voli muškarac. Danas, nakon mnogo godina, ona vidi da on nije imao toga znanja, i da joj nikako ne bi prenio čistu i iskrenu sliku onoga što ljubav jest. Stoga, na taj put krenula je sama. Otvorila je vrata i zakoračila u svijet u kojem žive mnogi koji su ranjeni svojim životima, svojim početcima, grijesima svojih roditelja. I ranjeni ranjenog prepoznaje, a da toga u početku nije ni svjestan. Ranjeni ranjenog ne zaliječi, barem ne u njezinom slučaju. Ostaviše ju ranjeniju nego su je zatekli. Tijekom prijateljevanja s ranjenim muškim svijetom, otac odluči da joj nekako ponovno ušeta u život. Ne znam, možda je mislio da oblikovanoj osobi ne mora puno pojašnjavati zašto ga nije bilo, zašto je iza sebe ostavio tužna lica. Naime, ponovno se oženio. Ali, ovoga puta, odvojio se od majke i izabrao onu koja mu može ponuditi sigurnost, kako financijsku, tako i emotivnu. Način na koji je to odigrano bilo je poprilično jadno. No, bio je takav, čovjek bez hrabrosti učiniti drukčije. I tako, javivši se svojoj kćeri, ona, ranjena, u to vrijeme poprilično emotivno izgubljena, odluči mi dati priliku. I nakon dugih osamnaest godina stane pred njega, pred čovjeka koji je ostario, koji ima dugu priču za ispričati. Ali, ju nije ispričao. Pribjegao je ponovno lažima, jer kukavičluk je bio jači od hrabrosti. Kći ga je saslušala, održavala odnos jedno vrijeme, dok njezin osobni vulkan nije eruptirao, a lava svih onih nakupljenih emocija spalila joj je kožu. Vrištala je, ispljunila sve riječi, sve ono što joj je dugo sjedilo na prsima, pritiskalo ju velikom težinom. Nakon svega što je konačno izrekla, što je mogao drugo, nego pribjeći svom starom obrascu ponašanja. Povukao se.
Tako povučen, živio je dvije godine, kada je ponovno odlučio javiti joj se. Sastali su se. On u društvu svoje supruge, a kći je došla sama. Ni na taj razgovor nije mogao sam. Vječito je bio u nečijoj pratnji. Ili pratnji laži ili u pratnji onih koje su nad njim dominirale. Ono što kći nije znala je da se on također vratio jednom starom poroku. Poroku koji ga je prije mnogo godina skoro koštao života. Vratio se alkoholu. Tekućini za koju mnogi misle da može otupiti emocije, ali bol postaje samo još više nepodnošljiva. Tog dana, kći, nakon što je ponovno spoznala kako ona tom muškarcu uvijek biva stavljana na zadnje mjesto, odluči otići i zatvoriti vrata cijeloj toj priči. Ne davati priliku izgovorima, ostatcima, prividu, nekome tko je u cijelom njezinom životu bio samo čista biologija. Mjesec dana poslije, on je umro. Toliko ponuđenih prilika, toliko situacija u kojima je samo trebao reći nekoliko toplih riječi i time započeti kakav-takav odnos koji bi možda obećavao. No, on to nije mogao. Bio je slab, nemoćan, ranjen, u patnji, velikoj agoniji koja ga je pred kraj odvela u još mračniji svijet zaliven alkoholom.
Kći…, odradila je svoj dio. Otišla na pogreb, bila uz njegovu suprugu, bacila ružu na lijes kojeg su netom položili u zemlju i zamolila ga da barem sada pazi na nju, na svoju kći. Bila je mišljenja da mu je čak i oprostila za sve, jer lakše je oprostiti mrtvom čovjeku. Sa živim uvijek mislimo da imamo vremena. Međutim, oprost nije bio potpun. Njezina druga emotivna erupcija se dogodila i na površinu su počele izlaziti mnoge druge boli. Boli koje si pokušava priznati i koje pokušava ili prihvatiti ili otpustiti. Još uvijek želi ljubav, traži iskrenu pažnju, ali i uči kako voljeti sebe.
Ono što njemu nikako nije uspjelo.

Oznake: otac, kći, sebičnost, smrt

20.03.2017. u 20:37 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 14.03.2017.

U početku bijaše...


Prošli tjedan bila sam okupirana temom o primjećivanju, osluškivanju i razvoju učenika tijekom odgojno-obrazovnog razdoblja. Temom sam se intenzivno bavila, jer imala sam zadatak predstaviti ju pred određenom grupom profesora. Unutar te teme, našao se pojam naučena bespomoćnost. I dok sam prikupljala potrebne informacije o naučenoj bespomoćnosti učenika i uviđati u kojim sve situacijama ju učenik, nažalost upotrebljava, shvatila sam da ta bespomoćnost leži u mnogima. U onima koji su vrijeme školovanja ostavili daleko iza sebe i koji su debelo zagazili u život.
Naučena bespomoćnost je pomanjkanje motivacije, bespomoćnost u susretu s normalnim i svakodnevnim problemima i izazovima. To je onaj osjećaj kada mislimo da štogod činili i koliko god se trudili, uspjeh će izostati. Taj osjećaj postaje vrlo snažan i zna u potpunosti obuzeti čovjeka. Čovjek u teškoj obuzetosti bespomoćnošću, postaje izrazito pasivan i povlači se u sebe. Takvo stanje se počinje protezati skoro kroz sve slojeve njegove svakodnevice i njegovog života. Nekoć se za ovakve učenike govorilo da su lijeni, jer se ne miču s mrtve točke u kojoj ukopani stoje. No, što je s onim zrelim ljudima koji su se predali takvoj pasivnosti, koji su se povukli u svoje privatne umne špilje i koji nažalost žive s iskrivljenom slikom stvarnosti?
Takvo ponašanje ljudi vjerno vuku od samog početka. U početku bijaše maleno biće. Doneseno na svijet, poklonjeno svojim roditeljima. To dijete nije njihovo, oni nemaju pravo na njegove misli, na njegov unutarnji svijet, koji mu je isto tako darovan i koji je samo njegov. No, čovjek, iako vrhunac svega stvorenoga, nije savršen. Došavši na ovaj svijet, odmah upoznaje da živjeti znači boriti se. U početku se „bori“ da dohvati majčinu dojku i nahrani se, uči kako osjetiti prisutnost svojih roditelja, njuhom dobiti potvrdu da su oni ti koji su kraj njega. Ono raste, bori se kako usvojiti obavljanje fizioloških potreba, kako prohodati, kako ustati kada padne, kako izgovoriti riječi, kako dohvatiti predmete koje se nalaze oko njega, kako biti nježan prema svijetu koji ga okružuje, nikoga ne ozlijediti. Uči istraživati, bori se sa zakonima prirode, jer još uvijek ne zna sve one silne znanstvene definicije koje će ga obrazovni sustav naučiti. Bori se kako biti dio grupe, član čopora, a opet biti svoj i njegovati svoju još uvijek infantilnu osobnost. Bori se kako bi stasao i zakoračio u veće društvo, u društvo u kojem će se još više morati nadmetati kako bi opstao.
Dakle, vrlo su poznati svi ti početci raznih životnih razdoblja. Poznate su te neminovne borbe, koje su jednostavno prirodni tijek svih naših odrastanja. No, nisu svi početci jednako obojani. Zajednička nam je „borba“ kojom smo se odmaknuli od prirodne bespomoćnosti, jer dok bijasmo maleni, ovisili smo o pomoći onih koji umiju. Pitanje je ipak, jesu li svi umjeli?
U početku bijaše naš život. Početak u obitelji, među ljudima koji su isto tako proživjeli prirodnu bespomoćnost. No, spomenuh kako postoji i začarani krug. U tom začaranom krugu, vrte se svi oni koji nikako nisu izašli iz bespomoćnog načina života. Mnogi brakovi nisu sastavljeni od osoba koje su u stanju poticati zdravi rast i razvoj onih čije živote namjeravaju donijeti na ovaj svijet. Bespomoćni su. I svojom, nažalost naučenom bespomoćnošću, koja se još vuče iz njihovih života prije stvaranja obitelji, bivaju preneseni i na one koji tek trebaju udahnuti zrak ovoga svijeta. Tako da njihova bespomoćnost i njihovi strahovi bivaju preneseni i na njihove potomke. Njihovi potomci, ako oko sebe ne naiđu na one koje znaju prepoznati takvo stanje bespomoćnosti, lako će prenijeti svoju bespomoćnost na svoje potomke.
Istražujući o bespomoćnosti učenika, naišla sam na neke od tipičnih rečenica koje učenici izgovaraju. Tijekom čitanja tih rečenica, zamijenila sam pojmove koje oni izgovaraju s pojmovima koje odrasli bespomoćni ljudi izgovaraju. Evo neke od tipičnih rečenica: „Ja jednostavno ne znam kuhati“., „Jednostavno nisam imao sreće“., „Ne slažem se sa šefom“., „Poslovi koje ja radim uvijek su preteški“., „Uvijek ima onih koji se uspiju snaći“., itd.
Jeste li se uspjeli pronaći u nekoj od rečenica? Ja jesam. E, to je naučena bespomoćnost. Kada mi već u početku imamo odgovor za situacije u kojima ćemo se tek naći. Na samom početku smo zaključili da ne možemo. Okarakterizirali smo sami sebe i stavili stigmu kako smo nesposobni, nekorisni, možda čak i glupi.
Ako roditelji dobro „odrade“ početak u kojem svoju djecu puštaju da se izraze, nježno ih usmjeravajući i upućujući što je dobro, a što nije dobro, ne škrtareći na riječima poput bravo, ponosan/ponosna sam na tebe, odlično, što ti misliš što bi trebao/la napraviti, i u konačnici riječi volim te, onda je to kvalitetni put kojeg su roditelji utabali i dijete ohrabrili da prirodno hodi tim putem. Naučili su dijete da može kontrolirati svoju malodušnost, poticali ga na aktivnost, domišljatost, kreativnost.
Naravno, nema savršenog odgoja i mnogo puta vidjeli smo da i oni roditelji (možda upravo i naši roditelji) koliko hrabri i snažni bili, slomili su se i prepustili bespomoćnosti. I hrabri nekada digoše ruke i izgovoriše one tipične rečenice koje ukazivaše na bespomoćnost. Ali, bit ovog govora o bespomoćnosti je naglasak na riječi naučena. Bespomoćnost je naučena, nije genetski uvjetovana i od nje se može odučiti. Kako? Kao i sve što zahtjeva trud, tako i ovo zahtjeva neizmjernu volju, brižnost i ljubav. Kako roditelja prema djeci, tako i nas samih prema nama samima. Dok smo još djeca, nismo krivi za bespomoćnost, no, kako vrijeme odmiče, moramo početi preuzimati odgovornost da je na nama kako ćemo posložiti vlastiti život i gdje ćemo ga usmjeriti. Život nam nije darovan kako bismo konstantno slagali izgovore kako pred sebe, tako i pred druge o tome zašto nam se događaju neuspjesi. Produbimo odnos sami sa sobom, produbimo odnos sa svojom djecom, učenicima, najbližima. Učimo se ljubiti, prvo sebe, da bi uopće mogli druge. Učimo se strpljenju, jer ono će nam dati snagu koja je prijeko potrebna kada nas obuzme već spomenuta malodušnost. Priznajmo kada pogriješimo, ne stavljajmo sebi teret da sve mora biti savršeno. S druge pak strane, prestanimo biti i razmaženi. Odrastimo i budimo primjer onima kojima je potrebna motivacija, riječ ohrabrenja, zagrljaj, utjeha, zaštita. Ne sijecimo im krila, već im dajmo vjetar u leđa da polete, te i sami postanu oni koji će druge odučiti od bespotrebne i nekorisne bespomoćnosti.






Oznake: naučena bespomoćnost, motivacija, ohrabrenje, volja

14.03.2017. u 21:34 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 07.03.2017.

Pismo ženama


Drage žene,
odlučih napisati ovaj blog u obliku pisma i prenijeti vam još neka svoja zapažanja koja se odnose na naš spol, na našu ulogu u društvu. Ovim pismom neću glorificirati žensku snagu. To sam učinila prošlim blogom i stojim iza svake riječi. No, prošlim blogom, nisam se dotaknula onoga što mene zna poprilično i mučiti, pa čak i razljutiti. Ljuti me, jer je žena prošla mukotrpnu i crnu povijest, a mi joj vraćamo na način da umanjujemo njezinu snagu i stišavamo njezin glas (nisu li to dovoljno drugi činili?). Umanjujemo vrijednost svih njezinih izgubljenih bitaka i dobivenih ratova, unazađujemo se i takvim ponašanjem se samo vraćamo pod onu već spomenutu, tešku i tamnu sjenu koja samo čeka da nas ponovno prekrije.
Prvenstveno govorim o Herinom kompleksu. Herin kompleks vuče svoje korijene iz grčke mitologije. Naime, Hera je bila Zeusova sestra i supruga, boginja braka. Kako Zeusu nije uspijevalo ostati vjeran samo Heri, Hera zbog toga bijaše vrlo ljubomorna. Saznavši za njegova ljubovanja s polubožanskim mladim djevojkama i božicama, Hera nije odlučila iskopati iz sebe žensku snagu i staviti sebe i svoje dostojanstvo na prvo mjesto. Ne. Ona se odlučila za osvetu svim Zeusovim ljubavnicama. Iako se ovdje radi o mitologiji, Hera je itekako danas vrlo živuća. I to u mnogim ženama, djevojkama, suprugama. Here su sve one žene koje u drugim ženama vide konstantnu prijetnju za njihove odnose, koje su one ionako izgradile dugogodišnjim odricanjem, submisivnošću, zatvaranjem očiju pred evidentnim preljubima svojih partnera, supruga. Uloživši sve svoje vrijeme, ostavljajući sebe po strani, ne pitajući se što njihova duša žarko želi, usmjerile su se na njega, na onoga koji, vjerojatno iz neke svoje patnje (jer ne zna drukčije), svoju potvrdu muškosti traži u nebrojenim ljubavnicama. Ili pak u toj, jednoj, neprežaljenoj ženi, koju je odlučio, uz njezin blagoslov, učiniti svojom ljubavnicom i time voditi dvostruki život. Današnje Here pristaju na živote tkane tom javnom tajnom, jer bi raspadanje njihovog brak-projekta značilo da nisu uspjele. Da se nisu ostvarile kao žene, majke, supruge. Je li vam itko rekao da ostajanje u takvom braku znači hranjenje privida, jačanje jadne uloge partnera, koji očito kukavički i egoistički želi sjediti na dvije, ako ne i na više stolica?
I onda, drage moje Here, vi njegove ljubavnice, nazivate pogrdnim imenima, ogovarajući ih svojim prijateljicama, kopneći u svom brak-projektu, te nastavljate lijegati u krevet, dajući svoje tijelo onome kojeg bi uistinu trebali nazivati pogrdnim imenom. Uz izgovor kako ostajete zbog djece (čime svoju djecu učite bespomoćnosti i nemogućnosti izlasku iz takvih situacija). Dogodi se da u tim svojim prividnim brakovima, odlučite na svijet donijeti još jedno dijete u nadi kako će ta nevina osoba spasiti vaš odnos. Krivog li razloga kojim odlučiste donijeti maleno biće u obitelj u kojoj se ne znate istinski susresti sa svojom drugom polovicom (tako ih barem zovete).
Nemojte si govoriti da je to ljubav, jer ljubav znači poštovanje prema samoj sebi i nedozvoljavanje da drugi prekine razvoj vas kao osoba. Ljubav prema sebi ne bi njegovu ljubavnicu nazivalo kurvom, a gledala u svome mužu nekakvog heroja.
S druge pak strane, Here nisu samo supruge, nečije djevojke, već i te ljubavnice koje u potrazi za komadićem ljubavi, „posuđuju“ njega od nje. Dobivajući mrvice, misleći kako su one te koje su voljene i kako su one te koje su stavljene na njegov pijedestal. On je sebi prvi, prvi i egoističan, u prijevodu, ni on ne zna voljeti. On zna potražiti, upotrijebiti i zadovoljiti se.
Znam, svi smo u potrazi za ljubavlju, želimo i voljeti i biti voljeni. Oblikovani vlastitim početcima, primjerima vlastitih obitelji, startali smo prema životu na različite načine. Otkrivši moć vlastite seksualnosti, znamo ju koristiti kao sredstvo kojim ćemo dobiti komadić ljubavi. Ljubavi koje smo očito toliko gladni, da pristajemo i dalje (kao i u onim vremenima za koje smo mi žene mislile da su nekako iza nas) biti udane za krive muškarce, pristajemo šutjeti za preveliku cijenu koja nikako ne donosi životnu radost, a razvoju da ni ne govorim.
Postajemo jedna drugoj neprijateljice. I to je nešto što me uz moju ljutnju, vrlo i rastužuje. Postajemo rivalke, ne samo u privatnim životima, već i u poslovnim. Grabimo, uzimamo, ne cijenimo, u konačnici, strašno patimo. Izgubljene u tihim brakovima, nezdravim partnerskim odnosima, udaljavamo se od naših bliskih žena uz još jedan izgovor kako one ne razumiju kroz što prolazimo. Zaboravljamo da smo kao nježniji spol, prošle svoju povijesnu kalvariju i da mnoge žene su podigle svoj glas, ugrozile vlastitu slobodu i slobodu svojih najbližih, kako bismo mi danas mogle uživati biti žena, biti prihvaćene kao osobe koja ravnopravno stoje uz muškarca. Imamo priliku ne navezivati se na stare obrasce i ne stvarati bolesnu ovisnost, misleći da je to jedino čime ćemo opstati. Za sve one žene i mene, koje konačno imaju priliku iskusiti pravu slobodu za koju su se mnoge prije nas borile, pitam nas, čemu korak unatrag? Čemu pravljenje takvog lošeg poteza? Zato što mislimo da ne možemo same? Mislimo da nam je potreban netko kako bismo bili u statusu veze i time pokazali da vrijedimo, jer nas netko kao voli? Ajmeeeeeeeeeee, neeeeeeeee.
Imamo mogućnost odrastati u društvu koje se rješava mizoginije, imamo mogućnost obrazovanja, mogućnost biti i na vrhu poslovnog svijeta ili na vrhu svog kreativnog života. Imamo mogućnost progovoriti da nas ne ušutkavaju. Imamo mogućnost izaći i na ulice i reći svoje mišljenje ako osjetimo da ženomrsci ponovno kreću u svoje bolesne pohode. Imamo mogućnost biti i majke i uspješne žene. Imamo mogućnost biti i na čelu države. Možemo što god poželimo. Stoga, hajdemo se riješiti Here, vidjeti u drugim ženama bića koja isto tako pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem i iskoristiti ove lijepe mogućnosti koje mogu nam donijeti prosperitet.
Sjetimo se Florence Nightingale, Marie Curie, Majke Tereze, Rose Parks, Marije Jurić Zagorke, naših hrabrih majki, naše hrabre susjede, onih žena koje se bore s raznim bolestima i uspijevaju biti odličan primjer snage i izdržljivost… A za kraj ne zaboravimo ni sebe, te se stavimo na vrh ove liste, jer ispravnim odnosom i prihvaćanjem sebe, bit ćemo žene koje rado staju uz druge žene i na taj način hrabrimo jedna drugu, stvaramo sestrinski odnos, rušimo granice i osiguravamo slobodu svim onim ženama čije vrijeme tek počinje.
Mi to možemo!!!
Vaša T.

Oznake: Herin kompleks, žene, heroine

07.03.2017. u 21:36 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.03.2017.

Snaga žene


Povijest čovječanstva nije baš bila sklona ženama. Uglavnom je pisana muškom rukom. Iako je u starom vijeku žena smatrana božansko, a ne ljudsko biće, otkrilo se načelo razmnožavanja. Njezina uloga u društvu tada se gubi, osim one uloge u kojoj ona rađa djecu. Na samom početku može se vidjeti koliku snagu izdržljivosti žena posjeduje. Naime, nazivali su ju i doživljavali ropkinjom, prostitutkom, preljubnicom, vješticom… Upozoravali ju da bude tiha, jer jedina dobra žena je tiha žena. Bacili su na nju kamenje, stavili joj brnjicu, skrili joj lice ispod vela, uskratili joj obrazovanje, spalili ju na lomači, prodali ju u roblje, silovali ju, odnosili se prema njoj kao prema objektu, udali ju za nevoljenog čovjeka, gledali ju kao inferiornije biće. I koliko god ju pljuvali, mučili, nazivali pogrdnim imenima, ona je stoički podnijela sav teret tih povijesnih razdoblja i nekako uspjela dočekati trenutak kojim je istupila iz sjene koja je stoljećima stajala nadvijena nad njom.
Istupila jest, ali tamna sjena ju i dalje vjerno prati kako bi ju potsjetila na sve nedaće koje ju, nažalost, opet mogu zadesiti. No, ono što bih sada htjela napisati i poručiti svim osobama ženskog spola, bilo da se radi o djevojčicama, tinejdžericama, mladim ženama, majkama, zrelim ženama, obrazovanim, neobrazovanim, zaposlenim, uspješnim, tihim, glasnim… je da se može i protiv proklete statistike. Svjesna sam da se mnoge žene, upravo sada, koriste mnogim tehnikama kako bi preživjele, očuvale vlastite živote i živote svojih obitelji. Ne želim pisati ništa romantično i uvjeravati ni sebe ni druge da submisivnost žena više nije prisutna. Prisutna je, itekako, i takve statistike se ruše tek mukotrpnim zalaganjem onih koji ugrožavanjem vlastite slobode žele učiniti nevjerojatne stvari za opće dobro. Ili pak zalaganjem onih koji dolaze iz „slobodnog“ svijeta i pozivaju druge da tu slobodu osiguraju onima koji koncept slobode samo sanjaju. Svjesna sam da upravo sada, malenoj djevojčici netko krade djetinjstvo i silovito ju gura u ralje onih koji žele zadovoljiti svoju izvrnutu seksualnost. Svjesna sam da upravo sada, tinejdžerice, mlade djevojke, koriste onaj prekrasan dar ženske seksualnosti, kako bi „kupile“ još jedan dan u surovom, prljavom, diskriminatornom i siromašnom svijetu. Svjesna sam da je ovo nažalost svakodnevica onih žena koje kao napuštene životinje lutaju i pokušavaju naći skrovište, nanjušiti hranu koju je netko tako olako bacio iz svojih imućnih ruku. Bit će onih koji će ovakve žene osuditi, lako ju staviti u sve one kalupe u kojima se stoljećima nalazila. No, ove žene za mene su heroine, koje nisu životu rekle NE, već i dalje, raznim načinima, a i trpljenjem se bore za gole živote. I upravo za one koji će suditi ovakve žene i ponovno ih nazivati pogrdnim i degutantnim imenima, molim vas da obratite pozornost kako ovaj tekst čitate iz topline svoga doma, zaštićeni, nahranjeni, sigurni.
Ono što mene osobno zabrinjava je ovaj svijet, ovaj moj svijet, svijet u kojem smo konačno uspjeli barem deklarativno uvesti da su i žena i muškarac i dijete jednako vrijedni i imaju jednako dostojanstvo. Zabrinjava me taj svijet, jer bojim se da su te deklarativne rečenice nerijetko mrtvo slovo na papiru. I kada sam napisala da se može protiv proklete statistike, mislila sam upravo na tu našu statistiku. Imamo tolika sredstva kojima možemo zaštititi naše kćeri, naše učenice, studentice, žene, majke. Imamo sredstva, a podatci su poražavajući. Kao da smo mi zemlja trećeg svijeta, pa dozvoljavamo ovakvu patnju, jer ne znamo drukčije. Svakih dvadeset i osam dana u Republici Hrvatskoj jednu ženu ubije ili bivši ili sadašnji partner. Više od trideset žena svaki dan trpi fizičko nasilje od strane svojih partnera, a svakih jedanaest dana jedna žena prijavi silovanje koje je počinio njezin suprug ili partner. Kazne za počinitelje su vrlo male, a često se zna dogoditi da žene odustanu od sudskog procesa, jer ju njezino okruženje uvjeri kako je bolje odustati odmah na početku. Takve žene se bude i liježu sa strahom, ugašenih instinkata, zarobljene od strane nasilnika koji svoju neostvarenost i oštećenost manifestira snažnim udarcima po krhkim tijelima žena i djece. To je njihova svakodnevica, drukčija od one koju sam opisala na početku teksta, ali isto tako bolna i tužna.
Ono što me isto tako zabrinjava je naše pasivno promatranje nasilja, seksizma, mržnje i diskriminacije koja se događa nad ženama, našim prijateljicama, našim majkama, bakama, našim kolegicama, našim učenicama. Vječito praveći izgovore kako nije naše da se umiješamo i išta činimo. I ja sada ovdje vičem i govorim da je na nama da reagiramo, da je na nama da istupimo iz naše pasivnosti. Budemo primjer svim onim djevojčicama koje svojim očima promatraju što to velike žene čine. Ne-činjenje je to koje MORA prestati. Muškarac i žena, otac i majka MORAJU svoje sinove i kćeri doživljavati jednako, naučiti ih kako cijeniti ljudsko biće bez obzira na različitosti. Učiti ih kako zdravo shvaćati svoju seksualnost i ne poigravati se njome kako bi se nešto postiglo. Cijeniti svoja i tuđa tijela. Ne ranjavati ni svoja ni tuđa tijela. Naučiti svoju djecu važnosti i veličini majke, ljepoti njezinog tijela koje ih je čuvalo u svojoj utrobi i pripremalo ih za ovaj svijet u kojem itekako mogu izgraditi zdravo društvo.
Učitelji, nastavnici, profesori također su krucijalni dio u životima tih dječjih umova. Oni trebaju biti oni koji će svojim učenicima prvenstveno objasniti i pokazati kako je svatko jedinstven, neponovljiv i time vrlo dragocjen. I koliko god put bio dug, mukotrpan, odustati se ne smije. Najlakše je uvijek bilo zatvoriti oči, okrenuti pogled, fićukati dok netko plače i moli za pomoć. Najlakše je to učiniti, ali život s posljedicama takvih čina donosi nemirno, destruktivno i vrlo primitivno društvo.
Stoga, slaviti ekonomsko, političko i društveno dostignuće žena ne bi trebalo biti nešto čega ćemo se prisjetiti jednom u godini. Svaki dan bi trebao biti u službi čovjeka, kako djeteta, tako i odrasle osobe, kako djevojčice i dječaka, tako i žene i muškarca. Svjetovi će postati ljepši, društvo zdravije, odnosi kvalitetniji onog dana kada nam čovjek, u svim svojim oblicima, uistinu postane biće koje žarko želimo zaštiti, a ne ga koristiti u svrhu ostvarivanja svojih nezdravih ciljeva.

„Zdravi vukovi i zdrave žene dijele određene psihičke značajke: istančana osjetila, zaigran duh i pojačanu sposobnost za odanost. Vukovi i žene po prirodi su skloni povezivanju, ljubopitljivi i posjeduju veliku izdržljivost i snagu. Duboko su intuitivni, pokazuju iznimno zanimanje za svoje mlade, svojega druga i svoj čopor. Iskusni su u prilagođivanju stalno promjenjivim okolnostima; žestoko su nepokolebljivi i vrlo hrabri“.
Clarissa Pinkola Estes „Žene koje trče s vukovima“

Oznake: žena, borba, heroine, dostojanstvo svakog bića

05.03.2017. u 21:43 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2017  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pogled u...je blog kojim želim zabilježiti svoj doživljaj onoga što se oko mene odvija, događa, raste, pa i umire. Pogled u...moj svijet i šire...
Moje blogove i općenito ono što me inspirira, možete pročitati i na mojoj Facebook stranici - Pogled u-by Tajchee. Slobodno me možete i tamo pratiti. sretansretansretan

Linkovi

Tajana Tajchee

sretan

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se