petak, 19.09.2008.

It's hard to trust
when your hearts been broken times before
you pull the curtains and you lock the doors
swear you'll never go out anymore...


23:55 | Komentari (15) | Print | ^ |

subota, 06.09.2008.

Sve uvijek nekako završi zaboravom...

Da li me vidiš?
Očima u kojima se tope sve moje želje.
Gordim pogledom punim vatrenog žara dok pratiš karusel mojih pokreta.
Priđi bliže,izmjenjivat ćemo boje što padaju s neba,
Trčati u susret nadolazećim danima,
Hladnih ruku brati cvijeće koje nikada nije imalo korijen.
Nekada smo se igrali lovice,kralja i kraljice razapetih na sve četiri strane svijeta.
Tonuli smo,sinkroniziranim pokretima pokazujući da nikada nije bilo ono što smo htjeli.
Mutni tragovi poljubaca i uzdaha ostavljeni u zraku već su izbljedili.
Ponovno uzimam olovku,crtam ih,podebljavam izbljedjele obrise.
Želim nas umotati u sumračnu pašminu ispletenu od mojih suza,tvoga smijeha i zajedničke sreće.
Vrata koja sam odavno zaključala više ne stoje u svom okviru.
Zaborav nas je sustigao.
Više se ništa ne može učiniti.
Ti ne želiš ništa učiniti.



19:13 | Komentari (27) | Print | ^ |

ponedjeljak, 01.09.2008.

U mojoj glavi sve izgleda bolje,tamo je sve što poželim moje, u mojoj glavi sve pršti od želja, na putu do njih mi fali samo malo strpljenja...

Da li postoji smisao?
Naravno da ne...
Ni ovo nije ništa smisleno.

Stani.
Odmakni se od mene.
Pogledaj me.
Dobro me pogledaj.
Da li si stvarno siguran da to želiš?
Mene: pohabanog laka na noktima,blatnih starki,raščupane kose...
Vjeruj,ne želiš...
Samo se nadam da ti neće trebati puno vremena da to shvatiš...
Ne želim više voljeti jer samo iza sebe ostavljam povrijeđene osobe..tebe ili sebe,isto je...
Iz malene vrećice koja mi visi oko vrata vješto vadim šačicu soli,pravim zaštitnički krug oko sebe...
Nitko me neće više povrijediti.
Neće me ni voljeti,ali ni povrijediti...
Ti se trudiš prići i nije ti jasno što te toliko odbija.
Sol nagriza.
Bolje sol nego bol...
I bit ću još s tobom iako znam da to nije dobro za nas...
Ne želim misliti...
Bojim se da počinjem osjećati i da sam već zašla preduboko s tobom...
Crveno svjetlo alarma svjetli,napadno blica,ali ja ne čujem zvuk,ignoriram ga...
Svako crveno bi značilo da smo skupa dulje
Sad jurim kroz njih, što dalje, što dalje…

Kako da odem?
Zar nije lijepo ne osjećati?
Prvih par dana sam bila tako tupa,bilo mi je tako svejedno...
Ali nakon 4 noći zajedno (ne)prospavanih..neznam više...
Vratit ću staru masku...moram!

Zamisli se bez jednog osjetila...
Recimo bez njuha.
Pred tobom je slika mora našeg Jadranskog...čuješ kliktaje galebova,smiješiš se,osjetiš povjetarac i sunce na licu,pogled je divan...
U sekundi ti se vrati njuh i shvatiš da ta predivna slika zapravo toliko smrdi...zaudara na kanalizaciju i trulež..tjera na povraćanje...
Zar ne misliš da bi nam onda bilo bolje bez tog jednog osjetila?




Nije lako biti sam, neobičan
nije nije, lakše je kad se s drugim smiješ
Nije lako biti sam, ne prosječan
nije nije, u masi lakše se kriješ...


23:57 | Komentari (18) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se