nedjelja, 27.07.2008.

Buketić?...Ne,hvala...

Nepatvorena nevinost i dobrota izvire iz njenih očiju dok sjedi na krevetu i pilji u zamišljenu točku na zidu...
Baš poput djeteta...
Sjećanja joj se i dalje presijavaju u očima,samo ovoga puta ostaju u njima.
Želi te pustiti.
Nije zaljubljena u tebe,ali te voli...mada to ne zaslužuješ...
I uvijek joj postaviš krivo pitanje pa se smiješ na njeno nijekanje.
Možda jednom shvatiš...
Ovih dana ponovno je nekako uspjela osjetiti tvoj miris,miris od kojeg joj srce zatreperi...u prvom momentu od sreće,a zatim...hladna...tužna...
Najviše na svijetu želi zaboraviti taj miris.
Sve što je do sad jednako tako žarko željela izgubilo se se negdje između okolnosti i mogućnosti,između razuma i srca...pa će ovoga puta radije odustati...

Nedavno...dok je još sve trajalo...bojala se da će uspomene izblijediti.
Sada,kada te više nema i kada je prošla mjestima na kojima ste nekad bili ZAJEDNO,shvatila je da su intenzivnije nego ikad prije.
Ima sreće što su ta mjesta udaljena od nje točno 256 km.
Zadnji put kad je prevalila te kilometre (prije koja 3 tj.) provela je tamo 4 dana.
Prvi dan...
Pokušaj šetnje gradom...
Ruke su joj drhtale,želudac se grčio od bolova...
Znala je svaku klupu,svako mjesto na kojem su zastali,svaku riječ koju su izgovorili...
Slike su se same nizale...
-Tvoja glava položena u njezinoj ruci
-Poigravaš se s malom srebrnom narukvicom
-Ljubiš ju u zapešće
-Pratiš prstima crte mekih joj dlanova


...

Tada se smješila...
U očima joj se mogla iščitati sreća...njena najveća mana,uvijek tako presretna u tvojoj blizini...

...Trep,trep,trep...
...glava se razbistrila...
Prvi tramvaj za Dubravu!

Sljedeći dan,novi pokušaj...
Uspješan!
Bez bolova.
Ne zadugo...
ISTA prosjeda gospođa stajala je na vrhu ISTIH pokretnih stuba u ISTOM položaju sa buketićem ISTOG cvijeća u ruci.
Samo...ONA je ovaj puta bila sama...
...bez tebe...
Zašto dovraga nije rekla da želi da joj kupiš to prokleto cvijeće!
A lijepo si pitao...
Ali ONA to nije tako zamislila i rekla je : NE,NE ŽELIM...
Nadala se da ćeš ga jednostavno kupiti i uručiti ga sa svojim neodoljivim smješkom na licu...
Mala gesta koja bi ju oborila s nogu...

Na ljubazan upit prosjede gospođe: "Buketić?",samo je okrenula glavu suznih očiju i kroz zube jedva protisnula: "Ne,hvala."


Pustit će te...jednom hoće...onda će to biti zauvijek...


17:41 | Komentari (37) | Print | ^ |

četvrtak, 17.07.2008.

I'm looking at you through the glass,don't know how much time has passed..all I know is that it feels like forever...

Osjećam se kao zombi.
Živući mrtvac.
Kao slagalica.Pomno složena.
Najprije rub, jer njega je najlakše složiti..a zatim sredina..
ispunjena olovom misli i postupaka...
Jedan dio nedostaje, već jako dugo...
Stara bol u prsima se vratila...
Udah..jedan teži od drugog...

Trebao mi je netko večeras...

* Hvala njoj jer je u tom trenu bila ta koja je trpila svo moje besmišlje i tako predano tumarala odajama mojih misli...


23:13 | Komentari (8) | Print | ^ |

srijeda, 02.07.2008.

Jedva jedva čekammm... :)

Image and video hosting by TinyPic



Idemo bit nenormalni na par dana...hahaha


16:36 | Komentari (25) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se