nedjelja, 15.06.2008.

Savršeni akt...

Ženski akt koji si crta u glavi.
Guta ju pogledom.
Nešto jedinstveno.
Leži.
Okrenuta mu je leđima.
Ne želi ga pogledati.
Svileni pokrivači miluju se s njenom satenskom kožom.
Savršene obline i još savršenije male mane.
Kap znoja cijedi joj se niz leđa.
Kosa visoko podignuta.
Jedino što ima na sebi je mala srebrna narukvica koja se poslušno kotrlja po lijevoj ruci...
On jedva diše.
Toliko savršenstva u nesavršenom malom biću...
Izložena, krhka, slaba.
Ali iz druge perspektive...tako jaka!
Mogla bi ga uništiti jednim jedinim pogledom..samo kad bi to htjela...
Umjesto toga, ona spušta glavu,
krije oči od njega...
Nada se da ju ipak neće dotaknuti,
Uništiti tu savršenu sliku
Savršeni akt...



"Priča može imati lijepu i ružnu stranu.
Tijelo žene ne može.
Ako je lijepo, lijepo je sa svih strana, iz svih kutova.
Ružnija strana ženske ljepote su muškarci.
Iako su žene puno ljepše (zapravo, jedina su lijepa ljudska bića), opet prolaze gore.
Kako?
Zato jer dobivaju ružnije nego li su same..."


15:04 | Komentari (23) | Print | ^ |

četvrtak, 12.06.2008.

Da, da...

U prošli ponedjeljak si mi tako prokleto nedostajao...i sad mi nedostaješ ali možda nešto manje...
I pogodi se da pišemo zadaćnicu taj dan...
Utkan si u svaku riječ koju napišem.
Bez obzira što je tema bila "Šetnja mojim gradom" (strašno debilno), sve završi s tobom...
A profa očarana mojim "spisateljskim sposobnostima"..pffff..
Ako niš drugo bar sam zbog tebe dobila 5..a sad što to predstavlja..pa i ništa posebno..bar ne meni...
Evo kako je to izgledalo:


Šetnja mojim gradom

Udišem. Polako. Još sporije.
Lagan povjetarac mrsi mi kosu. Ne želim ići kući. Oštrina vlastitih osjetila ne dopušta mi to.
Cipele me sputavaju u trenutnom raspoloženju. Skidam ih. Osjetim lagano golicanje trave između prstiju. Savršeno mjesto. Konačno sam ga pronašla. Uranjam glavu u šarenilo i udišem esenciju moga grada. Opet. Zatvaram oči i prepuštam se. Misaona šetnja počinje. Ne mogu razabrati mirise koji mi dopiru do nosnica. Otvaram oči. Smijeh na drugom kraju parka odvlači mi pažnju. Kao u nekom filmu, slika pred očima mi se zaledila: Djevojke u šarenim haljinicama, držeći jedna drugi ispod ruke, odlaze u nove pobjede, a latice s drveća padaju im u kosu. Trenutak sreće. Kao kamerom zabilježavam ga u vlastitim mislima i prelazim na sljedeći. Stariji par s novorođenčetom. Nježnost kakva se samo kod roditelja može vidjeti. Sekundu poslije dotrči im malena djevojčica u ružičastoj haljinici noseći majci cvijet. Osmijeh i poljubac u čelo zažare joj obraze. KLIK! Zabilježeno. Mlada djevojka. Čeka nekoga. Lomi prste, nestrpljiva je. Konačno se pojavljuje on. Trče i bacaju se jedno drugom u zagrljaj. Ljubi ju po cijelom licu. Konačno ga je "natjerala" da prestane kako bi sjeli. Ni na trenutak ju nije pustio. Ona ne miče osmijeh s lica. KLIK!
Ponovno spuštam glavu na travu i sklapam suzne oči. Nedostaje mi. Jedna suza, Izdajica, Otela se iz oka. Mrštim se. Čujem tihi smijeh. "Zašto se opet mrštiš?" Jedva uspijevam progovoriti: "Došao si." On se još uvijek smije. "Pa zar misliš da bi te ostavio samu ovoliko dugo?" Privija me uz sebe..malo prečvrsto. Naglo se budim. Razočaranje. Nema te.


* Znam, ima ovdje jedan sličan post već napisan...ali koristila sam vlastite riječi tako da i nije toliko bitno...maaah, bezze...nisam znala šta bi pisala..


12:04 | Komentari (16) | Print | ^ |

ponedjeljak, 02.06.2008.

Aroma Satanica

...
Vrata se otvaraju...
Strah ju je.
Došao je red i na posljednju sobu.
Soba sa zrcalima.
Skuplja hrabrosti i ulazi.
Vrata se treskom zatvaraju.
Prostorijom se zaori smijeh i prolomi se samo njoj čujno pucanje stakla.
Niti jedno nije ostalo čitavo.

Koliko li je to godina nesreće?

Probija se kroz krhotine stotina zrcala i staje pred ono u kojem je najmanje izobličena.
To što vidi ne sviđa joj se.
Umorno lice i bol u očima od tisuća suza proplakanih u predugim noćima.
Smijeh ne prestaje.
Ne može izdržati.
Slaba je.
Pada ničice i krhotine se zabijaju, jedna dublje od druge...
Bolan krik.
Topla i ljepljiva krv slijeva se niz njene potkoljenice.
Ne može sama ustati.
Pogleda u odraz...
netko stoji daleko iza nje i približava joj se.
Krvnik ili spasitelj?
Pokušava pobjeći.
Prilazi joj polako.
Kao da zna da ne može nikuda.
Pruža ruke i pridiže ju na noge.
Dilema je još u glavi...
Što sad?
Vadi krhotine iz njenih krvavih koljena...
...pogled, osmijeh...

...

Ipak je spasitelj...


19:35 | Komentari (31) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se