Povratak iz kliničke smrti

Prošlo je skoro 3 godine od mojeg posljednjeg posta i, gledajući unatrag na ovaj impozantan broj od deset postova koje sam dosad objavio, čini mi se da su uvijek dolazili u vrijeme kad sam imao jaku potrebu nešto reći. Zapravo, činjenica što sam tako malo pisao povezana je s čvrstim uvjerenjem da nije ni potrebno pisati ako doista nemaš što reći, a do danas sam se tako i osjećao. Zašto sam, dakle, odlučio reaktivirati blog?

Zato što opet osjećam jaku potrebu progovoriti o nekim stvarima, ukazati na neke apsurde i nepravde koje se događaju svakodnevno u različitim oblicima, a koje pored nas prolaze neadresirane jer smo zgađeni okolnostima, izbombardirani banalnostima i pozivima na konzumaciju, malodušni i praznodušni, lišeni svakog impulsa da se angažiramo i promijenimo svoje stanje. Naravno, pri ovom ne utvaram da će moj glas imati neku težinu ili ulogu u nekakvoj značajnijoj društvenoj promjeni; ako ćemo pošteno, to što pišem neće pročitati više od stotinjak ljudi pa se sukladno tomu ne mogu nadati nekom efektu. Riječ je, možda, o nekom osobnom obračunu sa samim sobom, pobuni protiv stanja samodovoljnosti i pasivnosti u koje sam se doveo proteklih godina. Kako? Postao sam dio jedne komercijalne mašine koja mi odnosi 11 - 12 sati života dnevno, razvio još uvijek, nadam se, blage probleme s donjom kralježnicom, zaokružio se oko trbuha, našao dobru ženu, putovao i dobro jeo - ukratko, brčkam se u buržujskoj kolotečini i, kad sve zbrojim i oduzmem, ne mogu se požaliti. Međutim, pri tom svemu sam izgubio i strast za svakodnevnicom, a s njom donekle i sposobnost čuđenja, potrebu za seciranjem, prokazivanjem, zviždanjem, razotkrivanjem, gnjavanjem po ranama itd. Najviše sam se cijenio kad sam bio prznica, divljak i kritičar svega i svačega, a upravo je reaktivacija bloga dijelom i pokušaj da se prisjetim samog sebe.

O čemu ću pisati na blogu? Pisat ću o svakodnevnim političkim, ekonomskim, znanstvenim i umjetničkim temama, s namjerom da uvijek ponudim neku drukčiju perspektivu, ne nužno ni ispravnu ni konačnu, ali svakako zanimljivu. Pisat ću o ratovima, znanstvenim otkrićima, zabludama, mitovima i svakodnevnim apsurdima. Za razliku od dosadašnje prakse, objavljivat ću i video snimke i fotografije gdje to bude prikladno.
Ipak, neposredni povod za reaktivaciju bloga trenutačna su zbivanja u Siriji. Okolnosti tamošnjeg rata uznemirile su me kao nijedan događaj posljednjih nekoliko godina. Tu svoju reakciju manjim dijelom pripisujem činjenici da sam sentimentalno vezan uz tu zemlju otkako sam je posjetio 2009., a većim dijelom nevjerici koja me obuzima kad čitam zapadnjačku medijsku propagandu koja je uspjela iskonstruirati informacijsko okruženje koje svijet postupno gura u katastrofu. Na tom komadu pustinje, u drevnoj mitskoj zemlji Shaam, svjedočimo nevjerojatnim događajima našeg doba; kompleksnim geopolitičkim igrama, sofisticiranim propagandnim ratovima, novoj vrsti religijskog fašizma koji je istovremeno neopisivo primitivan u svojoj brutalnosti i s tim nespojivo suvremen u metodama ratovanja. Predviđam da će rat u Siriji imate goleme implikacije na budućnost svijeta pa ću, tome sukladno, pokušati podići svijest o stvarima koje se, tamo događajući se nekom drugom, događaju nama i to upravo sada i ovdje. No, o tome više u sljedećim postovima.

Lepi Cane