kosturnica lepog cane

11.09.2011., nedjelja

Spektakl 9/11 - zašto smo nepovratno poraženi



Debordov spektakl
U komentaru na revolucionarna društvena zbivanja 1968. Guy Debord je u svome djelu Društvo spektakla razradio koncept spektakla kao niz slika i prizora koji se odvajaju iz svih područja života da bi sačinili u svojoj ukupnosti određenu vrstu paralelne stvarnosti, pseudo-stvarnosti, koja zamjenjuje stvaran život. Spektakl se nalazi u beskonačnom broju oblika, od sportskih (npr. Olimpijske igre, Super Bowl), medijskih (uživo prijenos pada Berlinskog zida), marketinških (reklame) i zabavnih (npr. Disneyland) pa sve do političkih (vojne parade, izborne utrke) i kulturnih (izložbe). Prema Debordu, spektakl nije tek niz slika i prizora, već predstavlja konkretan društveni odnos među ljudima, i ne može se pojmiti samo kao proizvod masovne distribucije slika preko medija, već predstavlja pogled na svijet koji vlada u određenom društvu. Spektakl je proizvod vladajućeg sustava ili režima, a predstavlja kapital akumuliran do točke u kojoj postaje slika i kao takav se nudi za konzumiranje. On nužno predstavlja trenutno poboljšanje stvarnosti, premda u svojoj konačnici ima otuđenje čovjeka od društva i samog sebe.

Teror slike
Događaji od 11. rujna 2001. godine, kulminiravši u najvećem vizualnom spektaklu svih vremena, su na određeni način razbili kupolu pseudo-realnosti u kojoj je Zapad živio još od kraja Hladnog rata. Oni se mogu i moraju shvatiti kao ironični komentar ostatka svijeta na zapadnjačku pseudo-realnost života bez esence, neometan san učvršćen bijelim šumovima korporativnih motora, pasivno promatranje života i čvrsto odbijanje sudjelovanja u stvarnim životnim problemima koji su mučili ostatak svijeta.
Ironija poruke se sastoji u ovome: zabivši se u virtualni simbol financijske moći iz kojeg teče ovaj pseudo-život lišen svake esence, život ispijanja jutarnjih kava bez kofeina, jedenja nemasnog mesa, virtualnog seksa, virtualnih online identiteta, separacije prvo od društva, a onda i od samog sebe, teroristi su iskoristili jedino oružje od kojeg nema obrane: sliku urušavanja te pseudo realnosti. Za razliku od samih sredstava terorističkog napada (aviona nakrcanih gorivom), sama slika je istinski vršilac terora, ona je ne samo automatska posljedica čina, već i njegov jedini cilj. Prizor urušavanja zrakoplova sadrži izrazito snažan sado-mazohistički element koji izaziva autoimunu reakciju promatrača. Zbog singularnosti događaja (Habermas) i njegove magnitude, nismo ga sposobni pojmiti, ne razumijemo ga u potpunosti, osim u njegovoj površnoj manifestaciji; trauma koju on izaziva nije klasična, i da bi bili sposobni obračunati se s njom, događaj moramo moći dekonstruirati, svesti na poznate faktore, jer je to jedini način da traumu prebolimo.
Najbolji dokaz za ovo se nalazi u manijakalnim (neuspješnim) pokušajima Amerikanaca da shvate što se zapravo dogodilo, i to dandanas, deset godina poslije. Na CNN-u se vrte emisije koje rekonstruiraju čitav lanac događaja vezanih uz teroristički napad. Intervjuiraju se svi, od instruktora letenja koji su neznajući podučavali teroriste, do službenika na aerodromu koji su im izdali karte. Traumatizirani službenici s nevjericom govore o tome kako su izdali "uredne zrakoplovne karte" teroristima, a instruktor letenja pokazuje u kojem je zrakoplovu vježbao Mohamed Atta. U normalnim okolnostima bi običnost takvog događaja bila posve nezanimljiva, ali u ovom se slučaju običnost promeće u neku vrstu perfidnog fatalizma, igre bogova koji su orkestrirali horor, kao da u tom činu izdavanja karata ili vožnje avionom ne može biti nečeg običnog, jer su ti detalji dio ne-događaja, dio slike. Svaki prsten u lancu tako dobija mitsku važnost, jer običnost čina se mistificira i dodaje događaju koji time stječe svoju božansku prirodu. Izdavanje zrakoplovnih karata u stvarnom životu je običan događaj koji se nikad ne spominje; kontekstualiziran u singularnosti 9/11 postaje dio tih pseudo-realnih zbivanja.

Međutim, upravo se na ovom mjestu moć slike manifestira pogubno; u pokušaju da shvatimo što i prije svega zašto se to dogodilo, osuđeni smo na vječnu konzumaciju tog prizora putem masovnih medija, čime mu samo nakratko oduzimamo moć, i to u samom trenutku konzumacije slike. Konzumirajući sliku odnosimo dio njene moći jer je na određeni način trošimo, ali samo zakratko jer je nikad ne možemo konzumirati do kraja zbog njene sposobnosti reprodukcije od koje ne možemo pobjeći. Vraćajući se uvijek iznova putem masovnih medija kao svojem najodanijem savezniku, moć slike kao oružja se upravo nalazi u činjenici da promatrača tjera u opsesivno-kompulzivni poremećaj kao jedini mehanizam zauzdavanja i artikulacije događaja. S jedne strane teror slike zbog svoje inherentno sadističke prirode stvara strah u nama; s druge strane, mi, u pokušaju da kontroliramo svoj strah, pokušavamo se suočiti sa slikom putem konzumacije događaja (Baudrillard), ali odnosimo samo privremenu pobjedu; strah raste i neprestano se širi, i ne preostaje nam nego da se uvijek nanovo suočimo s tom slikom čime se ispoljuje mazohistička komponenta događaja, ali i same naše prirode. Drugim riječima, ovaj strah se ne može pobijediti, i on u nama otvara horizont nesagledivih mogućnosti apokaliptičnih scenarija, od atomske bombe na Manhattanu do napada biološkim oružjem koje bi povuklo milijune mrtvih. Upravo zbog ove rane koja krvari u budućnosti (Derrida), zbog neizlječive traume s kojom se ne možemo pomiriti, zbog mogućnosti apokalipse, ovaj je događaj singularan i, po mom mišljenju, možda i najvažniji nakon Drugog svjetskog rata.

Spektakl 9/11
Spektakl je prema Debordu uvijek nužno poboljšanje stvarnog života, i zato je poželjan. On je uvijek simbol dominantnog sustava ili režima, koji time izlaže svoju moć u javnom prostoru. Ovo djelomično i objašnjava našu traumu; suočeni sa spektaklom terora i smrti u njegovim dimenzijama, nismo mogli osvijestiti poboljšanje realnosti koje je događaj takve magnitude trebao imati; nasilno izbačeni iz svoje sapunice, shvatili smo da je spektakl otet, da nije dominantna hijerarhija njegov vlasnik (npr. korporacije ili konglomerati), već petnaestak anonimnih tipova koji su na nebu iznad Manhattana ispisali svoje simbole, zahvaljujući mogućnostima suvremene tehnologije i globalizacije. Umjesto poboljšanja koje smo očekivali, dobili smo samo uništenje i smrt, dakle, izigrani smo. Trauma je ovim potonula u ambis neizvjesnosti, odjednom je u našoj svijesti ocrtala snagu pojedinca i rasvijetlila ključnu civilizacijsku odjelnicu između Zapada i ostatka svijeta; sterilna, visoko higijenična egzistencija zapadnjaka koji želi život lišen svake supstance, virtualizaciju vlastitog postojanja - kava bez kofeina, reality showovi, bestjelesni rat automatskim letjelicama (Žižek) naspram neshvatljive spremnosti Onog Drugog da u igru uloži ono najvrjednije što posjeduje: vlastiti život (Baudrillard).
Ono što nadalje produbljuje traumu koja je nastala kao posljedica spektakla 9/11 jest jačanje autoimunosti promatrača. Spektakl je uvijek u natjecanju sa samim sobom, on mora nadmašiti vlastitu prijašnju verziju. Ovo objašnjava u posljednjim godinama nagli skok popularnosti ekranizacije svih mogućih apokaliptičnih scenarija, od nuklearnih bombi preko tsunamija i rastapanja Zemljine jezgre do kataklizmičkog uništenja Zemlje iz svemira putem asteroida ili kometa. Naša autoimunost se ovdje pojavljuje kao pozitivnost utoliko što djelomično služi apsorpciji traume, ali i prokazuje još jednu, možda i najvažniju, pobjedu terorista; zbog doživljene traume kao posljedice 9/11, naša separacije i otuđenje od svijeta se produbilo, i to bijegom u apatiju; kao rezultat toga izgubili smo sposobnost suosjećanja s tragedijama drugih, pa tako danas reagiramo na dnevne užase Iraka ili Afganistana s apatijom, već viđeno, posve imuni na horor i smrt.

Nasljeđe straha

Jer, ovaj rat slikom koji nas je uveo u doba spektakularnog terorizma u kojem se ratuje putem slika obezglavljenja, nasilja, krvi i smrti (Giroux) je i singularan događaj utoliko što je označio i trenutačnu pobjedu terora; sustav koji je postao njegovom žrtvom se ubrzo prometnuo u represivni sustav koji izjeda samog sebe, koji mora pod hitno pronaći neprijatelja pa makar i na kamenjaru Afganistana, ali ne uspijeva i zato se urušava (Derrida). U borbi protiv neuhvatljivog neprijatelja - slike - ugušili smo vlastite slobode i potisnuli vrijednosti kojima smo se dičili; okrenuli smo se protiv sebe i društva u kojem živimo, otvorili smo nekoliko besmislenih fronti koje su, kako se uspostavilo danas, dio razloga zbog kojeg je nastala financijska kriza; zato je naš poraz potpun i nepovratan.
Pomireni s kulturom straha i smrti u kojoj živimo, bez otpora skidamo svoje cipele i jakne na pregled usred Picadillya i goli ulazimo u avione. U nekim američkim tvornicama za proizvodnju mesa, životinje pred smrt tjeraju u beskrajne krugove u posebno dizajniranim labirintima, ne bi li ih primirili i opustili pred klanje koje ih čeka na ishodištu; na sličan način je naše društvo u posljednjih deset godina uronilo u kulturu smrti i straha u koju smo postupno uvedeni u ime sigurnosti i prividnog održavanja i obrane "našeg načina života". Ovo je možda i najstrašnija posljedica kulture straha u kojoj živimo, a u isto vrijeme najveličanstvenija pobjeda terora - gubitak ljudskosti i slutnja povratka u Camusov apsurd nakon Drugog svjetskog rata. Spektakularna slika rušenja zrakoplova i pada WTC-a označila je ulazak u kulturu straha i smrti, a Bin Ladenov prhki leš raspršen po površini Crvenog mora neće i nije promijenio ništa bitno; kulturni, psihološki, ekonomski i, naposljetku, civilizacijski procjep kojeg je stvorila slika je zauvijek promijenio naše shvaćanje svijeta u kojem živimo. Žižek u svojem eseju Dobrodošli u pustinju Realnog navodi kako se ništa značajno nije i neće promijeniti, osim svijesti SAD-a da snosi dio krivice za svjetske događaje. U kontekstu materijalizacije Girouxove kulture smrti i straha, Žižek je, nažalost, bio duboko u krivu.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se