Milan Bandić i sindrom glupog Hrvata

A u Saboru jutros isti debilizam,
čiji je stari bija ustaša,
a čiji partizan - Luka iz TBF-a

Nakon duge stanke, odlučio sam objaviti jedan post, duboko deprimiran situacijom oko predsjedničkih izbora i ludilom koje neobjašnjivo obuzima hrvatsku narodnu masu u ključnim trenucima izjašnjavanja o svojoj dobrobiti.

Nesumnjivo, Ivo Josipović je krajnje dosadan čovjek. Ima karizmu kalifornijske lignje (u kašeti istih), tandrka po nekakvom ksilofonu ili sličnom davežu od instrumenta, sliči na tipa kojeg smo maltretirali u sedmom razredu osnovne škole. Ukratko, nije sexy. Međutim, Ivo Josipović se zna lijepo izražavati, školovan je i bistar čovjek, razmišlja korektno, tek mu ponegdje izleti kakva bahata intelektualna fraza koja nervira "običnog čovjeka". Nema nekakve snažne stavove, liberal je i općenito prosječan. Shvaća koje su predsjedničke ovlasti i ne pokušava narod uvjeriti da će ukinuti harač.
Do sada je imao vrlo pristojnu prednost u anketama, dok nije napravio fatalnu grešku: rekao je da želi "crvenu" Hrvatsku. Na stranu činjenica što je ta izjava izvađena iz konteksta; političar takvog kalibra si nije smio dopustiti grešku tog razmjera, dati protivniku šansu da ga pomete sa zemljom.

Naime, u umu prosječne hrvatske ovce nema ništa zlokobnije od pomisli na komunizam. Prosječnog Hrvata možeš tući, pljačkati, lagati, varati, itd., ali sve će ti oprostiti dok stojiš na braniku Domovine. A glupi Hrvat smatra da na braniku Domovine stojiš ako držiš ruku na srcu dok svira himna, izgovaraš "šport" umjesto sport, nosiš križ na prsima i paradiraš na misi koju predvodi kardinal Bozanić o blagdanima. Upravo je u ovom momentu izbio na površinu Josipovićev diletantizam: on ne razumije elementarnu činjenicu da se glupi Hrvat povodi simbolima, ne sadržajem.

No, zato Milan Bandić to itekako dobro razumije. Ne pada mu napamet reći da je pošten čovjek dok sebe opisuje u tri riječi; to, na kraju krajeva, malo koga zanima. Ali zato zna ponoviti 10 puta da je on katolik ( i sve ovce protrnuše od ushićenja), da ga je primio Kaptol i da će obraniti Hrvatsku od komunizma. I tako se vraćamo u jedan felinijevski kadar, negdje u zabiti preorane Hrvatske, iza kakve brvnare ili negdje u sjeniku, i gledamo izvjesnog predsjedničkog kandidata kako spolno opći s ovcom. Ovca bleji u neodobravanju, ali trpi, stišće zube u ime Hrvatske slobodne od komunista, u ime sačuvanog križa na zidu predsjedničkog ureda. Jer ovci je važnije čiji je "stari bija ustaša, a čiji partizan" od činjenice da njena djeca žive u montipajtonovskoj državi u kojoj su afere skalpovi kojima se paradira i razmeće na Markovu trgu.

Ecce homo, s nekih 20ak milijunskih afera na kontu, graditelja zlatnih zahoda. Osjetio je kršćansku ljubav u srcu za vrijeme predsjedničkih izbora i biva odriješen sviju grijeha, pomilovan od mase koja će mu ushićeno reći "da". Bljesni križem, utri riječ, zavedi i zapali masu crvenim samokrijesom komunizma pa promatraj od Istre do Vukovara kako plamti srce i razum, hrvatska srca ujedinjena na braniku Domovine protiv zajedničkog neprijatelja - tipa koji svira klarinet. Taj tip, i njegov klarinet, jednom kad uđu u Banske Dvore uništit će sve, skinut križeve i pljunut po Domovini. To mi ne možemo dopustiti. Trebamo pravog čovjeka, koji će braniti naše simbole. Jer nas naši interesi i dobrobit ne zanimaju; ne, to je za pedere (koji će prvi glasovati za Josipovića). Mi želimo da se naša površnost i glupost propisno nahrane, da se opijamo i uznosimo mitologijom i poviješću hrvatskog naroda koja je prošla više estetskih korekcija od Fani Stipković. Mog su dida progonili partizani, pizda im materina, pa ću radije glasovat za lopova da nas pokrade, nego za ovu komunjaru. A naš Milan, premda je korumpiran (da parafraziram De Nira iz filma "Buđenja" - Ponekad ne znam jesam li glavni ja ili afere), neuglađen i apsolutno nepodoban za predsjednika - ipak je naš čovik. Iz naroda. Možda krade sebi, ali daje i nama. I vjeruje u Boga.
Nešto je duboko perverzno u iznenadnom uzdahu olakšanja nacije u trenutku spoznaje da je ipak jedan od dvojice kandidata vjernik, da nisu oba crvena. Narodna masa u ulozi svećenika pri sakramentu ispovijedi vraća odbjeglog sina pod svoje skute.

Nabrajati grijehe Milana Bandića je besmisleno. Ako Vas zanima, otiđite na www.mutna.com pa čitajte. No, kad se razbistri sva ta mutna voda, na površinu isplivaju iste one stare činjenice koje su obilježile njegov gradonačelnički mandat: opljačkan glavni grad pod izlikom razvoja, milijunske afere na njegovo ime, nedostatak manira i političkog iskustva, licemjerje i nedostatak skrupula. Takva osoba namjerava postati Predsjednik države, prvi čovjek (vjerni Duško vjerojatno drugi).
Ima ljudi koji će na ovaj post reagirati kako sam gore opisao; busajući se u prsa zazivati će Domovinu i križ, kuneći komunističku sablazan. Da se razumijemo, osobno mi Josipović nije simpatičan iz gore navedenih razloga. Ali glasovati za Milana Bandića značilo bi sebi pljunuti u lice, dopustiti da te netko čini budalom sljedećih pet godina.
Komunizam je davno završio, a križu neće biti ništa na zidu u Banskim Dvorima ako odaberem tipa s klarinetom.

On sigurno neće reći na prijemu u Bijeloj kući: "Obama, jedi mi iz usta".