Država-ubojica i smrtna kazna

Smrtna kazna je jedno od onih pitanja oko kojeg se vec godinama lome i lubanje i koplja. Protivnici smrtne kazne kletu se u njenu nemoralnost, slabu ekonomicnost,okrutnost i krajnju neucinkovitost pri prevenciji zlocina. Pri tome se drzava obicno prikazuje kao nedodirljivi mehanizam koji se i sam upusta u ubojstvo. Danas cu ponuditi jednu drugu perspektivu na drzavu-ubojicu.

Djuro Oreskovic je prije par dana izresetao dvojicu Zagrepcana u
tresnjevackom parku. Ubio je covjeka jer je izgubio sahovsku partiju. Ista osoba je vec prije osudjivana za tesko ubojstvo pa pustena nakon sedam godina robije.

Po mom misljenju, pravi izvrsioc ubojstava u tresnjevackom parku jest Republika Hrvatska, sa svim svojim kazneno-pravnim institucijama. Njen zlocin se krije u nesposobnosti neutralizacije drustveno nepocudnog elementa. Djuro Oreskovic je otprije evidentirani ubojica koji je dobio priliku opet ubiti.

Dakle, u cemu lezi krivnja RH i kako je ovo povezano sa smrtnom kaznom?
Pored svih realnih prigovora smrtnoj kazni-od kojih ja smatram mogucnost smaknuca nevinoga jedinim legitimnim prigovorm- jedno je nedvojbeno; pod uvjetom da je krivnja dokazana van svake sumnje, drustvo ce uspjesno neutralizirati prijetnju ukoliko covjeka osudi na smrt. Na takvo sto drusto ima svako pravo jer se ima pravo braniti.
Nedvojbeno je da smrtna kazna priziva ono krvozedno i tribalno u nama jer se kazna izvrsava fizicki, na samom tijelu,(vidi Foucalta) na najdirektniji moguci nacin; i upravo u tome lezi nase gnusanje prema njenoj sirovosti jer smo, na srecu ili nesrecu, indoktrinirani ucenjima Prosvjetiteljstva i opijeni idealima humanizma. Ovo svakako nije poziv na uvodjenje smrtne kazne, no dopustite sljedece: RH je, vrlinom svojih zakona,sprovela pravdu nad ubojicom prije sedam godina. Oreskovic je bio izoliran od drustva. Nazalost, Oreskovic je potom pusten cime je RH ubila dvojicu ljudi. Zasto?

U osjetljivom balansu pravde, trenutacni zakoni su takvi da stite pocinitelja, ali ne i zrtvu. Pocinitelju ce se pruziti maksimalna mogucnost rehabilitacije, a potom i resocijalizacije, pri cemu se sasvim kompromisno zrtvuje pravda kao ideal u ime prilicno apstraktnog ideala humanosti. Kad pustite osudjenog ubojicu na slobodu,paradoksalno polazete vjeru u nekoga tko ima vec dokazanu povijest psihopatologije i, sto je vaznije, sociopatije, dakle stalne ili privremene nesposobnosti egzistiranja unutar drustva. Prosto receno, kockate.

Organizacije poput Amnesty Internationala cesto vode statistiku o izvrsenim smrtnim kaznama. Pisu se izvjestaji o broju izvrsenih smrtnih kazni, broju osudjenika na cekanju, zakonima koji se donose u tu svrhu. No nigdje se ne vodi statistika o broju ubijenih od strane osudjenih ubojica koji su ubili ili u zatvoru, ili po pustanju na slobodu. Po mom misljenju, to je jedno od vaznijih pitanja. Svaka zrtva osudjivanog ubojice, zrtva je sistema koji nije bio sposoban zastiti drustvo od vec identificiranog ubojice. To se odnosi jednako na zrtve u zatvorima, kao i na zrtve na slobodi. Dakle,za svakog smaknutog od strane drzave, stavite po jednog smaknutog od strane onih koje je drzava pomilovala usprkos cinjenici da su osudjivani ubojice.

Ovdje dakle predlazem jednu novu statistiku: izbrojite izvrsena smaknuca na jednoj strani,a zatim na drugoj strani i zrtve onih ubojica koje je drzava pustila na slobodu,ili nedovoljna kontrolirala u zatvoru.

Smrtna kazna, relikvija izumrlih pravnih sistema, koliko god bila primitivna,
brutalna i nepodnosljivo karnalna u svojim manifestacijama, utjelovljuje osjecaj zadovoljenja pravde jer dodijeljuje zrtvi najveci moguci stupanj prava te zauvijek eliminira mogucnost nanosenja stete drustvu od strane vec identificiranog pocinitelja. RH je u slucaju Djure Oreskovica indirektno skrivila smrt dvojice ljudi.

Na divljacki,ali instinktivno i posve pravedan nacin, smrtna kazna kvantificira vrijednost ljudskog zivota u realnim omjerima: drugim ljudskim zivotom, odnosno smrcu. RH je zivot prve Oreskoviceve zrtve izjednacila sa sedam godina boravka u zatvoru, da bi potom skrivila indirektno smrt jos dvojice ljudi. Ono sto je ironicno u svemu tome jest sljedece: RH, postivajuci svoje zakone, milostivo je pomilovala osudjenog ubojicu odbivsi ga smaknuti,samo da bi nasumicno smaknula dvojicu nevinih muskaraca: jedina je razlika u tome sto to nije ucinjeno na elektricnoj stolici vec u mracnom parku na Tresnjevci.

Jos jedan od brojnih paradoksa: kad apeliramo za milost za osudjene ubojice koji nakon toga opet ubiju, cesto nenamjerno apeliramo za smaknuce nevinih. U svojoj milosti ponekad zaboravljamo da su neki ljudi jednostavno monstrumi. Ako cete biti milostivi,onda se pobrinite da drugi ne nastradaju zbog vaseg milosrdja.

Ponavljam, ovo nije poziv na smrtnu kaznu vec poziv na jedno promisljanje
o automatizmima koje prihvacamo bez razmisljanja i za koje se ponekad tako gorljivo zalazemo.


Lepi Cane