Povratak proroka

Nakon devet mjeseci stanke, objavljujem povratak proroka i stapanje bratskih blogova Lokija i Charona. Prva u nizu Charonovih priča.


Heroinski san

U četvrtak, godine Gospodnje, (stvarno, koja je ovo godina, koji mjesec, jeli uopće četvrtak?), Sveto Srce Isusovo izranja kao bijeli monolit iz tople košnice ljudskog roda. Lagan kao bez duše lebdim na sedam milja dugačkim koracima. Kale i kalete su uže nego jučer i sve ih je teže razgrtati tankim, neuhranjenim ramenima. Volio bih misliti da sam umjetnik, ali to sam davno prestao biti; nekad i negdje davno postao sam bogom, premda se ne sjećam točno kako. Nisam ni slutio koliko je neusporedivo bolje biti umjetnikom.
U splitskim perivojima grane nisu više zelene, voće više nije obojano žutom tugom. Iz zjenice žutog zaleđenog oka isijavaju mršavi dugački pipci, odbijaju se o glomazne Dioklecijanove zidove, prianjaju svojim hladnim, sluzavim polipima o moja stisnuta jaja. Na proputovanju sam kroz ovaj grad, a opet mi se čini da sam jednom ovdje umro. Zima je stigla, svojim kužnim zadahom oljuštila boje sa rahitičnog drveća. Grane su mu tanke i suhe, pucaju mekano i milozvučno kao ljudske kosti.
Moje oči su zelene, luđački zelene i otrovne poput absinta, i prodiru kroz nevidljive zidove paklenih kosturnica ravno u atom Boga. Ruke su mi najednom lijepe, tako lijepe da ih poželim skriti od grešnog oka krvožednih majmunolikih nakaza čije nozdrve trepere poput krila kolibrija. Uronjen sam u fluid nekih davnih uspomena, raznošen poput planktona po egzotičnim obalama: rastu mi škrge na bijelom vratu. Heroin klizi kroz staklenu opnu mojih žila sporo i moćno poput ledenjaka kroz fjordove.
U ovoj priči, priči o jednom, ali ne i kada, večer se spušta na grad, purpurna i prijetvorna, a zajedno s njom i pandže iz šapa noćnih predatora. Svugdje, među mramornim pločama palače, kroz žljebove i ožiljke na masivnim zidinama, svugdje rastu žućkaste vlati spaljene trave, grad se pretvara u savanu, u zvjerinjak Serengetija. Sablasni sjaj u očima lovca vabi očnjake iz mesnih kesica ponad građanskog osmijeha, hormoni straha u žlijezdama plijena razdražuju glad ožičenu kavezom ljudskosti. Spreman sam i žedan. Neutaživo žedan.