Lako štivo http://blog.dnevnik.hr/lakostivo

četvrtak, 31.07.2008.

Na kraju duge

Kao mala nisam voljela čitati. Grozila sam se štiva iz hrvatskog koje je trebalo naučiti čitati na glas, grozila sam se priča za lektiru. Lektiru je preuzela mama, bar do 4. razreda osnovne, dalje sam se snalazila, najčešće prepisivala od drugih. A onda, nagli preokret, u srednjoj sam otkrila knjige i naprosto ih gutala. Možda bar nije primjereno čitati Bukowskog s 15 godina, ali mene je zanimalo sve osim visokovrijednog i dubokoumnog štiva. Čitala sam puno i čitala sam često, najviše u tramvaju od Črnomerca do Frankopanske ili kasnije do Dubrave.

Sada ih ponovo čitam s jednakom žarom. Mjesecima već opsjednuto odlazim u knjižnicu i vučem kući svašta … još malo pa ću s ruksakom po novu zalihu knjiga.

Zahvaljujući jednoj divnoj ženi, ovaj vikenda sam dobila na čitanje Na kraju duge – Cecelia Ahern. Neobična knjiga , 380 stranica lakog štiva prepunog duše. Uzela sam je u ruke i pročitala prvih 330 stranica u jedno poslijepodne, u jednom dahu. Samo me zdrav razum natjerao u krevet toga dana i odvojio od knjige.

Priča o ljubavi, obitelji, prijateljstvu, najviše o prijateljstvu. Nema velikih opisa koji bi stvarali slike u glavi, nema dubokoumnih razmišljanja i analiziranja … jednostavna priča o životu, sudbini. Cijela radnja sastavljena je od e-mail poruka i pisama između glavne junakinje Rosie, njenog prijatelja, nedostižne ljubavi Alexa i njene obitelji. Dirljiva, zanimljiva i vesela priča o životu, usponima i padovima s kojima se lako poistovjetiti. Uživala sma čitajući i rado bi je imala na svojoj polici.

Čitajući i odlažući knjigu nisam mogla ne razmišljati o sebi, životu koji te ruši svaki put kad se pridigneš na noge, svaki put ponovo, ispočetka … dokle?! Kada je dosta, koliko puta se još moram pridignuti dok me napokon krene, koliko još, a da cijelo to vrijeme imam osmijeh na usnama i uživam u životu?!

Čitajući pisma, poruke, e-mailove u knjizi nisam mogla ne misliti o svome prijateljstvu koje već 8 godina živi na sličan način. Prijateljice smo od prvog osnovne, svađale se, mirile, jednom se i potukle zbog dečka, rastajala se i ponovno pronalazile. Otišla je prije 8 godina u malo selo gdje je Internet i danas nepoznati pojam u rječniku stranih riječi, gdje poštu nose vuk i lisica jedva jednom mjesečno. Razmjenjujemo SMS-ove svakih nekoliko mjeseci, vidimo se najviše 1-2 godišnje, ali kad se nađemo sve isto je, kao da praznine i vrijeme nestanu..


Uskoro ću je vidjeti, znam zagrlit će me i u obraz poljubiti, odvesti na Visovac da ispunim dušu i po povratku ubrati mi lopoč. Možda to selo nema asfalt ni javnu rasvjetu, ali ima moju prijateljicu.

Na kraju duge – Cecelia Ahern (izdavač Profil) svakako je moja preporuka, posebice za ove ljetne dane kada od 12 – 16 sati nije preporučljivo boraviti na suncu. Pročitajte je, zaista vrijedi.

Kada bi Lucy u životu radila ono što najviše želi, bavila bi se organizacijom vjenčanja, ili bi isto vodila maleni pansion s nekoliko apartmana i soba jer Lucy uživa kad ugađa drugima.

I za kraj molba … ukoliko netko ima, posudila bi „P.S. volim te!“ iste autorice. Vratim za 2-3 dana.


31.07.2008. u 08:38 • 3 KomentaraPrint#^

srijeda, 23.07.2008.

Nekad i sad

Dopustila sam ljubavniku da me vidi. Bio je inspiracija za mnoge vruče postove tokom prošle godine. Ali bio je ljubavnik i ništa više. Dopustila sam da me vidi, susretne se sa mnom jer htjela sam to. Htjela sam da se uvjeri, vidi da sam dobro, htjela sam da primijeti promijene u meni.

Odabrala sam da me spasi, ali on to nije želio. Njemu je trebala ranjena žena koju će lako pridobiti, po sebi oblikovati. Odabrala sam ga da me spasi, a on me želio izgubljenu.

Žena koja ga je dočekala za stolom bila je čvrsta, hrabra, rječita, žena koja zna što želi i kao ide. Nakon gotovo godinu dana pustila sam ga da mi priđe. Nije mu se svidjelo što ga je dočekalo. Brutalna istina kako je sam konstatirao. Rekla sam mu sve, sve pred čime sam zatvarala oči, sve u što sam pokušavala vjerovati, a znala sam da je laž.

Nedostajem mu, znam … i on meni … ponekad. U krevetu još uvijek najbolji je. Rado bih bila njegova Madam, skupo ga iznajmljivala pomno biranim damama jer svaka žena trebala bi imati takvog ljubavnika makar za jednu noć.

Nedostajem mu, znam, ali ne želim ga više u svome životu. Imao je priliku, nije je znao iskoristiti, sačuvati. Imao je priliku i ne samo jednu, 100, nije ih okrenuo u svoju korist, izgubio svaki je bod.
Brutalna istina i žena čvrsta poput stijene – to je sve što je dobio, to je sve što ga je dočekalo. Praznih ruku je došao, praznih i otišao.

Lucy ti si borac. Ne svojim izborom, al imaš to u krvi. – zaključila je moja omiljena Plavuša.
Očito lav u podznaku daje snagu i borbenost mojoj ranjivoj ribi. I dodala bi samo još jedno za kraj: Ja sam jedna i jedinstvena i ponosna sam zbog tog. Ne želim se prilagoditi, u kalup uvuči, ponajmanje s masom stopiti. Ja sam drugačija i potpuno svjesna sam tog.


Ako ti kažem ne zovi me više ili ne zovi me tako, ako ti kažem ne razgovaraj sa mnom na taj način, ne diraj me ili pusti … to nije zato što mi više nisi drag. To je zato što sam se promijenila, a time i odnos između nas.

23.07.2008. u 08:43 • 4 KomentaraPrint#^

petak, 18.07.2008.

On zove se ...

Njegovo ime povlači se već tjednima uz mene, mota oko nogu poput mačeta. Umiljava se, a opet sputava, tjera me da zastanem ... Njegovo ime, ali ne i on.

Što ima tako posebno u tom imenu; par suglasnika, nekoliko samoglasnika, 5 slova. Ime kao i svako drugo, a opet … ime koje ne da mi mira.

Sudbina je htjela da se znamo, a ne znamo. Sudbina je htjela da zastanemo jedno nasuprot drugoga, htjela je da me pogleda tim krupnim, tamnim očima.

Gledao me netremice, posred zjenica, dugo i bez treptaja. Gledao me bez riječi, smiješka, toliko duboko da i sad kad sjetim se, taj pogled živ je.
Gledao me netremice dok netko drugi šaputao je na moje uho. Gledao me, a osmijeh na mojim usnama zastao je, uzdah se oteo … gledao me, samo gledao, a ja …. Osjećala sam da me dodiruje.. Taj tren svijet je stao, muzika utihnula …. Otpio je gutljaj iz rosne čaše na skrećući pogled.
Tren kao vječnost, pogled poput poljupca … slike su se pomakle, netko je prošao, a pogled skrenuo, nepovratno se izgubio.

Dok hodam šumom nepreglednih hodnika, zidova i stupova, uvijek s nadom da ću ga ponovno sresti, njegovo ime izgovaram svakoga dana, već tjednima.

Želim ga vidjeti, želim mu se osmjehnuti, želim ga dotaknuti, po licu pomilovati i želim mu se dati. Želim ga smotati i među noge sapleti, a onda dugo, dugo, dugo i polako ljubiti.

I sve mi se nekako čini,… ja sam se zaljubila,… a on nema kako saznati za to.

18.07.2008. u 08:17 • 6 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 14.07.2008.

Kad ples može boljeti

Svaki put se začudim što je on u stanju izvuči iz mene. Otkriva karte mog tajnog i u nutarnjeg života jednu po jednu. Još uvijek mi nije jasno kako to uspijeva i kako svaka provokacija izvuče na površinu nešto sasvim novo.
Počelo je jednostavno, bezazlen razgovor bez kraja, početka i teme, sa sitnom napomenom usred rečenica: - Poslao sam ti razglednicu, možda će te inspirirati za novi post. –

A kad je napokon stigla, totalni šok i nevjerica. Na slici tri ptičurine raširenih krila, ružičasti plamenci, ajme, ružnih li životinja …
A na drugoj strani poruka: - Ili sam pogodio omiljenu pticu ili omiljen ples?! –

Nije pogodio, ni jedno ni drugo, al iskrice su sijevnule, trnci prostrujali tijelom …. omiljeni ples?! Tango Argentino!


Prije gotovo godinu dana spremila sam ovu sliku s nadom da ću napisati post s mojim viđenjem tanga, stotinu puta tog dana preslušala sam Una musica brutal – Gotan Project.

Nikada to nisam izgovorila, nitko me to nikada nije ni pitao. Tango Argentino, moj omiljeni ples …Na ulici, usred siromašne četvrti, mali zvučnik sa obližnje zgrade kreštavim zvukom objavljuje prve tonove. Jedna žena u kutu svojim glasom prati taktove, bez riječi, samo glasom dok suze joj teku, a crna maskara razlijeva se licem.

Muškarac u crnom, žena poput pera što obavija se oko njegovog tijela i ljubav … ispisana krvlju na hladnom pločniku pod njihovim nogama.
Dvoje staraca što izgubili su sve. Nemaju više ništa, ne osjećaju ništa, ne vide. Posljednji ples, tango, tango argentino. Umjetnost zavođenja, primanja i davanja. Pratim se dok pratiš me, kao jedno. Susret i čežnja, rastanka i bol – Tango Argentino i duboki glas žene u kutu što pušta suzama da teku dok crna maskara prekriva joj lice.

Una musica brutal

WWW.SUHAVODA.COM


Tango

WWW.SUHAVODA.COM


Lucy ne zna otplesati niti jedan jedini takt, čak ni običan dvokorak, ali pssssstt … to je još jedna tajna mog unutarnjeg svijeta.

14.07.2008. u 08:32 • 6 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 07.07.2008.

Imam jednu želju ... možda dvije ... tri ...

Kad Lucy piše o sebi onda uvijek stavlja sliku crnih cipela. Možda je netko primijetio, a možda i ne. Fetiš na crne cipele i čarape?! Ne, totalno krivo! Lucy ima fetiš na muške košulje, gumbiće i crne bokserice.

Rijetko pišem, a još manje obilazim tuđe blogove. Freestyler me opet oborio pričom o kiši, kod Slavena je uvijek vruče, a Reggie … on je još uvijek najljepše lice naslovnice blog.hr-a (oprostit će mi ovu rečenicu, sigurno hoće).

A gdje je Lucy cijelo ovo vrijeme, što radi, kako je? Ne, nije se izgubila, nije nestala i još uvijek diše. Diše dovoljno glasno, duboko i smije se. Imala sam profesora matematike koji je čudnim spletom okolnosti čuo moj smijeh. Sjećam se rekao je da se i njegov prijatelj tako smijao, jednako glasno i jednako zarazno, a onda se dogodilo nešto i osmjeh bi sve češće ostao smrznut na usnama, izgubio zvuk i zauvijek nestao. Pamtim to, riječi su se urezale duboko u sjećanje. Da, profesore Mladinić, Lucy se ponovno smije, jako i glasno kao tada s 14 godina u prvom razredu srednje škole. Lucy se smije jer Lucy više nije izgubljena!

Puno čitam, šećem, odlazim u kino … ugađam sebi, možda i previše. Čitam puno i često, po knjigu – dvije tjedno. Jedno vrijeme sam ih kupovala, al pročitala sam Coelhovu Vješticu, postao je moj omiljeni pisac. Coelho kaže da knjige ne služe da bi se odlagale na policu već da bi se čitale. Uzmi knjige s police, izađi na ulicu i podijeli ih ljudima. Zato i ja odlazim u knjižnicu, pročitam i vratim.

Htjela sam vam napisati post sa svojim omiljenim citatima, al uskoro je citata bilo previše, dovoljno da knjigu sastavima ….

Radim sve ono što volim i što sam nekada voljela raditi, sve ono što je spavalo i što sam pokopala prije više od 10 godina. Pokopala jesam, ali sahranila nisam. Izašlo je na površinu, izašlo sve. Princeza se probudila, makar nije bilo princa da je poljubi.

Pričala sam neki dana sa svojim mrežarskim kolegom, prišao mi je i rekao:

- Moram ti dati kompliment. Možda ne bi trebao, valjda se nećeš ljutiti … Evo, ipak ću ti reči. –
- Manje sam depresivna?! –
- Ne, ne to. Drugačija si, slobodnija. Nema više granica, rušiš barijere. Slobodna si, radiš i govoriš stvari koje se prije nisi usuđivala. Drugačija si! –
- Jesam, napokon sam zadovoljan sobom, bez obzira što drugi misle. –
- Vidi se.-

Bila sam zaljubljena i voljela sam jako. Voljela sam do zadnjih zvijezda i još malo dalje. Bila sam slijepa i voljela prejako. Nisam ni znala koliko sam nesretna, nisam to mogla ni priznati. Godinama nisam željela ništa, ničem se radovala. Život bez želja nije život! A sada želim jer ponovno živom, a želje nisu prave ako ih je lako ispuniti.

Kao majka želim da moje dijete raste zadovoljno i sretno. Kao majka želim poživjeti dovoljno dugo dok moje dijete ne poraste, osamostali se, ne želim da ostane sam na ovome svijetu.

Ali što želi Lucy, onako istinski, ono što učiniš i umreš sa smiješkom na usnama jer ostvario si životni san …

1. Želim vidjeti ocean.
Stajati na pješčanoj plaži, vezati kosu zbog vjetra i glasno uzdisati dok surferi sijeku višemetarske valove.

2. Želim čamcem proći pored grbavog kita i dotaknuti ga.
Dlan kad bi dotakao debelu kitovu kožu, srce bi tog trenutka zastalo.

3. A kad umrem, želim da moj pepeo prospu po moru ispred grada Hvara.
Otok i grad dovoljno čarobni da odmore tijelo, ispune mi dušu, mjesto na kojem nalazim mir. Bože … voljela bi živjeti tamo!


Druga polovica moga kreveta još uvijek je prazna, al više me ne smeta. I više nemam sedam jastuka da zamjene njegovo rame, sad imam samo jedan, Tempur, i puno bolje spavam, više ga ne sanjam. Možda ne pišem često, al ovo nije rastanak i ovo nije kraj … možda ne pišem o ljubavi, sexu … al možda će priče biti sretnije bar. smijeh

07.07.2008. u 10:22 • 4 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (5)
Listopad 2007 (8)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (6)
Lipanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (10)
Travanj 2007 (16)
Ožujak 2007 (16)
Veljača 2007 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

opis bloga ...hmmm... jednom rijeci sladunjavo, melankolicno ... ups, to su vec dvije rijeci wink

lucy013@gmail.com



Crno i bijelo

Image Hosted by ImageShack<br />
<br />
<a href=Free Counters
Free Counters

users online


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

to je najbitnije... da živiš... da nisi umrla iznutra... to ti treba dati nadu i snagu. netko je jednom lijepo napisao: kad dotakneš dno, put je samo prema gore... ti si svoje dno ostavila iza sebe yes

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

...od ljubavi na ovoj zemlji sve je lakše,
vatra čisto gori, cvijet se slađe razmnaža,
muškarac i žena idu kao jedno,
ne skreću očima ...
(poslao Reggie)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Ljubavnici hodaju po tankoj žici, a ako su vjernici, onda su u još većoj neprilici. Da u zemlju propadnemo našli bi nas da nam sude. .... Otkad je ulaznica za raj nejebica? Seks nije prljav nego božanstven .... by Slaven



Povremeno svratim:
Freestyler
Top sicret
Auris
Crvena
Cro download mp3
Zitta
Moj obrok
Slaven
Putena mala
Wall
Mala_vragolanka
Funnelcloud (fotke sunca, mora, munja - savršene)
Lebowski

Moj najdrazi:
Postsecret


Licenca

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada












Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se