Lako štivo https://blog.dnevnik.hr/lakostivo

petak, 30.11.2007.

100!

Ovo je moj 100 post! nut

Tko bi se tome nadao, a nije još prošla niti godina dana. Ima tu svega; tuge i suza, sexa i poljubaca, strasti i užitka, boli i straha. Ponekad se i sama sebi čudim tko sam, tko to u meni čuči i inspirira me na pisanje, ponekad se čudim, a ponekad divim vlastitim rečenicama. Ponekad nisam sigurna tko sam, ponekad se ne prepoznajem ...

Htjela sam vam napisati neki ludi post, šašav i smiješan, pa onda opet erotski nabijen, tako da se strast i požuda mogu nožem rezati, ali na kraju nisam napisala niti jedan od njih no

Brojač na mome blogu prešao je 16000, a broji tek od sredine studenog, zato meni za ljubav i za moj 100. post javite se svi koji me čitate. Blogeri i anonimci, prolaznici i oni koji dolaze često, redoviti gosti i oni koje iritiram, ljutima, svi ... ajde, samo ovaj put .... ostavite komentar s imenom, nickom, .... čime god, samo ostavite, a ja vam svima šaljem bubamaricu za sreću.


30.11.2007. u 01:00 • 15 KomentaraPrint#^

utorak, 27.11.2007.

Čudno je to ...

Ponekad je dovoljna samo jedna riječ, neka slika, situacija, da se priča u glavi pokrene, da riječi same tvore rečenice i slike da se redaju. Onda hvatam papiriće, salvete, kutije, grabim rukom olovke i pišem jer želim ih pohvatati sve. Baš sve dok su još u tom savršenom redu, ne želim da pobjegnu, ne želim da se rasplinu, nestanu.

Tako nastaje ovaj blog, ako nastaje većina postova, tako pišem ja jer tako i živim, za trenutak. Trenutak strasti, trenutak pažnje, trenutak tuge ... samo trenutak ...

A ponekad ... samo sjedim ... ležim i ne postojim. Riječi ne izlaze, slike blijede, rečenice kidaju se. Ponekad samo volja, živa volja što još tinja u dubini duše natjera me da se pokrenem. Ponekad svojim odlučnim glasom progovara: - Trebalo bi pisati!- i onda vadim svoju šarenu bilježnicu i sve gel olovke. One su najmekše, njihov trag po papiru tako lagano klizi da ponekad pomislim da me baš on inspirira.

I točno se vidim, sjedam za stol, obasjan samo svjetlošću noćne lampice. Palim cigaretu i otpuhujem prve dimove, slažem prve rečenice u glavi i počinjem pisati, puštam mislima da me odvedu.

Ja ... koja nikada nisam niti pokušala zapaliti cigaretu, ja ... kad god pogledam prema pisaćem stolu, zamišljam sebe kako otpuhujem dimove između napisanih redaka. Zašto?! Ne razumijem ... čudno je to, baš čudno ...

27.11.2007. u 08:26 • 12 KomentaraPrint#^

subota, 24.11.2007.

Oprosti ...

... oprosti mi, ... ako možeš ...

Sve se uvijek sazna, istina uvijek nađe svoj put. Povrijedila sam nekog, sad znam to. Povrijedila sam nekog dovoljno jako da me mrzi, dovoljno duboko da me prezire. I ne krivim je, ima potpuno pravo na to, a ja sam ta koja moram živjeti s time, s tom spoznajom, s tim saznanjem.

Povrijedila sam nekog, ja koja najbolje znam kako je to kad nekome daš svoje srce na dlanu, a on ga zagrize i pusti da krvari ... ja koja najbolje znam kako je to, povrijedila sam nekog ...

Iako nisam učinila ništa, činila sam sve, jer kad zavlada strah, kad se izgubi povjerenje, sruši samopouzdanje, nema tog lijeka, izgovora niti objašnjenja koje može poništiti sve. Nema tog razloga koji može isbrisati prošlost, odvrtiti film na početak i ne dopustiti da se tako nešto uopće dogodi.

Kriva sam, znam da jesam, kriva zbog vlastite sebićnosti, zbog tuđe gluposti. Povrijedila sam nekog i kriva sam zbog tog.

Da kažem, oprosti, nemam kome, da kažem, nisam htjela, nema smisla. Ja sam samo uljez koji je grškom upao u tuđu priču, samo mrlja na papiru kemijske olovke što ispušta tintu.

Nema me više, nisam tu nikada niti bila, samo san ... bez dodira, bez poljubaca, samo fikcija. Al svaki san kad-tad završava, čak ni noćne more ne traju vječno.

Odlazim, nestajem, prestajem, ....
Game over!
Oprosti mi ... oprosti, ako možeš ...

24.11.2007. u 12:37 • 7 KomentaraPrint#^

petak, 16.11.2007.

Prženi šećer

Putujem, uskoro opet putujem. Volim to i ne volim jer lijepo je izgubiti se u nekom novom, nepoznatom gradu, mještani se sa mnoštvom i biti stranac. Otkrivati i čuditi se, diviti se i sakupljati slike u glavi, uspomene. Al kad dan dođe svome kraju, kad uđem u sobu tihu i pustu, tad nestaje sve, spušta se zavjesa, završava predstava, a tuga i praznina izlaze na scenu. Hotelska soba, sterilna, čista, posteljina prepuna mirisa štirke i dezinficijensa i sve prazno i sve bezlično, hladno.

Ponekad moram pobjeći, ponekad moram bježati i proći sve to, i tugu i radost, i poznato i nepoznato i mase ljudi i prazne hotelske sobe, ponekad jednostavno moram.

Tamo negdje usred sjećanja, postoji jedan hotel i soba najdraža od svih, soba koja me mirisom budila s prvim jutarnjim zrakama sunca. Maleni hotel na malenom otoku. Proljeće; bez gužve, bez buke, sve zeleno i čisto, more, sunce i tišima, samo zvuk mora što šušti u blizini i pokoji galeb u letu. Soba; velika, prostrana i svijetla s pogledom na šumu. Noću kad mrak se nadvije nad nas, kad zavlada tama tad oči postaju velike, a zvukovi iz mraka dozivaju priče iz djetinjstva. Sove što huču noću, šišmiši što krilima prekrivaju mjesec .... al sve to strašno prestaje i sve strašno nestaje kad ujutro, s prvim zrakama sunca započne čarolija.

Kroz poluotvoren prozor polako zrakom struju miris što mazi mi nosnice, draži usnice i snove čini tanjima. Taj slatkasti miris prženog šećera, vanilije i svježeg tijesta. Glavom za tren struje slike omiljenih slastica, keksa i kolača, pekmeza .... snovi nestaju, usne se pomiču, mljackaju, osjećam okus na nepcu, osjećam kako klizi niz grlo i tjera me da požalim još, tjeram me da kažem mmmmm. Budim se jer želja raste, postaje neizdrživa, glad i požuda sa zrncem šećera, medom što razlijeva se i lijepi prste, budim se.

Prostrana soba, velika i svijetla iznad malene slastičarnice, vrijedne ruke što od rane zore pripremaju delicije za nepce, opojnih mirisa što ne daju mira, za koje čak ni slika nije potrebna da postanu stvarne. Rano je još, prerano, sve još spava, hotel; miran i tih, grad još sanja, samo vrijedne ruke slastičarki i ja, kao lovac i lovina, budno motrimo jedne na druge.

Tuširam se, češljam kosu, par trbušnjaka i rastezanje uz prozor, spremam sobu i oblačim se, šminkom, pjevušim dok po, ne znam ni sama, koji put mijenjam programe na tv-u, ispunjavam vrijeme, skrećem misli s kolosijeka na kolosijek jer treba izdržati još sat, još dva, čak puna tri dok napokon otvore svoja vrata.

A onda; uz osmijeh ispunjen suncem i cvrkutom ptica, pitanje: - Jeste li dobro spavali? Slatko nešto sanjali?! - nudi mi tanjur prepun toplih, netom ispečenih palačinki, domaći preljev od marelica, a onaj dobro poznati miris prženog šećera ispunjava me, vrti se oko nas.

Jedan od rijetkih toplih hotela u mojim mislima.

Za one radoznale, radi se o hotelu Odisej na Mljetu.

16.11.2007. u 09:03 • 12 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 05.11.2007.

A sirene?!


Danima kiša, danima oblaci, sivilo, bez one prave, plavičaste boje neba, bez sunca. Hladnoća je ove godine stigla prebrzo, zima, prerano zakoračila. A ja bi na more!

Još bi sunca, još bi mora. I pitam se; što li sada rade sirene?! Kome pjevaju usred zime, i kako njihove pjesme sada zvuče? Što li rade sirene i gdje su kada bura puše, kad more bjesni, a stijene prekriva pjena?!
Zna li tko???

A ja bi na more! Još bi sunca da me grije, još bi mora da mi gužva kožu, još bi kamenja da mi žulja stopala, još bi ... opet bi ...

Moja koža blijedi, nestaje ona brončana boja, nestaje trag, blijedi sjećanje. Samo školjke na stolu, sjajne i glatke, mame još osmijeh na lice ... more ...

05.11.2007. u 20:07 • 9 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (5)
Listopad 2007 (8)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (6)
Lipanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (10)
Travanj 2007 (16)
Ožujak 2007 (16)
Veljača 2007 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

opis bloga ...hmmm... jednom rijeci sladunjavo, melankolicno ... ups, to su vec dvije rijeci wink

lucy013@gmail.com



Crno i bijelo

Image Hosted by ImageShack<br />
<br />
<a href=Free Counters
Free Counters

users online


Free Image Hosting at www.ImageShack.us

to je najbitnije... da živiš... da nisi umrla iznutra... to ti treba dati nadu i snagu. netko je jednom lijepo napisao: kad dotakneš dno, put je samo prema gore... ti si svoje dno ostavila iza sebe yes

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

...od ljubavi na ovoj zemlji sve je lakše,
vatra čisto gori, cvijet se slađe razmnaža,
muškarac i žena idu kao jedno,
ne skreću očima ...
(poslao Reggie)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Ljubavnici hodaju po tankoj žici, a ako su vjernici, onda su u još većoj neprilici. Da u zemlju propadnemo našli bi nas da nam sude. .... Otkad je ulaznica za raj nejebica? Seks nije prljav nego božanstven .... by Slaven



Povremeno svratim:
Freestyler
Top sicret
Auris
Crvena
Cro download mp3
Zitta
Moj obrok
Slaven
Putena mala
Wall
Mala_vragolanka
Funnelcloud (fotke sunca, mora, munja - savršene)
Lebowski

Moj najdrazi:
Postsecret


Licenca

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada