skaska

gledam ove hrvatske kraljeve s učenikom, reko da mu se to malo i vizualno približi, da vidi dijete kak od stoljeća sedmog "funkcioniramo". dijete gleda lijepo upakiranu povijesnu bombonijericu. mami je to sve malo usporeno (zapravo puno), al glazbica je lijepo uklopljena, a i cijela familija autora proglumila, čist je domagoj okej zgledal i bez akademije dramskih umjetnosti. kraljevstvo za seriju. na kraju, veliki popis onih kojima se zahvaljuje. bez obzira na spomenute podijele koje su bile prisutne u ranom srednjem vijeku opljaškane naše, šteta što zaboraviše i zahvalu nama svima idiotima koji plaćamo poreze, razreze, prireze i naravno, televizijsku pretplatu. ako ništa drugo vidljivo je (malo puno usporeno) kako se ništa promijenilo nije od svih tih podijela. recimo tamo striček posudi nekaj i onda mora robovati stričeku koji mu je posudil dok ga drugi stričeki ne otkupe prodavši ispod cijene neki grunt za koji su krv prolevali.
eto tako se i danas dijelimo na crkvu, lopove i idiote. prvi su nedodirljivi i nenadjebivi, zaboli njih kako je idiotima, tu i tamo se zamiješaju braneći lopove, jer bez njih ni lopovi ne bi mogli raditi svoj težak posao, sve je to amenovano i još popraćeno "dašutnjakom" odnosno dotom zbog koje se i dalje šuti i ne dira. Idioti su neinteligentni. Uopće se ne znaju snaći ni u vremenu ni u prostoru. Dokaz da su živi upravo svjedoči to svakovjekovno, svakogodišnje i svakodnevno zakidanje, zajebavanje i prcanje ove prve dvije grupe.
Dok su crkvenjaci na toplom, dio lopova na sigurnom, idioti su na hladnim, kišnim ulicama. Dio njih. Dio je pomudrio pa i ne izlazi iz svojih rupa, gleda hrvatske kraljeve i zaključuje kako nema svrhe. Ima li?

prosječnog hrvatskog lopova obično gledamo uvijek u besprijekornom odijelu kao prosječnog hrvatskog poduzetnika. godinama. on ne izaziva našu posebnu pozornost, jer zapravo u tom dijelu njegova životopisa njegova rabota je još uvijek tajna i on figurira kao jedan od stotinu prosječnih hrvatskih "poduzetnika". odjebimo sad s onim narodskim birc naklapanjima tipa: otkud mu ovo i ono, kak ima toliko a mi nemamo ništ i slično. kad mu se otkrije da je zapravo cijelo vrijeme poduzimao nečasne radnje, prosječni hrvatski lopov dobiva naslovnu stranicu dnevnog lista, naslovnu stranicu tjednika i naravno, desetak unutrašnjih u kojem dojučerašnji poduzetnik otkriva nakon svoje druge mračne strane i svoju treću, ljudsku. dakle, nakon što se otkrije koliko je otprilike popalio i pod uzeo, nama prosječnim kretenima otkriva se da taj poduzetnik osim odijela nosi i izlizane traperice, da se obično voli opustiti s prijateljima uz dobar roštilj i domaće vino koje proizvodi iz hobija, da sluša Pink Floyde kad se relaksira, da mu je žao što nije mogao češće na informacije u školi svojih klinaca jer je u isto vrijeme "poduzimao", da voli zagrebačku jesen i vruće kestene, a bogme da mu i Istra nije nedraga, al od svega da najviše voli osamu na nekom od jadranskih otočića, zurenje u pučinu i nekonvencionalno druženje sa svojim pajdašima u majica na krokodila. želite li birati ljudsko, nemojte ostati na dnevnim novinama, jer tamo će pretezati informacije o tome na koje je načine popaljivao, dok će u tjedniku težište biti na njegovoj "običnoj" ljudskoj strani, pa ćemo saznati i anegdotu kako je jednom prilikom popio bocu don perimenovca i potom na iskorištenu tramvajsku kartu (jednom prilikom vozio se tramvajem s narodom upražnjavajući svoju egzibicionističku stranu) upisao šifru sefa ušvicane banke, te istu ubacio u praznu bocu, metnul štopl i bacil je u valove. zašto? oh, pa to je on, spontan, neočekivan, ishitren, ponekad i lakomislen, tužan kad gleda bilo jednom u americi a završilo u remetincu. prosječni hrvatski lopov pokazat će u smajlu nisku iznadprosječnih nehrvatskih implantata, jer božemoj, čovjek u nekim zrelim godinama osim u banku mora i u organizam dodavati plemenite metale e kako bi opstao u svojoj ulozi koja je dobrodošla i nameće se sama po sebi u istoj količini kao i nama. dakle, da sad ne duljim jer mi kipi voda, taj prosječni phl ima obitelj, ženu koja je skromna i drži svih pet uglova kuće i ujedno radi 24 sata dnevno u upravi megatvrtke jednog od njegovih frendova, također prosječnih hrvatskih lopova, ima gospođu Baricu ili Maricu koja im je vjerna kao pas i malo pripomaže u kući i oko dopunskih obveza njihove djece do dana kad će ih phl poslati na školovanje u prestižne europske i vaneuropske centre, te nemojmo svakako zaboraviti, da obožava kućne ljubimce i da ima čak dva psa kojima dopušta da mu ližu obraze. stoga, nakon svega, prosječni hrvatski lopov ima uvijek čist obraz. i lijevi i desni.

ah, toliko mi se toga nadogađalo da zapravo blaženo čekam hladnu frontu ispod koje ću se, kao ispod popluna, sakriti, kenjuckati po malo i čekati proljeće. zadnji sam topli dan vikenda posvetila obilasku Maksimira, za koji ne znam kaj se čeka da ne postane lepi parking kak Bog i gradski oci zapovedaju. prošetah starom zelenjavom i sjedoh na klupu ispred ulaza u zvjerinjak. nedjelja je izmamila sve kaj imaju nekaj u kolicima i u trbuhima, jer takvu kolonu trudnica i malih beba ne vidjeh još od davnih vremena kad je životna opcija bila puno jednostavnija i svodila se na dnevnu: raditi i jesti i noćnu: ševiti i spavati. u ta vremena lijepa naša nije jaukala nad natalitetom, a nismo bogme ni toliko jaukali općenito kao danas. ono kaj me ošinulo na tom prastarom ulazu u zoo, ofarbanom valjda tridesetipetim slojem zelene uljane, jesu bila dva zaštitara s pištoljima oko škembih koji su se onak lepo isticali, tako da su dječica koja svladaše dar govora komentirala i prstićima starcima pokazivala iste. sad, pitanje je zakaj su se ta dva dečeca naslonjena na ogradu tak vidno oboružala, jel' su se lavlje gitre spizdile od korozije ili su bili u nekoj sačekuši, uglavnom prizor nimalo lijep. istovremeno, isti se uklapao s apokaliptičnom prašinom koju su podizali planinski bicikli i njihovi vozači sveudilj parka. mislim nemam ja ništ protiv biciklih, eno ih tri mi doma sparkirana, al poslije sve te jurnjave imala sam osjećaj da sam hodajuća reklama za našicecement.
na vidikovcu pak, gdje odlučih popiti kavu u miru, izložba pasa svih boja i veličina. i sad, naravno, nemam ja ništ protiv pesekov, doma mi tri čuvaju hižu, al popiti u miru kavu predstavljalo je iluziju kao što je iluzija da će nam poslije ikojih faking izbora biti bolje. jer, vučjak je režao na pudlicu, pudlica je režala na labradora, labrador je kezil zube na ovčara, ovčar je izgledal kaj da bi na mestu oderal irskog setera i od njega napravil uggsice il kak se već zovu te čizme u kojima i anoreksičarke izgledaju ko polarne medvedice.
tjedan provodim čekajući jesen i promatrajući kako lokalne časne dižu bijele dvore, a još lokalniji novi župnik kresa posljedne zelene grane u kvartu. nema više zelenog, jebeš zeleno, sad je valjda na redu crveno kak veli teta koja se u posljednje vrijeme deklarira da je miš i da je mokra kao miš.
a zapravo sam u tom čekanju htjela s nekoliko riječi, jer ionako su luzeri preplavili i novine i telku, popratiti i dinamo i repku i sve ove s loptom. ja se fakat ne sjećam kad smo se mi veselili gledajući te loptače. dok bilić nastupa na telki ko neki grčki mudrac koji samo kaj ne veli ...sve teče...sve se...a ništ se ne mijenja. samo nogomet i nogomet, ostali sportovi ne postoje bemvamviziju. otvoriš novine i prestraši te jurčić, otvoriš telku i bilić obećava da drži galaksiju pod kontrolom i da smaka svijeta sutra ne bu. na nacionalnoj razini slavimo kelavu koji BRANI, a nismo u stanju zabiti gol. nu nu, sad kad je medijsko carstvo, poput prošvikanog betmena zakrilil blagoglagoljivko bogobojazni koji kakti voli plavo a djeluje kaj da je furt na bilom, sad bumo s još više žara i mara hvalili svaki poraz. jer svaki poraz je uvod u možebitnu pobjedu i taj uvod gledamo pokorno na svim medijima začinjen reklamama drugog velikana jada nam više ne naše u obliku carskog mesa na akciji i žabljezelenih pofutranih šlapa za najmlađe za cijenu pet litara "izvorske" vode istog velikana.
jesen može početi, pametni ježurka je već ionako odavno emigriral.