skaska

nedjelja, 23.11.2008.

57. anđelek

Probudil se jedno jutro usred svog dvorca i rekel: nek se država zove kak ja. Mislim ne baš tak, al nek se nekak za mene veže ko pijana oko plota. Dakle, nek se zove KNZM.
To sam sanjala. Kad mesec više ni bil pun. Kad mu je frtalj falil. Ne bez razloga, jer svaki san ima svoj debeli razlog i svoj više ili manje debeli ili mršavi nastavak u stvarnosti.
A stvarnost se dogodila danas u istom tom KNZM. U državi. Na blagajni ko na carini. Izajdeš iz KNZM prek blagajne i traže te mesto pasoša lovu. I onda izajdeš iz KNZM, al čudo jedno još uvek si u istoj državi, pa tak stalno ideš prek grane sim tam, jer malo je prilike da najdeš neku drugu državu tj. KNZM. I kad se osjećaš ko zadnji pljuger i kad tržiš na TSKU opet daješ pasoš iliti kunta kinte tetecu kaj se v dvorcu budi.
I sve si ja mislim kak to ni dobre, kak bi trebalo biti konkurencije med tim cvetjem ivanićgradskim, kad zaštopa mi usta ukazanje: ukazanje ka plus anđela na blagajni šest kojom suvereno vlada ljubazna djelatnica Milica.
Volim kupovati anđele na sniženju, a ovo je bile tak fajn jako da bi mogla reć kak su anđeleki skoro pa zabadav bili. I reko ja sebi evo prilike, te ih naberem ko mandarine u vrećicu. Jedan anđel jedna kuna. Pa toga ima samo u državi KNZM. Nakon što sam obavila berbu nježno sam ih zbog njihove urođene krhkoće iskrcala na pokretnu traku i čekala da riješim pasošku kontrolu. Kad ono Milica veli pet. Pružim joj ruku da si damo ono "sve pet" kad ona veli: anđeleki su pet kunta kinte a ne jednu. Pa kak kad piše da su jednu, zato sam ih s lopatom nagrabala. I tak je počelo ja jednu ona pet ja jednu ona pet. Nakon šest minuta išle smo ona, šefica autonomne pokrajine cuga i grickalice, te šef božićnih lampica provjeriti govorim li ja istinu ili Milica. Napominjem da je sve proticalo u mirnoj i prijateljskoj atmosferi uključujući i onih deset čekača iza mene. Uspostavilo se je da ja govorim istinu, jer na kutiji je pisalo ena kuna, a na blagajni pet. I di je anđeoska kvaka? Ondak je Milica po naputku šefa odjela autonomne pokrajine posteljine išla bar kod po bar kod. Bar(kod)em neko rješenje. I stvarno, prvi anđelek je bil kunu, drugi kunu, treći kunu i tak sve do pedeset i sedmog, al pedeset i sedmi je bil pet kuna mamu mu maminu ubačenu. Zakaj?! Sad više nikom ni bilo svejedno. Ni onim čekačima iza mene koji kao da nisu imali di potrošiti vreme pred obed, a obed im je valjda kuhal negdo drugi. Svi su bacali pretpostavke. Dakle, pedeset i sedam anđeleka, svi isti ko od iste majke izbačeni, pedeset i šest po kunu, pedeset i sedmi pet. Prvo kaj sam išla videti jel taj anđelek ima pimpek. Velim, sigurno je tu razlika. Il bar jedno jajčeko. Ne! Svi su bili isti ma kulike je to bilo teško priznati. Stoga, po naputku šefice autonomne pokrajine suhomesnatih proizvoda ostavih onog pedeset i sedmog na blagajni kao višak, kao neki plus. I tako je draga djeco nastal k-plus anđelek kojeg i dan danas morete vidjeti kako leži u kutiji pokraj konzerva kuruze i mahuna.
Celo sam popodne provela buncajući, znojeći se, trzajući. Sad sam već potpuno sigurna da sam pogrešila kaj sam ga tam ostavila. Zapravo trebala sam zeti sam njega. Pa kaj to ni očito uka(plus)zanje?!

- 20:02 - Komentari (25) - Isprintaj - #