skaska

Kažu da je sova bila pekareva kći (još jednom).
Ja se dala znanosti, a plahte zmazane.
Prebrojila gaćice.
Kupila kroasane s pekmezom bez pekmeza (hebat ću joj mater trgovačku. sutra.).
Vidjela Lorcin hračak.
Sakupila devet Željkinih kuna za vamo tamo sutra.
I okrenula kornjaču naopačke.
Potom otvorila "preporodnu sobu". Izpsovala prvi paket (asonancepičkealiteracije).
Zavezala kravatu u inat vratu.
Pripustila sve koji zaboraviše ključ, jebo ih ja zaboravne.
Kačkam.
Čovjek je brojka. Ne računam.

Večeras sam razbila jaje. Tvrda se opna skršila na rubu bijelog sudopera. On je čitao svoju pjesmu, ja sam razbijala jaje. Nepoznate kokoši. Neobično sam večeras razbila jaje i razlila njegovu unutrašnjost bez kontrole. Baš da vidim kako je to bez kontrole. Što će se dogoditi ako ga tako razbijem. Poslije sam sve sama čistila. Jebote, ko da sam svemir čistila.

Prije, ha čini mi se kao da je prošlo sto godina, upoznala sam Vlatku Pokos. Bila je u društvu pokojnog Muca (Mustafa Ismailovski). Bile smo u specifičnom odnosu vezanom uz medije. Nakon odrađenog posla sjela sam s njima i još jednim facerom vezanim uz moj angažman na cugu. Ženska je bila u svakom pogledu okej, no već onda mi je bilo jasno da je malo pozitivno konfliktna i da će je to, onako ljepuškastu doći glave. Ne bih komentirala njen životni put od tih davnih vremena, svatko ima svoj put i svoj križ, al ovo danas mi se nekak u pičku materinu zgadilo. Jučer svi portali, sve naslovnice, danas sve novine...a na blagajni blagajnica veli: sestro draga, svaka ženska se je danas naslađivala, sam kaj nije slinila od ove novine...Tak su sretne išle doma s novinama pod rukom, tak su se sretne vraćale sa sto kila špeceraja svojim starim, nadrkanim muževima koji nisu u stanju ni smeće izbaciti iz koša, a kamo li išta "glamuroznije" nakurčiti.
Gledam danas Dnevnik i Šprajcicu lepog kak je izišao vremenu i ukusu i slinama ususret i pustil prilog o tom kak Dikan (dobro izbacivanje u stilu Žlundronja, u stilu časti muških pizda, ostavil si joj dvije bunde na plus trideset, oh kako jebački, ne ulazim, al muški jeah!!!, no imaš valjda i ti svoju priču...)cucla jutarnju subotnju špica kavu s Leticom i velikim Antom Žužulom, kraljom knjiga i smeća (može i obrnuto, a i miješano).
I onda sam se doista koncentrirana kao poslije tibetanskih vježbenki, onako duboko kao ponornica zapitala: hej, ženo, jel i temi negdje u predjelu između gušterače i žući koje više nemaš došlo drago, onako, jel te prošli topli srsi s obzirom da si provela dugi niz godina, dana, sati i minuta s kurcem koji te je u oči gledao i lagao, koji ti je podmetao klipove kad nije bio u stanju pravi klip, koji te je fizički doveo do stanja kad ti se riječnik omamio do rudaničke točke...I vjerujte mi našla nisam ništa takvog osim dubokog gađenja nad našom kulturom jala i zavisti, našim međusobnim podjebačkim mentaliteom, našim sterilnim prepucavanjima, našom slabošću i udvorništvom.
Nadam se da su sve one tete kaj ih je preplavila toplina od spoznaje da ni utvarane idile nisu stvarne ili da bar imaju ovako dikanovsko pompozni kraj skuhale purice s mlincima svojim kurčićima i da sad s viklerima na glavama u miru gledaju kak zvijezde pjevaju.

Prvo sam klofala, pa sam se kefala. Namolila sam tipa u automatskoj praonici da mi dozvoli da se s levom nogom pričepim na kuglagere i da me provuče kroz kefe. Hvala mu što mi je izišao ususret!

Mirjanina mama, supruga prijatelja mog supruga, radila je kao kuharica u menzi ugostiteljske škole. Kad su školske kolegice pitale Mirjanu gdje joj radi mama, Mirjana je odgovorila:
- Moja je mama profesorica u ugostiteljskoj školi.
Naravno, bilo je i sitničavo znatiželjnih curica:
- A što predaje tvoja mama?
- Predaje kuhanje - snašla se Mirjana prvi put i to joj se svidjelo, pa je tako stalno i odgovarala.
Jednog je ljeta Mirjanina mama proglašena tehnološkim viškom. Tehnološki višak nije baš nešto čime bi se tko mogao hvaliti, a Mirjana to baš i nije shvaćala, a nije se ni trudila. Znala je samo da mora izbjeći odgovor:
- Moja je mama bez posla, ili moja mama ne radi nigdje... - dugo je razmišljala i ništa nije smislila.
Ipak, njenoj se mami osmjehnula sreća i dobila je posao u jednom većem privatnom samoposluživanju. Većinom je radila na blagajni s obzirom da je bila mršava, prostor između blagajne i zida uzak, a ostale prodavačice sve samo ne tanahne.
- Moja je mama profesorica matematike! - ponosno je predstavljala Mirjana svoju roditeljicu, pazeći da tko ne provali brzu prekvalifikaciju. Tada je Mirjana već krenula u srednju frizersku i, koliko je dotad istražila, nitko iz njenog osnovnjaka nije upisao njenu školu. Jedina joj je briga bila što bolje uspjeti u matematici, jer kakva bi to kćer profe iz matke bila pa da ne zna matematiku?! Sreća je još jednom pokucala na Mirjanina vrata. U drugom razredu više nije imala matematiku, a šišala je za pet.

Opet je na njoj. Odavno već ništa ne osjeća osim njegove pretjerane težine. Dok on obavlja svoje, ona u mislima organizira sutrašnji dan. Priprema ručak. Juri na posao. Vraća se. Kupi klince iz vrtića. Spartanska je organizacija uspijeva koliko-toliko dovesti do cilja.
U rijetkom trenucima samoće, koje većinom ugrabi pri velikoj nuždi, razmišlja o sudbini i osobnim planovima.
- Bog je tako odredio! - izjavio je jednom njen Miro dok mu je prigovarala kako ne može upamtiti ni imena vlastite djece, kako ih često miješa i kako nije čudo kad im ona zamjenjuje i njegov udio u roditeljstvu.
Za njega se nije ništa promijenilo. Dok ona svake jeseni mora kupovati četiri para novih tenisica, on ne odustaje od mladićkih navika: svaki dan u šest s dečkima na belu, a kad klinci zaspu na nju.
- Da si barem nađe ljubavnicu! - pomisli jedva dočekavši da sve to svrši. Mrzila je miris pive, presnažan za njihovih tridesetpet kvadrata.
- Slavko nas u subotu poziva na roštilj - rekao je, poslije svega zalegavši i prebacivši ruke iza glave.
Pravila se da je zaspala.
- Jel ti mene čuješ? - izvukao je ruku i gurnuo je po slabinama.
- Čujem!
- Znaš da ne volim kad glumiš da spavaš!
- Nisam glumila. Umorna sam.
- Uvijek si umorna.
Željka mu je htjela još nešto skresati o svojim i njegovim obvezama, o svom i njegovom životu, no zaključi kako je to sasvim bespredmetno. Umjesto riječi još dublje zaroni glavom u jastuk, pritom se ubovši u vrat privjeskom raspela s vlastitog lančića.
Dok je Miro hrkao, Željka je krvarila. Do jutra. Tiho. Već odavno ništa nije osjećala.
S prvim zracima sunca kroz plastične rolete provukla joj se i duša.

trče počasni krug

- Cista na jajniku! - rekla je prva.
- U jebote! - dodala je druga.
- I što ćeš sad? - upitala je treća.
Tri minute kasnije neki je avion udario u njihov ured na sedamdeset i osmom katu, mislim da je bio sedamdeset i osmi, ali nisam sigurna.
- Situacija je nestalna onoliko koliko se trudi dokazati suprotno! - izgovorio je Kinez otpirujući plavičasti dim nakon što je progutao veliki gutljaj mineralne.
- Glupost! - polubijesno ga je poklopio Gorki. - Pričaš kao da je riječ o ženi. Kad je riječ o luđacima ništa nije pod kontrolom!
Gorki i Kinez uvijek bi poslije šest ispijali crno pivo na terasi kafića "Semafor". Kinez je u posljednje vrijeme prešao na mineralnu, jer mu je proradio čir na dvanaestercu.
- Grozno. Da ne povjeruješ! - komentirala je konobarica Marica. - Ja to ne mogu ni na televiziji gledati. Odmah se sjetim onog pedera koji se šleperom zabio u nas. Sve zbog cuge. Pederčina! Poslije je murja po cijeloj Ilici tražila semafor i šleper. Razvalio je, kretenčina, pola zgrade. Tri smo mjeseca čekali doma. Na neplaćenom. A oni su tražili semafor...
- Ha, ha - nasmijao se kratko čovječuljak iz kuta koji se tu našao prvi put.
- Trebalo je promijeniti ime, za svaki slučaj... - Kinez se pridružio smijuckanju.
- U što? - konobarica mu se unijela u lice.
- Ja mislim da su naštimali da zeleno traje kraće - izjavi Gorki i pokaže na semafor ispred terase po kojoj je rupetina bila krštena. - Zapravo, siguran sam.

1. Moram priznati da nas je sve zatekla novonastala okolnost. Naime, patuljci su pružali izvjestan nemali otpor prema našoj namjeri da im podarimo slobodu. To se već dogodilo u prvom vrtu kod zapišane trafostanice. Iznosili su svoje vrle argumente, te smo mi napravili štih probu i ustanovili kako su na neki način usuglašeni svi kvartovski patuljci pri stajalištu da ostanu tamo gdje je toplo iako smrdi, smrdi, užasno smrdi. Ja sam pak držala stranu nekolicine da im valja silom podariti slobodu, te se ta nekolicina odvojila i odlučila osnovati treću udrugu za zaštitu vrtnih patuljaka, a sve u dobroj vjeri kako će treća u tom pogledu biti sreća, kako za nas tako i za njih.
2. Napravila bolonjez.
3. Pogledala u HNK Konzumove police i novu metalnu okruglu kutiju za kekse domaćica u trajanju od tri sata.

Nadam se da imate saznanja kako u Hrvatskoj postoje dvije Udruge za zaštitu vrtnih patuljaka. Naravno, u početku je postojala samo jedna, a onda su se unutar te jedne članovi fino isposvađali i nastale je ova druga. Neću vam zbog konspiracije odati koje sam Udruge članica, no ovom vas prilikom pozdravljam prije akcije koju ćemo izvesti noćas, a svodi se, naravno, na oslobađanje dijela u vrtovima hrvatskim utamničenih patuljaka. Gdje, kako i u koliko sati ne mogu, shvatite me. Preda mnom je noć puna iskušenja, opasnosti, pa ajdmo reći i avanture. Kao i uvijek mogući su sukobi s probuđenim robovlasnicima, bijesnim psima, prolaznicima koji se nađu tjerati neshvatljivu pravdu. Kakve ćemo rezultate udruženi u plemenitoj namjeri polučiti samo jutro zna. Stoga, vama laka noć a njima sloboda!

Sanjala sam da sam od crnog djavlja nabavila naštancane cedeove ladnogpiva i sveudilj ih prodavala s našim cigošima ispred zadnje tramvajske stanice. Oni su prodavali gaće puta tri za deset kuna i natikače po pet kuna, al nije im išlo tak dobro kak meni to ladnopivce. Onda su uletili plavci iz obližnje policijske, pa su se cigoši razbježali po kotnim mestima, a ja neiskusna uvukla ispod drvene kućice na čijom su pultu nuđene košarice domaćih jagoda po deset kuna. I uhitiše me. Nakon što me dobro izmučiše tako što me ostaviše na ispišanom tapisonu prijemne kancelarije ja priznadoh sve, pa i to da sam vještica i da sam negda davno na Dolcu po istom pitanju uhićena samo što nije bilo u pitanju ladnotinampivo već kolonjska vodica od magareće mokraće nakon parenja. Slijedom zakonske procedure oni pozvaše Čobankovića koji je osobno dovezo buldožer i njime smrsko piratska izdanja koje sam neumorno dilala. Usput je degustiro tri kile onih domaćih jagoda i reko ženi koja ih je prodavala da su jahko slađane. Na kraju sna posjetiše me dečki iz ladnog u ladnoj postaji policijske i zaprijetiše mi kako će me tužit za povrijedu autorskih prava i kako su jako povrijeđeni u uvrijeđeni. Jebala vas prava povikah ja, a one se željezne šipke, sve do jedne rastopiše što su mi bunile pogled u ništa. Našo se preko puta mene neki džeparovski stvor po imenu Jazbo Brankec i veli on meni da mi je sve sređeno, jerbo da je on časni porotnik suda al ne može se sjetiti točno kojeg, možda i svakojeg...Nego, zamolio me da mu sredim neku jebenu čaroliju, jer veli svaki mu dan buše gume na jaguaru i svaki mu dan neko ispljuje zelenim hračcima vodu u bazenu ispred vile na Pantovčaku. Ma jebeš ti takvu pičku prosanjam ja, koja džepari umjesto da pliva leđno u svom bazenu i vozi ravno u svom jagiću po domovinskim mostovima. Ja se suda ovog ne bojim niti ga ne priznam, htjedoh mu reći i okrenut leđa kadli me probudi Pofuk. Dobro jutro i ja njemu velim.

Svađali su se često. Lako je reći zbog sitnica. Posvađanima to ne izgleda tako. Zakvače se i urone u svađu kao u bunar, a onda je teško izaći. Kad si u braku kao Srećko i Jasminka, bunar je sve dublji. Sa svakom svađom dublje ponireš. Teže se uspinješ. I kad dođeš van, na to sunce svakodnevice, sjećanje na bračnu jamu ostaje. Svaki puta sve dulje. Bez obzira na kraće pamćenje i godine.
U principu, uzroci svađa se ne rješavaju. Komentiraju se samo posljedice, ružne riječi, otkrivanja. Pamti se to. Zlopamti se i ide dalje.
Srećko uređuje vrt. Jasminka kuha ručak. Vješto se izbjegavaju. Jasminki je malo drago zbog svađe, jer da se nisu zakvačili, ovom ne bi palo na pamet dohvatiti se kosilice. Djeca samo što nisu došla s posla. Dvoje. On i ona tridesetogodišnjaci bez bračnih partnera.
- Ili stvarno nemaju sreće u ljubavi, ili ja toliko dobro kuham - često bi Jasminki prošlo kroz glavu. Svi su im prijatelji njihovih godina već ljuljali unuke.
- Al eto, barem su zaposleni. Nisu nam na grbači. Ne sasvim - umirivala se time što joj je Bog dao.
Jasminka ga promatra kroz prozor i svaki puta su joj sve gluplje te duge šutnje. Svađa je poput ljetne oluje. Uspoređuje to u glavi i na trenutak zaboravlja ide li bijeli luk u zapršku. Krš, lom, a onda mir. Kaže se sve što se tajilo, a i ono što se kazalo ispadne sasvim suprotno od onoga što se govorilo. Licemjerno. Jedno misle, drugo govore. To je činjenica. Kad se posvađaju, govore što misle. Ispada kako bi stalno trebali urlati.
Jasminka ga promatra kroz prozor miješajući crveni luk na ulju i nekako u hodu odluči ovoga puta neuobičajeno dugo šutjeti.
- Nek si misli - odluči. Ta ljudi moji, rekao joj je da je ona njegov najveći promašaj u životu. Uzeo joj je riječi iz usta. Upravo je ona cijelo vrijeme sigurna u to kako bi na razne načine bila sretnija bez njega. S godinama sve je sigurnija kako je odabir bračnog druga njen najveći zajeb.
Srećko obrezuje podivljale grane i stavlja ih u ogromnu, crnu plastičnu vreću. Popravlja kolce uz rajčicu. Luk je staklen i Jasminka na njega istresa plodove mora. Miješa. Razmišlja o životu i o koncentriranoj rajčici. Konzerva. Nikad se nije ni potrudila shvatiti, naučiti, dokučiti kako se otvara. U roditeljskoj kući imali su nekakav stari otvarač kojim se solidno služila. S ovim samo može sjesti pred konzervu i plakati.
- Srećko! - nije se prvi puta osjećala bespomoćnom.
- Srećko, trebam te! - glas joj je bio pun ljutnje. Mrzila je samu sebe. Ponos za konzervu! Što od čovjeka može učiniti usrana tehnologija!
Srećko se lako prebacio sa škara za živicu na otvarač za konzerve. Prćio je ustima i pobjednički ih uzdizao.
- Evo ti! - približio joj je otvorenu konzervu.
- Evo mi! - dodala je gledajući odložen otvarač umazan crvenim sokom.

1. Jutros sam u vrtu pronašla čovječju ribicu.
2. Nekiput kad idem kupit špeceraj i uđem u Union osjećam se kao da sam ušla u Europsku uniju, al onda moram nakon nekog vremena izaći.
3. Spava mi se, jer tako utječe na mene ministrica Kolinda.
4. Laku noć Hrvatsk

Čačić, Jelčić, drekić, špekić...sve je kul...sve bu dobro. Mi imao program mi imao drek. Znanje, kakvo znaje jebemti prazne ishlapjele riječi koje izlaze iz naočala vrijednih pet profesorskih plaća. Čitam ovo danas po novinama kaj se događa po školama. Udžbenici, udžbenici, jebemti papir, šume, kisik. Dajte deci pločice i krede, dajte deci mira, dajte im ljude, dajte im smijeh. Pa kaj to novost? Trgovina, zgrabi, udri, drži, piči, jebi. Prizor isti ko u savani. Kinkave i cmoljeće hijene približavaju se napola mrtvom tijelu. Svi smo mi napola mrtva tijela, i mi i naša djeca i sve one podbuhle face što ujutro idu pišat krv u jebene trgovačke centre. Svi polumrtvi, al još ko limun napola nedojeban, neiscjeđen, pa udri. Pa cijedi. Svi kusaju. Nitko se ne buni. Kad se netko pobuni i obično ima pedesetak kila žive vage i na rubu je smrti od silnoga stresa i izlaganja, netko tko je beskompromisan, tko zajebe svoju obitelj, svoju djecu i potomke jer je za padaj silo i nepravdo, onda su svi kuš, jebo im pas mater. Svi imaju putra na glavi i to onog s tonama kolesterola. Svi su uhljebljeni. Zviždači popuše rak, artritis i teške imunopizdarije boreći se za opću stvar, a opća stvar je izgleda kurac od pičke ak me možete pratiti. Kome je uopće stalo do budućnosti, al onak fakat. Zakaj ja ne vidim nikog ko bi unio u ovu kaljužu malo svjetla pravednosti. Zakaj ja uopće moram kao obična domaćica razmišljati o tome. Meni je mjesto u kuhinji, al kaj, uz ove ne bum imala kaj kuhati. Tko će mi odgovoriti na pitanje zašto teška lopina može biti časni porotnik hrvatskog suda, zašto akademik vozi terenac privatne firme kojoj ishoduje milijunske poslove, zakaj su se drkaroši umrežili da im Spidermen nije ni ničice do lijevog jaja. Tko smo to mi i kuda idemo? Zar je onda čudno što nas "vani" promatraju kao divlje svinje, što smo poniženi ko zadnja govna, što na venecijanskom trgu lupaju globe zbog Hrvata. Jebemti mater u koliko malo vremena su sjebali državu. Svojevrsni rekord. Koja izdrkana, nemoćna, nekreativna, nemudra i jalova politika. Je, je to je rekord. Nitko za toliko malo vremena i u tolikoj prednosti nije generalno popušio za tisuće generacija unaprijed. Možda je to svjetlo u tami. Možda je to pozitiva da im jebo pas mater izdajničku. Nek me hapse, al nek to bude sa šparhetom.

Za strinu Baricu mucavicu svi susjedi tvrde da je vještica i da se često pretvara u žabu krastaču. Tko joj se zamjeri, dođe mu pod prozore i krekeće. Ali, naravno, to je najmanje što ona može učiniti.
- Ne daj Bože da ostaviš pelene preko noći vani! - govorila je pothranjena majka kćeri s izrazito velikim izrastom na izblajhanoj, dugoj i nenjegovanoj kosi.
Strina Barica, susjeda moje pratete Grozdane, kiselila je zelje. Kad joj je susjeda pozvonila na vrata, umalo nije glasno opsovala.
- Neću ovo stići srediti do noći. Kud baš sad naiđe krekretenuša! - neplanirano glasno i vremenski netempirano, tako da je ova mogla čuti, bubne strina Bara i otvori vrata.
- Znači, istina je... - procvili preneraženo susjeda i nestane pretvorivši se u modru galicu.

Napravila gulašić od malih pilećih bocica. Skuhala fino tijestašce, juhu od graška i očistila kilu i pol jagodica. Dakako i svakako izmutila šlag. I otišla u pizdu materinu. Tam je toplo i ne pada kiša. Osjećam se sigurno, zaštićeno. Osjećam se ko bubregica u loju.

Janja ima drvene cokule i mali zlatni lančić oko gležnja. Bavi se turizmom i kosu farba u crveno. Agencija koja joj puni apartmane bankrotirala je i direktor je došao jedno popodne vratiti predujam i ispričati se što je posao propao. Prije nego li je uspio staviti novac na stol, iz kuhinje je izišao Janjin muž s puškom i pogodio direktora u nogu.
Janja je dobra s mojom svekrvom i svaki puta kad joj svrati obavezno napomene:
- Pojma nemam otkud mom Branku ta pušketina - kao da je riječ o nekoj mačketini.

Tri puta sam noćas padao s kreveta
okretao sam se kao vrtuljak
probudio znojan
dok sam staroj jučer počeo pričati kako mi je teško
jer osjećam da ću puknuti kao prokleta bundeva
ona se pitala hoće li mi tenisice izdržati
do dana škole
ili će morati kupiti nove
kupiti nove kupiti nove

Bem ti mater tehnici. Napišem nekaj i onda mi to nekaj otide vrit. Daklem, napisala sam kak kuham njoke, kak sjeckam gorgonzolu i ostale pizdarije i kak slušam radio i sve to nekaj o pizdunima kaj kradu na veliko, jer im je valjda onaj mali. Pa sam tako napisala o tom Brodosklizu i Brododreku, kak bi ja te halapljivce strpala u trezor da pišaju po lovi, slažu lovu, da si brišu rit s lovom, pokrivaju se lovom i žderu lovu, da im se lova zgadi, a ne da kurče po zatvorima i jedu hranu i piju sokiće i šetaju i gledaju telku i čitaju novine i jednom riječju kura kura...Vidjela sam već i napisala sam vam kak sam vidla jednu lopinu huljsku kak se šeće po sunčeku, gladi trbuh i kak bolje izgleda neg prije zatvora. Svi u trezor! A napisala sam i kak me granatiranje Zagreba zaskočilo u visini, u jednoj redakciji gdje sam bila kad sam se na neko vrijeme odvalila od šparheta. I to kak smo svi pogledali na vure misleć ono: točno je podne. Ali zajeb. Sekundu poslije svi smo bili ispod stolova, jer ono da Martić nije tolko lud ispalo je kao kriva prognoza. Onda sam vam napisala kak svi ti kurčevi kaj drpaju lovu čije nule nemrem složiti u svom malom domaćinskom mozgu nisu ni omirisali tak nekaj i kak grom neće u koprive. I kak sam skoro najebala od zvončića da nije bilo specijalaca, pa vam sad ne bi srala da nije bilo tak. Predložila sam da se promptno lopovčine velike i male objese za rep konja bana Jelačića da sveudilj zrcalno i vizualno bulje u šupak dotičnog konja. I da tam vise jedan dan kak bi rulji povratili vjeru da ima pravde i da se ne isplati popaljivati. Onda sam napisala kak je evidentno da pravna procedura odgađa pravdu i kak im treba pokazati da je krasti fuj fuj pec pec, pa kurac palac od draga do nemila dok mi curi iz rajngle fila. Sve sam vam ja to napisala i sve je to otišlo u eter krasni. Al ak se nekim čudom vrati barem ćete znati da vam nisam lagala kad sam vam napisala da sam vam napisala. Ajd mi zbogom bili.
Eh, da napisala sam još da je za granatiranja jedan moj frend dobil šrapnele v kičmu, al da još uvijek uspravno hoda i da ih još ima nutra. I da još uvijek ganja invalidninu od dvjesto kuna. I da više nemre raditi posel koji je plesal. Jebi ga. Nisam ni ja mandrak. Tko bi se svega sjetil. Da imam više vremena možda bih bolje rekonstruirala, al dolje mi se diže kruh sa čvarcima.

DRUGO I TREĆE MJESTO DIJELE GRAH I KOBASICA.
Čestitam!