gutanje laži

petak, 18.01.2008.

Tibor


Kad sam bio jako mali, imao sam zamišljenog prijatelja. Zvao sam ga Tibor. Sjajno smo se zabavljali, posvuda smo išli skupa – u školu, na plivanje, penjali se po drveću, skakali u blato, pomagao mi je pisati zadaću, bježali smo sa sata... Sporazumjeli bismo se u sekundi, slagao se sa svime što sam rekao, kao i ja s njime, naravno, i nikada se nismo posvađali. Eh, da, bilo je to sjajno prijateljstvo...
Kada sam krenuo u treći razred osnovne škole, moj je prijatelj umro. Sahrana je bila izuzetno tužna, zapalio sam svijeću i donio mu buket maslačaka. Bio je rujan, taman je počela školska godina, tata mi je pomogao da ga zakopam iza kuće.
- Sad si već dovoljno velik da možeš živjeti bez Tibora – rekao je gladeći me po kosi. Ne znam zašto, ali činilo mi se kako je bio sretan što je Tibor odselio. Trebalo je proći nekoliko mjeseci dok sam ga prebolio. Do ljeta, kada smo moj susjed Petar i ja krenuli na pecanje, a već smo hvatali i cure, nisam ga više ni spominjao, iako ga nikad nisam zaboravio.

Od te je tužne jeseni prošlo dvadesetak godina. Na početku tridesetih Tibor mi se ponovno počeo javljati. Nisam to nikome rekao. No, posjećivao me sve češće, tako da ga je primijetila i moja supruga, koja me stoga poslala psihijatru. Otišao sam Doktoru, izvalio se u naslonjač i odlučio, kad sam već tu, otvoriti dušu. Ispričao sam mu sve – kako smo Tibor i ja, kao mali, išli na pecanje, sjetio sam se zgode kada smo uhvatili ogromnog šarana pa nam je pobjegao, kada smo jurili biciklom kroz lokve, igrali se kauboja i Indijanaca (ja sam uvijek bio kauboj)... Rekao sam mu ono što nikada nikome nisam jer sam znao da me drugi ne bi razumjeli i ne bi mi vjerovali. Bio sam ugodno iznenađen, Doktor je pažljivo slušao i suosjećajno kimao glavom. Kada sam slučajno pogledao na sat, shvatio sam da su prošla puna dva sata kako, zavaljen u kauč, Doktoru pričam o Tiboru. Da, priznao sam i da sam se nedavno sastao s Tiborom, popili smo pivo, ispričao sam mu sve o novom poslu, obitelji i povjerio sam mu se – samo njemu – kako sam zadovoljan životom, ali sam ipak, kao mali, imao sasvim druge snove i da vjerojatno nikada neću prežaliti što sam na raskrižju života skrenuo, možda, krivim putem. Pričao sam mu i o kreditu za stan koji sam nedavno potpisao i o tome kako me Tanja – moja bolja polovica – podupire u karijeri, možda i više nego što bih ja to želio. Doktor je i na to dobroćudno kimao glavom, skroz suosjećajno. Dok mi je ispisIvao dva recepta za antidepresive, uz napomenu da moram doći i sljedećeg tjedna, moj je prijatelj sjedio na fotelji uz kauč i gledao me pun razumijevanja.

18.01.2008. u 11:15 • 35 KomentaraPrint#

srijeda, 16.01.2008.

Na rubu

Dok treću noć sjedim na krevetu, bez ikakave i najmanje mogućnosti da utonem u san, pitam se hoću li ikada više moći zaspati.
Ana, moja najbolja prijateljica, neprestano šalje poruke na mobitel i užasno me živcira. Njezine utješne riječi i pretjerani, nestvarni optimizam najmanje su što mi sada treba. Osjećam da ludim. Ustajem iz kreveta i petnaestak minuta hodam po sobi.

- Osjećam da ludim, osjećam da ludim, osjećam da ludim! – ponavljam sad već totalno izvan sebe, kimajući glavom i ljuljajući se poput pravog luđaka.

Vraćam se u krevet i umotavam u deku, snažno ju stišćem i prekirvam cijelo lice.
Večeras se pokušavam sakriti od sebe same.
Tonem u san. Napokon sanjam. Ali sanjam da me love Cigani. Izlazim iz šumarka gdje sam skupljala jabuke, a oni kreću za mnom. Imam pet ili šest godina. Trčim. Cesta je prašnjava. Oni jure u kolima. I onda me zgrabe, i onda se probudim.
O, Gospode, zar ću cijeloga života bježati?

Ustajem, pijem vode da dođem sebi i ponovno se sklupčavam na rubu kreveta.

- Smiri se, nema nikoga, to je samo san! Da, nema apsolutno nikoga. I to je najveći problem! – spoznajem u bunilu.

16.01.2008. u 23:57 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.01.2008.

Dr. Kuzmo


Dr. Kuzmo bio je najbolji liječnik u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Pametan, nevjerojatno obrazovan i stručan. Usto i drag i suosjećajan. Tako je bar tvrdila moja teta, majčina sestra. Ona se uvijek nakon povratka od njega osjećala vidno bolje. Ne bi bilo tragova neprospavanih noći, višednevnih glavobolja, čak ni reumatskih bolova. Danas se ne sjećam kako su se zvale tablete kojima je uredno mahala svaki put nakon povratka, zapravo, nikada ih nisam pobliže ni vidjela jer su bile brižno umotane u papir, ali zaista su joj vraćale osmijeh na lice.

- Ta žena samo izmišlja! – govorio je moj tata, mama bi mu obično na to rekla da je bezobrazan.

Dr. Kuzmu nitko od ostatka naše obitelji nije upoznao. Ipak, nitko nije sumnjao u njegovo postojanje i prozor njegove ordinacije, koji nam je teta pokazala, a mi smo ga svi promatrali s nekim strahopoštovanjem.
Kad se mama razboljela, inzistirala je da joj pozovu dr. Kuzmu, no tata to nije dopustio.

- Oporavit ćeš se ti sasvim dobro i bez tog kvazi-doktora! Ova bolnica, sunca mu, valjda ima još kojeg liječnika! – grmio je.
Sjećam se i danas toga razgovora kraj majčina kreveta, teta je tada iz protesta napustila sobu, a majku je posjećivala samo kad bi bila sigurna da „nevjerni Toma“ nije negdje u blizini.

Ja sam tatu tada razumjela - on je bio i suviše realističan i čvrsto nogama na zemlji. Hirove udovice, koju su i kći i sin napustili i otišli u inozemstvo čim su stali na svoje noge, on nije mogao razumjeti.

- Nosajući stražnjicu po tim toplicama samo će potrošiti novac koji joj je muž ostavio – često je prigovarao mojoj majci jer ni on nije imao srca reći bilo što okrutno teti u lice.

Tetu sam redovito posjećivala u toplicama, u koje je odlazila najmanje dvaput godišnje, po uputama dr. Kuzme. U razgovorima koji bi trajali beskrajno dugo pokušavala sam razbrati je li ona hipohondar ili je samo usamljena. Slušala bih ju kako ushićeno govori o terapijama koje je prolazila zbog reume, o drugim bolesnicima ili, pak, samo umirovljenicima koji su s njom dijelili terapijski bazen, o hrani, o svemu. Teta bi tih tjedana bila neizmjerno vedra. Tata je i dalje govorio da je teta obični vrtiguz, nema pametnijeg posla pa luta naokolo.
Kako sam odrastala, sve mi je jasnije postajalo da se iza njezine maske samosvjesne i sigurne, pomalo vrckaste žene krije moja usamljena teta koja, u potrazi za pažnjom i dobrim riječima, poseže za nečim tako drastičnim kao što su opsesivni posjeti liječniku.

Kada se zaratilo, odselila je djeci u inozemstvo. Pisala mi je jednom iz alpskog lječilišta:

Draga moja! Istina je što kažu, Alpe zaista liječe! Nakon operacije koljena, potpuno sam se oporavila! No, ne shvaćaju oni da meni više od svega treba šalica kave s dr. Kuzmom i čašica razgovora!
U istom je lječilištu i umrla nekoliko godina kasnije, otkazalo joj srce. Ako ikada više posjetim rodni grad, potražit ću dr. Kuzmu, kažu da je nakon rata otvorio privatnu praksu. Ili je možda bolje da ga ostavim u sjećanju onakvim kakvim mi ga je, čini se u naslijeđe, dala teta?

Ja se danas od svojih životnih boljki liječim hodanjem po trgovinama i odlaskom na frizuru. Ni sa kime se ne isplačem tako dobro kada mi je teško kao što to činim sa svojom frizerkom. Uvijek se vratim kući nasmijana i nimalo mi ne smeta što mi govore kako sam sve sličnija teti.

14.01.2008. u 21:48 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.01.2008.

Kutak

Ponekad poželim imati kutak samo za sebe
pobjeći, sakriti se u mišju rupu
i da me nitko ne nađe.
Ponekad poželim ne željeti ništa
i poželim naučiti trpjeti i podnositi i šutjeti.
A onda poludim na sebe što takvo nešto želim.
Danas je jedan od onih kišnih dana kada poželim da me nema.
Bar ne na ovom planetu.

07.01.2008. u 21:08 • 4 KomentaraPrint#

srijeda, 02.01.2008.

Kanarinčeva samoća

U vlaku na povratku iz Zagreba osjetila sam potrebu za pisanjem, iako mi je jedina podloga za to bila putna karta. Stiskala sam olovku, želeći što prije ispuniti taj komadić papira kako bih se smirila.
Žena nasuprot meni nosila je žuti šešir, mučno otpuhivala zrak i mahala žutom lepezom. Iz krletke dopola prekrivene bijelim rupčićem nešto je kreštalo.

- To je moj Bubi. Ne smeta Vam?
Pogledala sam ju, uskrativši joj odgovor i nadajući se da će shvatiti kako mi to pernato stvorenje užasno ide na živce.
- Znate, ako ga skroz prekrijem, neće se glasati, ali vruće je, mogao bi uginuti – nastavila je zabrinuto. Izgubila sam bitku, čvršće sam stisnula olovku i nastavila črčkati po papiru. Ptičurina je bezglavo letjela po kavezu. Vrućina je bila nesnosna, pritiskala sam bočicu vode uz lice.
- Smijem li dobiti čep vode za svoga Bubija? – upitala je.
Šutke sam pružila bocu, ne želeći snositi krivicu za smrt njezina ljubimca, čiji mi je milozvučni glasić – iako volim ptice, ali ovo nije bila obična ptica, kunem se! – izazvao stravičnu glavobolju.

- Znate, bili smo u posjetu mojoj kćeri. Ona mi ga je i darovala, nije željela da budem sasvim sama kada se odselila iz Slavonije u Zagreb.
- Ona je pravnica, i to uspješna, muž joj je sudac, često mu je ime u novinama. Jako sam ponosna na nju!
- A tek unučići! Bubi ih obožava!

Zapitala sam se u tom trenutku zašto ne bi bilo važnije da klinci vole Bubija, a ne obrnuto. Hmmmm... Možda bi i bilo tako da su njih dvoje centar njezina svijeta, ali na tom je postolju, očito, ptičurina.

- Oni me ne posjećuju često, iako je kuća dovoljno velika za sve nas. Prevelika je za mene, ali ne prodajem ju zbog uspomena. Oni kažu da imaju previše posla – pričala je starija gospođa sa žutim šeširom, a ja sam odavno prestala gledati na sat, prepustila sam se sudbini koju, očito, nisam mogla izbjeći. U nastavku sam saznala i kako nisu oduvijek tako dobro živjeli te da je za školovanje svoje jedinice teško izdvajala novac. Ali nije joj žao, kazala je. Kada se s 28 godina kći udala za mladog i nadobudnog zagrebačkog pravnika, bez riječi je spakirala kovčege i otišla za njim. Majka je šutjela, unaprijed predviđajući da, kao i njezina kći, počinje život iznova. Razlika je samo što ona svoj nije sama odabrala.


Moja je suputnica izašla dvije stanice prije mene. Preostalih pola sata, koje sam napokon provela sama u vagonu, pomislila sam kako su sve te godine samoće ostavile traga i na kanarinca i na njegovu vlasnicu. On je bezglavo letio kavezom, pričajući sam sa sobom, kao i njegova vlasnica, koja je svako malo putovala vlakovima, pričajući s kanarincem i putnicima koji bi sasvim slučajno postali živa knjiga za ispisvanje proživljavanja iz njezinih samotnih dana.
Razmišljala sam o tome dok se vlak u prekrasno ljetno predvečerje približavao posljednjoj stanici.

A ja? Ja sam bila samo putnik u vlaku. Vraćala sam se s još jednog razgovora za posao koji mi je trebao osigurati egzistenciju i stan koji vjerojatno nikada neću kupiti. Možda nabavim kanarinca?

02.01.2008. u 22:46 • 15 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Studeni 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (2)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Učim pisati kratke priče i malo bježim od svakodnevice...



Čitam...

F.W.Engdahl: Stoljeće rata

Sram vas bilo!

Sram vas bilo ako trkeljate gluposti u komentarima, cisto da biste uvrijedili autora postova ili druge blogere! Puj, puj! belj




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se