gutanje laži

nedjelja, 28.10.2007.

Posao cvjeta na Svisvete

Ante je volio Svisvete. A iza njih je odmah Dušni dan, milina. Dva dana, a najčešće i dva prije te dva poslije blagdana, rijeke ljudi hodočaste na grobove svojih najmilijih. I Ante je poštovao mrtve, držao se i one „o mrtvima sve najbolje“, no nije iz tih razloga u hladne dane početkom studenog skupljen stajao uz ogradu.
- Ovo su dani kad meni posao blista! Ti me ne razumiješ, jel' da? Nećeš se ljutit što ja sad ovdje sjedim? – šaputao je Ante jedne večeri pred blagdane, stišćući u krilu polupraznu bocu rakije. Na ploči uz njegovu pisalo je nečitko ime, jasno su se ocrtavale jedino godine: 1903. – 1993.
- Bome, lijepu si ti starost doživio! – progunđao je zavidno. Ante je bio kradljivac svijeća i cvijetnih aranžmana s grobova. Gradska groblja ionako nisu bila pod nadzorom, a ako bi ga u njegovom zlodjelu i sreo komunalni redar, obično bi ga samo upozorio i produžio svojim putem. Prave razmjere Antinog posla oni nisu znali, a upravo je u tome bila tajna njegove profitabilnosti – nisu ga doživljavali opasnim. Za to je vrijeme on radio danonoćno.
- Čuj, prijatelju, od nečeg se mora živjeti. A ja sam na sve vas navikao, kao i vi na mene. Predugo sam ovdje – govorio je tražeći samilost.
Ante se na grobljima skrivao od policije jer je pijan bio sklon sitnim krađama, skrivao se od svoje supruge jer je pio, a onda se skrivao sam od sebe jer je osjećao grižnju savjesti kad je jadna žena umrla. Posljednjih se godina na grobljima jednostavno osjećao domaće među duhovima.
- Jedino me vi razumijete, jedino mi vi nikad niste kvocali – mrmljao je u bradu, noseći buket cvijeća sa središnjeg križa.
Cvijeće je i svijeće prodavao pred svojom kućom, nekoliko ulica dalje. Spustio bi cijenu za desetak kuna da uništi konkurenciju, a i pedestak je kuna po aranžmanu bila sasvim solidna cijena. Događalo se da pokoji kupac prepozna svoj buket, ali je takve propuste Ante imao samo u početku, kasnije je postao oprezniji pa bi cvjetove pažljivo presložio. Osjećao je ponekad i grižnju savjesti, ali bi uvijek nakon blagdana izdvojio par kuna od zarade i dao u crkvu. Uostalom, tko će kome pomoći, ako ne svoj svome! Ipak je on na groblju – domaći.

P.S. – Uvijek me iznova šokira kad dođem na groblje i vidim da je netko ukrao aranžman koji sam kupila dva dana ranije! Uhvatio me zato neki cinizam pa nastade tako ovaj post! Jedan prigodni, blagdanski.

28.10.2007. u 21:58 • 29 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 15.10.2007.

Na putu kući

- Izbacit će me bus negdje na stanici, mislim da na trećoj izlazim, a onda će me već netko otpratiti doma. Uvijek se netko nađe... – slušala sam iza sebe u autobusu glas čovjeka 60-ih godina. Bazdio je na alkohol, ali onim zadahom kakav šire alkoholičari koji se nisu tri dana trijeznili.
Čovjek je do njega bio nekako odsutan, ali ipak se doimao pažljivim slušačem.
- Stara će prigovarati, onda ću ja lupati vratima i bacati namještaj pa će se smiriti. Uvijek tako bude – nastavljao je nekako predvidljivo. Čovjek je do njega gledao mirno pred sebe, kimajući glavom.
Otvorio je dušu tom zamišljenom neznancu. Tetka ga je othranila, otac je pio, majka je radila po Njemačkoj, baka i djed su bili bolesni pa je skrb o njemu pripala teti. Rano ga je naučila mnogim poslovima, rano ga je naučila snalaženju u životu, pokušavao je sve i svašta, pa kako to biva, zapao i u loše društvo. Para se imalo, ne kao drugi, ali se živjelo. No, on je uvijek želio više. Društvo ga odvuklo, počeo je cugati čašicu, dvije, tri... I tako to krene.
- Naporan sam kad popijem pa su me jednom izgazili, ubili Boga u meni. Bacili su me u kanal uz cestu, kad sam se probudio i otrijeznio, nisam se ničega sjećao. Sve me je boljelo, bio sam krvav i natečen – pripovijedao je petljajući jezikom, ali nekako posebno živo. Putnici u busu su se prestali okretati. Pokušavali su ga ne slušati, no bio je odveć glasan.
Para je uskoro nestalo, žena je bila sve slabija. Izmučile su ju i noći provedene na snijegu i hladnoći. Kada bi zamračio omamljen alkoholnim parama, naime, obično je želio biti sam. Majka se preudala još prije njegove ženidbe i prestala slati novac. Tetka je umrla.
Posljednjih se desetak godina njegov život pretvorio u preživljavanje, u rijetkim stankama kad je bio trijezan.
- Čuj, pijatelju, važno je da imam za rakiju. Čovjeku poput mene ionako ništa drugo ne treba u životu – kesio se nekako čudno.
Bus se zaustavio. Izašla sam. Zadnje što sma čula bio je teški uzdah onoga slučajnog slušača. Hodala sam polako. Prvi puta sam se osjetila sretnom zbog jedne izuzetno banalne stvari – što znam put svojoj kući.

15.10.2007. u 00:02 • 23 Komentara • Print • #

četvrtak, 11.10.2007.

Jesen

Grad je bio obavijen maglom.
Vraćala se s posla, umornim i teškim korakom.
Na uglu se pušilo iz kestenjarovih kola.
Dijete je na prozoru dahom i prstom veselo crtalo znakove.
Čekao ju je prazan i hladan stan.

11.10.2007. u 23:02 • 5 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>