Up's and Down's

Naišla sam na zanimljiv članak i moram ga prenijeti vama.
Kako nisam ljubiteljica sporta, ali voljela bih se malo uhvatiti u koštac s njime, predstavljam vam čovjeka koji od sad moj sportski uzor.

Autobusi, vlakovi, avioni i ostala prijevozna sredstva nisu pretjerano potrebni Deanu Karnazesu. Čovjek je ultramaratonac koji već dvanaestak godina trči gdje god stigne, uspio je bez stajanja pretrčati 364 kilometra, a već se izvještio i u tome kako da u trku naruči pizzu.
Drugi ljudi kad ih u tridesetoj uhvati preuranjena kriza srednjih godina počnu varati ženu ili kupe sportski automobil, a Dean Karnazes iz San Francisca počeo je trčati, i otada nije stao. Taj ultramaratonac danas ima 42 godine i prošle godine ga je magazin GQ proglasio jednim od svojih 'čudesnih tijela godine'. Pobijedio je na ultramaratonu Badwater kroz kalifornijsku Dolinu smrti (217 kilometara na 55 stupnjeva Celzija), prvi istrčao ultramaraton do Južnog pola, a objavljena mu je i knjiga 'Ultramaratonac: ispovijesti cjelonoćnog trkača'. Kad ju je stigao napisati? Naravno, izdiktirao ju je u diktafon, onako u trku.

Kako izgleda trčati tako daleko?
Počne sasvim ok. Obično mogu pretrčati cijelu noć - stotinjak milja (oko 160 km). Kad sunce zađe drugog dana trčanja, onda obično počnem osjećati slabost. Tada sam već pretrčao 145 milja (više od 230 kilometara). Tek onda počinje bitka. To vam je umna bitka koliko i fizička.

Zar vam se ne spava?
I prije mi se događalo da zaspim dok trčim. Ironija je u tome što ne padnem. Kad guraš svoje tijelo do krajnje granice, ono šalje signale umu da staneš, da ne možeš više. Moraš preći preko tog signala i stavljati jednu nogu ispred druge.

A onda?
Ako mogu doći do znaka za zaustavljanje, zadovoljan sam. Ono što ustanoviš je da tijelo reagira, i u stanju sam se pomladiti i prevladati slabost. A onda dođeš do ushita, kad se osjećaš jako dobro i svijet je prepun mogućnosti. Te slabosti i ushiti postanu sve gušći. Slabost bude sve dublja; ne postoji mogućnost da još jednom zakoračiš. A onda mogu trčati cijelu godinu.

Koliko brzo obično trčite?
Ovisi. Ako je to u divljini, po uzbrdici ili na kiši, mogu pretrčati milju (1,609 km) za 16, 17 ili 18 minuta. Uspio sam pretrčati zadnju milju maratona za manje od 6 minuta. Vidio sam crtu cilja i mislim da me uhvatio ushit, htio sam završiti s time.

Kako trenirate?
Stalno treniram - često trčim cijelu noć. Stavim djecu na spavanje, ubacim kreditnu karticu i mobitel u torbicu oko pasa i trčim.

Kada ste počeli trčati?
Kad sam imao šest godina, u vrtiću. Moji roditelji dobili su treće dijete. Ja sam rekao mami da ne mora dolaziti po mene popodne. Otrčao bih do kuće. Počeo sam trčati na dulje staze. Trčao sam cross-country uzbrdo dok nisam odustao od trčanja na 15 godina. Na svoj 30. rođendan, bio sam u baru, slavio. Oko 11 sati navečer uhvatila me kriza srednjih godina. Jednostavno sam odlučio da se više ne želim napiti. Otišao sam iz bara, došao doma i obuo cipele za vrt. Poželio sam istrčati 30 milja na svoj trideseti rođendan. Uspio sam.

Ali jedete kolač od sira dok trčite?
Kad sam na tim dugim turama, nikad mi nije dosta kalorija.

I hranu koju vam dostave?
Pizzu. Nazovem ih i kažem da donesu na sljedeće raskrižje kojim ću protrčati.

Ne znam što da kažem na tog čovjeka. Takvu strast za trčanjem nikad nisam vidjela (osim možda kod Miska). Zapravo ni nemam takve strasti koja bi bila moj cijeli život.
Za kliknite za povećanje gornje slike pa da vidite to čudo od čovjeka. I za cure: da, oženjen je:-))