Up's and Down's

Damir mi je predložio da pogledam dokumentarac o Nainu Singhu ili da pak napišem post o njemu. Od dokumentarca ništa jer ne znam ni gdje da ga potražim, pa sam se odlučila za post. Začudo, na hrvatskom nema nijedne riječi o njemu.
Nain Singh je bio jedan od prvih istraživača (pundita) Himalaja koji je radio za Britance. Prvi je napravio kartu rute Nepal- Tibet i prvi je locirao i odredio visinu Lhase (sjedište Tibeta).
1865. je sa svojim rođakom Mani Singhom krenuo za Nepal. Mani se ubrzo vratio u Indiju, ali Nain je krenuo prema Tashilhumpu da bi ubrzo upoznao grad Lhasu i Panchen Lamu (Panchen Lama je titula ispod Dalaj Lame).
Tijekom njegovog boravka u Lhasi, Nainov pravi identitet su razotkrila dva kašmirska trgovca, ali iz nepoznatih razloga ga nisu prijavili vlastima.
Na svom drugom putovanju 1867. godine, Singh je istražio zapadni Tibet i posjetio legendarne Thok- Jalung rudnike zlata. Primjetio je da rudari traže zlato samo blizu površine jer su vjerovali da je kopanje dublje zločin protiv Zemlje i da bi im ona zbog toga uskratila svoju plodnost.
Od 1873-75 je putovao od Leha u Kašmiru do Lhase i to još sjevernijim putem od onoga kojim je išao na svom prvom putovanju.
To je bilo poslijednje Nainovo putovanje. Stres i prevelika izloženost drugim elementima su uzeli svoj danak. Zdravlje mu je bilo ugroženo, a vid mu je oslabio zbog neprekidnog promatranja na velikim visinama. No, iako je odustao od daljnjih istraživanja, Singh je ipak nastavio raditi u službi indijske vlade na obuci mladih istraživača.

Za sve one koji žele pročitati više neka idu na ovaj link: Nain Singh.
Zanimljivo je i pročitati kakav je Tibet danas pa preporučujem da pogledate jedan Putopis o Tibetu. Zanimljiv je to članak. Evo vam dio:

Neki dan sam šetala ulicom i srela jednog poznanika koji me zaustavio, malo smo porazgovarali i onda mi je ponudio marihuanu i neke tabletice. Ostala sam zabezeknuta jer mi nasred ulice po bijelom danu nudi drogu. Istina, nije marihuana heroin ili kokain, ali je ipak droga. Par sekundi nisam mogla ni progovoriti, a onda sam odvratila "Ne, hvala" i otišla.
Znam da je danas droga svugdje, pa čak i u mojoj školi, ali dosad nisam došla u kontakt s njom niti mi je bila ponuđena. Ono što me prilično šokiralo je bio način na koji me to tip pitao, kao da misli na bombone ili žvake.
Droga je danas postala milijunska industrija. Ljudi misle da će samo probati, da ih malo opusti, a onda ispadne da ih više ništa ne može opustiti.
Kažu da marihuana čisti pluća, a zapravo čisti novčanik i moždane stanice.
Kažu i da jedan eksperiment mi ne može naškoditi. Ovisi o kakvom eksperimentu se radi. Ako netko želi izmjeriti visinu nebodera metodom slobodnog pada, sa štopericom u ruci, već prvi eksperiment završava fatalno. Postoje supstance koje unište dio moždanog tkiva već pri prvom uzimanju.
Misle da mogu probati pa prestati kad zažele. Probati da. No prestati nije baš tako lako. Činjenice govore da uspije prestati samo jedna osoba od deset, i to nakon dugotrajnog odvikavanja u posebnim ustanovama.

Mislim da vam ne treba predavanje o tome što koja droga radi. Čitajte novine, upalite tv i već sve znate. Samo ovisi da li to slušate.
A ja se nadam da se više neću naći u situaciji da mi droga bude ponuđena iako čisto sumnjam u to. Ali znam da će uvijek reći "Ne".

Volite li gradske gužve? Smog na svakom koraku? Smeće razbacano uokolo?
A opet... Volite li sela? Civilizacije Bogu iza nogu? Udaljenost od modernog svijeta?

Neki žive u gradovima okruženi brzim i urbanim stilom života. Stanovi im gledaju na ulicu punu ljudi, automobila. U slobodno vrijeme lutaju ulicama, shopping-centrima, ručaju u restoranima ili fast-foodovima. Na posao putuju tramvajom ili metroom. Djeca se igraju u igraonama ili zatvrenim igralištima.
Drugi pak žive na selu. Na posao putuju automobilom, vlakom ili autobusom i po nekoliko sati. Kuće (ne stanovi) su im okruženi prirodom. Pogled s prozora prikazuje polja, brežuljke ili šume. Nema zvukova gradske gužve. ponekad se čuje traktor, poneka ptica ili životinja, a ostalo vrijeme vlada tišina. Ljudi navečer sjednu ispred kuće s novinama u rukama i udišu svjež zrak.

Nažalost nije uvijek sve tako. Gradovi su sve napučeniji, vlada prljavština i gužva. Mnogi sanjaju o mirnom životu na selu, ali to su čisti snovi, utopija za idiličnim seoskim životom. Oni koji ipak tamo žive, teže za gradom. Naime, na selima nema bolnica ili drugih važnih institucija, promet je slabo razvijen itd.
Istina je da ljudi nemaju baš izbora kako što se misli. Mjesto stanovanja, sviđalo nam se ili ne sviđalo, diktiraju mjesto rođenja ili zanimanje. Čovjek koji se rodio na selu i koji zna raditi na zemlji će se teško preseliti u grad i stvoriri si uspješan život. A čovjek koji je odrsatao u gradu i po zanimanju je bankar, neće se lako odseliti na selo i ostaviti sve za sobom.

Jel znate onu Ezopovu basnu o dva miša? Ide otprilike ovako:
Jednom davno živjela su dva miša koji su bili rođaci. Jedan je živio u gradu, a drugi na selu. Gradski miš je mislio da je superiorniji i da je život u gradu bolji od seoskog. Tako je jednom pozvao svog seoskog rođaka k njemu na ručak da bi vidio gradsku civiliziranost. Sjeli su za stol na ručak koji je za seoskog miša bio kao gozba jer je on navikao samo na komadić kruha i sira koje bi pojeo u tišini svog doma. Odjednom netko pokuca na vrata. "Ne brini", reče gradski miš, "To je samo moj susjed koji nam se želi pridružiti." Seoski miš počne jesti brže. Tad se opet začuje buka. "Oprosti", reče gradski miš, "ali čini se da nam se i mačka želi pridružiti." Seoski miš je brzo pojeo ostatak svog obroka, i rekao: "Hvala ti, ali ja ću se ipak vratiti u moj miran i tih dom." Ustao je i počeo trčati kući koliko su ga god noge nosile.
Poanta priče je da neki prostor može dobar za život jednog pojedinca, ali ne mora biti dobar i za drugog.

Godinama slušam jednu prijateljicu kako se žali na svoj izgled. Malo je punašnija, ali nikako ne debela, ima ne baš bujnu, ali lijepu kosu i sve u svemu izgleda veoma simpatično i lijepo. Ono što mi smeta je činjenica da se uvijek uspoređuje s nekim zvijezdama.
Uzimimo naslovnicu nekog časopisa i vidjet ćemo tzv. "savršenstvo". Ali to je zapravo cura na granici anoreksije uljepšana ne samo tonom šminke nego i kompjuterski. Na taj način svako može izgledati savršeno. I onda ljudi pate jer ne izgledaju kao ta umjetno uljepšana zvijezdica. Na planetu ima 6 milijardi ljudi i možda oko tisuću slavnih prekrasnih osoba i one nam diktiraju kako izgledati?
Ta frendica mi je nedavno napomenula da joj je Kate Moss baš lijepa. Ne kažem ja da nije, ali da je vidite licem u lice, što mislite bi li zadržali isto mišljenje? Uzmimo u obzir da njezinim venama 24 h na dan teče alkohol i droga, uopće ne spava od tulumarenja, a sigurna sam da uzme i koju tableticu. Jel to vama predstavlja oličenje ljepote?
Kad netko kaže da želi biti super mršav, mrak mi padne na oči. Imam i dokaz iz muške perspektive da mršavo ne mora uvijek značiti lijepo. Naime, moj brat je izjavio da mu se ne sviđaju mršave cure "jer se mogu slomiti od malo čvršćeg zagrljaja". Baš me zanima koliko muškaraca misli da su mu kosti privlačne.
Slijedeća slavna fraza je:"Ne izgledam prekrasno i nikad neću naći curu/dečka." Prema tome bi 90% ljudi trebalo biti single.
Prvi dečko u kojeg sam se ja zaljubila je imao veliki nos i klempave uši, ali to mu uopće nije smetalo, pa nije ni meni.
Mislim da nije potrebno govoriti kako je unutaranja ljepota najvažnija. Svi to znamo iako ponekad odbijamo vjerovati u to.
Ljepotom je lako dobiti pozornost, ali moraš imati nešto više od toga da bi se zadržala.

Još samo nekoliko dana do maškara...

U davna vremena maska je bila magičan predmet za borbu protiv zlih demona i sila, ljudi su prerušavanjem tjerali zimu i prizivali proljeće, a pritom se i dobro zabavljali.
'Maskiranje' u Africi vuče korijene još iz pretpovijesnih vremena, maske su integralni dio rituala i mističnih ceremonija plemenskog duhovnog života. Izrađivači maski obično su visoko pozicionirani u plemenskoj hijerarhiji i isključivo su muškarci. To nije posao kojim se bave svakodnevno, jer izradi prethodi post, seksualna apstinencija i slični obredi pročišćavanja.
Tradicija maskiranja u Veneciji mnogo je duža od samog karnevala. Radi se o ekscentričnoj praksi koja je u Veneciji započela već u srednjem vijeku. Ljudi su maske tada nosili svakodnevno da bi se u malom gradu zaštitili od znatiželjnih susjeda i osigurali anonimnost kako bi nesmetano mogli uživati u kockanju, slobodnom seksu i zabavama.
U 12. stoljeću Katolička crkva je zabranila maskiranje tijekom blagdana, da bi se nakon toga periodi slobodnog maskiranja sve više skraćivali i naposljetku bili svedeni na dane karnevala.
Među zanimljivim maskama koje su inspirirale umjetnike i predstavile poznate i posebne običaje nemoguće je isključiti hrvatske zvončare. U Istri i Primorju danas su dio karnevalskog folklora, iako njihov postanak i izvorna funkcija nisu bili vezani uz karnevale.
Njihova je prvobitna zadaća bila tjeranje zlih duhova zime i poticanje novog proljetnog ciklusa. Uz zvončare se veže i legenda tjeranja Tatara ili Turaka koje su naši pastiri strašili ogrnuti ovčjom kožom, s maskama na glavi i opasani zvonima.

Kad sam bila klinka maškare su bili moj omiljeni dan u godini. U školi su se birale najbolje maska, a kasnije bi išli po susjedstvu i uvijek zaradili hrpu love, slatkiša ili krafni. Ali najvažnije je bilo da smo se dobro zabavili.
Nisam se već godinama maskirala ali ove se godine definitivno hoću. Čak nam je dopušteno maskiranje u školi. Sad sam u dilemama.... Frankensteinova mlada ili vampirica? Biti ili ne biti...
Što ćete vi ove godine? Biti tihi promatrač ili aktivni sudionik?

Amiši. Prva asocijacija: konzervatizam i zadrtost. Druga asocijacija: Harrison Ford u filmu “Svjedok”.
Nisam znala puno o njima, a i nije me previše zanimalo. Primjetila sam par predrasuda prema njima i to iz ustiju mojih poznanika. Kad sam već bila na netu pomislila sam: "Ajde se malo obrazuj i pogledaju tko su ti stričeki i tete koje svi znaju, ali ih nitko ne poznaje." Dakle evo rezultata. Post je malo duži ali je zanimljiv. Uključuje način odijevanja, ženidbu i sl.

Amiši su ljubazni ljudi, kao i svi drugi, ali opet različiti od njih. Vjeruju da termin "svijet" treba obuhvaćati poštovanje, praktičnost, ispravno ponašanje u širokoj ljudskoj zajednici. Danas međutim, fraza "svijet" često simbolizira oholost, ratove, bolesti… Reportaže o samoubostvima, narkomaniji, terorizmu itd. podsjećaju Amiše da su neprestano okruženi svijetom u kojem vlada zlo. Zbog toga riječ "svijet" u amiškoj zajednici ima negativnu konotaciju, odosno simbolizira kako ne treba živjeti. Iz tih razloga, a opet u ime svoje tradicije, povijesti, religije, Amiši danas odabiru put primitivne tehnologije odričući se u velikoj mjeri blagodati modernog društva. U odricanju od električne energije, telefonskih komunikacija, posjedovanja motornih vozila, oni traže put za miran, skroman život okrenut vjeri, porodičnoj zajednici i plodovima zemlje koju obrađuju na svojim farmama.
U pogledu obrazovanja Amiši strogo poštuju tradiciju stare amiške kulture. Dječaci i odrasli muškarci nose hlače koje su redovito tamno plave ili crne boje. Uz njih često nose i tregere. Košulje, kao ni hlače, ne smiju biti pohabane, niti sadržavati pruge. Plava, zelena, purpurna, smeđa - smatraju se doličnom za ženske haljine jednostavnog kroja. Iste boje su prikladne i za muške košulje. Ženske haljine su visokog okovratnika, uvijek sa dugim rukavima. Također, žene uvijek nose lanene kapice na glavama, a muškarci, kao i dječaci, stavljaju šešire pri izlasku iz domova. Muškarci koriste dugmad na odjeći, za razliku od žena kojima je to dopušteno samo do petnaeste godine. Nakon tog perioda ne, jer Amiši, pozivajući se na Bibliju, smatraju dugmad kaloričnim i modernim. Žene ne koriste kapute ili jakne, već umjesto njih koriste velike pletene šalove kojima se ogrnu prilikom izlaska. Razlog za to jest amiški princip življenja koji govori da žena nakon udaje najveći dio vremena treba provesti u kući. One su zadužene za kompletan proces krojenja i šivanja odjeće u amiškoj zajednici.
Amiši se uvijek žene u periodu jeseni, u životnoj dobi od 16 do 17 godina, kada i pristupaju amiškoj crkvi, te se tim činom obavezuju na vjernost amiškoj zajednici. To bi, po anabaptističkoj tradiciji, predstavljao trenutak drugog pokrštenja. Sve dotad mladi Amiši imaju pravo slobodnog izbora o ostanku u zajednici ili izlasku iz nje. Danas svega oko 3% njih izabire odlazak iz zajednice, a nekada se taj postotak penjao i do 20%. Na slavlju se okupi veliki broj uzvanika, njih 300-500. Zanimljivo je da mladi bračni par ne živi skupa od trenutka ženidbe, odnosno udaje. Naime, prvih šest mjeseci svakog vikenda posjećuju nekog od uzvanika sa ženidbenog slavlja i u njegovom domu provode skupa dva dana. Nakon toga, ponedjeljkom mladoženja odlazi svojoj, a mlada svojoj kući, do sljedećeg vikenda i tako šest mjeseci, nakon čega počinju zajednički život. Amiške porodice u prosjeku broje od 6-10 djece. Muškarci puštaju bradu od trenutka kada se ožene i više je ne briju do kraja života. Za Amiše, svi izvan njihove životne zajednice su Englezi i tako ih nazivaju. Amiši se obrazuju na nivou osnovne škole koja traje osam godina i sprovodi se na principu četiri obrazovna nivoa: čitanje, pisanje, aritmetika i učenje o staroj amiškoj kulturi putem biblijskog nauka. Nastava se obavlja na njemačkom jeziku. Amiški običaji nalažu da se djeca već u ranim godinama aktivno uključuju na poslovima farme. Tako Amiši đaci prije ili poslije škole rade u polju i sl.
Vrijeme i sredina u kojoj Amiši žive i koji su, htjeli to ili ne, sastavni dio, nalažu im neke kompromise sa modernim načinom životom današnjice. Put za najbezbolnijem rješenjem leži u kombinaciji tradicionalnog i modernog. Tako danas Amiši ne posjeduju automobile, ali koriste usluge javnog prijevoza, ne koriste električnu energiju, ali se služe 12V baterijama, telefonska linija veže farme, ali se ne koriste telefonima u kućama, itd. Amiši su spremni na promjene, ali ne ako to ugrožava tradiconalne vrijednosti njihove zajednice i etničkog identiteta. Žele koristiti dostignuća moderne tehnologije, ali ako ta dostignuća destabiliziraju njihovu zajednicu i njihovu obitelj, Amiši ih smatraju nepoželjnim.

Znate što sam zaključila? U nekim stvarima mi se stvarno sviđaju. Nema kriminala, poroka, nasilja, vlada pacifizam... Naravno da mi se ne sviđa život žena i sl., ali ne ići u korak s vremenom očito ne mora uvijek biti loše. Jednostavan način života je danas sve poželjniji. Naravno, to ne znači da se odmah selim u Ameriku i udajem za prvog 16-godišnjeg Amiša na kojeg naiđem. :-)

Za ovu temu moram zahvaliti jednom prijatelju iz Manchestera koji mi ju je spomenuo. Naime, postoji jedna knjiga koje se još nisam dočepala, ali... to nije sad važno. Važna je tematika.

Radnja roman Brick Lane odvija se u duljem vremenskom razdoblju, započinjući s rođenjem Nazneen u istočnom Pakistanu, te njezinom odlukom za život. Nakon ubrzane rekonstrukcije djetinjstva kojemu će se iznova u knjizi vraćati, autorica svoju junakinju vodi u dogovoreni brak s Pakistancem godinama nastanjenim u Londonu. Nazneen za muža Chanua reprezentira pravu bengalsku ženu, nepokvarenu djevojku sa sela koja će mu u londonskom kvartu Brick Laneu omogućiti dodir s istinskom, neiskvarenom kulturom njegove domovine. Nazneen se pak ponaša u skladu s tradicionalnim obrascima svoje kulture, kao poslušna i skromna žena, predana domu i pomirena sa svojim dogovorenim brakom. Ona nastoji umrtviti svoje osjećaje i očekivanja, u čemu joj pomaže molitva, a model ponašanja žena u islamu vrlo dobro ocrtava priča Kako si prepuštena svojoj Sudbini koju često pripovijeda svojim kćerima, jednako kao što ju je njezina Amma, majka, pripovijedala njoj. Njezin je put suprotan od onoga sestre Hasine koja je pobjegla od kuće i udala se iz ljubavi, pa zatim zbog nasilja pobjegla i od muža preživljavajući najprije od prodaje svojega tijela, a zatim rada u velikoj bijeloj kući. Kako priča odmiče Nazneen postupno osvještava svoj položaj, sramežljivo skidajući komad po komad tradicijskog ruha islamskih žena; počinje raditi i zarađivati šivanjem odjeće, tajno prikupljati novac za sestru, da bi se upustila u ljubavni odnos s Karimom, muškarcem posrednikom u njezinu poslu. Na kraju, Nazneen odbacuje sve svoje nametnute uloge: i žene, i ljubavnice, te nakon dvadesetak godina provedenih u Londonu otkriva sebe, otkriva da može sama odlučiti što će napraviti i da se ne mora prepuštati svojoj Sudbini.

Znam da je Nazneen iznimka, velika iznimka, ali mi se sviđa njezina životna priča. Ona je napravila ono što milijuni žena ne mogu ni nisu u mogućnosti.
No, da ne ispadne da svuda dominira konzervativni patrijarhat, moram vas obavjestiti da postoji i matrijarhat. Zapravo bjeruje se da su u prvim, primitivnim družtivima žene bile "na čelu", a muškarci su bili podređeni. Koji je bio razlog da je žena bila mater familias? Pa, vjerojatno, njezina sposobnost rađanja i produljivanja vrste pa je ona zato imala veći "ugled".
Danas, kad se sve izvaže, svi smo jednaki po sposobnostima. Dopunjujemo se. Samo da još islamski svijet to shvati...

Jučer nisam napisala post. Sama sam se sebi začudila. A blog je malo štrajkao tj. nadograđivao se, pa sam i ja uzela time off.

Znate onu uzrečicu da su žene s Venere, a muškarci s Marsa? Naišla sam na članak u kojem se žena ponašala kao da je s Marsa.
Naime, Norah Vincent, autorica knjige Samostvoreni muškarac: putovanje jedne žene u muškost i natrag je godinu i pol dana živjela kao muškarac. Inače je i ona homoseksualnih sklonosti, a i izgleda pomalo muškobanjasto.Norah je angažirala stručnjake pomoću kojih se nabildala, produbila glas, šminkom imitirala popodnevnu neobrijanost, čak i stavljala gumeni penis u gaće, prikrivala grudi zavojima i po savjetu svojih muških prijatelja birala odijela i sportsku odjeću. Tijekom svojeg istraživanja za knjigu zalazila je u sportske barove, pa čak i striptiz-klubove, učlanila se u kuglačku ekipu i čak provela tri mjeseca u jednom samostanu. Upucavala se curama i na internetu i uživo, te čak s nekima završila i u krevetu (ali samo s onima koje je prethodno upozorila da je u stvari žensko).
"Naletjela sam ravno na razliku između muške i ženske seksualnosti. Ženska seksualnost je mentalna, a kod muškaraca je to više potreba. Oni ne pokazuju slabost, ne pokazuju ni koliko su privrženi, naročito međusobno. I previše često sve njihove emocije iskazuju se kroz bijes. Imaju drugačije probleme od žena, ali nije im ništa bolje. Potrebno im je naše suosjećanje. Potrebna im je naša ljubav, i jedni druge trebaju možda više od ičega. Potrebno im je zajedništvo."
I na kraji je zaključila: "Zbilja volim to što sam žena. Sada to volim još više, jer sam svjesna kolika je to privilegija." Ove dvije slike gore prikazuju tu ženu u obje varijante..

Eh, dragi moji. I meni je drago što sam žena. Nismo tako različite od vas muškaraca, ali ponekad imamo posve drugačiji način razmišljanja. Baš me zanima kako bi to izgledalo da zamijenimo uloge. Mi cure bi se natjecale u pljuvanju u dalj, a vi mi mahnito harali DM-om u potrazi sa savršenim puderom koji ide uz vaš ten. Ili... mi sjedimo ispred tv-a i mirisom iz čarapa ubijamo sve biljke u prostoriji, a vi kuhate ručak prema novom receptu Jaimea Olivera i rasplačete se kad vam izgori.
Čekajte, nisam još gotova... Cure popravljaju auto, a dečki depiliraju noge (doduše, za to je potrebna kosilica) .
Ajde, neću više da curama ne uništim ženskost, a dečkima muškost.
No hard feelings. :-))

Ajme.. koje mi se slike stvaraju u glavi....

Zeus, vrhovni gospodar cijelog svijeta, nije bio taj koji je stvorio ljude. Tvorac ljudskog roda bio je Prometej, moćni Titan koji je Zeusu u nevolji pomogao da zagospodari svijetom. Zato se Zeus, i pored svoje moći, pomalo plašio i Prometeja i ljudi. Zato je kaznio ljudski rod smislivši jedno strašno lukavstvo.

Najprije je svom sinu Hefestu, majstoru svih zanata, naredio da sačini djevojku ljepšu od svih. Zatim je sazvao ostale bogove i naredio im da djevojku obdare svim darovima.Tako joj je Hera udahnula želju za sretnim brakom i darovala joj prekrasne haljine i nakit. Ateni, koja je imala udjela u Prometejevom stvaranju čovjeka, cijela ta Zeusova ideja nije bila baš sasvim po volji pa je djevojci, umjesto mudrosti, usadila lukavost i mržnju; Hermes ju je obdario podmuklim i laskavim govorom, darom za laganje i spletkarenje i ljubavlju prema ogovaranju; najzad, Afrodita, boginja ljubavi, obdarila je djevojku zavodljivošću i neodoljivom privlačnošću.

Pošto su je bogovi tako bogato darovali, Zeus joj dade ime Pandora("obdarena svim darovima") i ,kao svoj poklon, dade joj čvrsto zatvorenu kutiju od srebra i zlata pa reče:"Pazi dobro,ne otvaraj je dok ne dođeš među ljude!"Pod čvrsto zatvorenim poklopcem Pandorine kutije nalazilo se sve najstrašnije što se može zamisliti:bolesti, poplave, suše, požari, potresi, glad i neimaština, mržnja i zavist među ljudima, bol, tuga i jad. Pandora to, doduše, nije znala, ali je ipak sprovela u djelo strašnu Zeusovu namjeru,a evo i kako.

Kad joj je dao kutiju, Zeus ju je poslao među ljude i to ravno u zagrljaj Prometejevom bratu Epimeteju. I ubrzo se njih dvoje ludo zaljubiše...pa već sutradan napraviše veliku svadbu. Poslije vjenčanja, među poklonima ugleda Pandora svoju već skoro zaboravljenu kutiju. Reče mužu da je kutiju dobila od Zeusa i predloži mu da zajedno pogledaju šta je unutra, ali je Epimetej želio da ipak sačekaju njegovog brata. Pošto Prometej nikako nije dolazio, radoznalost nadvlada Pandoru, te ona sama otvori tajanstvenu kutiju.

Vidjevši kako iz kutije izlaze van sva zla ovog svijeta i ogromnom se brzinom šire među ljudima, Pandora se silno uplaši i zalupi poklopac!Time je, nažalost, učinila i više nego što je Zeus zamislio.On je, naime, na samo dno kutije stavio NADU, da ljude utješi kad im bude najteže! Pogođeni silnim nevoljama, a bez tračka nade (koja je ostala čvrsto zatvorena pod poklopcem Pandirine kutije), ljudi su bili potpuno bespomoćni i ponovo prepušteni na milost i nemilost Zeusu i drugim olimpskim bogovima.

Danas, par tisuća godina kasnije.... zla Pandorine kutije i dalje haraju svijetom.

Čini se da se viroza toliko zaljubila u mene da me ne pušta ni na tren. Popila sam litre čaja s limunom i mislim da sam se predozirala s vitaminima:-)
Moja mama već zna da se bacam na knjige kad sam bolesna, pa mi je nabavila "Memoare jedne gejše". Ali priznajem da mi je dosta knjiga za ovaj vikend ma vegetiram ispred tv-a i uživam u dosadi.
No, gejše su me oduvijek zanimale.

Dobri poznavatelji stanja pretpostavljaju da danas u Japanu živi manje od tisuću pravih gejša, dakle kakvih 79.000 manje nego ih je bilo početkom prošlog stoljeća
Gejše su japanske žene školovane za druženje s Japancima. Druženje je izuzetno skupo i uopće nužno ne podrazumijeva seks. Ona, doduše, održava razne različite odnose s muškarcima, no nije prostitutka. Iako je običaj da svaka gejša ima svog pokrovitelja s kojim je emocionalno, ekonomski i seksualno povezana, odluka želi li takvu vrstu odnosa isključivo je na njoj samoj.
Gejšin posao je da ponudi Japanca čajem, čašicom sakea i intelektualnim razgovorom.

Tradicionalno, gejše su obučene u narodnu nošnju i furaju bijelu boju na licu. Upotreba crvene boje u odjeći i šminki izrazito je važna u japanskome društvu. Crvena se smatra bojom ljepote i sreće. Crveno donje rublje označava menstrualnu bol i ženske reproduktivne organe održava zdravima i funkcionalnima. Crvena budi erotske osjećaje kod muškaraca. Gejše nose crvenu postavu, a na usnama žarko, odnosno svijetlocrveni ruž.
Danas navodno noć u društvu gejše košta najmanje 1000 dolara i to samo ako ste Japanac ili netko koga fin Japanac izuzetno cijeni.

Dakle, svi oni koji žele upoznati gejše, a nisu Japanci, neka se brzo počnu ulizivati nekom Japancu. Možda vam se posreći i uživate u.... intelektualnom razgovoru s gejšom ;-)

Ako nekoliko ljudi oko mene uhvati neka viroza... odmah krene i na mene. Loša stvar je da mi je ponestalo papirnatih maramica, a dobra stvar je da mogu ostati u krevetu a da me nitko ne optuži da lijenčarim.

TV mi je dosadio, pa sam se konačno bacila na čitanje Jane Austen. Naime, prije nekoliko tjedana sam kupila nekoliko njezinih knjiga u Algoritmu (nisam mogla propustiti cijenu od 18 kn po knjizi). Uh, kad ja dođem u Algoritam. Tamo mogu biti satima. :-))
Upravo čitam Sense and Sensibility. Malo me muče ti engleski arhaizmi, ali shvaćam radnju. Sviđa mi se njezina satira i ironija.
Nabavila sam i Brownov Da Vincijev kod pa njega čitam usporedo. Kad mi dosadi romantika Jane Austen, prebacim se na Browna.
Kako sami kritičari kažu: "Da Vincijev kod doista nije vrhunska umjetnost, no to nije ni bila autorova namjera."
O čemo se zapravo radi? Jacques Sauniere, znameniti kustos muzeja Louvre, nađen je mrtav u muzeju. Njegovo je tijelo unakaženo i u krajnje neobičnom položaju, a čini se da je on to sam sebi napravio. Postupno se zatim otkriva da je njegovo tijelo zapravo dio kodirane poruke koja ne smije umrijeti s njim, ali ne smije ni pasti u krive ruke.

Knjiga mi je zasad ok, ali već dugo nisam naišla na neku knjigu koja bi mi se u cjelost svidjela. Poslijednja je bila "Čiča Tomina koliba" od Harriet Beecher-Stowe. E to je knjiga po mom ukusu...
Godine 1850. u Americi je donijet strog zakon koji je svakome nalagao da prijavi odbjeglog roba. Ogorčena time, Harriet Beecher-Stowe objavila je sljedeće godine roman "Čiča Tomina koliba", koji je prikazivao sav užas života crnih robova: prodavanje ljudi kao stvari i odnos prema njima kao da nisu ljudska bića. Sretni su bili oni robovi koji su imali malo milosrdnijeg gospodara, ali najčešće su bili žrtve bezdušnih i surovih ljudi. Prodavači i kupci nisu se ustezali razdvajati obitelji, tako da su crnačke obitelji uglavnom bile rasturene. Čiča Toma, pametan je i dobar čovijek crne boje kože, koji hrabro podnosi sve teške udarce sudbine sve do smrti, ali je cijeli svijet iz njegovog patničkog života saznao u kakvim su teškim uvijetima živjeli crni ljudi u Americi.

Tko to još nije čitao, savjetujem da otrčite u knjižnicu jer je knjiga odlična. Ali da neće ispasti samo ja, ja i ja, pitam vas kakvu literaturu tj. knjige vi volite. I da napomenem: sportske novosti i žuti tisak se ne ubrajaju:-))

Idemo se igrati igre asocijacija... Na što prvo pomislite kad se spomenu plastične ili estetske operacije?
Moj odgovor: Michael Jackson. Zapravo, vic o njemu (Šta je bijelo, plastično i opasno za djecu? Michael Jackson.)

Kada inače pitamo ljude, mnogi kažu da su žestoki protivnici takvih operacija. Čovjek je stvoren kakav je i zašto to mijenjati? Ali nije sve tako crno -bijelo.
Ja nisam protivnik takvih operacija sve dok se ne ide u krajnosti.
Naravno, sad ni ne pomišljam na takvo nešto, ali tko zna što ću ja (ili vi) misliti za 40-ak godina.
Istina da su neki ljudi od sebe napravili lutke. Npr. već spomenuti Jacko, zatim Cher (ni sama ne znam koliko ona ima godina), Liza Minelli (i njezin izobličeni suprug), Mickey Rourke (ajme, što je taj napravio...) itd. itd. Nekima prijeti opasnost od raspadanja lica.
Tu su i oni koji su izmjenili samo neke "sitnice". Pamela Anderson koja očito nema zračne jastuke pa ih je ugradila u sebe, a Melanie Griffith je povećala usne jer valjda još nije uspjela ugurati Antonijevu glavu u usta.
Tu se troše stotine tisuća dolara no to si mogu priuštiti. Ljudi srednjeg ili nižeg staleža radije otrče 2-3 kruga oko kvarta i izgube par grama dok bogati plaćaju da bi "usisavačem" isisali posljedice prekomjernog uživanja u hrani.
No zaboravimo naše zvjezdice koji to rade s ciljem da što duže siju na holiwoodskom nebu.

Mislim da bi se svi ipak složili da je plastična operacija i više nego dobrodošla u slučajevima teških nesreća. To je nešto posve različito jer to nije ljudski hir nego jedini spas od trajnog unakaženja.
Danas mnogi ljudi spas od gubitka samopouzdanja gledaju upravo estetskim zahvatima. To bi se isto danima moglo diskutirati. Ako netko živi bez samopouzdanja samo zbog klempavih uši ili sl. , a ne može prihvatiti samog sebe kakav jest... zašto se ne bi podvrgnuo nekom zahvatu?

Dakle, nema za ili protiv opcije. Plastična kirurgija je dobila lošu reputaciju upravo zbog prepotentnih lovaša, ali kad se generalno gleda nije to tako loša stvar. Iako sve više ljudi nepotrebno idu pod nož. Ja nikad ne bih napravila neku drastičnu promjenu na sebi, ali to sam samo ja. Jednostavno ne mislim da bi mi to moglo donijeti neku promjenu u životu ili bi me usrećilo.

Napisala sam post, pripremila ga za objavljivanje kad sam slučajno pogledala na tv i vidjela isječak koji prikazuje mučenje u zatvoru u Abu Ghraibu. E taj planirani post će doći na red sutra. Danas je osvrt na Abu Ghraib.
(Samo da napomenem: ova fotka gore nema veze s Abu Ghraibom, ali je savršen dokaz besmislenosti sukoba).
Da ne prepričavam, evo vijesti koje je objavio Index:
Dok u svijetu traju prosvjedi muslimana revoltiranih pojavom karikaturama proroka Muhameda, na obzoru se rađa novi povod koji će pogodovati zaoštravanju zapadnjačko-arapskih odnosa. Riječ je o dosad neobjavljenim snimkama na kojima se vidi mučenje zatvorenika iračkog zatvora Abu Ghraib.
Prema prikazanom na SBS-u, čini se da zatvorenike muče američki vojnici, a radi se ubojstvima, mučenjima i seksualnim poniženjima zarobljenika.
Na jednoj snimci prikazanoj u SBS-ovoj emisiji Dateline, vidi se kako je jedan zatvorenik prisiljen masturbirati pred kamerom. Nadalje se može vidjeti kako drugi zatvorenik glavom udara u zid.
Osim video-materijala, postoje i fotografije na kojima se mogu vidjeti mrtva tijela, kao i snimci zarobljenika s teškim ranama glave i tijela.
Na nekim fotografijama, koje dosad još nisu javno objavljene, vide se i neki američki vojnici koji su osuđeni zbog mučenja u Abu Ghraibu.
Tu su i vojnici Lynndie England i Charles Graner, kojeg je američko tužiteljstvo okarakteriziralo kao glavnog organizatora mučenja zatvorenika.
Izvršni producent Mike Carey rekao je da je Dateline dobio stotine fotografija od kojih su neke već poznate, dok druge otkrivaju nove oblike zlostavljanja.
Neke fotografije prikazuju zatvorenike u seksualno ponižavajućem činu i producenti su ocijenili da ih ne mogu prikazati u programu.
otografija objavljene 2004., potaknule su američke sudove da pokrenu proces protiv vojnika identificiranih na snimkama.
Međutim, glasnogovornik američkog ACLU-a, prenijela je agencija France presse, nada se da će nove snimke pojačati pritisak na vladu da sankcionira i visoke časnike, a ne samo sedmero nižerangiranih vojnika poput England, koja je osuđena na deset godina zatvora.

Kad sam vidjela snimku prvo su mi navrle suze na oči, a onda sam se razljutila i slijedilo je *#*?)"#$%*?=(&%*##"*?=##"*!!!!
Kako se inače prikazivala situaciju? Amerika- dobro; Irak- loše.
Amerika- dobri, časni vojnici; Irak- vojnici su životinje.
Ja inače ne psujem, ali danas je bila iznimka. Više ni sami ne znamo što se događa u svijetu. Rat i sukobi se dovode do krajnjih nehumanosti.
Ma nemam komentara. Prije nisam bila sigurna, ali sad jesam... cijeli svijet ide kvragu. A neki tamo i pripadaju.

Valentinovo je prošlo tj. prolazi i dosta je happy tema.
Idemo dalje pokušavati spasiti svijet.
Obavjest: Proglašena je Novinarska fotografija godine 2005. prema agenciji Reuters. Tu je fotografiju snimio kanadski fotograf Finbarr O'Reilly u Tahouau, na sjeverozapadu Nigera 1. kolovoza 2005. i prikazuje od gladi tanke prste jednogodišnjega djeteta pritisnute o majčine usne.
Predsjednik žirija je rekao: 'Ta slika ima sve: ljepotu, užas i očaj'.
Nemam što na to dodati jer je sve rečeno. Fotografije su zato da skrenu pažnje na to. E pa nadam se da barem ova jest.

Inače... u oko mi je upala vijest, činjenica (nazovite to kako hoćete) da u Nigeru još postoji ropstvo.
U proljeće 2005 u agencijskim izveštajima i u novinama moglo se pročitati da bi u Nigeru trebao biti oslobođen i posljednji rob. Međutim, vlada u Njiami zabranila je ovu akciju. Ropstvo u Nigeru ne postoji, glasio je stav vlade. Borci za ljudska prava u Nigeru koji tvrde suprotno su uhićeni. Prašinu je ponovo podigla jedna knjiga u kojoj borac za ljudska prava Mustafa Kadi opisuje preuzetu tradiciju.
Kadi je uvjeren da tema suvremenog ropstva neće moći dugo biti tabuizirana. Tvrdi da je i on sam odrastao u sistemu robovanja.
O broju robova u Nigeru postoje različite procjene.
Antirobovska organizacija Timidria je ponovno izašla sa brojkom od 40 000. Mustafa Kadi je suzdržaniji. On je siguran da bar 9 000 ljudi u Nigeru živi neslobodno. Kadia tvrdi da robovanje u Nigeru izgleda drugačije od onog što čovjek poznaje iz europske i američke povijesti.
To je ropstvo u kojem rob stoji na raspolaganju svome gazdi, naravno bez nadoknade. On slijepo vjeruje, da zbog svog socijalnog statusa mora služiti kao rob i 24 sata na dan. U pojedinim oblastima postoje robovi koji moraju raditi do 16 sati na dan.
Ovakva vrsta prinudnog rada, ni u kom slučaju nije pojava samo kod nomadskih naroda Tuarega. Svi narodi Nigera poznaju forme ropstva. Razozi su socijalne i kulturne prirode:
Svi koji su imali sreće da idu u školu, mogu izbjeći ovu praksu. Tko nije imao tu sreću ostaje pod jarmom ropstva.

Moderno ropstvo nije prisutno samo u Nigeru nego i u cijelom svijetu i u sve više varijanti: Prostitucija, trgovanje ljudima, iskorištavanje djece za rad... Ali o tome neki drugi put.

Znam, znam... Mrzite Valentinovo. Ne mogu vjerovati koliko sam tih izjava pročitala po blogovima.
Jel uopće znate otkad i zašto se slavi Valentinovo? Ne? Pa čemu onda ja služim?
Vjerojatno se nećete pretjerano šokirati kad vam kažem da su 'tvorci' Valentinova nepopravljivo romantični Talijani. Istina, postoji nekoliko tumačenja otkud potječe blagdan no potpuno je sigurno kako je samo ime dobio po rimskom svećeniku Valentinu. Naime, prema jednom tumačenju, blagdan vuče svoje korijene iz svečanosti pastira imena Luperkalije, a koja se održavala u starom Rimu. U ranim danima Rimskog Carstva, divlji vukovi lutali su po obližnjim šumama i narod je pozvao jednoga od svojih bogova, Lupercusa, da vukove drži što dalje od ljudi i da štiti njihova stada. Zahvaljujući tom događaju, narod je 15. veljače počeo održavati festival u čast ovog zaštitnika stada od vukova, a istovremeno je taj blagdan postao i slavljenje dolaska proljeća (naime, po tadašnjem kalendaru s početkom veljače zaista je i započinjalo proljeće). Tijekom tog blagdana odvijala se jedna simpatična ceremonija. Ispisivala su se imena djevojaka na komadiće papira koji su presavijeni i stavljeni u duboki vrč, nakon čega su ih mladi momci izvlačili. Ona djevojka čije je ime neki mladić izvukao, trebala je postati njegova "draga", a ovaj običaj, za koji se pretpostavlja da je originalni izvor Valentinova, kasnije je dobio ime po jednom potpuno drugom događaju. Evo jedne prekrasne priče...

U Rimu, još dok je kršćanstvo bilo potpuno nova i mlada religija, živio je svećenik Valentin. Tadašnji car, Klaudije I, naredio je svim vojnicima da se niti slučajno smiju ženiti ili zaručivati, jer je držao da se vojnici (kao oženjeni ili zaručeni muškarci) neće htjeti boriti u njegovim ratovima, već će radije ostajati kod kuće sa svojim obiteljima. Svi svećenici odlučili su poštovati ovu carevu odluku pa nisu više htjeli vršiti sam obred vjenčanja. Svi, osim jednoga... Svećenik Valentin oglušio se na carevu odluku i počeo je potajno održavati ceremonije vjenčanja svih mladih parova koji su to željeli, sve dok ga nisu ulovili i bacili u tamnicu. 14. veljače (večer uoči rimskog proljetnog blagdana Luperkalije) svećeniku Valentinu odrubili su glavu. Nedugo nakon smrti narod ga je proglasio svecem pa kada se u Rimu učvrstilo kršćanstvo, svećenstvo je odlučilo spojiti blagdan Luperkalije i smrt Svetog Valentina u jedan. Odredili su da će se novi praznik slaviti 14.,a ime su mu dali u spomen na ovog sveca. Naravno da postoje i druge teorije o porijeklu ovog praznika, pa se mogu recimo pronaći teze da potječe od nekih poganskih obreda, dok druge pak govore kako se u srednjovijekovnim vremenima vjerovalo da se ptice počinju pariti 14. veljače, pa otuda običaj slanja " Valentinovskih" čestitki.

Ja priznajem da mi taj dan nije posve mrzak. A ujedno i priznajem da ne volim one tradicionalne crvene i ružičaste motive i poklone: srca, plišane igračke, šalice s motivima ruža... Takav ljubitelj komercijalizacije ipak nisam. Ono što mi smeta je gledanje na taj dan kao obvezu. Jadni dečki se ne mogu odlučiti što kupiti curama ako da se vrši pritisak. To mi se nimalo ne sviđa. Valentinovo je samo dan i slučajno se njime slavi ljubav. Sigurno nema takve strke na Dan antifašističke borbe, Dan borbe protiv AIDSA i sl. Malo smo pretjerali u slavljenju dana zaljubljenih, ali ne smijemo ga ni zanemariti.

Zato, ako ste zauzeti i ako volite taj blagdan, poljubite svoje cure/djevojke/žene/partnerice, recite im nešto lijepo, a ne morate pljačkati trgovine da im kupite plišanog medu.
A ako ste single... ma zgrabite nekog stranca/ strankinju na cesti i čestitajte mu/joj od srca Valentinovo.
A tko ne voli Valentinovo... ne izlazite iz kuće jer vam prijeti opasnost od previše prizora zaljubljenih parova.

Danas nema neke posebne teme. Naime, štrajka onaj dio mog mozga zadužen za takve teme.
S obzirom da nisam fan noćnih izlazaka, danas sam bila na jutarnjoj kavi s prijateljicom i nekako smo došle na temu jednog obiteljskog prijatelja koji već godinama živi u SAD-u. Kao klinka bila sam oduševljena njime. Sviđao mi se način na koji je pričao o tamošnjem životu, njegov brak s Afroamerikankom...
Općenito, volim slušati o raznim kulturama. A Amerika je, sa svim dobrim i lošim stranama, posve drugačija kultura od naše. Tek se u 15. stoljeću počela razvijati, pa je to neusporedivo sa našom starom Europom. Zapravo, Amerikanci i jesu podrijetlom Europljani. Samo što je vrijeme učinilo svoje.
I tako se taj prijatelj nedavno vratio u Hrvatsku. Doduše, to je samo bio posjet. Rekao je nešto što me prilično iznenadilo. Naime, tamo poznaje više Hrvata nego Amerikanaca. Gdje god u svijetu bili raštrkani, mi se Hrvati uvijek nađemo. Ali život je tamo doista drugačiji. Drugačije radno vrijeme, običaji, hrana (kaže da je umirao za puricom s mlincima).
Uvijek je tvrdio da sam ja kao stvorena za odlazak tamo i još je dan danas uvjeren da ću otići "preko bare".
E pa neću. Ne bih ja mijenjala našu Hrvatsku za nijednu drugu zemlju. Istina da nam trenutno nije bajno, ali ne mogu zamisliti život negdje drugdje. Uzmimo za primjer naše more. Gdje se može naći takva obala, hrana i klapske pjesme? Nigdje.
Ili pak Slavonija, Zagorje, Gorski kotar. Volim svaki dio naše zemlje. Jer ipak smo mi tu od stoljeća sedmog.
Da, ljudi odlaze. Razlozi su razni? Trbuhom za kruhom, rekli bi mnogi. U inozemstvu su bolje plaće, možda su i bolji životni uvjeti. I ne krivim ih. Nije ni čudno što smo u svojevrsnoj krizi: svi pametni i obrazovani nam odlaze. Svaka im čast što imaju dovoljno hrabrosti i volje živjeti tako daleko. Ali ja se držim tu. Ionako mi kažu da sam tvrd orah. Moram opravdati svoju reputaciju:-)

Ne volim čitati novine i samo ponekad pogledam što je novog u svijetu ( i to uglavnom na internet portalima). I što uvijek nađem? Neku šokantnu vijest, saznanje ili sl. koje mi ne da mira dok o tome ne obavjestim sve koje poznajem. Sad imam i blog, pa mogu gnjaviti i sve vas.
Današnja vijest: Svake minute obreže se 6.000 djevojčica.
UN-ove službe procjenjuju da se svake godine u svijetu zbog vjerskih, kulturoloških i obrednih razloga spolno osakati tri milijuna djevojčica
'Danas, u idućih 24 sata, oko ogroman broj djevojčica bit će podvrgnut spolnom sakaćenju', upozorio je izvršni direktor UN-ovog Populacijskog fonda Thoraya Ahmed Obaid:
'Pridružujem se mnogima koji pozivaju na zaustavljanje ove prakse koja osporava ljudska prava ženama i narušava njihovo spolno i reproduktivno zdravlje.'
Odstranjivanje dijelova genitalija na djevojčicama i ženama izvodi se u najmanje 28 svjetskih zemalja. Najrasprostranjenije je u Africi, ali se prakticira i u nekim bliskoistočnim društvima te u imigrantskim zajednicama širom svijeta.
UNICEF strepi da je u Sudanu čak 89 posto žena prošlo kroz neki obred spolnog sakaćenja. No ova međunarodna organizacija izvještava da su višegodišnje edukativne akcije rezultirale smanjenjem trenda u zemljama subsaharske i zapadne Afrike, pa čak i Sudana.
Razlozi za spolno sakaćenje žena objašnjavaju se tradicijom, kontrolom ženske seksualnosti i reproduktivnosti, religijom itd.

Dakle, meni je očito suđeno da budem neuspješni borac za ljudska prava:-)
Ne volim politiku ni gospodarstvo, ali ljudsko društvo me fascinira. Koje si mi gluposti i vjerovanja natovarimo. I tvrdoglavi ko mazge, ne odustajemo. Baš me zanima koliko će godina ili desteljeća proći da se takvo nešto iskorijeni. Ljude (osobito tradicionalno afričko stanovništvo) se može educirati, ali puno teže je promijeniti njihova stajališta i običaje. Ono što se radi desteljećima se neće prekinuti samo zato jer neki ljudi s doktoratom dođu i drže predavanja o štetnosti, ne samo fizičkoj nego i psihičkoj.
Teško se mijenja mentalitet ljudi, ali napredujemo.
A ja ću vas i dalje obavještavati, držati predavanja i skretati pažnju.
A vi... ah, trpite me:-)

Američki filmski glumac, zvijezda nijemog filma i najpoznatiji latino ljubavnik svih vremena. Rudolph Valentino rođen je kao Rodolfo Alfonzo Rafaelo Pierre Filibert Guglielmi di Valentina d'Antonguolla u u Italiji. Njegov otac Giovanni bio je veterinar i bivši konjički kapetan, a majka Beatrice Bardin, Francuskinja otmjenih manira i družbenica markize Giovinazzi.

Iako nije imao nikakvih realnih temelja mladi Rodolfo maštao je o životu na visokoj nozi. Na nagovor prijatelja Domenica Savinoa, odlazi 1913. godine u Sjedinjene Države bez poznavanja engleskog jezika. Ali put k uspjehu nije bio lak. Novac je zarađivao na razne načine, a započeo je kao vrtlarev pomoćnik na jednom imanju na Long Islandu. Kasnije je radio i kao konobar te perač posuđa. S vremenom je postao profesionalni plesač u Maxim baru u New Yorku. Dodatni je prihod ostvarivao i kao žigolo za usamljene dame iz visokog društva. Odlično je plesao tango, a sve zahvaljujći majčinim poznanstvima u pariškim otmjenim krugovima, gdje je usavršio plesanje tanga. Zahvaljujući dobrom plesu dobiva angažman u plesnoj predstavi The Masked Model s kojom putuje u Kaliforniju i nastanjuje se u San Franciscu.
U samim filmskim počecima snima niskobudžetne filmove u kojima igra sporedne likove, sve dok u filmu Četiri jahača apokalipses Alice Terry nije otplesao tango i stekao bezbrojne obžavateljice gotovo preko noći. Već nakon nekoliko prvih prikazivanja filma uslijedili su dugački redovi ispred kino dvorana. Ženski dio publike bio je očaran Valentinom. O tome slikovito govori i podataka da je nakon prikazivanja filma Šeik Valentino primio deset tisuća pisama s bračnim ponudama. Filmski studio Metro odbio mu je dati povišicu zbog iznimnog uspjeha filma i Valentino prelazi raditi u konkurentski filmski studio Paramount. Za njih snima još jedan, već spomenuti, veliki filmski hit - Šeik (1921.). Obožavateljice iznova luduju za njim, što ide do toga da pri njegovom pojavljivanju u javnosti pokušavaju s njega otrgnuti komadić odjeće ili kose. Međutim, slava mu nije pomutila um jer Valentino je film Šeik smatrao pomalo smiješnim, a sebe uopće nije doživljavao kao velikog glumca. Čak ni takav stav nije utjecao na njegovu popularnost. Naprotiv, dodatno ju je uvećalo objavljivanje njegove knjige pjesma Day Dreams.
Iako na filmskom platnu veliki zavodnik u privatnom životu nije bio odveć uspješan. U brak je stupao dva puta, prvi puta s mladom filmskom zvijezdom Jean Acker (za koju se pretpostavlja da je bila lezbijka). Iako je brak formalno prestao postojati tek nakon tri, stvarno je brak trajao samo šest sati. Mladenka Jean, što je prilično rijetka pojava, svog mladoženju nije pustila u spavaonicu već prve bračne noći. Taj se brak ujedno smatra najkraćim brakom među slavnim i poznatim osobama.

Drugi puta dr vjenčao 1922. godine (iste godine kada se i na papiru razveo od Jean Acker) s plesačicom i scenografkinjom Natashom Rambovom. Ali već osam dana nakon vjenčanja došlo je do skandala jer je Valentino uhićen pod optužbom za bigamijom jer razvod od prve supruge nije postao pravomoćan. Drugi brak trajao godinu dana. Istovremeno, iako se u javnosti često pojaljivao s ljepoticama, Valentina je pratio glas da je homoseksualac.

Na premijeri filma Šeikov sin (15. kolovoza 1926.) u New Yorku Valentino je iznenada krahirao. Osam dana kasnije preminuo je u New Yorku od upale potrbušnice. Imao je 31 godinu. Nakon vijesti o njegovoj smrti dvije su njegove obožavateljice počinile samoubojstvo. Tri godine za redom, nakon njegove smrti, svakoga dana misteriozna dama u crnom donosila buket od trinaest ruža - 12 crvenih i jednu bijelu.

Mislim da sam pogledala jedan film s Valentinom i ne sjećam ga se vrlo dobro tako da ne mogu reći da sam njegov fan.
Razlog što pišem ovaj post je moja baka. Ja sam cijelo vrijeme bila uvjerena kako ona nije filmofil i da ne zna nijednog glumca. Prošli vikend sam bila kod nje i u nekom časopisu je bila njegova slika. Kad je ona počela neumorno brbljati o njemu, nisam mogla sakriti oduševljenje. Moja uvijek ozbiljna baka koja ne voli filmove jer su "gubljenje vremena", zapravo je Valentinov fan. Čudno kako ne znam neke stvari o njoj.

Ovaj post je malkice povezan s onim jučerašnjim iako ne mislim samo na objavljivanje spornih karikatura.
Svi znamo kakav utjecaj mediji imaju na naš život. Zapravo, u današnje vrijeme su oni i najmoćniji.
Oni su nam jedini način informiranja i jedina veza s ostatkom svijeta. Na najlakši način mogu manipulirati nama.
Pitanje je koliko je od tih informacija točno, a koliko samo nagađanja ili izmišljotina. Sada je sve postalo showbussiness. Nije važna točnost ni provjerenost vijesti.
Noam Chomsky, autor knjige "Mediji, propaganda i sistem" je više puta izjavio da zapadni mediji tvore najzastrašujući sustav propagande koji je ikad viđen u svjetskoj praksi. U isto vrijeme, tisak nastoji njegovati mitologiju ili popularni imidž sebe kao neumornih, neustrašivih tragača za istinom.
Neki dan sam naišla na neke stare novine i čitala neke članke za koje je ispalo da uopće nisu istiniti.
Žuti tisak ima više od 50% neistinitog sadržaja. Sudeći prema njima, žene mogu i po dvije godine biti neprestano trudne, ljudi mogu biti na pet mjesta u isto vrijeme, a Elvis je vjerojatno živ i krijumčari cigarete u Turskoj.

Dakle, ima medija koji lažu, zatim ima onih koji samo iskrivljuju istinu ili prešute dio, a ima i onih koji zapravo i govore istinu. Ti su ipak najzastupljeniji, ali kako prepoznati one koji nisu? Takav detektor još nije izumljen.
Najbolji primjer utjecaja medija (barem meni) je ona radio drama Orsona Wellesa. Naime, Welles je 1938. godine izazvao paniku na američkoj istočnoj obali nakon što je veliki broj slušatelja pomislio da je njegova radio drama o napadu Marsovaca istinita. Ljudi su mahnito bježali od kuće u strahu od "malih zelenih".

Ako objave da dolazi smak svijet, 6 milijardi ljudi će se uspaničiti bez obzira bilo to nagađanje ili istina. S takvom moći... doista se moraju držati istine.

Diljem svijeta muslimani pale zastave (ukljućujući i hrvatsku) zbog objavljenih karikatura proroka Muhameda.
Prije svega, znam da mnogi ne znaju tko je uopće bio Muhamed .
Da ne pišem referat o njemu, oni koji žele znati više i koji ne znaju ništa o njemu, neka pogledaju tu.

Ne volim politiku, ne volim sukobe i ne volim ratove. No, sudeći, prema svemu imam dojam da se vraćamo u srednji vijek i opet se sukobljavamo zbog vjere.
Čovjek bi mislio da smo dosad naučili živjeti u toleranciji. Osobito vjerskoj. Da mi je samo znati gdje je bila pamet onome koji je odlučio napraviti karikature. Zar nije pomislio da time vrijeđa cijelu (i to veliku) vjersku zajednicu od otprilike 1,1 milijarde članova? Znam da kršćani ne bi bili oduševljeni da netko karikira Isusa. Krajnje je neoprezno i nepromišljeno igrati se s time. Za nas je reakcija muslimana malo pretjerana, ali mi ne-muslimani ne možemo znati kakvo značenje to ima za njih.
Nadam se da neće biti ozbiljnih posljedica i da će se diplomacijom uspjeti sve riješiti no imam osjećaj da to neće biti bezbolno. Kad na vijestima gledam spaljivanja zastava... doslovno me hvata strah.
Ovim postom ne krivim ni muslimane ni kršćane ni budiste ni bilo kog drugog. Sve demonstracije ovih dana su uzrokovane nesporazumom i neznanjem. Neću nikog kritizirati jer nisam ni kvalificirana za to niti dovoljno upućena.
Nastojim poštovati tuđe vjere i žao mi je što ne mogu svi.

Sad ću otići predaleko i nadam se se se to neće dogoditi, ali.... ako svijet još jednom krene u rat ili sukob u ime Boga (bilo kojeg !!), onda doista sve ide kvragu.

update: Svjesna sam ja toga da bi se o tome moglo raspravljati i raspravljati. Čak i pisati romane. Kriviti jedne, kriviti druge... i nitko ne bi ispao nevin. Ali ovo je samo kratak osvrt.

Nedavno sam šetala gradom s mamom i ugledale smo na ulici nekog maminog poznanika. Šetao je s nekom mladom djevojkom. Rekla bih da ima nekih 25 godina dok on ima barem 60-ak. U današnje vrijeme moramo biti oprezni u pretpostavljanju takvih odnosa. I ispalo je da sam dobro mislila, to mu je bila žena. Dakle, kad vidimo nekog gospodina u godinama kako šeće sa mladom djevojkom sve češće pomišljamo da mu to nije kći i sve češče smo u pravu.
No što je sa obrnutim slučajem? Vidimo neku stariju gospođu u pratnji mladića i odmah svi: "Uh, kako ima zgodnog sina!". Hehe. Nitko ne pomisli da bi taj sinčić mogao biti mužić.
Uglavnom, ako sve više prihvaćamo starijeg partnera, zašto ne i stariju partnericu?
Gledala sam onu emisiju "Neobični ljudi" u kojem se opisuje bračni par koji se često gleda s zgražanjem. Naime, ona ima 70 godina, a on 33. On tvrdi kako ga je ona izvukla iz životne krize, vratila mu vjeru u život i neizmjerno se vole. Priznajem da mi da to zvuči čudno, ali ne bi trebalo zvučati čudnije od obrnute situacije. Moj je brat odmah počeo kvocati o tome kako je to bolesno. Kako se ja u većini slučajeva ne slažm s njim, počeli smo tako žustro raspravljati da nas je tata morao ušutkati.

Kad stariji muškarac oženi neku curu odmah postaje stari lisac, ponos muškog roda itd., a tek kad postane otac... uh, onda mu se već i spomenik diže (Znamo i rekordnu razliku u godinama: 90-godišnjeg milijardera i naftnog tajkuna Howarda Marshalla i tada 26-godišnje biše Playboyeve djevojke Anne Nicole Smith).
A kad se starija žena uda za nekog muškarca ispadne očajna, perverzna, jadna i slično. No žene polako mijenjaju situaciju. Pogledajte samo Joan Collins, Sharon Stone i Liz Taylor, a i hrpu drugih aninomki.
Istina da mnogi misle da je najvažniji motiv takvih veza i brakova novac. Pa, donekle imaju i pravo. Ali ne uvijek. Svatko ima svoj ukus, pa tako i u biranju životnog partnera/ partnerice. A tu je i pitanje valne duljine. Netko se bolje slaže s starijima, a netko s mlađim. Neki kažu da muškarci kasnije dosegnu psihičku zrelost od žena pa traže mlađu partnericu. To zapravo ide u prilog veza stariji muškarac-mlađa žena.
Našla sam jedan citat koji kaže: "Naime, mladim muškarcima godi pažnja starijih žena i vrlo je vjerojatno da će za njima izgubiti glavu, dok stariji muškarci postaju žedniji ispijanja iz fontana mladosti."

Sve u svemu, što se nas tiče tko je s kim? To je njihov život i neka rade što hoće. Ne volim kad ljudi tračaju sve što malkice odudara od "standarda", a ne vide ni kakav je njihov vlastiti život. Zgražanje javnosti i društva, a i predrasude su posve nepotrebne. Živimo svoj život i pustimo druge da žive svoj.

Znamo li svi značenje riječi buntovnik? Kada se to nekog pita, odgovor glasi nepoštivanje autoriteta (u današnjem svijetu roditelja, ravnatelja, poslodavca). Na spomen te riječi, prva asocijacija je nasilje. I to je točno, ali djelomično. Buntovništvo obuhvaća širok raspon djelovanja: od obične neposlušnosti pa sve do naslinih organiziranih pokušaja uništavanja autoriteta. No ujedno obuhvaća i nenasilne i pasivne otpore.
Jeste li primjetili da se danas pojam buntovnika označuje negativno, kao nešto u potpunosti loše, a zapravo ima i svoju pozitivnu stranu. Baš me zanima što bi ti ljudi rekli kad bi znali koje su poznate osobe buntovnici.
Npr. Isus. Da, on je bio pravi pravcati buntovnik. Jedini koji se uspio oduprijeti tadašnjoj vlasti za opće dobro čovječanstva. Na kraju su ga ubili. Naravno, ne mogu ni sa sigurnošću reći da je postojao, ali tako se navodi.
Slijedi Sokrat, jedan od najvećih filozofa. Odstupio je od antičkih normi i okarakterizirali su ga kao "moralnu opasnost za suvremeno mišljenje i literaturu". Osudili su ga za navodno nepoštovanje državnih bogova i za to što je iskvario atensku mladež. Proglasili su ga krivim, i osudili da ispije otrov.
Tu je i Mahatma Gandhi, borac za priznavanje osnovnih ljudskih prava za Indijce. Bio je zapanjen nijekanjem građanskih i političkih sloboda indijskih imigranata. Završio je na isti način: nasilnom smrću. Naime, ubio ga je jedan hindu fanatik.
Bi li ikad pomislili da je i Florence Nightingale bila buntovnica? Slavu je stekla kada je organizirala vojne bolnice za vrijeme krimskog rata i primijenila nove metode njege ranjenika, zahvaljujući kojima je dramatično opala smrtnost u bolnicama. Njezin je primjer bio priprema osnivanja Crvenog križa u Ženevi.
Martin Luther King je bio buntovnik, ali o njemu sam već pisala i znamo za što se borio, a i kako je završio.
Evo i jednog modernog buntovnika, Eminema. Usprotivio se cijelom svijetu bez dlake na jeziku. Dobro, bonton i lijepo ponašanje mu je manjkavo, ali jasno i glasno izražava svoja stajališta što se ne bi moglo reći za ostale.
Naravno, ne smijem zaboraviti Jamesa Deana koji je svim holivudskim šminkerima pokazao što znači buntovništvo.
Ima i onih kojima nije uspjevao nenasilan otpor: npr. Spartak, Che Guevara, Pancho Villa... Svi s manje-više opravdanim otporom.

I što se može zaključiti? Autoritet- hura, buntovništvo -fuj? Ili obrnuto? Činjenica je da u ljudskom društvu buntovnici nisu dobrodošli jer ruše one ustaljene norme makar bile pogrešne. Oni su spremni ustati za svoju dobrobit, ali i za dobrobit bližnjih.
Nemojte me sad krivo shvatiti i pomisliti da ja u potpunosti odobravam takvo ponašanje ili da ga idealiziram. Samo tvrdim da su neke stvari opravdane i da ne bi trebale biti osuđivane i negativno kategorizirane.
Naravno, da postoji i druga strana i takve pobune čine više zla nego dobra. No, o tome drugi puta.
U svakom se od nas skriva mali buntovnik. Hoćemo li dopustiti da izađe van je naša stvar.

Sigurno ste čuli pojmove kao što su flegmatik, melankolik, kolerik ili sangvinik. To su zapravo četri vrste ličnosti iliti osobnosti. Evo vam kratki opis svake pojedine vrste.
SANGVINIK
Sangvinici se vole zabavljati, vedri su, vole izlaziti i privlače ljude jer se čini da se tako dobro zabavljati. Šaljivi su, plijene pažnju i nikada se dopuštaju da se na putu dobre priče ispriječi istina. Traže pažnju, naklonost, pohvalu i prihvaćanje od onih koji ih okružuju. Optimisti su i šarmantni. Mogu biti i neorganizirani, povišenih osjećaja i preosjetljivi na ono što drugi misle o njima.
Snage: o bilo kojoj temi može govoriti u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, pjenušava osobnost, optimizam, osjećaj za šalu, lijepo priča priče, užitak za okolinu.
Slabosti: neorganiziran, zaboravlja pojedinosti i imena, pretjeruje, neozbiljan, vjeruje da će drugi obaviti posao umjesto njega, lakovjeran i naivan.

MELANKOLIK
Melankolik je nedokučiv, zamišljen, okrenut prema sebi, ozbiljan, teži savršenstvu. Njegov je životni moto : " Ako nešto vrijedi napraviti, to vrijedi napraviti kako valja". Teško im je kad uvide da imaju manu jer imaju urođenu sposobnost da sve čine kako treba i uvijek mogu dokazati da je za trenutni problem kriv netko drugi. Osjećaju da moraju ispraviti uljepšane priče koje će ispričati njihovi partneri sangvinici i pri tome će usporiti inače uzbudljivu priču.
Budući da je savršenstvo njihov cilj, često kroz život idu potišteni, obeshrabreni i depresivni zbog tuđih pogrešaka.
Te su osobe usmjerene na zadatke, one su pažljive i organizirane. Ti perfekcionisti uspijevaju uspostaviti red i na njih se možete osloniti da će napraviti posao na vrijeme.

KOLERIK
Kolerici uvijek smatraju da su u pravu. Čak i ako se svaka osoba u prostoriji suprotstavi njihovim zamislima, oni i dalje jurišaju na svoj način. Suprotna mišljenja samo će utvrditi njihovu odlučnost. I muškarcima i ženama, i mladima i starima, važnije je da stvari budu po njihovom, nego da se dobro slažu s drugim ljudima ili da budu okruženi ljudima sličnima sebi. Nema smisla raspravljati s takvom osobom. Kolerici traže odanost i poštovanje od drugih. Streme kontroli i očekuju pohvalu za svoja postignuća. Vole izazove i lako prihvaćaju teške zadatke. Njihova samodisciplina i sposobnost usmjeravanja pažnje čine ih snažnim vođama. Međutim, njihov zanos i odlučnost često od njih čine tvrdoglave radoholičare, neosjetljive na tuđe osjećaje.
Snage: sposobnost preuzimanja vodstva u bilo kojoj situaciji i donošenje brzih, ispravnih prosudbi.
Slabosti: zapovijeda, autokrat, neosjetljiv, nestrpljiv, nerado raspodjeljuje zadatke ili drugima odaje priznanja.

FLEGMATIK
Flegmatici ne vole rizike, izazove i iznenađenja i treba im vremena za prilagodbu promjenama. Iako izbjegavaju previše stresne situacije, pod pritiskom mogu dobro djelovati. Međutim, zbog manjka discipline i motivacije često odlažu stvari u odsutstvu snažnoga vođe.
Suzdržani su, ali uđivaju biti okruženi ljudima. Iako im ne treba toliko priče kao sangvinicima, imaju urođeni razbor i čini se da kažu pravu stvar u pravo vrijeme. Čvrsti i postojani, vole omogućiti sigurnost djeci i partneru. Traže mir i tišinu i češće će pregovarati nego se boriti. Pomažu onima kojima je pomoć potreban.
Za njih se kaže da su zlatni, slatki. Oni su promatrači. Pasivni.
Snage: ravnoteža, stabilno raspoloženje, ugodna osobnost
Slabosti: manjak odlučnosti, zanosa i energije, prikrivena čelična volja.

Eto, to su glavni tipovi osobnosti. Naravno, mislim da ne postoji osoba koja bi u potpunosti bila definirana pomoču tih tipova. U svakom od nas ima mješavine svakog od tih tipova. Svoj tip možete odrediti na Test osobnosti. Ja sam ispala malenkolično- flegmatična. No ne mogu reći da sam u potpunosti takva. Uhvati mene ponekad i kolerička i sangvinička strana. Testirajte se pa ćete vidjeti kakvi ćete vi ispasti. I naravno, ne vjerujte tome u potpunosti. Shvatite to kao zabavu.
Ja nikad ne bih mogla gledati ljude prema tim tipovima. Prekomplicirani smo mi za to. Ne možemo shvatiti ni same sebe, a kamoli tek druge. I to sigurno ne pomoću tih 4 teorija.

Vidim da su neki blogeri već osvrnuli na onaj slučaj poduzetnice iz Novog Zelanda koje je ponudila 42 tone dehidrirane pseće hrane gladnoj djeci Kenije. Kad sam to pročitala, ostala sam šokirana. Mislim… s kojim je ciljem ta žena to ispričala novinama? Zar je moguće da se htjela reklamirati? Pa ispala je licemjerna i u potpunosti si je uništila ugled. Kenijska vlada je to, naravno, odbila. Pseća hrana nije za ljude, a sigurno je da ljudi nisu psi. Ne znam kako je ta glupača (surov, ali istinit izraz) uopće došla na tu ideju. Razumijem njezinu želju da pomogne, ali ovim je samo odmogla jer neizravno definirala gladnu djecu Afrike kao životinje koje bi ubile čak i za komadić pseće hrane. Čini se da je zaboravila na ljudsko dostojanstvo, pravo koje je neotuđivo i stečeno rođenjem.

Prema izvještaju Svjetske Zdravstvene Organizacije, više od stotine milijuna ljudi na provode cijeli život u ekstremnom siromaštvu i 11 milijuna djece umire svake godine od bolesti uzrokovanih izgladnjivanjem. I to ne samo na području Afrike nego i u ostalim zemljama tzv. Trećeg svijeta.

Kad smo već kod gladi u svijetu, nedavno sam pročitala zanimljiv članak prema kojem je preveliko konzumiranje mesa u bogatijim zemljama glavni razlog gladi u svijetu.
Naime, do izgladnjivanja dolazi zato što ljudi na bogatom Zapadu koriste većinu svjetskih usjeva žitarica kako bi nahranili svoje životinje na farmama. Štoviše, Zapad koristi svoju moć inzistirajući na tome da manje bogate zemlje uzgajaju hranu za životinje zapada umjesto da tu hranu uzgajaju za vlastiti narod. Prosječan europski ili američki ”mesojed koristi 5 puta više hranidbenih resursa nego prosječan Kolumbijac, Indijac ili Nigerijanac. Samo životinje u SAD-u pojedu onoliko pšenice i soje koliko bi moglo nahraniti 2 milijarde ljudi, što iznosi 1/3 svih ljudi na svijetu ili pak čitavu populaciju Kine i Indije (kad se zbroje). No, nije samo američka stoka ona koja konzumira svu svjetsku hranu. Isto je slučaj i sa stokom iz Europske zajednice za čiju hranu 60% tog najvećeg pojedinačnog uvoznika životinjske hrane na svijetu dolazi iz zemalja na jugu. Naravno, moram spomenuti da pod riječju Zapad mislim na onaj bogati i elitni Zapad. I u samoj Americi ljudi umiru od gladi.
Sada pogledajte ovaj zaključak.

Na površini zemljišta veličine 5 nogometnih igrališta
(što iznosi 10 hektara), može se uzgojiti:
MESA dovoljno za prehranu 2 čovjeka
ili
KUKURUZA dovoljno za prehranu 10 ljudi
ili
ŽITA dovoljno za prehranu 24 ljudi
ili
SOJE dovoljno za prehranu 61 čovjeka

Nakon toga bih najradije postala vegetarijanka.
U knjizi Prehrana za mali svijet (Diet for a Small Planet), autor Frances Moore Lappé traži od nas da zamislimo sebe ispred tanjura koji sadrži pola kilograma goveđeg odreska. On kaže: "Sada zamislite da u sobi s vama sjedi 45 do 50 ljudi koji ispred sebe imaju prazne tanjure. Za 'cijenu hranjenja' vašeg odreska, svaki njihov tanjur mogao bi biti ispunjen šalicom skuhane žitarice." Harvardski nutricionist Jean Mayer je pak procijenio je da bi smanjenje proizvodnje mesa za deset posto oslobodilo dovoljno žita da se nahrani 60 milijuna ljudi.

Znam da nije moguće da cijeli svijet odjednom prijeđe na vegetarijanstvo. Ali uz malo volje, bilo bi dobro da se barem malo smanji konzumiranje mesa koje ionako nije zdravo u prevelikim količinama. Zar je potrebno pojesti dva hamburgera? Pojedite jedan i natučite ekstra krumpiriće. Postoje oni koji samo jedu meso, pa ih treba podsjetiti da postoje i povrće i žitarice. Ja nisam neki mesojed, pa meni to nije problem.
To je samo jedna teorija koja bi pomogla smanjenju gladi. Bi li bila uspješna ili bi se opet pojavio neki drugi uzrok? Možda je sve ovo samo začarani krug. Možda će se tom dijelu svijeta uvijek oduzimati kruh iz ustiju bez obzira na sav trud. Ali ne možemo znati dok ne iskušamo sva moguća rješenja. Čak i ako su pokušaji uzaludni, znat ćemo da smo ipak nešto poduzeli.

Rijetko me se koja pjesma stvarno dojmi. Najbolje su pjesme u prozi (barem za mene). Slučajno sam našla ovu i zaintrigirala me.

Tjeskoba

Nijedna institucija
(i nijedna revolucija)
ne garantira čovjeku
pravo da diše

Nijedna garancija nije
Toliko potrebna:
Ljudi
Žive daveći
Jedan drugoga
Čitavo vrijeme

Ti me daviš:
Uvijek kad Tebi ne mogu reći što mislim,
Uvijek kada moram mijenjati boju svog glasa,
da Ti ne primjetiš što osjećam,

Uvijek kad govorim sam sa sobom
pravdajući se pred svojim unutarnjim sucem,
što si Ti,
Uvijek kad se pred Tobom moram paziti i
kontrolirati, da Ti ne primjetiš
moje želje i moje strahove.

MOJA JE OSVETA TO ISTO TRAŽITI OD TEBE

Angelo Gajarsa

Otok užitaka i otok bijede. Tako neki nazivaju Kubu. Prve asocijacije na tu zemlju su: ples, Castro, Che Guevara, cigare... A sigurno vam mislim prođu sličice Kubanaca koji na splavima ili drugima home made plovilima pokušavaju emigrirati u Ameriku.
Kao i svaka zemlja i ona ima svoje up's and down's tj. dobre i loše stvari.

To je zemlja prepuna suprotnosti. Latinsko- američki mentalitet dominira svugdje, vedrina i životna radosti kojom zrače Kubanci je zarazna, a muzika uvučena u sve pore života. Suvremena kubanska glazba danas se zapravo odvija na različitim razinama. Jedna od njih je afro-cuban ili latin-jazz, gdje se miješaju kubanski i jazz elementi, a tu je i popularna glazba s tradicijskim elementima miješanim s hip hopom i reggaeom, koja uživa golemu podršku publike. Nravno, ne smijem ni zaboraviti uvijek popularnu rumbu i sambu. Nitko ne može odoljeti tim ritmovima. Čak ni oni s dvije lijeve noge. :-)
Na Kubi su svoju kulturu i gene spojili ljudi s četiri kontinenta: autohtoni indijanci, španjolci koji su ih pokušali istrijebiti, afrički crnci dovedeni kao robovi za plantaže i Kinezi kao solucija plaćene radne snage.

Havana, glavni grad, izgleda kao da je vrijeme stalo prije 50-ak godina. Tu već dolazimo do onih lošijih strana. Zna se da je Kuba komunistička zemlja s Castrom na čelu, a to ju je dovelo do velikih problema. Primjerice, kupovine automobila ili kuće nisu dopuštene i smije ih se posjedovati samo ukoliko ih se naslijedi. A kupovina bi bila ionako teško izvediva s prosječnom plaćom 6-12 $ mjesečno. Kubanskim cestama se voze uglavnom američki automobili iz 50-ih godina koji se do beskonačnosti popravljaju. Na cestama im društvo čine kočije s konjima, prenatrpani autobusi napravljeni od kamiona koje zovu deve i mali turističko-futuristički žuti autići. Mladi ne smiju putovati u inozemstvo, iz obitelji može putovati samo jedan član (stariji član, i to samo ako mu netko izvana kupi avionsku kartu).

Za kraj moram obavezno spomenuti hranu. Kubanska kuhinja mješavina je jednostavne južnoafričke, španjolske i kreolske kuhinje.
Nacionalno jelo se zove kreolski ahiako. To je spoj raznog povrća i raznih vrsta mesa koje se zajedno kuha, a razlikuje se po začinima i raznovrsnosti sastojaka koji se koriste pri spremanju. Najuobičajeniji su : juka, malanga, bonjato, krumpir, zelene i zrele banane, kukuruz i komadi suhog i usoljenog mesa.
Kubanska najtipičnija jela su osim ahiakoa i kombinacije pirinča i raznih sastojaka, još i pečeno ili prženo svinjsko meso, tostoni (koji se zovu i catinos: komadi istucane i pržene zelene banane), svinjski čvarci i mljeveno juneće meso - pikadiljo.

Nisam još bila tamo pa ovo ne prepričavam iz osobnog iskustva, ali nadam se da ću jednog dana dobiti tu priliku i upoznati je cijelu. Od onih blještavih turističkih područja pa do najsiromašnijih dijelovaNjihovi životno standardi pokazuju da je nama u Hrvatskoj itekako lijepo. Meni se Kuba čini kao jedav veliki zatvor okružen morem, ali sa vlastitim mentalitetom koji im ne dopušta da se slome iako vlada apatija.
Nadam se da ćete je posjetiti jednog dana. A do tad... gledajte sapunice i učite španjolski (i usput se dobro nasmijte).
Hasta mańana.

Ljudi su uvijek težili otkrivanju svemira. Sve je počelo s Jurijem Gagarinom i Armstrongovim "malim korakom za čovjeka, ali velikim za čovječanstvo" (a tu je i veliku ulogu imao kapetan Kirk koji je uvijek "hrabro išao gdje nijedan čovjek nije bio").
Ne treba ni spomenuti da se otad vodi svemirska utrka između Sovjetskog saveza i Amerike.
Upoznati planete sunčevog sustava, pokušati otkriti je li igdje moguć život.... samo su neki od ciljeva svemirskih istraživanja.

Na današnji dan 2003. poginula je sedmeročlana posada Space Shuttlea Columbia: David M. Brown, Laurel Clark, Michael P. Anderson i Ilan Ramon, zapovjednik Rick D. Husband, Kalpana Chawla i pilot William C. McCool.
Naime, shuttle se raspao 15 minuta prije predviđenog slijetanja. Krhotine letjelice i ostaci 7 astronauta bili su razasuti po Texasu i Louisiani. Svjedoci govore o 2-minutnoj grmljavini i užarenoj kugli na nebu od koje su otpadali dijelovi.
Osiguranje pri slijetanju je bilo jače nego inače, zbog izraelskog astronauta Ilan Ramona, čija je prisutnost na misiji povečavala vjerojatnost terorističkog napada. Međutim, za sada, nema nikakvih naznaka da se radilo o terorističkom napadu.
Columbia se vraćala sa 16-dnevne znanstvene misije. U više od četiri desetljeća letova sa ljudskom posadom, NASA nikada nije izgubila astronauta za vrijeme slijetanja letjelice. Posada shuttlea Columbia obavila je više od 80 eksperimenata na temu bestežinskog stanja, razvoja napredne tehnologije, te zdravlja i sigurnosti astronauta. Columbija je bio NASA-in najstariji shuttle, a prvi puta je poletio 1981. godine.
Uz sve te brojne provjere i testiranja, shuttle je zakazao u najgorem mogućem trenutku.

Cijeli svijet je bio potresen no istraživanja se i dalje nastavljaju. U ljudskoj je prirodi spoznati nepoznato. Sigurna sam da će svemirske ekspedicije i dalje napredovati, a jednom će nam možda čak donijeti vijesti o životu na nekih od planeta. Ja vjerujem da postoji. I sad ne mislim na male zelene čovječuljke koji govore "Bit ćete uništeni" nego mislim na bilo kakav životni oblik. Algu, bakteriju, možda biljku ili čak životinju. Svaki dan se sve više otkrivaju novi planeti, a znamo da je svemir beskonačan. Ne bi li bilo sebično vjerovati da je jedino Zemlja "počašćena" životom kad postoji toliko neotkrivenih i nama nepoznatih područja?