Al Jazzira

Jazz-trubač Tomasz Stanko zajedno je s pokojnim kolegom Krzysztofom Komedom (vidi: soundtrack za "Bal vampira") ista onakva veličina poljske kulturne industrije kao i njihov zemljak Krzysztof Penderecki. A isto je tako u europskim okvirima dobar primjer avangardista s regresivnom kreativnom putanjom (vidi: Barry Guy). Kako je već prešao sredinu 60-ih, očekivalo se da će napraviti zaokret u karijeri, pa ga je i učinio pomlađivanjem svog kvarteta mladim 20-godišnjim glazbenicima. Na katalogu izdavačke kuće ECM s kojom surađuje od 1990-ih, s njima je snimio već drugi po redu CD. Ti su momci, poimence, MichaŁ Miskiewicz (bubanj), Marcin Wasilewski (klavir) i SŁawomir Kurkiewicz (kontrabas). Bilo bi predivno da se o ovom albumu može nešto određeno za reći, međutim, ideje su razbacane i nerazrađene baš po ukusu publike koja ne zna što bi zapravo s jazzom, da li bi ga slušala ili uz njega drijemuckala. U tome im svakako pomaže i Stanko koji ima uistinu unikatan nazalan ton, ali ostavlja slušatelja s pregršt duhovnog beznađa i atmosfere prenesene s toliko drugih ECM-ovih albuma. Momci se također nisu dali smesti, svi do jednog su na bezgrešnom heroinskom tripu tu i tamo ublaženog normabelom. Osim nekolicine grupnih interakcija, koje uglavnom ostaju zacrtane u mjestu, predstavljaju se narkoleptičnim solima, a samo izostanak stimulirajućeg ritma dijeli ih od glazbe koju guta njihova generacija.

Na blogu "Zez uz džez" objavljujem samo recenzije glazbe koju volim i koja spada u okvire glazbe koju nitko ne sluša a koju svi bezrezervno vole. Uglavnom, glazbu 20. i 21. stoljeća.
A sad za ozbiljno. Već mjesecima pokušavam nekom domaćem časopisu proturit neka zanimljiva izdanja koja su naletjela do mog poštanskog sandučića. Glazbu uglavnom kupujem na koncertima, nešto manje u dućanima, skidam kod prijatelja ili mi stigne poštom.Tako da se na stelažama već skupila fina hrpica stvari koje ni pas s maslom ne bi progutao. Odnosno, 'nijedan urednik (vidi: "pas" u mojim očajničkim pravedničkim psovkama) ne bi objavio'. Drugim riječima, kad ste zadnji put u domaćoj štampi vidjeli osvrt na neko izdanja s Thrill Jockeya, Tzadika, Leo Records, ECM-a, CIMP-a i sličnih etiketa??? Uvjet za objavu je da bude objavljen do godinu dana unatrag, ili da je reizdan.

Bas-klarinetist Zagrebačke filharmonije Ratko Vojtek jedan je od šačice domaćih individualaca koji je svoju diskografiju utabao kroz raznovrsne projekte u rasponu od stare preko svjetske do nove glazbe izvan matičnog orkestra. Kao vrstan solist i multiinstrumentalist, koji svira i klavir, klavijature, čembalo, krumhornu, blok-flaute, na posljednjem solo-Cd-u ‘Air’ pozabavio se kontroliranom i notiranom improvizacijom u produkciji studija Rocco & Partner. Kako je Vojtek po definiciji eklektik koji ne vjeruje izrazu izvan klasične notacije, a istovremeno sjedi na obje stolice glazbene ljevice i desnice, pristupi su, prema očekivanju, vrlo različiti. U naslovnoj skladbi za bas-klarinet i kompjuter skladatelja Zlatka Tanodija, procesuiranje izvođačevog daha i idiosinkratičnog instrumenta uživo zaokružuju dionicu u kojoj Vojtekov bikovski riff pegla uz pratnju višekanalnog semplera, koji kombinira konkretne zvukove s digitalnim programima. Već na sljedećoj, autorskoj skladbi, Vojtek se u duetu s Ashisom Royem na tablama naklonio prosedeu izdavačke kuće ECM, kao i na izvedbama Piazzolline «Tango, Etude No. 3», te vlastitim aranžmanom «God Bless the Child». Otključavanje tradicije jazza, ali i neakademskih glazbenih praksi klasičnim ključem, najizraženije je u «The Harmony of Cats, Groundwaters and the Moon» Srđana Sachera. To je dobar primjer 'what if?» 'metode', kojom aranžeri europskog jazza vole 'podvaliti' svojim izvođačima neuobičajene situacije. Vojtek pritom svira tri instrumenta odjednom kao Rahsaan Roland Kirk, odabravši dva klarineta, bas-klarinet, krumhorne i blok-flautu, uz pratnju udaraljkaša Borisa Leinera. Na CD-u su snimljene skladbe Šipuša i Cahuzaca za piccolo klarinet solo te Božidara Kunca za solo-klarinet, a načimanje proširenih tehnika u naslovnoj skladbi dovršeno je zaključnom Skenderovom skladbom «Capriccio Elettrico». Sam izlazak ovog projekta podržavam svim srcem, međutim svako novo slušanje ostavlja dojam neproživljenog iskustva o mogućnostima kako instrumenta tako i izvođača pa time samo produbljuje nepostojanje komunikacije između ambicioznog slušatelja i često pretencioznih kompozitora.