Eto, takve stvari mene straše.
I naprave onaj jedan osjećaj nelagode u grlu.
Stvari koje naizgled nisu jako važne.
Stvari koje se prikradaju.
Dogode se,
pa ih nema,
pa se, kao slučajno, opet pojave.....
sve kao usput, kao slučajno, kao nevažno, kao a,eto...........

Prije nekog vremena,
probudili smo se i našli nešto crveno
razgaženo po kuhinjskim i kupaonskim pločicama.
Nakon inspekcije,
zaključili smo da to mora biti razgaženi komadić lubenice.
Nekome je pao na pod, netko nije vidio...
do jutra se posušilo i izgledalo poput krvi.

Neki dan opet.

Jutros, opet.

Nije lubenica, nego mi mužiću stopala krvare ponekad....
Samo on to nije primjetio....
Ne znam od čega se više brinem
(poznata je nuspojava uzimanja citostatika osjetljivost stopala,
neki ljudi ne mogu hodati od toga),
od krvarenja kao takvog
(jer već mu godinama bride,
mora paziti gdje hoda,
u čemu, koliko...),
od toga da on to nije primjetio,
(i mogu razraditi hiljadu potpitanja, ali neću ih tu pisati)
do toga da se to sad dogodilo par puta,
a ovih godina se to nije događalo...
Koliko tableta organizam može primiti,
(i opet tisuću pitanja koja neću ispisati, a u glavi su mi)
kad kažem pitanja,
mogu ih zvati i strahovima...

Uglavnom,
krvavi otisci stopala me straše.