Update

petak, 21.04.2017.


Ovo je psiho-post.
Post u terapeutske svrhe.
Zaobiđite ako ste dobre volje.
Upozoreni ste.


Ovako ide priča.
Kada je žena (još) u svom plodnom razdoblju života,
ima menstruaciju.
Da bi imala menstruaciju zaslužni su hormoni.
Nije sada bitno koji,
za znati to, služe knjige iz biologije.
Bitno je da negdje od polovice ciklusa,
pa sa približavanjem krvarenja,
žena uvijek iznova počinje bivati u stanju tankoćutnijem ,
prijemčivijem i , u svakom slučaju, drugačijem,
no u prvoj polovici ciklusa.
Postaje 'vidovitija' 'ne može zatvoriti oči pred nečim'
'ona koja zna, bez misli, samo oćutom' 'luda'
'ljuta i bijesna' 'plačljiva' 'ćudljiva'
i tako redom.
Ako to nije proklestvo, što je?

Pa naravno, blagoslov.

Ukoliko žena zanemaruje taj svoj glas,
ne uspijeva ga izreći (da ne nabrajam razloge tomu),
slijepo trči od obaveze do obaveze,
svakako će imati problema,
bolove, grčeve, umor, slomljenost.
No, često neće leći i pružiti si izcjeljujući uvid ,
nego pitati uokolo tko ima što protiv bolova.
A bolovi su, zaista jesu u ovom slučaju,
zov, zov i opetovani zov da obratimo pažnju na same sebe.

I tako,
mene moje muke svaki puta signalno zovu,
svakog mjeseca isto. Neriješene stvari.
Nerješive stvari, u stvari.
No pun intended.
Pred menstruaciju,
zamućena slika mi se iskristalizira,
pokažu se jasno i prejasno, sve stavri koje me smetaju.

Jezivo je pomalo ovo.
Prošli mjesec , na putu,
napisala sam sve svoje boljke i probleme u jedan tekst.
Nisam ga htjela objaviti,
jako je osoban.
Idem ga pročitati jučer,
i JEZIVO je nalik ovom što sam mislila napisati sada.
Ništa se nije promijenilo,
tako to sve dugo dugo dugo traje.
Ta dugotrajnost situacije me je počela koštati.
U smislu da gubim tlo pod nogama.
Znam ja da je to normalno, bla bla.
Ali, ovaj put je još nešto,
ovaj menstrualni ciklus,
ova osjetljivost nije prošla sa dolaskom menstruacije.
Plačljivost je ostala.
Kriza.




-Bolestan je moj muž
(nedavno, doktorica ga je skoro ubila sa pogrešnom dozom lijeka,
kao da je jebeni kunić)
-Bolesna je moja šogorica.
Psiho, zaozbiljno.
-Bolestan mi je buraz,
već jako dugo.
Bolestan je njihov brak.
Sve je to jedan koloplet bolesti i nerazumijevanja.
Ne zna se što je prvo - dugotrajne bolesti narušile odnose
ili dugotrajno narušeni odnosi donjeli boleštine.
Naravno da njihova djeca silno pate,
to je pak jezivo, što sve oni doma moraju gledati.
-Rješavaju se razne, skupe, papirologije oko kuće,
a valjat će i zidati nešto.
Sve se to razvlači, i razvlačiti će se,
kod nas se sve godinama rješava,
a košta kao da kupujemo zlatna jaja,
a ne na komadu papira napisanu činjenicu.
To sve pokazuje razne likove iz obitelji
(ponovo) osvijetljene u njihovoj gramzivosti.
Ponekog u lažljivosti.
Nisam iznenađena,
ali sam povrijeđena.
Žao mi je, kao i uvijek,
da sa sestrom nemam nikakve odnose.

To je, ugrubo, to.
Ako nije prvo taj čas na tapeti, drugo je.
Ako nije drugo, treće je.
Tako stalno u krug.

Ja ponovo kapam kapi u oko.
Vidim dvostruko, tj.
ne vidim dvostruko
nego je osjećaj kao da stalno gledam
sa svakim okom zasebno.
S time da jedno od njih iskrivljuje sliku.
Zeznuto je voziti :D

To je zasada to.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se