*

petak, 15.12.2017.

“If I had a world of my own, everything would be nonsense.
Nothing would be what it is, because everything would be what it isn't.
And contrary wise, what is, it wouldn't be.
And what it wouldn't be, it would. You see?”

Lewis Carroll,
Alice's adventures in wonderland and through the looking glass


Sni

četvrtak, 14.12.2017.

Sanjala sam sinoć;

Bila sam s frendicom
na nekom duhovnom događanju......
meditaciji, seminaru, čemu li -
nekom događaju sa velikim brojem ljudi.
Svi su bili okupirani, predani
i naizgled posvećeni.
No za neke mi je rečeno da su zli.
Da se samo pretvaraju.
Iznenađujuće.
Mirela i ja šetkale smo uokolo,
nije bitno.
Po povratku na seminar,
voditelji su mi dali jednu rečenicu.
Očekivalo se je da je ja objasnim.
To je bio moj test razumijevanja,
prokljuviti rečenicu.

Rečenica koju su mi pročitali
nije imala baš nikakvog smisla.
Ne sjećam je se točno,
no išla je otprilike ovako.
'Žuta topla svjetlost je.....bilo ...pola šest.'
Ili 'Toplo narančasto svjetlo...nešto nešto šest.'
Ili 'Narančasto toplo Sunce....nešto...svjetlost..šest.'

Uglavnom, spominjala se toplina i svjetlost i boja, ali i hrpa nepovezanih riječi.

Uz širok i veseo osmjeh voditelj me pitao
'Onda, razumiješ?'
.......'.......neee?'
Bilo me je sram lagati da shvaćam,
i bedasto da ne kužim,
ali nije bilo smisla u toj besmislici.
Ili možda je za nekog drugog.

Očekivalo se da se javim i objasnim
kad shvatim o čemu je riječ.
I tako mi se učinilo da sam shvatila
(neka misao mi je sinula),
pa sam se još jednom izblamirala samoinicijativno.
Mahnula rukom,
zaustavila cijeli seminar,
uzela mikrofon da me čuju,
svih stotine očiju se okrenulo k meni
da bih ja rekla 'ne, oprostite, opet ne znam,
upravo sam zaboravila što sam ono mislila.'


I poslije, već smo se bavile nečim drugim,
palo mi je na pamet.
Nije važno čini li rečenica smislenu cjelinu.
O mojem unutarnjem inventaru ovisi, naravno,
hoću li joj uhvatiti smisao.
Ali bitnije od toga, i pojmovi u njoj biti će protumačeni
tek onako kako ih ja tumačim,
raspolažući svojim znanjem i svojim osobnim simbolima,
dok će netko drugi istu rečenicu možda čak i potpuno drugačije tumačiti.
Zato na koncu uopće nije bitno kakve nam rečenice dodjeljuju.
Bitniji je unutarnji privatni inventar,
jer on kreira opis okoline
tj. osobni modus vivendi.
Sink or swim.
Nekako je bilo samo po sebi jasno
da su Oni znali kad sam riješila zagonetku.
Nije trebalo naći smisao rečenice,
nego svoj smisao rečenice,
u kojem je rečenica postala sasvim izlišna.




Drugi san;
Sanjala sam da se muž i ja vjenčamo.
Brdo ljudi,
uzbuđenje....
Ali, stalno nešto nije bilo kako valja...
Stolovi u restoranu rasloženi, umijesto skupa.
Ljudi su razglabali, pričali o poslu,
bučili kao da je vašar.
Bila sam bijesna i žalosna,
ponašali su se kao da to nije svadba.
Na koncu sam objavila da će onaj
koji još jednom spomene posao
ići smjesta doma.
Kao da sam izgovorila šifru,
ljudi su se počeli opraštati
i za čas je ostalo malo društvance oko mog muža,
dok sam ja ostala sama za nekim dalekim stolom.
Pala je noć.
Neko dvoje neznanaca,
koji su tamo slučajno zašli,
jedini su mi radili društvo.
Bila je to najtužnija svadba koju si čovjek može zamisliti.



U. je sanjala da vozim.
No, stiskala sam gas luđački,
jurili smo silovito,
i ja sam mahala rukama zrakom
vićući 'jupiiii!!!! viiiiiiiiiii!!!!' i slično,
ko da sam prolupala.
Dijete kaže
'morala sam uhvatiti volan i upravljati autom;
to nije bilo lako jer je volan bio ispred tebe
i morala sam to činiti sa strane.
Ti si totalno poludila i mahala rukama,
jedva smo uspijevale ne slupati se
u tom divljanju'.

Eto.





















































































































Fotka skinuta sa Pinteresta.
Mikroskopski život u kapi vode.









Fotka se može i otvoriti.

VOLIM:


DEREK LERNER

CHIEN CHUNG WEI

AMY CASEY

GEMMA CAPDEVILA

MAGALI OHIKA


FOTOGRAFIJE SVEMIRA ZA POZADINE



Razmišljam o upitnoj pitalačkoj igrici božićno-zabavnog karaktera............














Korak dalje od jučer.
Vani se, vidim, sunce prešetava,
a ja to propuštam.
No jedno je izvjesno;
kada bih sad zgrabila fotić,
i otrčala van pokušati uhvatiti što svjetla,
došao bi oblak.
Tako da ću radije prionuti ručku.
Lonci valjda ne bježe.
Treba narezati luk u salatu. :D


EDIT popodnevni;
dakle,
ova ludost s pozadinama je taaaako zabavna. :))

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se