Grave vlada svijetom!

nedjelja, 23.12.2007.

Evo, konačno i mene!!!

Na nagovor kolega Ateista, stavljam ovaj tekst na blog, kako bi bio dostupan široj javnosti. Iako nisam siguran da to ikoga zanima… Tekst je nastao prošle godine, za vrijeme mog boravka u Ludari. S obzirom da sam imao dosta vremena za razmišljanje, pokušao sam vidjeti glavne točke koje ljudi vide kao smisao svog života te promotriti koliko one imaju smisla. Kako sam pesimist, zaključivao sam da nemaju smisla. Uostalom, evo Vam tekst, onako kako je izgledao lani pa sami prosudite o njemu. „Dokaz prijeporni razumom prosudi“… belj

„Eto, konačno pišem, a nisam u depresiji. Samo sam ljut!!! I to jebeno ljut!!! Iz dana u dan ruši se sve u što čovjek može vjerovati. Bog? Vjera? Domoljublje? Idealizam? Razum? Srce? U što od toga da vjerujem?! Jednostavno, nemoguće je! Ako i vjeruješ, samo ćeš nailaziti na razočaranja. Opet, i opet, i opet…
Pokušao sam ponovo napraviti ono, što želim već duže vrijeme: pokušao sam se ubiti. Naravno, neuspješno, što je očito. Imao sam veoma jednostavno razmišljanje: Ako ti se ne sviđa neka škola, promijeniš ju; ako ti se ne sviđa neki grad ili država, preseliš se. Po tomu gledamo ovako: Ako ti se ne sviđa ovaj svijet u globali, odseliš se! Jednostavno, odeš s njega na neki drugi svijet, koji ne može biti gori od ovoga. Sve sam sigurniji u to. No, pogledajmo, što ljude održava na ovomu svijetu, tj. na životu. Da vidimo, može li to i nama pomoći…

Bog. Tko ili što je on? Vrhovno, nadnaravno, duhovno biće; prvi pokretač; poticatelj evolucije; prvi uzrok i posljednja posljedica? Ili možda dobri otac; čuvar ljudi na svijetu; pomoć ljudima; zaštitnik nemoćnih? Čini mi se da je u pitanju ovo prvo. Jer, ako je u pitanju ovo drugo, gdje je onda!? Gdje je taj 'Bog'? U čemu se očituje? Čime pokazuje da mu je stalo do nas ljudi? Odgovor: Ni sa čim!!!
Dobro, možemo uzeti u obzir da nama, nekršćanima, ne želi pomoći. Ali, što je s kršćanima? Što je s njegovim narodom, njegovim 'stadom'? Zašto nije uz njih? Zašto ih neprestano muči i zajebava? I to bez obzira na dob i spol. Ma, zašto osobu od 16, 17 godina ne pusti ne pusti na miru? To je praktički još dijete, koje je tek počelo živjeti. Ili, zašto dopušta smrt djeteta koje ima tek šest godina?! Što je to dijete moglo napraviti, da mu se to dogodi? S druge strane, osobe koje žele umrijeti (npr. ja) ostavlja na životu. Pa, je l' on dobri otac ili prokleti sadist??? Primjeri njegove neizmjerne ljubavi: miješanje jezika, opći potop, pomor prvorođenaca, razapinjanje vlastita sina… Sve ljepše od ljepšega! Kako da prihvatim vjeru u takvoga boga? Nikako, jer ako sam lud, nisam budala! Grozim se takvoga boga! Ne želim ga! Ne treba mi…

Razum. Kako da vjerujem u njega, kada sve što radim, čini mi se da radim po njemu, a ispada krivo. To zaključujem po osudi okoline. Sartre kaže: Kako bi jedan razum, dirigiran izvana, manevriran lancima slijepih uzroka, još mogao biti razum? Jer, kako da vjerujem u ispravnosti svojih dedukcija, ako ih je u mene deponirao samo vanjski događaj?
Time Jean-Paul Sartre želi reći da je jedini ispravni, jedini istiniti razum, onaj razum koji ne ovisi o tuđim mišljenjima, već o moći vlastitog rasuđivanja. Teoretski, to je istina. No, u praksi, ako ideš protiv mišljenja većine, ma koliko ta većina griješila, blago rečeno, najebao si! Nailaziš na oštru osudu okoline, njihovo odbijanje i kritike koje znaju itekako pogoditi čovjeka. Najviše pogađa činjenica, da čvrsto vjeruješ u svoja razmišljanja, siguran si da si u pravu, a okolina ti ne dopušta da svoja stajališta obrazložiš i potkrijepiš argumentima, činjenicama, dokazima. Odbijaju ih a priori jer ostali kažu drugačije, a većina ne može pogriješiti. Dobro, onda predlažem da svi jedemo govna! Pa, milijarde muha ne mogu biti u zabludi…

Idealizam. Ako nađeš ideale, uzore, sigurno ćeš pogriješiti, ma kakav god tvoj izbor bio. Izabereš li nacizam ili komunizam, zločinac si. Ako izabereš demokraciju, preslabašan si za samostalno djelovanje. Ako izabereš novac i moć, tada si materijalist. Ako li izabereš optimizam i ljubav, ovaj svijet pun ratova i mržnje, uništit će te psihički. A ako si pesimist, onda si za ludnicu. Ako li je, pak, tvoj izbor čovjek, onda si bezbožac, ateist, a možda čak i Antikrist osobno. Jer, trebaš se predati Bogu, a ne čovjeku. Drugim riječima, jedini ideal koji danas smiješ imati, a da prođeš nekažnjeno, jest Bog. Ali mislim da smo tu situaciju razmotrili dva poglavlja prije.
Što sada? Po svemu sudeći, izgleda da nam propada i vjera u neke ideale. No, idemo dalje…

Domoljublje. U našoj državi, ako si domoljub, nužno si ekstremist, teški nacionalist ili ustaša. Ako te i ne proglase nečime od navedenog, onda si jednostavno – budala! Jer (cit.), zašto toliko voliš tu Hrvatsku i zašto se toliko trudiš za nju kad ionako sve propada, a mi, Hrvati, smo govna? Koliko puta sam čuo izjavu: Ajde, mali, ne seri! Potrudi se, završi školu i bježi van iz ove zemlje što dalje!
Ma, zašto?! Što bi bilo, kada bi svi Hrvati tako razmišljali? Idemo lijepo svi van u Njemačku, Austriju, Švicarsku, Mađarsku, Ameriku i što ja znam koju sve pizdu materinu! Tko će ostati u Hrvatskoj? Starci! Nemoćni starci i četnici. Što kada starci poumiru? Ostaju samo četnici! Pa, zašto smo onda htjeli svoju državu? Zašto su naši ljudi, naša subraća, ginuli 5 godina? Zato da bismo se mi iselili?! Ma, divno…
Pogledajmo i ovo. Ako te nitko i ne osudi, psihički te ubija sve što se događa oko tebe. Jebeno boli kada gledaš kako propadaju i tvoja Domovina i tvoj narod. Gledaš kako polako nestaje nacionalna svijest, jezik, kultura, običaji. To je užasan osjećaj! S jedne strane imamo jako puno srpskih riječi, kao ostavštinu bivše Juge, a s druge strane snažan utjecaj amerikanizacije, njihove 'kulture' i prokletog engleskog jezika. Zašto bismo rekli npr. pozornica, računalo ili prijatelj, kada 'stage', 'computer' i 'friend' zvuče tako super, tako zakon, tako cool! Zašto, zašto, zašto??? Zaista nam ponovo treba netko poput Pavla Štoosa, da nam opet otvoreno kaže: Vre i svoj jezik zabit Horvati hote, ter drugi narod postati…

Srce. Ljudi kažu: Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve. Je kurac! Prije bih rekao da vrijedi činjenica, da je ljubav bol. Nekomu daš svoje srce, misliš da daješ svu moguću ljubav koju imaš u sebi, ali čini se da nikada nije dovoljno. I dalje dobivaš depresije voljene osobe, nervoze, svađe i probleme. No, sve se to može podnijeti ukoliko osoba koju voliš prihvaća tvoju ruku spasenja, tvoju utjehu, i to joj može pomoći. No, ima slučajeva kada voljena osoba odbija tvoju pomoć, tj. bježi od tebe kada si joj najpotrebniji. Počneš se osjećati šugavo i beskorisno, što te malo-pomalo izjeda i dovodi do raznih depresija. Na kraju se počneš osjećati, kao što sam i ja: da si višak u ovomu svijetu. Tada se odlučuješ na drastičan korak, čime samo pogoršavaš situaciju.
No, do toga može dovesti i ova situacija: voljena osoba ne odbije tvoju pomoć, već dođe do tebe, a ti joj ne možeš pomoći, ma što god da pokušao. To te opet dovodi do osjećaja beskorisnosti, depresija i želja za samoubojstvom.
Izgleda da ljubav donosi više sranja, nego ljepote i sreće. Pa, što će nam onda taj jebeni osjećaj?! Osim, naravno, da nas uništava. Kažu da su zaljubljene osobe sretne. Mo'š mislit'!!! Možda do prvog sukoba, a tada počinje sranje. Čini se, da više nikada ne mogu biti potpuno sretni. Zaista optimistično, nema što…

Nakon svega ovoga, ispada da ne može opstati vjera ni u što. Sve je usrano. Cijeli svijet je otišao dovraga. Ponekad mi se čini, da je jedini čovjek, kojega treba slušati bio Donatien Alphonse François marquis de Sade. On reče da su najviše čovjekove vrijednosti, to što jedemo, seremo, ševimo, ubijamo i umiremo. To je i jedini smisao našega postojanja. Gledano realno, očima današnjeg prokletog iskvarenog svijeta, De Sade je imao pravo. Uostalom, koji je osjećaj ljepši i bolji od seksa?“

Draga moja braćo i sestre! Eto, to je taj tekst nastao nakon višednevne „meditacije“. Vjerojatno će neki reći da su to samo misli jednog luđaka. To je točno! No, pokušajte čitati pažljivo i vidjet ćete da ovaj luđak nije bio daleko od istine.
Kao što znate, nakon izlaska iz Ludare, imao sam toliko volje i snage početi otpočetka i boriti se protiv idiotizama ovoga svijeta. Od tada je prošlo više od godinu dana. Puno toga se dogodilo, uglavnom mojom krivnjom. Umjesto da se nešto poboljša, stvari idu nagore. Ne mogu reći da se nisam trudio. Možda nisam dovoljno…
U svakom slučaju, moram Vam priznati da sam već lagano umoran. Od svega. Mislim da je vrijeme za počinak. Ali, to u biti nije ništa novo! Zapravo sam umro 20. kolovoza 2004 godine. To je datum kad sam prohodao sa Znate-Već-Kime. Umro sam zato što sam dopustio da me obuzmu osjećaji. I to onaj najgori – ljubav. Dopustio sam sebi da zavolim, a nisam stvoren za tako nešto. No ono, što je još gore, dopustio sam i toj osobi da zavoli mene. Time sam ju ubijao malo-pomalo, a da toga ni ona ni ja nismo bili svjesni. I to je konačno gotovo. Dobila je priliku početi život od početka.
Da stvar bude još „ljepša“, postoje još neki ljudi kojima je stalo do mene. Rekao bih da ste među njima i Vi, dragi Ateisti. Primijetih to kroz naša druženja, pogotovo na zadnjem okupljanju. Treba zaustaviti tu „bolest“ koju širim. No, dosta o tome!
Još sam tu. Još moram napisati jedan post, koji će ujedno biti i moj posljednji. U njemu ću vam pokušati pobliže pojasniti moje poglede na život i smrt. Naravno, još ćemo se i vidjeti poslije praznika. To vam obećavam!
Evo Vam za kraj citata iz pjesme „Goodbye To Romance“, Ozzyja Osbournea:
I said goodbye to romance, yeah
Goodbye to friends, I tell you
Goodbye to all the past
I guess that we'll meet,
we'll meet in the end…


Lover Boy

<< Arhiva >>