tihovanje duše

14.06.2008., subota


Sjećaš li se, oduvijek sam bila čudno dijete. Postavljala sam pitanja 24 sata na dan, a malo kada sam na njih dobila odgovor. Odraslima sam bila dosadna poput muhe na popodnevnom suncu i samo rijetki su imali dovoljno strpljenja za moja vječna pitanja i moje »čudne« priče.

A, dijete kao dijete, uporna i radoznala, tražila sam društvo onih koji su me htjeli i znali saslušati. Takvih je, na žalost, bilo malo. Ti si tada bila tek ponešto starija, i sama još dijete i tvoja je pažnja bila usmjerena na školu i učenje. Gackala sam za tobom poput izgubljenog pileta, katkada ti ne dozvolivši ni da dišeš. O, da, svjesna sam koliko sam ti puta bila neizmjerno dosadna, slijedeći te tako ukorak i sipajući pitanja kao iz rukava. Čitati i pisati sam naučila i prije no što sam pošla u školu, a sa čudesnim svijetom knjiga u moj su život počele ulaziti prekrasne i neopisive boje.

Sa navršenih pet godina sam ispisivala uvijek nove bilježnice i punila ih SF pričama koje nitko nije htio čitati. Ispod mojih su ruku izlazili plavom tintom ispisani redovi, o kojima tada uopće nisam razmišljala. Nisam gledala takve filmove, pa tako nikome nije bilo jasno kako moja mašta može proizvesti te nepregledne redove čudnih oblika, pojava i boja. Tada mi to nije bilo čudno, bilo mi je nešto jako dobro poznato i nešto posve prirodno, kao da je dio moje stvarnosti. Tek kasnije sam se počela pitati odakle je sve to dolazilo i kroz moje se djetinje prstiće slijevalo na papir.

Imala sam tako puno za reći, ali nije bilo nikoga tko bi me uistinu znao saslušati. Odrasli bi obično tek zamahnuli rukom i rekli kako imaju važnijeg posla od moje djetinje maštarije. I uvijek iznova bih povrijeđena ušutjela i povlačila se u svoj mali svijet, pričajući sa svojim nevidljivim prijateljem.

Koliko sam samo puta čula riječi: »Zar se ne možeš igrati kao sva normalna djeca?« Ali, »normalna« su se djeca igrala rata, a ja sam se htjela igrati mira. Međutim, ta igra nikog nije zanimala, pa sam tako najviše vremena provodila sama, pišući svoje priče i čitajući knjige.

Već sam veoma rano pročitala sve knjige o indijancima, koje su mi bile dostupne i nisam si mogla objasniti, odakle ta snažna privlačnost koju sam za njih osjećala.

Istovremeno sam plačući gledala filmove o crncima na plantažama pamuka i nitko nije mogao razumjeti odakle ta moja ogromna tuga koja me pritiskala u grudima, danima nakon takvog filma. Istina je da su nas odgajali da poštujemo sve ljude, bez iznimke i da nikada, baš nikada ne pravimo razlike. Isto je tako istina, da sam oduvijek bila hipersenzibilno dijete, ali, unatoč tome, svima se moja reakcija (pa i meni kasnije), ipak činila pretjerana. Uzalud je bila i činjenica što sam znala da je to prošlost, da je sada drugačije i da danas toga više nema, ta nejasna tuga me nikada nije napustila. I danas kad pogledam sličan film, osjetim taj bol u grudima i suze koje se nabiru u očima, ali sada znam odakle ta bol potiče i stoga je lakše podnosim.

Želim vam lijep danPrint#
FM_lady

13.06.2008., petak


Bio je to i moj prvi susret s tobom, razigranim, a ipak ozbiljnim djetetom, koje je dugih 6 godina ne znajući, čekalo na mene...zatekla sam te osamljenu i prerano odraslu, sa velikim, zlatnim očima boje zrelog badema, kako samuješ u svom nejakom, djetinjem tijelu.

Ti mene nisi poznavala, ali sam ja jako dobro poznavala tebe. U stvari, možda bi bilo bolje reći kako me se nisi sjećala, kako sam jednom davno, tvojim vlastitim odabirom privremeno pala u zaborav. Ja sam te odabrala i ti si odabrala mene. Davno. Tako davno, da je na tvoja sjećanja prije mnogo dalekih godina, pala koprena zaborava, s nejasnim osjećajem da smo se negdje i nekada srele...

Uistinu sam se razveselila našem ponovnom susretu! Tako sam dugo čekala na njega. I kada je taj trenutak konačno došao, počele smo kao u filmu u nastavcima, tkati naše nove spone koje nas vežu s ovu stranu obzorja. Dobila si šest godina mlađu sestricu kojoj si se veselila, a ja sam dobila stariju sestru na koju ću se uvijek moći osloniti. Ono što tada još nisi znala bilo je to, da smo jedna u drugoj dobile novu, veličanstvenu priliku da učimo jedna od druge; da nam je poklonjeno još jedno novo putovanje, koje će nas odvesti u različitim pravcima, iako posve blizu. Reći ćeš da se to što govorim kosi s zakonima logike, ali pokušaj barem za tren zaboraviti logiku i promatrati svijet srcem, kao što si to činila i nekad davno, pa ćeš uvidjeti da se prava istina ne skriva u znanosti i logici, već u našim srcima.

Obje smo dobile nešto uistinu posebno, nešto što je vrijedno čuvati i njegovati, poput male i krhke mladice cvjetka, a opet, tako čvrsto kao što je korijenje stoljetnog hrasta.

I tako je započelo naše novo putovanje.

Bilo mi je interesantno promatrati mamu i tatu, kada sam se tog proljeća pojavila među vama, unoseći uzbuđenje i nemir. Mama je ipak bila posebna priča. Mamu sam posebno pažljivo birala, jer sam s njom morala razriješiti mnogo zaostalih "dugova" koje sam vukla za sobom poput saonica natrpanih neodmotanim paketima. Ona i ja smo najstarije znanke, poznajemo se kroz mnogo svjetova i naši su se koraci često isprepletali u posve različitim okolnostima. Nikada nismo znale prisluhnuti jedna drugoj, i iako usko povezane, uvijek smo se činile tako daleke. Još uvijek nisam od nje naučila sve što sam trebala, niti je ona od mene naučila sve što je morala. I kako mi se čini, ni ovo nije naše zadnje zajedničko putovanje.

Mama je bila zbunjena, razdvojena između izbora spontane ljubavi i odgojem nametnutog osjećaja majčinstva kao teške obaveze kojoj nije dorasla. Željela me je zagrliti i priviti na grudi, ali je nikada nisu naučili kako. Željela je utisnuti cjelov na moju glavicu, ali nikada je nisu naučili kako se ljubi. Željela mi je reći da sam dobrodošla i da me voli, ali te riječi nisu našle put iz njenog srca do njenih usana. Ostale su zapretene duboko u njoj, kao zatomljeni krik, koji nikada nije oblikovan na svom putu od misli do zvuka.

Došla sam u njen život u "pogrešnom trenutku", nije me tražila i nije mi se nadala, ali sam se, kako mi je to kasnije mnogo puta znala reći - dogodila. Pomalo sam je žalila, jer nije bila svjesna da se nitko ne može naprosto "dogoditi", svi smo mi ovdje s dobrim razlogom da napišemo zadaću na neispisanom listu papira koji se zove život. Nije bila svjesna, da sam je odabrala i da bi se zapravo trebala osjećati počašćena i sretna što nam je pružena još jedna prilika. Nisam se ljutila na nju. Ona drugačije nije znala.

A tata? Tata je bio sretan što nas može voljeti, a možda je i našim rođenjem popunjavao prazninu koju je netko drugi ostavio u njegovu životu. Bilo kako bilo, za njega je sve bilo tako jednostavno i sve se događalo upravo onako kako je trebalo biti. Iako potpuno nesvjestan svoga poimanja života, ipak je bio najbliže onome čijem bi se mišljenju, da sam morala birati, priklonila.


Želim vam lijep danPrint#
FM_lady

12.06.2008., četvrtak


Dugo sam se pripremala za ovo putovanje. Jako, jako dugo. Vrijeme koje sam utrošila na planiranje svakog mog koraka, nemjerljivo je satima, danima, mjesecima, pa i godinama. Trudila sam se izbjeći sve one stare pogreške koje su me toliko puta stajale ponovnog "pakiranja kovčega", mukotrpnih putovanja, beskonačnih lutanja, suza zbog mnogobrojnih posrtanja, izgrebanih koljena i odjeće izlizane od čestih padanja.

Ovoga puta jednostavno nisam smjela pogriješiti.

Iako sam se veselila trenutku, kada ću se uputiti u željeni grad, istovremeno me je razjedala sumnja i bilo me je neopisivo strah. Strah od ponovnog promašaja, strah od toga da li sam ispravno odabrala i naposlijetku, strah od toga, hoću li biti dorasla onome što sam si zacrtala...

No, sada više nije bilo vremena za predomišljanje, vremena za povratak...malena grudica snijega se je pokrenula i malo-pomalo, ali posve sigurno i izvjesno, prerastala u pravu, pravcatu lavinu. Još samo kratko vrijeme me je dijelilo od moje konačne destinacije.

Uzbuđenje je iz trenutka u trenutak sve više raslo i moj je strah jenjavao, ustupajući mjesto radosnom iščekivanju i toliko željenom susretu. Ponovno sam bila putnik u trajanju vremena, bila sam ja, ona stara, hitajući novom svitanju u susret!

Mnogo kasnije su me običavali pitati, da li bih se toliko radovala, da sam samo znala što me čeka onstran mog starog bivanja, i moj bi odgovor uvijek bio isti - da, radovala bih se. Pa, zašto i ne bi, kada sam sama izabrala i cilj i put kojim ću krenuti, isprva slabotno i neodlučno uz nesebičnu pomoć drugih, a potom sama, katkada teško, u nepredvidivom zaboravu novostečenog "sutra".

Nisam se pitala kako će izgledati moj novi dom. Već odavno sam znala. I što je tu čudnog, ta nisam li ga, tijekom premnogih svjetlovanja, sama izabrala?



Želim vam lijep danPrint#
FM_lady

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se