BAŠ JE BILA TUŽNA

Gnječi me bojler. I usta mi se utapaju u soli. Grudvam se na ljetnoj livadi s Moskvom, prošla je davno prva partija šaha. Jučer je bila subota, dan krojen za naše kratke pregovore. Dan naših neurona. Ne mogu sročiti faktografiju - nemam identitet. Silno želim savladati stubište s tobom, tvoje ruske ruke kolju moje gene. Molim te, ne gnjuri me u svoje potoke. Žudim zrak, tvoje pokrete, i mirise tvoje kože. Ne želim biti sretan dok te ne obuzmem. Dok me ne natopiš svojim rečenicama. Molim te, spasi naše živote. Želim biti tvoja dvorska luda, plava guska u magli. Sve iluzije rasplinuo sam u pubertetu, sve rane pripisao sam čovjeku. Ne želim trpjeti bol, ne želim patiti. Ne gledam u knjige, one govore riječima, tjednima gledam u tebe; ti govoriš mi rukama.

Pukovnije, krv i trupla - izgubljena stremljenja. Zato!, gladim svoju slobodu i vrebam tvoju. Tako se šaroliko vrzmaš oko kuhinjskog stola. Jebali me svi Istočni bogovi, koliko te volim, da tresem ovu tastaturu kao pogano ognjište prezrenih predaka, nekakvih tobože majmuna.

Ti, moja ruska družice, ganjam te kroz snove, preko Zoranovih zareza, preko ugljenokopa i lažnih vagona, sve do - sve do vlažnog pubisa utrljanog u cikoriju i rakiju. Sve do. Sve do svega.

Volim njušiti hašiš s tvog lica.

15.07.2007....03:01 :: komentari (17) :: print :: permalink

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.