pastoralni kupus
tužibaba
Imala sam sjajnu drugaricu učiteljicu u prva 4 razreda osnovne škole. Učila nas je svim sjajnim, danas zaboravljenim vrijednostima solidarnosti, jednakosti, kolegijalnosti i zajedništvu. Ali naučila nas je još nešto, da jedino što je gore od laganja, muljanja i krađe jest tužakanje. Ako si rekao da netko prepisuje bio si praktički jednako kažnjen kao i prepisivač. I to me prati od onda. Jednostavno ne mogu 'tužakati' svoje kolege. Trenutno imam situaciju da neke kolege gotovo ništa ne rade, dok ih mi ostali pokrivamo i danas uletava Šefica radeći žrtvu od jednog od njih te nam najavljuje preraspodjelu posla koja će njega osloboditi i od to malo rada. I naravno, ostala sam tiho. Uopće ne mogu zamisliti da kažem kako on dolazi i po sat vremena iza nas ostalih (nje nema u to doba), da čita manje od nas ostalih, da pola vremena surfa netom i skida muziku. Ni riječ da bi izašla iz mene. Bila sam ljuta ko ris, ali ništa. A inače sam glasna i svađat ću se za kojekakve stvari, ali kada treba reći nešto protiv kolege/ice jedva mi to prelazi preko ustiju, ako uopće može proći. Možda mi zvoni u glavi kako je grozno biti tužibaba, možda se ne želim nikome zamjeriti, ne znam. Samo znam da sam užasno ljuta na sebe zbog toga i još ljuća što ću rintati ko konj dok se neki drugi zabavljaju.
Ah, tko mi kriv...
uf, kako je...
vrućevruće
vruće
vruće
vrućevrućevrućevruće
vrućevrućavruće
vruće
vruće
vrućevrućevruće
vrućevrućavruće
vrućevrućevrućevruće
vruće
vruće
vrućavruće
vrućevrućavruće
vruće
vrućevrućevrućevruće
vruće
vrućavrućavruće
vrućevrućevrućevruće
vruće
vrućevrućavruće
vruće
vrućavruće
vrućevrućevrućevruće
vruće
vrućevrućavruće
vruće
vrućavrućevrućevruće
vrućevrućavruće
vrućavrućevrućevruće
kako cijela zemlja mrzi medije...
J. S. Mill, O slobodi, 1858.
Iako se teško može reći da je nakon stoljeće i pol nestalo potrebe za obranom slobode medija od vlada (vidi zadnji slučaj vladina obrušavanja na Večernjak pa i haaško obrušavanje na novinare fokusa i hrvatsko slova. Nije li zanimljivo kako su uvijek novinari krivi za curenje raznih dokumenata, a nikada zaposlenici tih institucija? To nas još prati vizija novinara kao produženih ruku tajnih službi), ali sada su mediji dobili i nove 'neprijatelje'. Upravo one u čiju korist rade. Nas građane i građanke. Teško da se može opravdati objavljivanje forografije navodnog širitelja AIDS-a na naslovnici, identiteta silovane žene ili puno ime i prezime navodnog ratnog zločinca. Sasvim se možemo složiti da mediji imaju tendenciju fleksibilnog shvaćanja vlastite slobode i etike. No da li bi zaista bilo u interesu javnosti da nisu objavljeni svi ovi zadnji slučajevi zlostavljanja djece (digresija : pri čemu ne mislim samo na Brezovicu, sjetite se vršnjačkog nasilja na Lošinju, skandala oko udomiteljskih obitelji, ovo s brezovicom mi se čini da traje tako dugo jer se dešava već dugo i jer je toliko visokopozicioniranih osoba u to upleteno da jednostavno imaju 'materijala', Žganec je svojim odlaskom skinuo dio s ministarstva, Bajić sa smjenom tužiteljice i sad se samo čeka Kaptol sa Brajšom. To će trajati tako dugo dok Brajša ne ode. I ma koliko Bozanić pokušava pozivati na državne institucije i nadalje insinuira da možda ničega nema, iako, stvarno mi nije jasno koji još dokaz treba), ili da novinari nisu počeli čeprkati zbivanja tijekom rata ili ma na koliko kriv način su to napravili, nije bilo izvješteno kako ugledni lokalci napadaju žene po hotelima (no, tu su se mnogi mediji, poput Bozanića postavili po principu 'ukoliko', svi su se pretrgli da pronađu najrazličitije motive njene optužbe, ali i inače kada je silovanje u pitanju redovito koriste pridjev 'navodno') ili da nisu otkrili slučaj Žužul. Nikada nam ne smeta kad novinari diraju u političare, naročito ove visokopozicionirane. Dapače onda smo svi kao u staroj rimskoj areni, tražimo što više krvi. E, al nisu samo političari problematični. Ne rade samo oni s*nja koja pokušavaju zataškati. Rade ih i škole, i naši susjedi pa i Crkva. A novinari su počeli pikati u sve. I sada odjednom to nikome ne paše. Ne želimo znati što se dešava po domovima za nezbrinutu djecu. Želimo vjerovati da su to medijske konstrukcije. Jer ne želimo vjerovati da dijelimo isti zrak s monstrumima. Ne želimo vjerovati da ljudi koje volimo i cijenimo su daleko od savršenstva.
Naravno, pitamo se gdje je granica slobode medija. Puno se o tome pričalo, na zapravo po mom mišljenju najbenignijem slučaju prošle godine, famoznom slučaju Severina. Babić je bio samo katalizator, pornić je već bio na netu, ljudi su ga već downloadali i to bi eskaliralo tako i tako. Ona je javna osoba, pri čemu vjerojatno najpoželjnija žena u zemlji (uz sveprisutnu Renatu Sopek), a ljudi su voajeri. Za nju najnesretniji mogući spoj. Babić nije distribuirao. On je samo informirao. Naravno da se tu inforamciju teško može nazvati informacijom od javnog interesa, ali tko uopće može definirati javni interes. I veliko je pitanje dali je to stvarno bilo etično? Ali na kraju, može se reći da smo mnog toga naučili o sebi kao zajednici na tom slučaju (sjetite se samo kako je Ona bila tretirana, a kako On. Kako smo glumili puritance, a masovno gledali. Kako smo svi ipak puno razgovarali o slobodi i granici medija te položaju žene u društvu)
Nadalje, kako sve više kročimo u ozbiljan pluralizam, počinjemo sve više shvaćati da je, štono bi se reklo 'svatko do nas krvav ispod kože', svi mi imamo svoje stavove, vrijednosti, mišljenja i nitko od toga ne može pobjeći, niti bi trebao. I tako mi danas imamo najnormalnije, kao i u čitavom svijetu uostalom, politički deklarirane listove. Ljevi Feral i Novi list, desni Fokus i Hrvatski list, demokršćanski Večernjak, u načelu liberalan Jutarnji i Globus, ako se samo držimo tiksnih medija. I bit će toga sve više. Ali naši ljudi teško prihvaćaju pluralizam. Cijelu svoju povijest živimo u sustavima 'jedne i jedine istine'. U sustavima gdje si ili u pravi ili si disident u bespućima južne amerike, kanade ili njemačke. Danas smo došli do toga, a to se najbolje ocrtava u medijima, da nema Istine. Postoje samo percepcije koje su oblikovane našim socijalnim backgroundom, interesima ili političkim opcijama koje preferiramo. Naravno, teško je ili barem puno teže je živjeti i takvom svijetu jer on zahtijeva svakodnevno kritičko promišljanje, donošenje stavova, opasnost da se bude u manjini, a nitko ne voli biti u manjini (ili barem malo ljudi). Svijet je pretežito nijansirano siv i teško je u njemu nači svoje čvrsto mjesto. I čini mi se da svi ponajviše mrzimo medije jer nam to svakog dana trljaju u nos.
I iz ta dva razloga, objavljivanje informacija od javnog interesa i promicanje pluralizma, mediji nam nasušno trebaju.
S druge strane, kao što smo mlada demokracija, tako su i svi naši mediji mladi. Kao što su se naši političari učili kulturnom demokratskom ponašanju (i još se uče), tako se istome uče novinari i mediji u cjelini, ali i svi mi skupa s njima. To se ne dešava i neće se desiti preko noći. Ali svakako nije rješenje u tome da sada svi samo vičemo : 'Mediji ništa ne valjaju, oni lažu, oni su neprofesionalni'. Potrebno je stvoriti učinkovite mehanizme koji će prisiliti medije da profesionalno rade svoj posao, a to je prvenstveno posao struke, nikako pravosudnih organa (osim u slučaju kada se radi o zlonamjernom širenju lažnih informacija) ili države. A mi kao čitatelji možemo jednostavno ne kupovati ono što nam se ne sviđa, a i kad čitamo ono što nam se sviđa biti svjesni činjenice da su one samo produkt tog sivog svijeta u kojem živimo. No vrištati 'Mediji su zlo' za demokraciju je jednako pogubno kao i vikati 'Stranke i političari su zlo'. Kao što ljudi nisu savršeni, tako nije niti jedna njihova djelatnost. 26.06.2005. u 11:07 | 6 Komentara | Print | # | ^
dan nakon dugmeta...
Odmah na početku moram primjetiti da je razglas bio prilično loš, ne znam jel se i drugim činilo tako, ali na momente se gitara uopće nije čula, a i moglo se najnormalnije razgovarati što mi je krajnje neobično za rock koncert.
A sada ispočetka...
Kraljica majka je nasjela provokacijama naše najdraže policije pa nas je natjerala da dođemo na stadion več u pola 5. I tako smo sjedili, cugali, sjedili, cugali, cugali, cugali. Atmosfera je od samog početka bila sjajna, sve same pozitivne vibracije potpomognute s bezobrazno skupom cugom (pola litre žuje 15 kuna. hej! 15 kuna!). Vidjela sam i klince od jedva desetak godina i bake od 60, uistinu sjajan mix generacija. Pred početak koncerta neko se premudro sjetio baciti u zrak kartonske nosače pive pa je odjednom na desetke tih kartona letjelo zrakom i padalo po ljudima što baš nije bilo ugodno, ali je efektno izgledalo. Kada je konačno (nakon 4 i pol sata čekanja!) krenulo, Islamović uopće nije morao pjevati, stadion je pjevao umjesto njega. I tako gotovo do kraja. Manje više sam bila zadovoljna s izborom pjesama, ali mi je falio Blues za moju bivšu dragu, bitanga i princeza i još pokoja...I tako opće oduševljenje i euforija sve do ponoći. Nekako mi se najviše svidio bebekov dio i akustični bis (doduše to bi više odgovaralo kakvom klubu, ali je i ovako funkcioniralo; uostalom balade su ono što je bregović najbolje radio). Ako zbog ničega, već dugo si nisam vidjela Roditelje tako euforične pa mi je samo zbog toga drago što sam bila. A kao i obično na takvim događajima, imala sam feeling da nismo mi ovdje neka mala samodovoljna i samozadovoljna Utvrda već ipak dio neke veće cijeline, ma koliko dugme bio i 'naš' bend. (Ne znam kako vi, ali ja se svaki put oduševim kad čujem neki strani jezik usred zagreba ili još bolje u zagorju ili kad dolaze neke svjetske izložbe ili neki veliki i mali bandovi s najrazličitijih strana svijeta, pa makar i iz neposrednog susjedstva. I ne, ovo nema nikakve političke konotacije, ja sam jednostavno preklaustrofobična osoba da bih živjela u Utvrdi.)
I za kraj, nije bilo ni p od politike osim što su se Lipe cvatu i Hajdemo u planine otpjevale u orginalu s milicijom i Jugoslavijom, e ako je to sve što treba za novu SFRJ onda ne znam šta smo se ikada razdvajali.
Ne znam kada sam bila na bilo kojem tulumu s gitarom da se nije pjevala Ružica, neću nikada zaboraviti upis prijeteljičinog brata na neželjeni fakultet na nagovor staraca kada je tjednima u njihovoj kući orilo Pristao sam biću sve što hoće, uvijek kad čujem Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac sjetim se dragog prerano umrlog prijatelja iz Bosne i Da bogdo te ne volim je nešto što je urlalo sa gramofrona u mojoj kući u najrazličitijim raspolaženjima Kraljice majke. Bilo je lijepo sjetiti se svega toga...
Smrt fašizmu!
Danas je onaj praznik za koji se svi prave da ga ne slave. Jer kako tako nešto kao antifašistička borba i poblogu još gore, NAŠE sudjelovanje u njoj može biti povodom ni više ni manje nego DRŽAVNOG i NACIONALNOG praznika. Jao, jao. Već vidim tisuće pravovjernih Hrvata i Hrvatica kako preklinju svoje šefove da ih puste u firme, na gradilišta i u šoping centre, samo da netko ne bi pomislio da oni tu slave nekakav dan nekakve antifašističke borbe. Fuj, bljak, fuj, nikad ja nebi dobri gospon i draga gospođo, mislim pa mogli smo mi i bez Istre i bez Dalmacije i bez Međimurja, a pogotovo bez srba, cigana i komunjara. Kaj bi nam danas falilo? Kaj? Kaj?
Sloboda narodu!
naše zemlje Ponosne
idu čete partizana,
Slavu borbe pronose!
Neka znade dušman kleti
Da će kod nas slomit' vrat,
Prije ćemo mi umrijeti
Nego svoje zemlje dat'!
Cne horde nas ne plaše,
Krv herojska u nas vri,
Mi ne damo zemlje naše
Da je gaze fašisti!
P.S. Naravno, pravovjerna hrvatska policija je napravila takvu paniku oko dugmetova koncerta da ću se dobra 4 sata prije koncerta pacati na suncu na prokletom dinamovom stadionu (to me kao staru hajdukovku najviše boli ;). P* m*.
22.06.2005. u 11:24 | 11 Komentara | Print | # | ^
nedjelja kao početak radnog tjedna
Već se vidim kako upadam u ovotjednu gužvu (a započinje svaki čas tradicionalnim nedjeljnim omladinskim sastankom i prvim sauganjem zg stana nakon 2 tjedna) i kako niti slova neću u ovim prostorima napisati do sljedeće subote. Jel me netko tjerao u naručje majčice Partije? Bome nije (dobro možda bi se malo moglo Druga Oca za to optužiti). Od 5 radnih dana u ovom tjednu 4 puta idem u Zagorje i 3 puta nazad u Zagreb, imam dva sastanka, idem na Dugme, minimalno me 2 dana čekaju prekovremeni i očekujem samo jednu noć spavati više od 5 sati. Kad bi se sve to barem odrazilo na moju liniju. Ali čini mi se da će se samo odraziti na ubrzano pražnjenje mojih džepova. Ma zapravo, sve bi to bilo ok samo da sam negdje stacionirana. Da ne putujem stalno gore dole s poluspakiranom torbom. Samo da mogu reći, evo tu sam doma, od tu krećem i tu se vraćam.
I da, dragi moji zagorci i zagorke te ostali ljudovi dobre volje, ako slučajno znate nekoga tko ima neopisivu želju zaposliti skoro pa dipl. politologinju s položenim nastavnim smjerom i iskustvom u radu s medijima i javnom upravom, javite.Hvala.
nakon svih ovih dana : ajm bek
Dugo me nije bilo. Znam. Od kada sam prestala učiti puno manju dangubim na netu. I dangubim na nekim drugim stvarima.
Nego, svih ovih dana užasno me muči jedna stvar. Zašto, poblogu, već čitavih deset, ako ne i više dana sve bložje novine pišu o vezi one male iz one tinejđerske serije i bivšeg muža od Nicole Kidman? Jel se stvarno vole ili ne? Jel prevelika razlika u godinama ili nije? Jel on nju prati na svakom koraku ili ona njega? Što o tome kažu njihovi prijatelji, roditelji, susjedi, kućni ljubimci? Molim vas, koga je to poblogu briga? Koga, koga??
Sljedeća stvar koje me proždire posljednjih dana jest sljedeća :
1.7. Blues brothers na Šalati; 5.7. White stripes negdi u Zg-u; 9.7. open air ispred bagalua, bugalua ili kako se već to izgovara/piše; Oasis izdali novi album, white stripes izdali novi album. Daklem, da bih namirila svoje glazbene prohtjeve treba mi cca 800 kuna (dobro, Najdraži je nekim tajnim vezama nabavio album od stripesa pa mi treba 'samo' 650 kuna). I na kraju će se sve svesti samo na Blues brotherse i sprženi album od stripesa. No nije nit to tako loše, ne? :(
U Zagorju smo uspjeli dijelom konstituirati novu-staru vlast/upravu iako je bilo svojskih pokušaja podmićivanja, šopinga i ostalih postizbornih čuda. Doduše nemamo najsretnije rješenje (koje mi se zapravo gadi iz razno raznih razloga, ponajviše zbog ucjena seljaka i penzića), ali opcija s hadezejovim kandidatom za župana je bila prestrašna. Ove dve (županica + predjednica skupštine u 2+2 kombinaciji) me barem nije sram (većinu vremena ;) i prilično sam sigurna da im niti jedna županijska lipa ne bude završila u džepu te naravno s njima će biti puno lakše isfurati neke projekte (vidi ovdje). Ali hadezej se i dalje prijeti pa ćemo točan rasplet situacije znati sljedeći četvrtak. Ovi izbori su defintivno pokazali potrebu za promjenom izbornog zakona i to u svrhu raščišćavanja političke scene jer s ovih milijon strančica preko kojih se kojekakvi ljudi ubacuju u lokana samoupravna tijela i koji se onda prosituiraju na najnemogućije načine je prestrašno. Ljudi su očito jako pokvarljiva roba i nužno je potreban sustav koji će tu pokvarljivost svesti na najmanju moguću mjeru.
Prognostičari su za danas obećali lijepo vrijeme i imamo u planu prošireno-obiteljski roštilj. Bolje im je da budu u pravu...
najštetnije knjige by human events*
*američki konzervativni tjednik, objavljeno u Jutarnjem listu
1. Manifest komunističke partije (Marx i Engels)
2. Moja borba (Hitler)
3. Citati (Mao)
4. Spolno ponašanje muškaraca (Kinsey)
5. Demokracija i odgoj (Dewey)
6. Kapital (Marx)
7. Mistično žensko (Friedan)
8. Tečaj pozitivne filozofije (Comte)
9. S onu stranu dobra i zla (Nietzsche)
10. Opća teorija o upošljavanju, kamatama i novcu (Keynes)
ispod crte su se još našle Darwinovo Podrijetlo vrsta i Podrijetlo čovjeka, Millovo O slobodi, Freudov Uvod u psiihoanalizu, Granice rasta rimskog kluba, itd....
Najpoželjnija im je knjiga dakako Biblija i niti jedna iz 20. stoljeća...
Nisu štetne knjige, već ljudi koji ih čitaju.
Mein kampf je mogao biti napisan kao i milijuni ksenofobičnih knjiga i moglo se desiti ništa da njezin pisac nije imao neopisivu želju za provedbom i još je očito odlično pogodio povijesni trenutak. Manifest i Kapital imaju u sebi sjajnih ideja, i loših ideja; oboje su provodili ljudi na najrazličitije načine. Prilično sam sigurna da nigdje u Bibliji ne piše da žene treba spaljivati na lomači, ali su mnogi upravo to radili, a o tome što je tako štetno kod Kinseya, Deweya ili Keynesa ne mogu shvatiti (doduše, gledajući njihov popis poželjnih knjiga imam blažu ideju o tome što im smeta). U svakom slučaju, iako sam se grozila od pojave mein kampfa u izlozima zagrebačkih knjižara, svako popisivanje, označavanje i zabranjivanje knjiga zgrožava me još više. (no mislim da se mein kampf definitivno ne može puštati u prodaju bez odgovarajućeg predgovora o nacizmu i njegovim posljedicama, sad će neki reći da bi isto trebalo vrijediti i za kapital, ali mislim da u samoj ideji komunizma uistinu nema ništa zločinačko, provedba i njegova nedemokratičnost je naravno već bila i više nego diskutabilna, ali sama ideja nacizma je potpuno zločinačka.)
urbani snobizam
Znate one ljude koji slušaju samo nekakve opskurne bandove koji svoje albume prže u nakladi od pet primjeraka? Koji čitaju isključivo autore koji imaju manju nakladu od 10 primjeraka i pišu jednu riječ po stranici jer je to The Deep? Koji svoje oči, uši i slična osjetila isključivo podvrgavaju nečemu iz čega isijava The Stav, The Patnja i The Nadnaravna Inteligencija? Dobro, ili je samo dovoljno da to bude In među ekipom koja se skuplja u određenim Klubovima (oni se nikada ne skupljaju u bircevima, kafićima, isključivo klubovima...kao što se The Elita skuplja isključivo u Lounge barovima), koju promoviraju određeni časopisi ili kritičari. Oni se zgražaju ako vam je najdraži band The Rolling Stones ili ako se usudite priznati da ginete za Marquezom. Sprdaju se s ljudima koji čitaju Coelhoa ili slušaju Gibonnia (na ove koji bi čitali zagorku i slušali magazin ne troše svoje dragocjeno vrijeme i misli pa niti da bi se sprdali s njima) . I oni suspendiraju glazbene urednike koji u program ubace Proljeće od Luke Nižetića. Netko je zgodno negdje primjetio, koja je razlika između cubismove obrade gibine tempere i njezina orginala pa se ova prva uredno pušta i kočoperi se Cenerom, a ovo drugo je duboko u bunkeru? Koja je razlika između Djelem Djelem od Bajramovića i Đurđevdana od Bijelog Dugmeta? Zbog čega se potrebno ispričavati zbog puštanja Natali Dizdar? (dobro, sada su joj svi mogući kritičari udjelili pregršt zvjezdica pa valjda će svi oni duboko u podsvijest potisnuti njezino sudjelovanje u story super bla bla).
Alergična sam na takve proserunge. Ma ajde ljudovi, pa i vi Najdublji, Najintelektualniji i Najurbaniji, svima nam povremeno dođe da poskočimo i zapjevamo 'Proljeće je, a u meni nemir, od sreće bih zagrlio svemir...'
pare, pare, pare
Unatoč svojem Crvenilu, imam teoriju da ti za apsolutno sve treba novac. I sukladno tome sam krajnje histerična ako ga nemam uopće ili ako nemam ušteđevine za crne dane. Ili općenito ušteđevine. Kad god se to usudim reći u 'javnosti' (čitaj : pred drugim ljudima, osim pred Kraljicom Majkom koja me je uostalom tako i odgojila), onda mi počnu : pa ne treba ti lova za ljubav, ni za prijatelje, ni za neznam ti šta. E pa treba. Da bi vidjela Najdražeg, samo vidjela, treba mi cca 30 kuna za benzin. Da bi uz viđanje radili još ponešto, treba nam ili 60 kuna ili 20 kuna ovisno o sredstvu kontracepcije. Da bi si recimo vidjela prijateljice, ako sam u Zagorju treba mi barem 50 kuna za benzin + 7 kuna za tramvajsku kartu + 6 kuna za kavu (odmah da napomenem, jednostavno ne volim, ne podnosim da me netko bilo čime časti. Ako se okreće runda, ja moram okrenuti sljedeću, inače sam bolesna od srama : imam nekoliko prijatelja koji odbijaju tuđe plaćanje biločega i svaki put se iživciram kad sam negdje s njima jer mi je užasno neugodno). Da bi se kulturno uzdizala, pa makar i u javnoj knjižnici treba mi 50 kuna za članarinu ili 0 kuna za članarinu + nešto za benzin ako se radi o Zagorju. Ako želim gledati film : kino 30 kuna, videoteka u Zagrebu 10-12 kuna, a videoteka u Zagorju 10 kuna + benzin za dovesti se do prve videoteke (kao što možete primjetiti u Zagorju je benzin jedan ogroman faktor). Uz sve to, u svim tim prilikama ipak nešto moram imati na sebi obućeno i poželjno je da sam koliko toliko punog želuca i istuširana. A ako ne vidim najdražeg, ne vidim prijatelje, ne čitam ili nešto slično (recimo ovo piskaranje na Blogu), strahovito sam živčana i nesretna. Daklem, da bih bila sretna treba mi lova. Ne radi se tu o velikoj lovi, niti o luksuzu. Nemam problema s tim u kakav ću auto natankati taj benzin, niti dali ću na sebi imati majicu s placa, niti dali ću u kazalištu sijediti na najlošijim mjestima. Ali ostaje činjenica da ti za apsolutno sve treba love.
05.06.2005. u 07:31 | 13 Komentara | Print | # | ^par dana poslije...
Više sam sam sebi glupa sa svojim silnim gužvama. Da mi one barem (kao svim normalnim ljudima) donose brdo love pa ajde, ne bih se žalila. Ali ne. Ja sve radim totalno besplatno. Besplatno ostajem prekovremeno, besplatno sjedim po kojekakvim uzaludnim sastancima, tražim cipele za maturalnu većer Dijeteta (dobro to ću naplatiti nekakavim kolačima), sređujem terasu koja nije moja i još kojekakve gluposti. A istovremeno si ne mogu platiti prokletu kartu za White Stripse koja dođe jebenih 200 kuna. Naravno, u istom mjesecu su i Blues Brothersi. S Dugmetom me, srećom, počastio Drug Otac. A potrebno je konačno i ginekologa posjetiti. Kupiti pilule jer si klinca ne mogu (i ne želim) priuštiti. Ofarbati budući stan. Kupiti za isti kuhinju i laminat. Platiti zakasninu u Knjižnici jer nikako više da taj prokleti diplomski napišem. A njegovo ne pisanje me onemogućava u traženju bolje plaćenog posla s normalnim radnim vremenom. Htjedoh zapravo reći da nisam imala vremena pisati blog. Srećom živim sa Dijetetom pa Kraljica plaća telefonski račun tako da mi pare za to još uvijek nisu ograničavajući faktor. Grrrrrrrr!!
Uglavnom. Bilo je i boljih vremena. sad bi moj Najdraži rekao da je drugima puno gore nego meni, ali nekako to nije nešto što me tješi. Relativna deprivacija je zajebana stvar.
Nego vidim svakakve novosti na blogu. I tu je uveden onaj sistem, možeš biti popularan/cijenjen/čitan ako imaš para. No dobro. Meni treba blog, Dariju trebaju novci da bi ja imala blog pa nek mu bude. Živio kapitalizam. Btw., danas je blog.hr opet bio u novinama. Za promjenu u Jutarnjem.
I tak.
Kod mene u županiji je došlo do krajnje ogavnog kompromisa između Partije i kompanjona te Seljaka. Baš onako da ti se smuči. Ako vas baš jako zanima samo kliknite.
