Najgore što čovjek po pitanju financija može učiniti je život iznad vlastitih mogućnosti. Jednom naučeni/navučeni na luksuzni stil života brzo postajemo ovisnici o takvom načinu življenja. Biti ponosni primatelj zasluženo visoke plaće san je svima nama. Dobra primanja brzo stvaraju naviku lagodnijeg življenja koje ponekad, nažalost, mutira u iživljavanje i rasipništvo. Biti imućan je opaka stvar, magnetski privlačna, ravna afrodizijaku. Novac i bogatstvo privlače ljude kao ulična svjetiljka leptire ili kao drek muhe (u smrdljivijoj verziji). I sve je to krasno i dobro…dok je dobro.
Što kad se dobrostiva novac-vila uzjoguni i fortuna okrene leđa, primanja se smanje, ili ne daj bože nestanu, a navika/navlaka ostane i traži svoje? A kao što se sranje uvijek događa nekom drugom, tako je moguće da i mi postanemo neko drugi i nađemo se u poziciji žrtve uposamusranje situacije. Vrlo nekrasno i nedobro.
Par sam puta svjedočio upadanju u zamku rastrošnosti ljudi oko sebe koji su vjerovali da ih nitko/ništa ne može skrenuti sa zacrtanog puta luksuza i blagostanja. Život se živio isključivo u dnevnom ritmu, realnom vremenu, danas za danas, i nikakve vizionarske primisli o budućnosti/štednji nisu dolazile u obzir. Opijenost novcem i materijalnim, već kod prvih problema, imala je za rezultat bolno otrežnjenje realnim popraćeno jakim glavoboljama koje ni jedan aspirin nije mogao suzbiti. Normalni život brzo se pretvorio u borbu za preživljavanje, a zlokobni vir zaduživanja bezmilosno je povlačio prekasno otrežnjene ka dnu.
Novac je svemoguć i sva vrata otvara (ono sa lijepom riječi je obična floskula), ali novac je i loš gospodar (nešto poput vatre) i ako mu se dopusti da gospodari, umjesto da nam služi, ista ona do jučer lako otvorljiva vrata još će lakše zablindirati i onemogućiti nam pristup vratima života. Novac je potreba, nužda, relaksator i zapravo vrlo koristan, ali prvenstveno u rukama dobrog gospodara. Kad vatra izmakne kontroli zovemo vatrogasce, a kad novac izmakne vlasti/kontroli zovemo…koga? Eto tako…
|