Samo sumnjivi likovi. Sve pod kontrolom janjevačke i romske mafije. Ako dolaziš, budi svjestan da to radiš na vlastitu odgovornost. Budi sretan ako izvučeš živu glavu i zadržiš barem jedan bubreg.
"Tko će meni išta, pa ja sam iz Dubrave?"
- "Ja ću te nategnut za uši ako se ne popneš isti čas na pločnik!"
"Dobro profa, oprostite."
Opasna neka čeljad. Pokazuju to i rezultati istraživanja o sigurnosti zagrebačkih četvrti. Prema njima, Dubrava spada u najsigurnije zagrebačke kvartove.
Prije 2 godine sam počela raditi u Dubravi. Slušala sam priče o tome što ću sve doživjeti. Danas ne bih mijenjala svoju dječicu ni za što na svijetu. Dubrava forever.
U toj istoj groznoj Dubravi nalazi se kulturni centar (Narodno sveučilište Dubrava) čija vanjština definitivno nije među privlačnijima, no gdje sporadično ugošćuju izložbe.
Tko bi izlagao u Dubravi, i tko bi išao tamo na izložbu?
Naivac koji se ulovio u zamku zove se Franjo Klopotan, a među naivcima koji su odlučili posjetiti njegovu izložbu našli smo se i mi.
Gospodin Klopotan jedan je od predstavnika hrvatske naivne umjetnosti koji uspješno spaja tipične naivne motive s nadrealnima. Malo pejzaža, pa malo čudovišta. Sad crkvica, sad zmaj.
Zovite me staromodnom, zovite me primitivnom, no volim umjetnost koja je oku ugodna, dovoljno pomaknuta da bude zanimljiva, ili barem brutalno smislena. Imam osjećaj da se danas umjetnici natječu u tome da naprave što besmislenija djela kojima će pridružiti jednako smislene priče da ih bace pred gladnu masu koja će se diviti carevu novu ruhu, u strahu da ne budu opisani kao primitivne seljačine ako priznaju da im nešto nije lijepo ili nema smisla.
Evo, primitivna seljanka ovdje, koju je oduševila izložba nekog tamo naivca koji izlaže u Dubravi.
Taman dovoljna doza ugode za moje oči, zagorski motivi koji bude nostalgiju te koja mrva šašavosti i nadrealnosti.
Izložbu možete pogledati do 28.rujna u Galeriji Vladimir Filakovac u Dubravi (Av.Dubrava 51).
Mali uvid -
Prošli tjedan u Zagrebu je bio održan festival "Organ vida" sa vrlo bogatim programom i svakodnevnim otvorenjima zanimljivih fotografskih izložbi.
Jedna od njih koja nas se prilično dojmila bila je izložba pod nazivom "Neovisnost kroz objektiv" a koja se održava u Muzeju za umjetnost i obrt. Radi se o izložbi suvremenih finskih fotografa: Juha Arvid Helminen, Jaakko Kahilaniemi, Harri Pälviranta i Juuso Westerlund.
Svaki od ovih autora ima drugačiji pristup, no posebno bih izdvojio Harria Pälviranta i Juuso Westerlunda. Prvi od spomenute dvojce stvara portrete počinitelja srednjoškolskih masakara, no ne fotografirajuci ih nego sastavljajuči ih iz naslovnica novina posvečenih njihovim (ne)djelima.
S druge strane, Juuso Westerlund fotografira situacije iz svakodnevnog života, prikazujući obične ljude.
Sve u svemu, izložbu vrijedi pogledati, i ako još niste, stignete to učiniti do 20. rujna.
Nakon više od 7 letećih godina tijekom kojih nas je bilo posvuda, oboje smo ponovno stalni stanovnici metropole. Odlučismo ovo klonulo čudo dići iz mrtvih, i nadamo se da će nam poći za rukom održati ga živim. Događanja u Zagrebu ima više nego ikad, a mi ćemo se truditi iskoristiti najbolje od onoga što nam je ponuđeno.
Naslov kaže da nema napretka, a ipak, tu smo.
8. rujna u Galeriji ULUPUH (Tkalčićeva 14) otvorena je izložba autora Demirela Pašalića pod nazivom "Nonprogress". Prema online izvorima, otvorenje je trebalo biti upriličeno u 19 sati te se autorica ovih redaka u isto vrijeme nacrtala u Galeriji. Autor izložbe nije. Nije neko čudo da otvorenje izložbe kasni, no prilično je neuobičajeno da autor izložbe na otvorenje dolazi posljednji. Doduše, lagala bih kad bi rekla da sam očekivala uobičajeno otvorenje.
Poznavateljima alternativne glazbene scene (iako je sve bliže mainstreamu) Demirel Pašalić poznat je kao član sastava Kawasaki 3p. Za one neupućene, opus K3p u najmanju je ruku...poseban.
Procijenite sami...
Većina ostalih pjesama ima više teksta, no ne i puno više smisla. Ipak, ono što im se mora priznati, potpuno su drugačiji od svega viđenog na hrvatskoj glazbenoj sceni te predstavljaju pravo osvježenje.
No, vratimo se našem autoru Demirelu i njegovu nenapredovanju.
Izložba je bila upravo onakva kakvu sam i očekivala. Čudna. Ok, nije bilo modela koji sline jedni po drugima, pa možda da se izrazim drugačije - neobična. Fotografije, pisma, posteri, albumi. U najavi je pisalo štošta. Preletjeh je pogledom - najave rijetko čitam jer ih napumpaju moćnim riječima koje su ovdje da bi popunile prazninu koju je ostavio odbjegli smisao. Tako i ovdje. Autora na otvorenju nisam dočekala, smisao još manje. Ipak, nisam razočarana, izložba je ispunila moja očekivanja. Ako volite neobično, čudno, i volite tražiti smisao u neredu, pohitajte u Tkalčićevu. Ulaz je slobodan, a izložba otvorena do 16. rujna.
