ponedjeljak, 29.09.2008.
U BERBI GROŽĐA
Konačno je i to završilo! Berba grožđa, ili trganje po "naški" mi je omiljeno koliko i gledanje Piramide! Ali, sad je to sve iza mene i malo je reći da sam sretan. Moram čak priznati da ove godine i nije bilo toliko teško ali iduće će biti još lakše jer se javilo dosta čitatelja koji su htjeli pomoć.
Cijelu reportažu sa trganja ćete moći pronaći od petka u novom broju kulta a do tada vam evo samo jednog malog dijela moje muke:
Smišljam načine kako odugovlačiti. Hej, vidi, odvezala mi se vezica. Idem je zavezati. Je li bolje da je zavežem ovako ili onako? Gledam na sat, tek je prošlo pet minuta a nas samo za danas čeka još „samo“ tri sata rada.
Za to vrijeme mati i ćaća su pobjegli pola reda ispred mene. Vidite, meni je moj ćaća uvijek nabijao komplekse. Uvijek kad bi radili zajedno, on bi bio ne samo duplo brži od mene nego i duplo uredniji. Ja bi se ubio kopajući ne bi li ga dostigao, naravno ne bi uspio, a kada bi se okrenuo iza mene bi izgledalo kao da je pala atomska bomba! Još i dan-danas se sjećam kada smo zajedno brali grah i to onaj čučavac. Uspio sam red završiti sa nekih pet minuta zaostatka što mi je valjda u to vrijeme bio rekord. Okrenemo se a ja ne mogu vjerovati onome što vidim. Valjda sam se zacrvenio tako jako da da su me kojim slučajem postavili na Iva Vojnovića auta bi se zaustavljala pri pomisli da sam semafor! Naime, u ćaćinom redu sve je bilo normalno, kao da nitko u to nije taknuo osim, naravno, što je bilo sve pobrano. Moj red? Moj je izgledao kao da su ga pogodili Gustav, Katrina i Helga zajedno! Tada mi je ćaća rekao legendarnu kojom se i još uvijek „ponosim“ – Gdje moj Toni kopa, tu trava ne raste!
Već pomalo posramljen vraćam se na trganje i u glavi pokušavam vrtiti svakakve filmove samo da mi vrijeme brže ide. Mislim na to koga ćemo staviti na naslovnicu u budućnosti. Leona je rodila, ne bi je bilo loše opet staviti. Antonelu Đurđević nismo imali, šteta jer je cura stvarno prelijepa! A još veća je šteta što je glasnogovornica Grada a ne bi bilo lijepo da polugola cura predstavlja grad koji se hvali koncertima onog nekog stranca koji ovdje dođe gundit sa prijateljima. Znate na koga mislim, onaj neki na R kojem ne mogu zapamtit ime. Ne, nije Ramazan, nekako je drukčije. Nevažno.
Mateu Matić, moju predragu prijateljicu bi htio vidjet, ali i ona radi u državnoj firmi. Ivanu Dužević? Eh, ona je to, kaže, prerasla. Šteta jer tako bi dobro izgledala kao Lara Croft! Sve koje hoćemo ne mogu iz ovog ili onog razloga. Ništa, morat ćemo Sanju stavit po četvrti put. Ionako nam rasproda svaki broj!
U svom tom razmišljanju nisam ni primijetio da mi je krenulo i da sam počeo dostizati turbo ćaću. Jest da je iza mene ostajalo lišća, grana i popadanih grozdova ali koga briga, nošen vjetrovima Katrine (niste valjda pomislili kojim drugim) na kraju sam uspio prvi presjeći ciljnu vrpcu – čitaj - završit red. Bio sam sretan kao malo dijete! Konačno pobjeda, iako je koeficijent na mene bio 15,0! I nije mi ni najmanje smetalo što mi ćaća ima problema sa leđima i što je zbog toga bio spor!
