free hit counter

Kulinobanalogija

petak, 15.10.2004.

"Taj rad"

TAJ RAD

Sinoć sam sjedio sa nekim prijateljima i nakon razgovora o mnogim temama došli smo na razgovor o jednom poznaniku koji je malo stariji od nas, a koji sve gleda kroz prizmu sexa. Jedan od prisutnih prijatelja mu je nedavno govorio kako smo se proveli na nedavnom putovanju u Zagrebu, te na pitanje kako i gdje smo spavali odgovorio da smo spavali svi skupa na dva kreveta. Sad, pošto je s nama bila i jedna naša prijateljica, on se na to saznanje upalio "kao kutnjak". Čuvši to samo je ponavljao "taj rad", udarajući nadlanicom od dlan. Mislim stvarno. Onda smo se upleli u priču o tome kako stvarno ima puno takvih ljudi koji ne znaju granicu. Došli smo do onih muškaraca, a i žena ispostavilo se, koji pričaju tzv. lovačke priče. Pa ti kad počnu da lažu ne znaju gdje da stanu. I tako smo proveli noć u razgovoru, planirajući još jedno putovanje, ovaj put u Beograd.

Bolje biti bosanski građanin, nego švicarski seljak

Ozbiljno. Sada se dotičemo one stereotipije. Svi misle da su ti švicarci pravo fini. Ali ustvari su to jedni prepredeni ljudi koji samo gledaju gdje će šta prodat i preprodat, te vas u isto vrijeme gledati s visoka dok se smiju kao gorile. Mislim stvarno ovaj jedan što ga ja znam. Njemu je važno kad ko dolazi i tako, ali on sam dođe rano ujutro, jer nema hajvan šta u kući raditi, pa onda ode u 10 ujutru i onda meni soli pamet kako se trebam ponašati. Mislim, više mi ne soli pamet, jer zna da ću mu nešto reći, ali stvarno, kada vidim njega draže mi je što sam rođen ovdje nego da sam kao on rođen u nekakvoj švicarskoj guduri, pa da mi jedini užitak u životu bude moje pašče i liječenje kompleksa na ljudima za koje mislim da su ispod mene. Mogao bih ja o njemu nadugo i naširoko, ali sve ostalo bi bilo čisto pljuvanje. To ne bi bilo dostojanstveno. Da završim za danas, kada ne bih trebao ovako pisati (Ramazan) ovo je još jedan dokaz kako se možete prevariti. A priča o švicarskom seljaku je još jedna kulinobanologija, banalna i nevažna. Nerazumljivost neću ni spominjati.

- 14:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.10.2004.

Ma nemam pojma. Samo viči YES YES! ili Draga naša

Ovih nekoliko sedmica imao sam priliku da se upoznam sa vojnim glavešinama Drage naše. (Referiram na stihove: Da te volim duša zna, draga moja BiH). Pa ti ljudi i znaju nešto engleskog jezika. Ipak, opet sam ja prehlađen morao prevoditi. (Nema veze, malo su se vidjele i banjalučanke...ok i poneki banjalučanin.) Uglavnom, sada tu moj šef njima izlaže neke fenomenalne ideje i stajalište, kao da je on rođen ovdje pa se svim srcem unio u posao, a oni maltene samo kao da viču yes, yes. Šta god im kažeš slažu se. Doduše bilo je i ljudi što su to stvarno odlično prostudirali, pa i dali neke prijedloge. Tu sam se iznenadio, ovdje ima neko ko zna svoj posao, barem donekud. Ipak, sve je to prežvakavanje prijedloga. "Mi se slažemo da treba to i to". No, to njihovo poznavanje jezika je stvarno kriza za mene. Pa dajte više naučite barem jedan jezik, ali kako kada samo da bi ovdje živio treba znati tri jezika, maltene. Ja sam se slomio na svim sastancima da im sve kroz sleševe prevedem (združen/zajednički...znam g i b nekad mogu biti ubačeni, pa stožer ili centar i tako.) Sada se kod nas može uvesti novi način prevođenja SLEŠOVANO.
Ipak, moram priznati iako ga nisam upoznao, da mi se sviđa ovaj ministar odbrane/obrane. Taj čovjek prvo zna engleski, drugo ima gard, treće nešto puno ne priča o nacijama već o državi. Ali, vidjećemo gdje će mu prvo podmetnuti nogu. I ovaj me novi MinMUP RS-a iznenađuje. Čovjek hoće da radi. Mada, moram da mu kažem da napomene svojim policajcima da ne čuvaju predsjednika države, već entiteta. No, nisu oni krivi, tako ih uče.
Ipak, kod nas ljudi vole da se prave malo više pametni, što je možda i slučaj sa mnom sada. Moraju oni učiti predstavnike 'slobodnih i demokratskih' i što je najvažnije nama prijateljskih zemalja kako se ne može u stranoj zemlji hodati bez dokumenata. (Mi demokratija? Ma daj) Oni dok ih Bin Laden nije opaučio nisu ni znali šta je lična/osobna karta. To im ne treba. Uzmu pasoš, pokažu i ostave na sigurno mjesto dok putuju unutar zemlje, ali ne moramo mi njih gledati s visoka i reči. "Kako tako? Pa znaju da moraju da nose dokumente." To mi moramo, jer nam pasoši vrijede manje od Nauranskih. Mislim vrijede oni nečije plate...ali to se ne tiče čika graničara. Imaš vizu, nemaš vizu.
'Jao žao mi je nammo vizu. Prodato, sve smo prodali evo sad. Džasmine pa pokaži čovjeku vizu, imaš je. Ma imam, ali mi draga je--- mater svoj uuu.' Tako bi to bilo, koliko čekaš na vizu, na kraju je samo nešto ko skrivaš, bojiš se ukrašće je neko samo ako je pogleda ili što je gore, da će ti graničar reći, sorry, viza niht goot.
I tako ja od glavešina na vize. Pa da, i tu samo možeš reći, yes,ja, oui. Ovo posljednje dvoje ako si privrženiji tim strujama.
Na kraju samo da još kažem. Nije tuga što te glavešine koje sam sreo ne znaju tako dobro engleski, jer ga razumiju. Barem mi se tako učinilo i bio sam sretan, ali onda imate te MIP-ovce što rade po ambasadama, a ni svoj jezik ne znaju. Nije nam ni vijeće staraca ili 'sveto trojstvo' ništa bolje. Pa ti jedva pričaju svoj maternji jezik, no mora im se odati počast. Znaju ga diplomatski zavrnut. Fol je jedino u tome što su se oni davno provalili, pa se vidi kada 'diplomatiski' djeluju. Eto toliko o Dragoj našoj.

Sad kad smo kod drage naše; kada ćemo dobiti tekst himne. Dosta je više mumljanja.

Eto još jedan banološki zapis je gotov. Ne čitajte ga. To znači da vam je jako dosadno.-

- 14:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 13.10.2004.

U početku bi riječ ili pozivam za svjedoka

Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega
— da je svaki čovjek uvijek na gubitku


U početku bi riječ. I odluči stvoriti Blog. Počinjem ovaj svoj blog, "nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom."

Drugi je dan, trinaesti mjeseca oktobra za ostale, kako sam započeo blog i evo izjutra ili sabahile kako bi neki u Sarajevu rekli (a neki ne) započinjem svoj zapis. U Bosni i Hercegovini su zapisi tradicija. Na svakom stećku je neki zapis, bez ikakve koristi, samo da ostane tamo kao svjedok vremena i života. Možemo reći da su ti stećci kao nekakva preteča Bloga, ali umanjena. Mak Dizdar ih je poslije skupio, pa čak i poleo sam stvarati zapise o sebi i drugima. Zamislite Maka kao blogera. Svaki dan na njegovom blogu novi zapis. Zapis o zemlji, slovu i td. A zamislite kako bi neki bosanski (da BOSANSKI) ili drugi nacionalista ovu teoriju pokušao iskoristiti. Kazavši: "Dok su oni tek počeli čitati i pisati, mi smo imali svoje blogove na tim nadgrobnim pločama dobrih bošnjana (ovdje umetni odgovarajući narod koji ima nešto slično, a čak i ove bosanske etnicitete)."

Tek je jutro, koje ponekad mjenja sve, ali rijetko. Tek sam došao na posao, pa dobro nekih 10 minuta prije započinjanja ovog zapisa, još jednog kulinobanološkog traktata.
Neka se završi ovdje, ovaj početak, otvorenje, čiji se kraj ne nazire, a zasigurno slijedi.

- 09:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 12.10.2004.

P.SA.

Sad STEREOTIPIA nije nesto inventivna, ali to je ono sto me zaokuplja. Stereotipi. Nemogucnost ispravnosti istih se dokazuje svaki dan. Odlazim uskoro kuci. Sestro eto me. Cigare necu zaboraviti...

- 16:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Stvorih ga!

Evo i ja se prikljucih silnom broju bloggera. Nije da nisam prije htio ili ne daj Boze smio, nego kao i sve ostalo u zivotu nije mi se nesto dalo. Uglavnom stvorih ga klikom na dugme stvori ga. Eto, sad svi imamo osjecaj kako je biti stvoritelj necega. Naravno stvoritelj sa malim s. Sad ce svi pomisliti ja otvorio blog da teologiziram, onako nepravilno receno, a ja sam samo obican kulinbanolog. Banalnost je osnova.
Zasto kulinbanolog? Jer u 4:30 popodne na poslu prestajem biti inventivan, a sad da pisem nesto kao ...sad sam se sjetio drugog imena ali vidjecemo. Nek to bude podnaslov zasada. STEREOTIPIA!!!
Pa eto ne citajte. Idite napolje i gledajte. Tamo se desavaju stvari. Na blogu se opisu tek poslije.

- 16:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se