kulerica

& svakodnevna spika

utorak, 13.10.2015.

Kulerica u tvornici snova ili čokolada gdje god se okreneš - Zotter

Ovo smo ljeto bili posvuda, između ostalog i tjedan dana u prekrasnom štajerskom gradiću Bad Gleichenbergu, u kojem smo mužić i ja uživali udvoje, dok su nasljednice bile nekoliko desetaka kilometara dalje, na ljetnom sportskom treningu svog kluba. I što smo radili, pitate se? Svašta; laganini razgledavali regiju, skoknuli do Graza, uživali u gastronomiji, išli s kave u saunu, iz saune na bazen, s bazena u šetnju, iz šetnje na večeru i tako u krug.

Između ostalog, posjetili smo poznatu tvornicu čokolade Zotter, koja se nalazi u nedalekom Berglu i koja je, kako čujem, postala čest dio programa jednodnevnih i dvodnevnih izleta iz Zagreba u Graz. Da, išli smo gledati (i jesti naughty njami ) čokoladu bez djece, sram nas bilo.

Uglavnom, to je tako divan doživljaj da ga želim podijeliti s vama. yes

U osnovi, ulaznice bi se trebale moći rezervirati online, no Zotterovoj sam stranici pristupala s telefona (pametnog, nego kaj) i ona nam nije pružala tu opciju pa smo se jednostavno zaputili do Bergla.


Kad smo se sparkirali i krenuli prema tvornici, najprije nas je dočekao ovaj prizor (kliknite sliku ako želite da vam se prikaže u većem formatu)...




...a odmah zatim i ovaj, koji nas je, moram priznati, prilično šokirao...




Na tabli, naime, piše "Jestivi zoološki vrt". S prospekata smo znali da je u sklopu tvornice i zoološki vrt s domaćim životinjama, ali zamislili smo ga kao mjesto s dražesnim kozlićima i telićima te pokojom priglupom kokoškom koje maze razdragana dječica, a ne... Ovo. nono smijeh No, na zoološki ću se vrt još vratiti.

Bio je lijep dan pa smo prije obilaska tvornice sjeli ispred ulaza na kavu. I kava je, mogu vam reći, bila stvarno dobra - kratka i jaka, takozvana kava-budnica. Usred sjedenja na sunčanoj terasi ničim izazvana zaputila sam se do blagajne pitati kako je organiziran posjet i žena mi je rekla da su baš taj dan imali nevjerojatnu gužvu i da su zbog toga umetnuli izvanredan termin koji počinje, pazite sad, za sedam minuta. I tako smo mi eksnuli kavicu, brzinski uzeli karte i ubacili se u grupu koja je upravo ulazila u kino-dvoranu.

Tu nas je pozdravio neki ljubazni gospodin, a zatim smo pogledali dva filma, jedan o povijesti tvornice Zotter, koja je od malog obiteljskog poduzetničkog projektića (koji je u međuvremenu doživio i bankrot i po drugi put krenuo od nule) došao do tvornice čokolade po kvaliteti rangirane kao osme na svijetu. Drugi film je dokumentarac o tome kako gospon Zotter, njegova žena i najmlađe dijete, tada jedanaestogodišnja kći, idu u Belize i tamo kupuju kakao direktno od proizvođača bez ikakvog cjenkanja, po fer cijenama koje uzgajivačima kakaovca omogućavaju pristojan standard i dostojanstven život. Uglavnom, filmovi ne traju dugo, ali dobri su, informativni i zabavni. Zanimljivo je da su baš svi sastojci koje Zotter upotrebljava u svojim čokoladama iz održivog biološkog uzgoja i plaćeni prema fair trade tarifi.

Nakon toga dobivate keramičku žličicu i slobodni ste kretati se po tvornici kojim god tempom želite, usput isprobavajući sve te čokoladaste divote (gospon Zotter nas je u završnoj sceni filma upozorio da tijekom obilaska i degustacije svako malo popijemo gutljaj vode i da čokoladu jedemo s puno poštovanja, jer ona nije stvorena za halapljivo gutanje, već svemirski užitak).


Prva stanica - zrna kakaa. I fakat se razlikuju od zemlje do zemlje, ne bi čovjek rekao.




I sad hodate, hodate, hodate... A pred vama su slapovi čokolade, doslovno. Bijele, skroz svijetle mliječne, pa malo tamnije, pa još malo tamnije, pa skroz tamne, pa skoro crne, pa čokolade s rižinim mlijekom, pa čokolade sa sojinim mlijekom, pa s dodacima lješnjaka ili badema, malina ili _____ (na ovom mjestu dodajte što god vam je srcu drago, od konjaka preko papaje do krupnih zrna oceanske soli ili latica provansalske lavande). I tako hodate tvornicom, probate kap tu, kap tamo (a smijete probati i tri, deset, dvadeset ili sto kapi - sve je dozvoljeno), pa popijete malo vode, pa postanete mrvicu izbirljiviji, pa komadić ovaj, komadić onaj... I svaki put mislite da je baš to što jedete savršena čokolada, baš nju kasnije morate kupiti, baš ćete nju i samo nju jesti od ovog trena sve do vječnosti, ali onda naletite na iduću, koja je još bolja i još joj lakše poklonite svoju buduću sladokusnu vjernost. I zatim na iduću. I iduću od idućine iduće.

Ovo je jedan od načina prezentiranja i serviranja čokolade - imate dva visoka stupa napunjena tablama čokolade, a na dnu je ručkica kojom si sami odlomite komadić, koji zatim pojedete. Ili dva komadića. Ili pet.




Čokolade su predstavljene u serijama u kojima se proizvode. Ovo je, recimo, serija Mitzi Blue.




Ovdje je i kafić u kojem možete odabrati pločicu čokolade za piće, a ljubazna konobarica dat će vam čašu vrućeg mlijeka i u njemu otopiti odabranu čoksu. Ne moram ni reći da okusi idu od klasične mliječne s nešto malo nugata do, recimo, tamne čokolade s džumbirom i viskijem. Pokušali smo prebrojati vrste, ali nije nam uspjelo.

I tu je negdje, baš oko kafića, u trenutku kad većinu posjetitelja već puca napad histerije od viška ugljikohidrata i, posljedično, energije, mužiću pozlilo. Jednostavno je digao ruke od te silne čokolade i tužno gledao nas otpornije kako pobožnim pokretima stavljamo u usta prefine zalogajčiće raznih boja i zatim znalački komentiramo: "Mmmmmmm!!!"

Dakle, izdržite li do kraja (a tajna je zaista u tome da ni na jednom mjestu ne pretjerate i da stvarno svako malo pijete vodu), bit ćete nagrađeni najluđim i najekstravagantnijim vrstama čokolade koje postoje, a koje se pred vama vrte na traci, poput running sushija. Vi samo trebate ispružiti ruku i jesti, jesti, jesti. fino


I, konačno, prije izlaza nalazi se dućan, ali to ste već i sami pretpostavili. U njemu, osim što možete kupiti sve te divote koje se proizvode samo korak-dva dalje, možete složiti i vlastitu čokoladnu kreaciju ili, jednostavno, ziheraški uzeti nešto što su pripremili stručnjaci kojima se ne vrti u glavi, kao trenutačno vama.




Sjećate se prve slike? One divne zelene livade? E, tamo smo se uputili nakon razgledavanja tvornice. Osim što se u tom zoološkom vrtu nalaze sve životinje koje se u našem podneblju uzgajaju i jedu, tu su i ljetno kino te krasan kafić s restoranom. Ali, prije svega, tu je jedan izuzetno duhovit kutak - groblje neuspjelih ideja. Za svaku su ideju koja im je pala na pamet napravili grobni humak, a na križ ili grobni kamen napisali su o kojem je proizvodu riječ, koliko je dugo bio u proizvodnji i zašto je propao ili, u nekim slučajevima, zašto nije ni ušao u proizvodnju. To je mjesto na kojem doslovce odzvanja glasni smijeh posjetitelja. I ne samo što je stvar sama po sebi ludo zabavna, nego i vrlo jasno govori o tome da i poznata, uspješna poduzeća imaju svoje promašaje pa dobijete prilično realnu sliku o odnosu broja promašaja i pogodaka. Meni se jako, jako svidjelo što se u Zotteru ne srame svojih grešaka, nego se i s njima i sa sobom kvalitetno zezaju.




A ideja iza jestivog zoološkog vrta je sljedeća: jedemo (mi koji nismo vegetarijanci) životinje. Živa bića. I s tim se moramo moći suočiti. Ako to ne možemo, slobodni smo postati vegetarijanci ili vegani, a ako i dalje želimo uživati u svinjskom pečenju ili hrskavim pilećim krilcima, moramo moći tim životinjama pogledati u oči. Priznat ćete, ima logike. Osim toga, Zotterovci kažu da je bolje i za životinje i za ljude koji ih jedu da (životinje, ne ljudi) ugodno žive i slobodno šeću zelenim livadama prije nego što ih se smjesti u lonac ili na roštilj. I tako su spojili ugodno s korisnim, pa vam prijepodne pokažu prekrasno, mazno tele, a poslijepodne vam serviraju odrezak od njegovog buta. Malo karikiram, ali kužite što želim reći.

Ovo je izvadak iz cjenika, u kojem lijepo piše da je jelo pripremljeno od bivših stanovnika zoološkog vrta.




Na svakom će vas stolu dočekati ladica s nekoliko vrsta domaćeg kruha (također iz vlastite proizvodnje), koji je u potpunosti besplatan (što inače po restoranima nije slučaj). Sad, nemam pojma što bi rekli kad bi neki gost iz svoje torbe izvadio, recimo, sirni namaz i poslužio se smijeh , ali kruha u osnovi možete pojesti koliko god želite, a konobar redovno provjerava imate li ga dovoljno i povremeno napuni ladicu.




Za kraj vas častim kavom i finom limunadom s mentom. Uživajte! party




I da, obavezna stanica, klik... Lajk!

Oznake: putovanje, Štajerska, Austrija, Zotter, Tvornica čokolade, Bergl, putopis, fotografija, zoološki vrt

13.10.2015. u 01:01 • 14 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.05.2015.

Budimpeštanski Zoološki vrt i njegovi simpatični stanovnici - Budimpešta, 3. dio

Dragi moji, u zadnje ste mi vrijeme često slali mailove s pitanjima kamo da čovjek ode u proljeće, kad se nižu produženi vikendi, da vožnja ne bude preduga, a destinacija zanimljiva; neki su me pak vrlo konkretno pitali bih li preporučila nekolikodnevno putovanje u Budimpeštu. Što da vam kažem... Budimpešta je, živite li u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Sloveniji, Vojvodini ili istočnoj Austriji, zaista odličan odgovor na prvo pitanje. Iskreno priznajem da nije riječ o gradu koji me je osvojio na prvi pogled - možda i stoga što sam u njemu prvi put bila tijekom prvih tmurnih postsocijalističkih godina - ali u zadnje sam vrijeme relativno često u njemu i tijekom posljednjih par godina u potpunosti me osvojio.

Prije otprilike dvije godine objavila sam dvodjelni putopis kojim možete obići Peštu, a zatim i Budim. Naravno, to su samo natuknice pomoću kojih možete nadograđivati putovanje po svom izboru, dodajući mu muzeje, galerije, restorane, buvljake i sve ostalo što vas privlači.

Danas ću vam pak pisati o destinaciji koju, imate li dječicu, nikako ne biste smjeli propustiti - o budimpeštanskom Zoološkom vrtu.

Prvi dojam - maksimalno je sređen i ušminkan. Osnovan prije gotovo 150 godina (okrugla obljetnica proslavit će se iduće godine) i jedan je od starijih zooloških vrtova Europe. Prepun je divne vegetacije, životinje su u njemu smještene geografski, a jedan od glavnih prigovora je nedostatak ploča s natpisima na stranim jezicima. Budimpeštanske se turističke službe trude uvjeriti goste grada da je posjet Zoološkom vrtu neizostavan, ali kad jednom uđete, prepušteni ste samo svom vlastitom smislu za snalaženje (kao i uvijek, kliknite na sliku ako je želite pogledati u većem fortmatu).




Edukativne table nalaze se na više mjesta, ali... Treba vam neka aplikacija za prevođenje ili barem džepni rječnik!




Neću vam stavljati previše slika životinja, znate i sami kako izgledaju... Evo samo jednog simpa susreta prpošnog vrapca i umornih klokana.




Malo praktičnih informacija - u Zoološki vrt stigli smo javnim prijevozom (linijom M1 podzemne željeznice, stanica Széchenyi Fürdő) nakon doručka i kraće šetnje gradom. Budući da smo relativno česti gosti bečkog i zagrebačkog zoološkog vrta, a koji mjesec ranije bili smo i u berlinskom, iz iskustva smo očekivali neki restorančić u kojem ćemo moći posjesti lagani ručak ili barem nešto u stilu tost-hot dog (nemojte komentirati, molim vas - sila ne pita!)-pržene krumpire... Dakle, nešto brzinski pripremljeno i ne preskupo. Međutim, toga nema. N-e-m-a! Na nekoliko se mjesta nalaze kiosci s grickalicama i sokovima, naravno da je riječ o mini pakiranjima i maksi cijenama, pronašli smo jedan kafić u kojem smo dobili i sladoled, a na samom ulazu/izlazu je baš pravi restoran, ali, ono... U njemu ozbiljna hrana i ozbiljne cijene. Uglavnom, pouka bi bila, ili ručajte prije dolaska ili donesite svoje sendviče, grickalice, vodu ili sokove.




Ima tu i nekoliko tematskih parkova. Ovo je fotka iz japanskog vrta.




Ovo je pak dio prekrasnog cvjetnog nasada kraj ulaza.




A vidite njega kak' je fora. cerek yes




Prošle godine, kad je sve ovo slikano, Zoološki vrt pohvalio se brojnim podmlatkom rođenim prethodne godine, što je značilo da je u vrijeme našeg posjeta sve bilo puno razigranih mladunaca.




Opći dojam - imate li na putovanjima običaj posjećivati zoološke vrtove ili ste u posjedu mladunaca koji to vole, svakako navratite i u budimpeštanski. Nećete biti impresionirani kao u nekim drugima, ali provest ćete ugodno prijepodne ili poslijepodne (da, pola dana vam je i više nego dovoljno). Iako sam na Wikipediji našla podatak da budimpeštanski Zoo ima punih 17 hektara (usporedbe radi, zagrebački ima, ovisno o izvoru, između pet i sedam hektara), međutim, subjektivni mi je dojam da je zaista mali pa bih rekla, ovako napamet, da su u tih 17 hektara brojili veličinu cijelog parka u kojem se zoološki vrt nalazi, a u kojem su i cirkus, još neki drugi parkovi i da ne nabrajam dalje.

Položaj mu je dobar, vrlo ćete lako doći do njega podzemnom željeznicom, a ako ste dovoljno ludi, hrabri i izdržljivi, možete i prošetati duž Andrassy ut - mi smo to jednom napravili, od Oktogona do kraja avenije, ali tada nam cilj nije bio Zoološki vrt, već kojih stotinjak metara udaljen Trg heroja. Cijenu ulaznice pronaći ćete na linku koji je pri vrhu posta, no dobro je da se za eventualne aktualne popuste raspitate u turističkim uredima, budući da povremeno nude popuste ako istodobno kupite ulaznice za neke druge institucije ili javni prijevoz.

Najedite se. Ozbiljna sam. smijeh yes Uzmite bocu vode. Kava u Zoološkom vrtu je očajna, ali terasa prekrasna pa ćemo zanemariti okus. Sladoled je ok.

Na ulaznom dijelu i na dječjem igralištu ulovit ćete besplatni wi-fi. I što još? Ako sam nešto zaboravila, pitajte!


Do tada, obavezna postaja: klik... Lajk!

Oznake: Budimpešta, Mađarska, zoološki vrt, Životinje, fotografija, putopis, putovanja s djecom

14.05.2015. u 03:21 • 18 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.12.2014.

Advent u Bratislavi

Prošlog smo vikenda odlučili provjeriti kakvo je stanje kod susjeda - u Bratislavi smo bili doslovce nebrojeno puta, ali nijednom tijekom adventa, a čuli smo da je sve skupa jako zgodno sređeno. Budući da nam nije daleko, sjeli smo u auto i u tren oka bili na tamo.

Bratislava je, kao što vjerojatno znate, relativno mali grad, tako da je i u njoj sve prilično maleno; adventskih i božićnih sajmova samo su dva, jedan na Starom trgu (Stare mesto) i drugi ispred Slovačkog narodnog kazališta, gdje je između štandova podignuto i malo klizalište.


Krenimo redom... Poslijepodne na Starom trgu (za povećanje kliknite na sliku).




Tu je, naravno, štand na štandu i čovjek na čovjeku. Fora mi je kako Slovaci i dan danas koriste riječi koje su u drugim jezicima izbrisane pod histeričnim naletima političke korektnosti; tako se kod njih još uvijek mogu kupiti razne ciganske juhe i slične poslastice koje nisam probala, ali definitivno imaju maštovita imena. Osim suvenira, hrane, vrućih alkoholnih i bezalkoholnih pića, tu su i neizbježne slastice, među kojima posebno mjesto imaju licitari s ljubavnim porukama.








Nakon pauze za (kasni) ručak, pao je mrak, idemo dalje! Šetnja središtem grada... Ukrasi, svjetla, pahuljice i zvjezdice, zgodni detalji.








I vraćamo se na trenutak na Stari trg prije nego što krenemo dalje.




A sad idemo u smjeru Kazališta... Pogled prema noćnom nebu!




Evo nas i kod Kazališta. Nismo išli na klizanje, ali popili smo tradicionalno slovačko piće, kuhano vino s medicom. Neobično je, za moj ukus mrvicu preslatko, ali sve u svemu dobro. Cijene su u usporedbi s bečkima bagatela - samo za usporedbu, šalica kuhanog vina ili groga u Beču košta, ovisno o tome što točno i na kojem sajmu kupujete, od 3,50 do 4,80 eura, a za šalicu ćete platiti kauciju od 2,50 do 3 eura; u Bratislavi je kaucija za šlicu tek 2 eura, a jednako toliko koštaju i sva topla pića. Izbor je ogroman, a vlasnici štandova šamaraju se natpisima poput "najbolje kuhano vino u gradu", "najljepše kuhano vino u gradu", "najfinije kuhano vino u gradu", sve jedan pokraj ili preko puta drugog. Na pozornici preko puta Kazališta nastupala je neka postarija teta koja je pjevala božićne pjesme i, sve u svemu, bilo je skroz ok.






I za kraj jedna reklama kojoj smo se dugo smijali... Slovačka riječ "užasny" na hrvatskom znači "izvrstan, odličan", pa to cijeloj priči daje drugo značenje, ali fora je fantastična - užasne fotke, užasna knjiga, sve u svemu, užasan poklon. smijeh nono




Ovom užasnom slikom zasad vas pozdravljam, želim vam lijep blagdanski tjedan i svakako navratite ovdje: klik... Lajk!

Oznake: Advent, Bratislava, Slovačka, putovanje, putopis, fotografija, Božić, božićni sajam

22.12.2014. u 03:16 • 27 KomentaraPrint#

utorak, 11.11.2014.

Potsdam - palače neobičnog kralja poljoprivrednika, mjesto za inatljive političare i opet o krumpirima

Ako vam Potsdam nije drugačije poznat, sigurno ste učili o Potsdamskoj konrerenciji, na kojoj su Ameri, Englezi i Rusi podijelili Europu i stavili točku na i ratu koji je netom bio opustošio popriličan dio svijeta. No, ovo nije post o politici, nego o putovanju, pa se stoga zavalite i uživajte!

Potsdam je nevelik grad, glavni grad njemačke savezne države Brandenburg, odlično povezan s Berlinom, odakle smo ga i posjetili. Budući da je mužić dosta dugo vremena provodio gledajući dokumentarce povijesne tematike, a posebno one koji se bave Drugim svjetskim ratom, mislila sam da će mu ovaj izlet biti zgodno iznenađenje. Na moje čuđenje, najprije je negodovao, jer mu se Potsdam činio daaaaleko od Berlina, no kad je malo prosurfao i shvatio da tome nije tako, nevoljko je pristao, a s izleta se na kraju vratio oduševljen.

Iako smo obišli cijeli grad, uključujući centar, prekrasnu Nizozemsku četvrt, rusku koloniju Aleksandrovku, elitne dijelove grada u kojima žive industrijalci i bogate medijske ličnosti, većinu vremena pratila nas je kiša, pa nismo baš previše slikali.

Međutim, kad smo obilazili park Sanssouci, u kojem se nalazi nekoliko dvoraca, od kojih je najpoznatiji upravo istoimeni Sanssouci, ljetna rezidencija pruskog kralja Fridrika II. Velikog, poslužilo nas je prilično ugodno vrijeme.

Naše je razgledavanje parka započelo kod Nove palače.





Ta je palača trebala služiti ničem drugom doli hvalisanju - Fridrik II Veliki već je imao svoju rezidenciju u kojoj je sretno stolovao, ali htio je pokazati da ga Sedmogodišnji rat, iz kojeg se netom izvukao, nije osiromašio, pa je sagradio palaču namijenjenu prvenstveno prihvaćanju gostiju. No, budući da ga spomenuti rat je osiromašio, i to jako, skupe crvene cigle koje su trebale pokazati puku i plemenitim gostima da je kralj i dalje dovoljno bogat da si priušti takvu raskošnu fasadu, pazite sad, uopće nisu prave! One su, naime, bile skupe, a boja i radna snaga jeftine, pa je domišljati kralj zaključio da mu je lakše dovesti majstore koji će na vanjske zidove jednostavno nacrtati cigle, vjerujući da nikad nitko neće prići palači i vrškom nokta strugati po površini. To bi nekako bilo nepristojno kad vas jedan kralj pozove u goste. Ipak.

Iduća je stanica bio dvorac Sanssouci, čije ime doslovce znači "bez brige". To je trebalo biti - a vjerojatno je i bilo - bezbrižno utočište za kralja koji je volio dobar provod sa svojim muškim prijateljima i čije su seksualne sklonosti još uvijek predmet istraživanja povjesničara. Fridrik II. Veliki, naime, u potpunosti je zabranio prisustvo žena u ovom dvorcu; vlastitu je ženu viđao protokolarno, dvaput godišnje, a ostatak su vremena provodili u odvojenim dvorcima, a često i u odvojenim gradovima. Potomstvo, naravno, nisu imali.





Fridrik je bio neobičan lik. Osim što je, kako se dolikovalo kralju tog vremena, išao iz rata u rat, zanimao se za poljoprivredu i bavio se zaštitom životinja te bio vjerojatno prvi aristokrat koji se otvoreno odrekao lova, tvrdeći da je riječ o barbarskoj i prizemnoj zabavi.

Trudeći se spasiti vlastiti narod od gladi, isušio je pruske močvare i pretvorio ih u plodno tlo. Pritom je, doduše, uništio većinu tamošnjeg životinjskog i biljnog svijeta, ali time se ponosio; tadašnji je pogled na svijet, naime, tvrdio da je priroda divlja i da je treba pokoriti, a uništavanje ekološke raznolikosti promatralo se kao veličanstvena pobjeda čovjeka, odnosno civilizacije nad prirodom, odnosno divljinom.

Ono po čemu će Fridrik II. Veliki vjerojatno ostati najpoznatiji u njemačkoj kulturnoj povijesti jest donošenje krumpira u Njemačku i njegovo omasovljavanje. Današnja se njemačka kuhinja bez krumpira doslovce ne može zamisliti, tako da je Fridrik u očima mnogih Nijemaca pravi gastronomski heroj. On je, naime, shvatio da je krumpir rješenje masovne gladi koja je svako malo harala Europom, no znajući nepovjerljivi mentalitet svojih podanika, shvatio je da naredbe nemaju pretjeranog smisla, pa je pribjegao triku; na svoja je polja zasadio krumpir i oko njih stavio vojnike da ih čuvaju. Seljaci su, naravno, bili najprije znatiželjni, a zatim i ljubomorni, smatrajući da hrana koja je dobra za kralja ne može biti ni za njih loša, pa su se noću upućivali u akcije krađe sadnica. Vojnici su imali naredbu da gledaju na drugu stranu, tako da su krađe bile česte i masovne, a krumpir se brzo proširio Pruskom i uspješno riješio problem gladi.

Danas, u znak sjećanja na kralja krumpira, brojni štovatelji i te namirnice i Fridrika II. Velikog posjećuju njegov grob, koji se nalazi odmah kraj dvorca, i umjesto cvijeća na njemu ostavljaju krumpire.




Posljednja foto-stanica ovog izleta bit će Cecilienhof, mjesto na kojem se sastajao engleski, američki i ruski politički vrh kako bi ugovorio uvjete završetka Drugog svjetskog rata. Cecilienhof je donedavno bio hotel, a trenutačno se preuređuje. Trebao bi biti otvoren za goste početkom iduće godine.



Ono što me zaista ugodno iznenadilo jest odlično stanje i stalna održavanost spomeničke baštine iz vremena DDR-a. Iako vjerujem da ljudi iz tog doba nose nemile uspomene režima koji se nikad, nigdje i nikom ne bi smio ponoviti, s kim smo god razgovarali vrlo je smireno objasnio da zgrade, parkovi i spomenici nisu nikom ništa skrivili. Glupo ih je rušiti, mišljenje je većine, svako doba ima svoje spomenike, pa zašto ne bi i doba u kojemu se nije tako dobro živjelo? Uostalom, park Sanssouci u potpunosti je zaštićen kao najveći njemački kompleks baštine pod okriljem UNESCO-a pa je svaka promjena pod povećalom te institucije.

Ako malo bolje pogledate gornju sliku, vidjet ćete ogromnu cvjetnu crvenu petokraku; njezinu je sadnju naredio Staljin osobno, postavljajući bezumne uvjete tek tako, kako bi pokazao i potvrdio svoju političku i vojnu moć. Jer je mogao.

I posljednja slika prije potopa svih potopa...



Tko bi rekao, zar ne? Nebo je relativno vedro, a unutar dvije-tri minute pokosio nas je pljusak kakav se rijetko doživi.

Inače, zanimljivo je što nam je vodičica pričala dok nas je vodila središtem grada, pokazujući pojedine velebne gradske palače; iza vanjskih zidova mnogih od njih nema baš ničega! Budući da nije bilo interesa da se konkretnije ulaže u zgrade koje su mahom bile srušene krajem Drugog svjetskog rata i tako srušene stajale sve do ujedinjenja Njemačke, a da je grad prilično bogat, dao je urediti fasade većine zgrada, ne dirajući ono unutra - a unutra ima svega, od zaraslog grmlja do miševa i štakora. Naime, nema zainteresiranih, a ni potrebe za bilo kakvim iskorištavanjem tih lokacija, a ako ikada bude, uvijek se može obaviti restauracija unutrašnjeg prostora unutar već postojećih i uređenih vanjskih zidova. I tako, od Fridrikovih lažnih cigli sve do uređenih fasada iza kojih nema ničeg, Potsdam je često jedna velika - ali i vrlo šarmantna - kulisa i ako niste insajder zaista nećete moći znati gledate li u pravu stvar ili samo neku vrstu scenografije.


A sad svi, brzo, klik... Lajk!

Oznake: Potsdam, Pruska, Njemačka, putovanje, putopis, Sanssouci, Frederik II. Veliki, krumpiri, Baština, Cecilienhof

11.11.2014. u 03:34 • 20 KomentaraPrint#

utorak, 28.10.2014.

Berlin, treći dio - za sladokusce i gurmane

Sve što počnem, to i završim, pa ću tako i trilogiju o Berlinu privesti kraju, makar i sa zakašnjenjem. Najprije sam vas povela u šetnju gradom, zatim sam vam pokazala neke od stvari koje u Berlinu možete raditi s djecom i evo nas na kraju, naravno, na klopi, a da se previše ne udebljamo, nabacit ćemo i koju kraću šetnjicu.

Dakle, krenimo redom.


Doručak

Slično kao i u Beču, doručak u Berlinu ima gotovo kultni status. Teško je pronaći kafić koji ga ne nudi, ali za razliku od Beča i većine drugih gradova, u Berlinu ima mnogo više ljudi koji u tom doručku mogu zaista i uživati. Tamo, naravno, ima mnogo ljudi koji na poslu provode klasično radno vrijeme od devet do pet, no također je ogroman broj onih koji su takozvanih slobodnih profesija i koji sami oblikuju svoj radni dan. Berlin je grad umjetnosti, književnosti, raznih marketinških i PR agencija, glazbenika i glumaca, medija i novinara, općenito kreativaca, onih koji sami kroje svoje radno vrijeme i kojima nije problem doručkovati od 11 do 14 sati, jer rade u nekom drugom terminu. Stoga su kafići u vrijeme doručka puni ne samo studentarije i turistarije, već i brojnih lokalaca, i pritom ne mislim na onu vrstu hipsteraja koja nad svojim iBookom uz kavu i pred publikom piše svoj prvi roman, već na pripadnike svih mogućih dobnih, profesionalnih i društvenih skupina.

Iako ćete u Berlinu naići na lokale svih mogućih uglavnom američkih lanaca, čini mi se da oni nisu toliko česti kao u drugim gradovima. Mnogo je malih, nezavisnih lokala koji s ponosom ističu da poslužuju ekološki i lokalno uzgojenu hranu za, rekla bih, sasvim pristojnu lovu. Najviše ih je na Prenzlauer Bergu, dijelu grada u kojem je bio i naš hotel, pa je to možda samo moj subjektivni dojam, budući da smo tamo bili više i češće nego drugdje.

Jedan od najpoznatijih svakako je Anna Blume, zgodna kombinacija cvjećarnice, kafića i slastičarnice. Nalazi se u prekrasnoj secesijskoj zgradi, a ispred lokala je ogromna, dijelom zagrijana terasa.

Naručili smo trokatni doručak po kojem je lokal poznat, a uz njega smo dobili i košaricu svježe pečenih, još toplih peciva. Uglavnom, milina.

(Kliknite na slike ako ih želite vidjeti u većem formatu.)





Moja je preporuka, ukoliko se zaputite u Anna Blume, da prethodno nazovete i rezervirate si stol.


Ručak

Zapravo, u Berlinu nismo pojeli nijedan loš obrok - bilo na brzinu, bilo u nekom boljem restoranu, sve je uvijek bilo i više nego dobro, s vrlo korektnim i realnim odnosom cijene i kvalitete. Što se ručka tiče, preporučila bih vam dvije stvari - prva je, iznenadili biste se, kebab. Iako je riječ o tradicijskom turskom jelu, predaja kaže da je prvi njemački kiosk s kebabom otvoren upravo u Berlinu. Možete ići kod popularnog Mustafe ili u bilo koji drugi turski lokal, svejedno. Kebabi su u Berlinu zaista odlični; pecivo je nešto drugačije od lepinja u kojima se kebab servira u Austriji i za razliku od austrijskog kebaba, u kojemu je meso odvojeno od povrća, u berlinskim sam lokalima primijetila da se između slojeva mesa nalaze slojevi povrća, koji mesu daju posebnu aromu. Tu je još i obilna porcija salate, luka i umaka... Za polizati prste!

I nešto sasvim drugačije; pretpostavljam da ćete koje prijepodne provesti u shoppingu i da će Vas put navesti do poznate robne kuće KaDeWe (Kaufhaus des Westens). Na njezinoj najvišoj, šestoj etaži nalazi se prekrasan samoposlužni restoran Le Buffet, a u njemu se nudi cijeli niz različitih jela, od klasičnih njemačkih preko talijanskih do dalekoistočnih, uz i više nego solidan izbor sokova, vina i piva. Baš gledam svoje fotke, napravljene telefonom, i nijedna nije uspjela dostojno prikazati taj prekrasan ugođaj; zato kliknite na link i pogledajte fotke koje su napravili profesionalci. U tom ćete restoranu jesti doslovce pod nebom Berlina. Prekrasno.


Večera? Ne, slatkiši!

Na kraju, odvesti ću vas na Gedarmenmarkt, meni najljepši berlinski trg. Na njemu se nalaze njemačka i francuska katedrala, Konzerthaus i, u samom središtu, spomenik Friedricha Schillera.








Trg je uokviren prekrasnim nizom njegovanih kuća u čijim su prizemljima gotovo bez iznimke bolji restorani, a u jednoj od njih je poznata berlinska slastičarnica i tvornica čokolade Fassbender & Rausch.

U prizemlju je prodavaonica čokoladnih proizvoda iz vlastite proizvodnje, a u izlozima su ogromne čokoladne skulpture; tu ima svega, od berlinskih prizora do Titanica, izrađenih s nevjerojatnim smislom za detalje.









I to bi bilo to što se tiče Berlina. Uskoro putujemo dalje, a pomalo i kuhamo, odnosno pečemo. A do tada, što čekate, klik... Lajk!


P.S. Ima li netko odgovor na pitanje zašto se veličina i boja fonta mijenja nakon što umetnem prvu fotku i kako da to izbjegnem? Hvala unaprijed!


Oznake: Berlin, Njemačka, Putovanja, putopis, hrana, restorani, Anna Blume, Fassbender & Rausch, doručak, čokolada, slatkiši, slastičarnica

28.10.2014. u 01:32 • 14 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.06.2014.

Berlin, drugi dio - za djecu i odrasle

Dragi moji, evo me natrag na blogu i vodim vas, kao što sam obećala, ponovno u Berlin. Znate i sami da putujemo s nasljednicama, curkama koje imaju osam i deset godina, tako da svako putovanje dobrim dijelom posvetimo njihovim željicama. Ovaj smo put posjetili berlinski Zoološki vrt i Spectrum, dio Tehničkog muzeja posvećen eksperimentima, a namijenjen djeci sitnog zuba. Tu je bilo još par djeci milih stvarčica, ali o njima u trećem (i posljednjem) dijelu putpisa.


Dakle, najprije Zoološki vrt. Do njega nas je dovela podzemna željeznica; silazak na istoimenoj stanici znači da ćete se najprije naći licem u lice s poznatom Gedächtniskirche, protestantskom crkvom koja je teško stradala u bombardiranjima grada 1943. godine i koju su, za razliku od ostalih gradskih ruševina, redom obnovljenih, odlučili ostaviti u ruševnom stanju kako bi zorno svjedočila užasima rata. Crkva se trenutačno obnavlja; da budemo precizni, i dalje će ostati u ruševnom stanju, ali i takvu ruševnu treba je redovito konzervirati kako se ne bi posve uništila.





(Tu je, naravno, i poznati kolodvor iz knjige i filma Mi djeca s kolodvora Zoo, ali o njemu možda nekom drugom prigodom.)


A Zoološki vrt, kaj da vam velim... U biti, na putovanjima ih rijetko posjećujemo, jer ovaj naš lokalni toliko je velik i lijep da je malo onih s kojima se može mjeriti (u Maksimir odemo iz lokalpatriotsko-nostalgičnih razloga), no o berlinskom sam čula i čitala toliko pohvala da sam ga odlučila uglaviti u raspored - i zaista se isplatilo!

Rijetki su gradovi koji u samom središtu imaju ovakvu zelenu oazu; riječ je o prekrasno uređenom, velikom parku s mnoštvom životinjskih vrsta, zanimljivim tablama s informacijama, dijelu s životinjskom mladunčadi (koju, na žalost, ne smijete dirati, pa se dječica skupe oko ograde i zborno se glasaju s "Iiiiiiiii!" i "Aaaaaaa!" kad god neka ovčica, pjetlić ili zeko dođe dovoljno blizu da ga se može dotaknuti kroz ogradu. Tu su i zgodni restorani, parkić za dječju igru, klupice za odmor, ma baš sve što vam treba.














Idemo dalje u šetnju! Prethodnih smo dana vidjeli turističke must see lokalitete, pa smo kasnije imali vremena za razgledavanje i onih drugih, zanimljivih, ali ne toliko isfuranih. Jedna od njih je Groblje invalida, jedno od najstarijih u gradu, u kojemu su bili pokopani vojni veterani pruske, ali i kasnijih vojski, kao i članovi njihovih najužih obitelji. Budući da se groblje nalazilo odmah do Berlinskog zida, odnosno s njegove istočne strane, dio je bio uništen tijekom njegove gradnje, a dio tijekom kasnijih desetljeća.




Osim zida, sastavni dio granice bilo je i deset metara brisanog prostora, na njemačkom još zvanim i Todesstreifen, odnosno linija smrti, budući da su upravo na takvim dijelovima granice najčešće stradavali prebjezi iz bivšeg DDR-a. Takva se linija protezala i Grobljem invalida, što je bio još jedan od razloga njegove devastacije. Iako je ogroman dio Zida u međuvremenu srušen, vjerovali ili ne, ogroman dio još uvijek stoji, a neki su dijelovi posebno označeni i sačuvani kao spomen-područje. Dio Zida koji se nadovezuje odmah na Groblje invalida, zajedno sa stražarskim tornjem (još uvijek ukrašenim zastavom DDR-a), te brojnim tablama sa slikama i opisima političkih i povijesnih prilika od gradnje do rušenja Zida, nalaze se upravo na ovome mjestu. Tu je, naime, pala prva žrtva pokušaja bijega iz komunističkog raja, Günter Litfin, kojega su 1961. godine izrešetali pogranični vojnici DDR-a. Spomen područje posvećeno je njemu i svim drugim žrtvama podjele Berlina.






Povijest, pogotovo povijest dvadesetog stoljeća, u Berlinu je, kao što vidite, prisutna na svakom koraku. 'Ajmo mi natrag na laganije teme i veselije šetnje.

Dakle, Njemački tehnički muzej uz glavnu zgradu ima i poseban centar za djecu i eksperimente - Science center Spectrum. To je ustanova kakvu bi, po mom mišljenju, trebao imati svaki veći grad na ovom svijetu i u kakvu bi svako dijete trebalo imati priliku doći barem jednom. Nema što ovdje nije objašnjeno: slika, boje, svjetlost i optičke iluzije, zvuk, kretanje i brzina, valovi, težina, struja, magnetska polja, toplina i još sto stvari kojih se trenutačno ni ne mogu sjetiti. I, što je najvažnije, nije riječ o pec-pec-ne-diraj tipu muzeja sa zanimljivim izlošcima, a suhoparnom postavom, već o veselom i opuštenom mjestu na kojemu se svaki, baš svaki izložak smije (i treba!) dirati i isprobati.

Reći ću vam samo jedno: u Spectrum smo otišli zadnji dan. Budući da nam je let bio tek kasno poslijepodne, mislili smo posjetiti Spectrum, a zatim još malo prošetati gradom, popiti kavu i uživati u atmosferi. Međutim, ništa od toga. U Spectrumu je bilo toliko zanimljivo i zabavno (ne samo djeci, nego i nama velikima) da smo ostali do posljednje minute, a možda i koji trenutak duže. Na let smo, istina, stigli na vrijeme, no šetnju gradom i kavu zaboravite. Dakle, imate li priliku, svakako posjetite ovaj muzej, a moja bi vam preporuka bila da neizostavno odete u vještičju kuću - i to je sve što ću vam reći. (Na ulazu provjerite kad je otvorena; nalazi se na prvom katu i puštaju je u pogon samo svaki puni sat na deset-petnaest minuta.)






I za kraj današnjeg posta evo opet jedne suncozalazne fotke; na obali rijeke Spree, točno preko puta Katedrale.




U to ime pozdrav do sljedećeg čitanja, a sad brzinski klik... Lajk!

Oznake: Berlin, Njemačka, Gedächtniskirche, zoološki vrt, Invalidenfriedhof, Berlinski zid, Njemački tehnički muzej, Deutsches Technikmuseum, Science center Spectrum, putopis, putovanja s djecom

02.06.2014. u 08:02 • 15 KomentaraPrint#

nedjelja, 04.05.2014.

Berlin - prvi dio

Nisam nestala; ako me pratite na Facebooku, znate da sam (kuc-kuc u drvo) živa i zdrava, ali nikako da ulovim vremena i koncentracije za pošteni post. Od mog posljednjeg javljanja dogodilo se mnogo toga: proslavili smo Uskrs, nasljednice su navršile osam i deset godina, ispekli smo (i pojeli) nekoliko torta i brdo kolača, a dio uskrsnog ferija proveli smo u Berlinu - pa evo koje sličke i par dojmova.

Napomena i molba prije čitanja: fotografije sam uploadala na server blog.hr-a i nemam pojma zašto su na blogu prikazane izrezano. Ako ih želite vidjeti onako kako sam ih ja slikala, molim Vas da kliknete na svaku od njih. To je bila napomena, a sad molba: zna li netko zašto su mi okomite fotke objavljene vodoravno? Na kompjutoru su mi okomite i nemam pojma što bih trebala napraviti da takve budu i na blogu. Ako netko zna, bit ću mu/joj jako zahvalna na savjetu. sretan


Dakle, za početak - Berlin je genijalan! Stanovali smo u Prenzlauer Bergu, u bivšem istočnom dijelu grada, u kojem se nalaze nebrojeni kafići, restorani, klubovi i galerije, ali o našem kvartu idući put. Sad ću vas povesti na šetnju gradom koji smo, vjerovali ili ne, velikim dijelom obišli pješice.

Iz Prenzlauer Berga krenuli smo ravno i samo ravno do Rosa-Luxemburg-Platza, na kojem se nalazi jedno od najpoznatijih gradskih kazališta, Volksbühne Berlin. Kazalište je osnovano krajem devetnaestog stoljeća, a zgrada u kojoj se i danas nalazi sagrađena je 1914. godine.






Iduća veća stanica bila je Alexanderplatz, na kojem sam doživjela i svoj prvi flashmob, odmah ispod poznatog svjetskog sata! Došli, otplesali, otišli, samo tako.










I zatim po velebnom bulevaru Unter den Linden do Brandenburških vrata. Kažem velebnom, jer ne radi se samo o dužini i širini ulice, već i o institucijama smještenim na njoj, od Opere i Nacionalne knjižnice do raznih veleposlanstava, memorijalnih građevina i komercijalnih muzeja. Tu je i glavna zgrada Sveučilišta Humboldt, jednog od nekoliko berlinskih sveučilišta...




...a preko puta glavne zgrade nalazi se Pravni fakultet, koji je u noviju svjetsku povijest ušao neslavnom epizodom u kojoj su njegovi studenti 1933. godine inicirali i proveli u djelo poznato spaljivanje nepodobnih knjiga. Danas je to mjesto, kao i brojna druga mjesta koja su obilježila nacionalsocijalističku prošlost Berlina, obilježeno memorijalnim pločama i umjetničkim instalacijama.






Katedrala, na njemačkom Dom, nalazi se na poznatom Muzejskom otoku u gradskoj četvrti Mitte. Kako su se mijenjale većinske religije, tako je i katedrala mijenjala publiku te je od katoličke postala luteranskom, pa kalvinističkom da bi danas bila protestantska, no iako je riječ o katedrali smještenoj u glavnom gradu, ona nikad nije bila sjedište biskupa. Eto. Najprije pogled na stražnju, a zatim na prednju stranu.






Evo nas konačno i na Brandenburškim vratima, jednom od najpoznatijih razgledničarskih prizora grada. Sve donedavno nalazila su se tik do Berlinskog zida, s njegove istočne strane, a danas predstavljaju praktički središte grada. Slika koju ću vam staviti nije slikana za vrijeme ove šetnje, nego par dana kasnije, ali zbog prekrasnog zalaska sunca i oblaka iz kojih se upravo ispadao žestoki pljusak, ispale su puno ljepše. Najprije, pogled s Brandenburških vrata prema Pariškom trgu i bulevaru Unter den Linden...




...i zatim pogled na Brandenburška vrata iz bivšeg zapadnog dijela grada.




Evo nas i u bivšem zapadnom dijelu. Prva stanica: Reichstag, odnosno njemački Parlament. Savjet svima koji namjeravate posjetiti Berlin: posjetite web stranicu Parlamenta i na njoj rezervirajte svoj termin za besplatno razgledavanje zgrade, posjet kupoli ili što vas već zanima. Ja sam to pokušala napraviti tri tjedna prije putovanja, ali budući da je Uskrs očigledno turistički atraktivan, više nije bilo nijednog jedinog slobodnog termina!




Zatim smo posjetili Memorijal ubijenim Židovima Europe, poznat i pod imenom Memorijal holokausta.



(Možda nije najsretniji trenutak da vam obratim pažnju na veliki balon koji se vidi u pozadini. Riječ je o svojevrsnom mobilnom vidikovcu imenom Hi Flyer koji se nalazi u neposrednoj blizini Checkpoint Charlieja i koji smo svakako odlučili posjetiti. Međutim, budući da je riječ o balonu - iako vezanom za tlo - taj su dan zbog jakog vjetra obustavili letove, a kasnije više nismo išli u taj dio grada.)


Ovo vam izgleda kao tipična gradska novogradnja, ružnjikava i bezlična? Eeeeeek, krivo! Upravo na ovom mjestu nalazio se podzemni bunker u kojem je skončao Hitler. Zapravo je cijeli ovaj dio grada prije no što su ga u bombardiranju sravnali sa zemljom bio središte tadašnje vlasti; tu su bile zgrade brojnih ministarstava, različitih vladinih tijela i tajnih podzemnih skrovišta. Danas se tu mogu naći samo brojne spomen ploče, ništa više.




Idemo dalje prema vjerojatno najpoznatijem dijelu ostatka nekadašnje podjele Berlina na dva grada i dvije ideologije - osim samog Zida, tu je i memorijalni centar Topografija terora, napravljen u bivšim podrumima tajne policije i SS-a, vjerojatno najmračnijim podrumima nacionalsocijalističke vlasti. Mjesto od kojeg vam se ježi koža. Slike i tekst koji se pamte.






Checkpoint Charlie, vjerojatno najpoznatiji berlinski granični prijelaz, danas predstavlja vrhunac masovnog turizma; tu su brojne suvenirnice, komercijalnih muzeja ima na svakom koraku, u obližnjem dvorištu možete na par sati unajmiti šaroliko obojan trabant, na samom prijelazu za dva će se eura s vama slikati manekeni odjeveni u vojne odore, a vrhunac povijesne ironije je činjenica da je prva stvar koju ćete ugledati u bivšem američkom sektoru ništa drugo nego McDonald'sov restoran. Budući da ima terasu s koje se pruža lijep pogled na prijelaz, uzeli smo kave i sladoled i upravo u njemu odmorili noge.

Slika s bivše istočne strane grada...




...i slika s terase McDonald'sa.




Muzej Ramonesa? Rado, ali pet-šest dana je jednostavno prekratko. Drugi put.




Cijeli dan hodamo, umorni smo i polako se vraćamo u svoj kvart. Usput, tu je Djevičanski most na Friedrichsgrachtu, najstariji očuvani most u Berinu.




Put nas vodi kroz Nikolaiviertel, staro središte grada (naravno, najvećim dijelom rekonstrukirano), udaljeno samo par minuta hoda od popularnog Alexa, u kojem se nalaze brojni šarmantni restorani.




Berlinčani su ponosni na svoj grad i rado to pokazuju. Između ostalog, stolicama koje vas obavještavaju da je grad jednostavno super.




Obratite pažnju na adresu. Ovo je primjer duhovitog ugostitelja, zar ne?




Većina trgovaca prijeti snimanjem objekta, prijavama kradljivaca policiji i sličnim već viđenim stvarima. Ovaj je radikalan, ali i originalan - tko ovdje krade, umrijet će! Pa da ne kažete da niste upozoreni.




Tko kaže da vodovod i kanalizacija moraju biti dosadni?




I za kraj današnjeg posta jedan lijepi zalazak Sunca i nekoliko poznatih berlinskih građevina: Njemački povijesni muzej, Katedrala i TV-toranj.





I to je to za početak. Stay tuned, jer bit ć još Berlina, ovo je bio tek prvi dan, za zagrijavanje. A sad svi na Facebook i klik... Lajk!

Oznake: Berlin, Njemačka, putopis, putovanje, fotografije, Brandenburška vrata, Checkpoint Charlie, Alexanderplatz, Rosa-Luxemburg-Platz, Volksbühne Berlin, Humboldt Universität, Unter den Linden, dom, Reichstag, Nikolaiviertel

04.05.2014. u 21:52 • 25 KomentaraPrint#

utorak, 22.10.2013.

Velika ljetna tura, 4. dio: Linz

Evo nas konačno i na posljednoj etapi našeg ljetnog putovanja. Nakon što smo posjetili dvorce Hohenschwangau i Neuschwanstein, sjeli smo u auto i krenuli put Austrije. Dosta smo se dugo vozili lokalnom, relativno zavojitom cesticom sjeverno od njemačko-austrijske granice, da bismo otprilike kod Rosenheima došli do autoputa i tada je sve krenulo osjetno brže. Nakon četiri sata vožnje stigli smo u Linz, glavni grad austrijske savezne države Gornje Austrije.

Priznajem, kad smo planirali putovanje Linz nije bio prvi grad koji nam je pao na pamet - prvi izbor bio je Salzburg, a drugi ideja da provedemo dan na jezeru Wolfgangsee i zatim posjetimo prekrasni Bad Ischl. Međutim, budući da smo sve to obišli više puta, a starija nasljednica prošle je školske godine učila sve o Austriji, uključujući savezne države i njihove glavne gradove, skužili smo da je mnogo pametnije da joj pokažemo veće gradove u kojima još nije bila, a od glavnih to su tada bili još samo Bregenz i Linz. I tako smo odlučili koji će grad biti posljednje odredište prije našeg povratka kući.

Prespavali smo u jednom zgodnom hotelu u širem središtu grada (u kojem su nam, jer nije bilo gužve, dozvolili da cijeli idući dan besplatno ostavimo auto na parkiralištu, na čemu najtoplije zahvaljujemo sretan ), doručkovali i zaputili se u centar, kako bismo ga pogledali.


Prva stanica - turistički ured, smješten u zgradi Stare vijećnice.




Planirali smo napraviti đir po najužem središtu grada, pojesti ručak u restoranu koji nam se čini najzgodnijim i na kraju posjetiti neki od muzeja. U Linzu sam prije petnaestak godina provela punih tjedan dana i temeljito ga upoznala, pa sam bila uvjerena da ću se i ovaj put snaći k'o velika, međutim, u sjećanju su mi ostali samo neki neobični fragmenti koji su se na nekim mjestima sasvim lijepo poklapali i činili određene smislene cjeline, ali na nekim mjestima dolazilo je do kratkih spojeva. Na sreću, grad nije velik, pa ako negdje krivo skrenete, ne možete se baš izgubiti do te mjere da se stvar ne bi mogla srediti unutar par minuta.

Linz, budimo iskreni, i nije najljepši grad na svijetu. Ono što mu, po mom mišljenju, najviše nedostaje, jest pješačka zona. Cijelo je povijesno središte grada, naime, otvoreno za automobilski promet, pa kad autima dodate još i tramvaje, bicikliste, motoriste i dostavna vozila, dobivate priličnu buku, gužvu i dosta ispušnih plinova. Međutim, to na stranu, Linz ima krasno središte s divnim, lijepo uređenim starim zgradama, dosta zelenila i kuće urednih pročelja.


Odmah na obali Dunava, na brdašcu, nalazi se Dvorac, u kojemu je smješten Muzej. Riječ je o najvećem austrijskom muzeju opće prakse, u kojemu možete pronaći priličan broj različitih zbirki, od arheološke preko etnografske do prirodoslovne i tehničke. Dvorac je renoviran, dograđen mu je i novi dio, tako da je sada, uz stalne i gostujuće izložbe, koncerte, predstavljanja knjiga i druga događanja, riječ o instituciji koja je nezaobilazna u kulturnom životu grada.






Spuštamo se u grad...




...i evo nas kod zgrade Zemaljskog kazališta.




U sklopu nekog novijeg projekta kojemu je cilj "postaviti umjetnost na ulice" (tako nekako, je l') mnoge su gradske površine ukrašene ovakvim željezim instalacijama.




Vjerojatno ste čuli za poznatu Linzer Torte. Iako joj se porijeklo ne može odrediti sa sigurnošću, jer o njemu postoje najmanje tri različite priče, jedna od njih kaže da je izmišljena upravo u ovoj slastičarnici - Leo Jindrak. Odšetali smo do nje, ali na terasi nije bilo slobodnih mjesta, pa smo svoje kave i slastice odlučili potražiti negdje drugdje.






Usput smo obišli novu katedralu, sagrađenu nakon što je grad jednostavno prerastao staru.






A ovo je stara.




Evo nas i kod Landhausa, sjedišta Vlade Gornje Austrije.








Pojeli smo ručak u jednom od niza restorana na glavnom trgu i polako krenuli prema drugoj strani Dunava.




Prošli smo kraj nove Vijećnice...




...kako bismo došli do cilja, centra Ars Electronica, koji nazivaju i muzejom budućnosti.




Riječ je o muzeju u kojemu nema stalnog postava, već se izložbe mijenjaju ovisno o tome kako se mijenjaju znanstvene i tehničke spoznaje. Trenutačni postav podijeljen je u nekoliko tematskih cjelina, od virtualnih svjetova do biomedicinskih istraživanja, s dosta toga u sredini. Muzej je smješten u futurističkoj zgradi na samoj obali Dunava i noću izgleda poput nasukanog svemirskog broda. U svakom slučaju, Gornja Austrija ponosi se svojom industrijom i tehnološkom superiornošću, tako da se mnogo ulaže u ovakav tip institucija.



Kad smo gledali izložbu o virtualnim svjetovima, kustosica nam je pričala o svojevrsnom eksperimentu koji je napravio jedan austrijski student prava dok je privremeno studirao u Americi. Budući da je bio svjestan da svugdje ostavlja neizrecivo mnogo osobnih podataka, bio je otvorio svoj profil na Facebooku, koji je tada bio još u začetku. Na toj je mreži bio aktivan tek nekih mjesec dana, imao je tridesetak prijatelja i od središta firme je zatražio, na što je imao potuno zakonsko pravo, da mu izlistaju sve, baš sve što znaju o njemu. Uskoro mu je na kućnu adresu stigla ogromna kartonska kutija s tri tisuće strana gusto isprintanog teksta; u to kratko vremena koje je proveo na Facebooku o njemu se mogla ispričati cijela priča. Iz kontakata s prijateljima, objava koje su mu se sviđale, objava koje je ignorirao, komentara koje je pisao, korporacijskih i drugih stranica koje je posjećivao, pretraga koje je radio i, da ne duljim, iz njegove sveukupne jednomjesečne aktivnosti na Facebooku o njemu je bio složen detaljan i izuzetno precizan profil, s toliko pojedinosti da je mladac neko vrijeme bio sleđen od užasa. U međuvremenu je od svoje pretrage napravio javni projekt i izložio ga upravo u centru Ars Electronica.

Još jedna stvar koja mi je bila dosta, pa, zastrašujuća jest priča na koju smo naletjeli na izložbi posvećenoj novim istraživanjima genoma i općenito biotehnici. Budući da ogroman dio čovječanstva svakodnevno guta sintetičke tablete za smirenje, irski su znanstvenici došli na ideju da se - sad ja to laički prepričavam, nemojte se smijati - izdvoji dio kravljeg gena koji je sličan ljudskom, pomiješa sa supstancom koja umiruje te da se umjetno stvori vrsta krava koje će, jednostavno rečeno, biti prirodno smirene, tj. u sebi će imati aktivne supstance koje se inače stavljaju u tablete. Mlijeko, jogurt i ostali mliječni proizvodi dobiveni iz mlijeka tih krava davali bi se pacijentima koji su do sad uzimali tablete, kako bi se smirili na što prirodniji način. Sad, ako mene pitate, cijela stvar je monstruozna. Osim što nemamo pojma kako bi na ljudsko tijelo dugoročno utjecala konzumacija takvih namirnica, zamislite samo kakvim bi takvo otkriće sve manipulacijama otvorilo vrata - sve bi nas, preko običnih, svakodnevnih proizvoda, lijepo i elegantno drogirali, bilo bi moguće stvoriti pospanu, apatičnu, bezvoljnu masu koja slijepo sluša svoje vođe i radi što joj se kaže. Brrrrrr... Ta mi se ideja nikako ne sviđa.

Apsolutni vrhunac Ars Electronice jest tzv. Deep Space, prostrija koja nije obično 3D kino, već se 3D slika projicira u cijeloj prostoriji, a vi sjedite na podu, stojite, hodate ili radite štogod želite. Odgledali smo dva Deep Space programa, jedan o Zemlji i drugi o Svemiru i bili su fantastični. Kao bonus ovom drugom dobili smo 3D snimku skoka Felixa Baumgartnera "s ruba svemira" (da, stvarno imate dojam da skačete s njim) i spust jednog vrhunskog skijaša na stazi u Kitzbühelu. Bolje da vam ne pričam što vam prolazi kroz glavu dok gospodin juri preko 100 km/h po zaleđenoj nizbrdici.

Nasljednicama smo uzeli i dječje vodstvo kroz muzej, a budući da je bilo malo posjetitelja, njih dvije i još dva dečka bili su sami s dvije kustosice i, naravno, uživali su k'o mali praščići. Kad se muzej u 17h zatvarao, starija nasljednica doslovce se rasplakala od tuge i nije se dala van sve dok joj nismo obećali da ćemo ponovno doći u Linz. Vjerojatno nećemo prije proljeća, ali obećanje je obećanje i potrudit ćemo se da joj ga ispunimo.

Još nam je preostala koja šetnjica gradom i, naravno, večera. Otišli smo u poznati restoran Klosterhof, odnosno njegov ogroman pivski vrt u najstrožem središtu grada. I kaj da vam velim... Klopa je bila izvrsna, atmosfera super, uživali smo u toploj kasnoljetnoj večeri, a nasljednice su svaka svom razredu pisale posljednje ovoljetne razglednice...






I to bi, dragi moji, bilo to. Nakon večere vratili smo se do hotelskog parkirališta po auto, krenuli za Beč i vratili se u svakodnevicu.


A sad obavezno klik... Lajk!

Oznake: Linz, Gornja Austrija, Oberösterreich, izlet, putovanje, putopis, Schlossmuseum, Alter Dom, Linzer Torte, Ars Electronica Center

22.10.2013. u 22:10 • 21 KomentaraPrint#

srijeda, 09.10.2013.

Velika ljetna tura, 2. dio: Legoland

Evo nas konačno i na drugoj etapi (od četiri) naše velike ljetne ture i glavnom cilju putovanja (sve ostale destinacije nalijepili smo naknadno, u stilu kad nam je već usput...) - Legolandu!




Ideja da odemo rodila se još na proljeće i od tada smo malo po malo planirali, raspitivali se kod frendova koji su i sami bili, istraživali rute i uživali u pripremama. Nasljednice sve do tjedan dana prije puta nisu imale pojma kamo idemo, znale su samo da ih zadnji tjedan ferija čeka iznenađenje i da ima veze s putovanjem u inozemstvo.

Odakle da počnem? Možda od tehnikalija i praktikalija. Njemački Legoland (osim u Njemačkoj, Legoland parkovi postoje u Danskoj, Engleskoj, Kaliforniji, Floridi i Maleziji) smješten je u Bavarskoj, blizu grada Günzburga. Pokraj parka je i Legoland Feriendorf, odnosno vlastito hotelsko naselje, u kojem nismo odsjeli, jer su cijene u našem terminu bile opako visoke. Stoga smo se odlučili za noćenje s doručkom u jednom manjem, obiteljskom hotelu u mjestašcu udaljenom 8 km. Ta je regija dobro pokrivena hotelima, a mnogi od njih imaju i ugovore s Legolandom, tako da na kombinaciju noćenja i ulaznice dobivate određene popuste; sve to možete istražiti na navedenim web stranicama. Mi smo hotel našli neovisno o Legolandu.

Što se tiče samih ulaznica, uvijek ima nekih ponuda, popusta i aranžmana, ali stalno se mijenjaju. Namjeravate li posjetiti Legoland, taj ćete dio morati istražiti sami. U našem terminu, kupovina ulaznica preko interneta osjetno prije termina uštedjela nam je preko trećinu ukupne cijene. Ulaznice kupljene online i isprintane pokazale su se praktičnima i stoga što njihovi vlasnici ne moraju čekati u redovima na blagajnama, nego ih elegantno zaobiđu i jednostavno uđu. Ista je stvar i s plaćanjem parkinga. Možete ga platiti na izlazu iz parka, čekajući u dugačkoj koloni auta, a možete se dovesti ravno do rampe za aute s unaprijed plaćenim parkingom i za pola minute ste vani. Cijena je ista, čekanje nije.

Iduća caka na koju biste trebali obratiti pažnju su termini i dužina čekanja u redovima. Svaka atrakcija ima izvješeno vrijeme čekanja u redu, tako da možete unaprijed vidjeti želite li čekati ili ne. Postoji i nekoliko vrsta posebnih propusnica koje možete kupiti kako biste preskočili čekanje, pa ovisno o tome koliko platite, takvu ćete privilegiju imati (recimo, s jeftinijom ćete si moći rezervirati mjesto u redu, a da ne stojite fizički u njemu, što vam omogućuje da to vrijeme potrošite negdje drugdje, a sa skupljom ćete jednostavno proći mimo ljudi koji čekaju i bit ćete prvi u redu). Takve su propusnice bolesno skupe i mi smo izračunali da nam se više isplati doći u terminu koji lokalnom stanovništvu ne odgovara (kao što je napisano u prethodnom postu, u mnogim je njemačkim saveznim državama tada već bila počela škola) i kada gužve nisu velike. Mnogi naši frendovi iskoristili su proljetne produžene vikende (Tijelovo i Duhove) za posjetu Legolandu i tada su čekanja za svaku pojedinu vožnju ili što već bila po 45 minuta. U takvim se situacijama plaćanje propusnica isplati, jer ćete inače provesti dva dana stojeći u redovima, čekajući, a kući se vraćate prilično mlakih dojmova. Međutim, u vrijeme kad smo mi bili, na prosječnu se atrakciju čekalo između 5 i 10 minuta, a na samo dvije je red bio toliko dugačak da je iznosio 15-20 minuta.

I što još od ovih organizacijskih stvari? Dakle, park je odlično opremljen restoranima, kafićima, dućanima (o da, na svakom su koraku), zahodima, prematalicama za bebe i svim drugim što vam može zatrebati. Postoji i jedan dućan, prilično dobro sakriven iza nekih zgrada (ali naći ćete ga na planu parka) i otvoren tek od podneva, u kojemu je stalna rasprodaja. U njemu smo nasljednicama, dok nisu bile s nama, uspjeli kupiti ogromnu Lego Friends kuću za pola cijene (nju će im za koji mjesec donijeti mali Isusek wink ) i nešto odjeće iz Lego asortimana, koja je inače bezobrazno skupa, a uz popust joj je cijena, pa, pristojna i realna.

I za djecu mlađu od tri godine ima mnogo sadržaja, od raznih sporih vlakića do parkova i igrališta, tako da ni obiteljima s više djece različitih dobi izlet nije neizvediv.

Što se pak sigurnosti tiče, dobro je da svako dijete u džepu ima napisano svoje ime i prezime, adresu hotela i brojeve mobitela roditelja. Imate li djecu koja ne znaju njemački, bilo bi dobro uz osnovne podatke napisati i kratku poruku na engleskom te uputiti dijete da se u slučaju odvajanja od roditelja obrati najbližem zaposleniku.

Meteorolozi su nam za cijeli taj tjedan najavili loše vrijeme - hladno, vjetrovito, kišovito i čak olujno. Prvi dan putovanja i boravak na Chiemseeu iznenadili su nas; bilo je poluoblačno i vjetrovito, ali ne neugodno i hladno, dapače. Na kraju su baš svi dani tog tjedna bili suhi, uglavnom poluoblačni i vrlo ugodni. Budući da smo putovanje planirali (i platili) dosta unaprijed, loša prognoza nije nas mogla ni smjela omesti. Za slučaj kiše planirali smo brojne aktivnosti u zatvorenom, tako da smo najprije obilazili one na otvorenom, sve čekajući tu najavljenu kišu da obiđemo i ove druge. Na kraju smo ih obišli tek drugi dan, ne zbog lošeg vremena, nego zato što nam je bilo žao propustiti ih.


O Legolandu ukratko: ne mogu vam ni izdaleka opisati svoje oduševljenje!

O Legolandu naširoko... Nastavite čitati!


Za početak boravka preporučila bih vožnju nekim od vlakića, kako biste uopće dobili dojam o veličini parka i o tome što je gdje. (Naravno, na svakom ćete koraku naći plan s atrakcijama, ali vožnjama ćete dobiti osjećaj za prostor.) Vlakića je nekoliko vrsta, postoji i jedan jako spor, prilagođen maloj djeci i kukavicama naughty , čije su tračnice dignute na par metara od zemlje, a postoji i vidikovac visok 50 metara s kojeg ćete također lijepo vidjeti cijeli park. Dakle, first things first, orijentacija!




Pa vožnja čamcem, zašto ne? (Ono visoko u zraku što se vidi u pozadini druge slike, to je jedna od najboljih stvari u Legolandu, nekakva sprava koja vas digne toliko visoko i koja se kreće toliko brzo da imate osjećaj da letite. Starija nasljednica joj se stalno iznova vraćala.)






Naravno, Legoland ne bi bio Legoland kad u njemu ne bi bilo raznih figura, maketa i svega život napravljeno od, naravno, Lego kockica. Takve se stvari nalaze doslovce na svakom uglu; gdje god pogledate, pronaći ćete neki detalj, uglavnom izuzetno duhovit. Međutim, otprilike u središtu parka nalazi se poseban dio s minijaturama različitih krajolika i gradova te sedam scena iz "Ratova zvijezda". Tu su Venecija, Nizozemska, brojni prizori iz Njemačke (Berlin, Frankfurt, dvorac Neuschwanstein), Švicarska... Kockice su međusobno zalijepljene, ne zato što inače ne bi držale, nego zato što, vjerovali ili ne, ogroman broj ljudi proba skinuti kockicu-dvije, ne bi li ih strpali u džepove. Uz to, sve je lakirano kako bi boje ostale što postojanije.

Na svakom od tih modela ima dosta pokretnih dijelova; primjerice, u Veneciji gondolijeri voze gondole (i pjevaju!), na aerodromu vatrogasci žure ugasiti požar i usput špricaju vodom (da, vas koji stojite sa strane), a ispred zgrade njemačkog Reichstaga Angela Merkel i Barack Obama idu šeću simo-tamo, a oko njih je hrpa novinara, policije i ljudi iz osiguranja.

Evo samo jednog dijela Venecije. (Obratite pažnju i na krajolik. U Hrvatskoj i Austriji je još bilo pravo ljeto, a u Njemačkoj je drveće već crvenkasto.)




Allianz Arena je najveći ikad napravljen Lego-model. U njemu je više od milijun kockica, a rađen je prema izvornim arhitektonskim nacrtima, precizan do posljednjeg detalja. (Sad, pitam se koliko je to pametno... Potencijalnim teroristima sve je pruženo na dlanu, čak i bolje nego u originalu, jer je manje i preglednije.)




Minhenski aerodrom također u potpunosti odgovara originalu. Ako ne kužite što sam mislila kad sam rekla da je sve puno duhovitih detalja, skužit ćete pogledate li malo bolje fotku presjeka aviona. Stjuardesa i pilot u akciji.






Ratovi zvijezda, jedna od scena.




(Mlađa nasljednica pitala je što čovjek treba biti po zanimanju da bi dobio posao slaganja kockica u Legolandu.)


Dvaput dnevno na otvorenoj kazališnoj pozornici nastupaju akrobati iz Kineskog nacionalnog cirkusa. Što da vam kažem, osim da su savršeni. Ostadosmo bez daha, više puta u vrlo malo vremena.




Park je organiziran u tzv. tematske svjetove, a jedan od njih je Atlantis. Riječ je o putovanju podmornicom u akvarij u kojem se nalaze ribe u kombinaciji s Lego-figurama (recimo, kosturom koji stoji kraj škrinje s blagom). Akvarij je napravljen kao tunel i stvarno odlično izgleda, a u izlaznom su dijelu dva manja akvarija s piranama, koji u sredini imaju udubinu u koju se možete uvući, pa izgleda kao da ste s njima u vodi. Malo spooky, ali totalna fora.






Egipatski svijet također je tu. Riječ je o vožnji autićima kroz polumračni tunel. Opremljeni ste laserskim pištoljem kojim morate pucati u osvjetljene ciljeve. Ciljevi su obilježeni zelenom, plavom i crvenom bojom, a svaka boja vam donosi određeni broj bodova. Kad je vožnja gotova, na izlazu vas čeka rang-lista ljudi koji su bili istovremeno u tunelu. Nije da se hvalim, je l', ali yours truly je uporno i uporno pobjeđivala. I to ne za male razlike u bodovima.




Ako se namočite (a namočit ćete se), odmah pokraj su ogromne kabine-fenovi u kojima ćete se i osušiti.




Sve, baš sve je ukrašeno figurama od Lego kockica. Recimo, vožnja vlakićem kroz "prašumu" ili vožnja kanuom kroz amazonski krajolik... Tih je figura toliko mnogo i tako su fenomenalno napravljene da ih na kraju skoro prestanete percipirati i postanu vam skroz normalne.




Ovo je ulaz u dvorac iz kojeg kreće jedan od dva najbrža i najviša roller coastera (postoji li hrvatska riječ?) u Legolandu...




...Ovaj!




Što se tiče vožnji, starija nasljednica i mužić odmah su sve isprobali, a mlađa nasljednica se bojala, pa sam za to vrijeme s njom išla na neke mirnije stvari. U ovaj smo dvorac zalutali, jer nismo kužili kamo vodi. Kad smo sjeli u vlakić, najprije smo se vozili unutrašnjošću dvorca, kadli se sve zamračilo, vlak je dobio na brzini i... Vuuuuš! Eto nas vani, deset-petnaest metara od tla. Mlađa nasljednica je najprije zavrištala, a znate što je prvo rekla nakon što je vožnja završila? "Ja bih opet!" Uglavnom, led je bio razbijen i od tog smo trenutka svi mogli na sve, što smo obilato iskoristili.


Svaki puni sat u kinu počinje film u 4D. Što je 3D znate, a četvrta dimenzija je vjetar koji puše dok glavni junak juri ulicom, kapljice koje padnu na vas kad si netko obriše znoj ili pjenica koja se spušta sa stropa kad u filmu pada snijeg. Uglavnom, fora. (U Beču smo bili i u 5D kinu, tada se još i stolice okreću i tresu u skladu s radnjom filma.)






Jedna od dvije stvari koje se dodatno plaćaju (3 eura po djetetu, ali budući da je mlađa nasljednica bila ispod dobne granice, a opet dovoljno velika da je prime, nama su naplatili samo za jedno dijete) je radionica iz robotike u Mind Storms centru. Traje nekih 45 minuta, koje smo iskoristili za ranijespomenutu opskrbu božićnim darovima i brzinsku bezdjecnu kavu.




Druga stvar koja se naplaćuje (5 eura po djetetu) je autoškola. Djeca najprije dobiju dvadesetominutni tečaj osnovnih pravila ponašanja u prometu, a zatim ih puste da se električnim autima voze po prekrasno uređenom poligonu, na kojem posebno veselje predstavlja praonica, jer vas tu i pošpricaju. Za kraj svako dijete dobije vozačku dozvolu koja izgleda identično njemačkoj, jedino što je kao ime zemlje navedeno "LL" (Legoland).


Legoland se može iskoristiti i za učenje, što se na više mjesta s ponosom ističe. Tako ćete kraj brojnih atrakcija pronaći table s objašnjenjima fizikalnih fenomena na kojima su atrakcije zasnovane. Jednostavnim, dječjim rječnikom i s primjerima iz svakodnevnog života.




Što se zatvorenih prostorija tiče, ima i dosta mjesta na kojima jednostavno možete slagati nešto od kockica. Mi smo neko vrijeme proveli slažući svatko svoj auto. Na kraju aute možete pustiti na laganoj nizbrdici, na stazi na kojoj se mjeri prolazno vrijeme. I opet je moj bio najbolji (a muž mi je inženjer, ccc).




Evo još jedne duhovite figure: bakica hrani golubove, a iz torbe joj izviruje knjiga na kojoj piše "Recepti s golubovima".




Postoji i Lego Factory, mjesto na kojem možete pogledati cijeli proizvodni proces kockica, a tu je i tvornički dućan, u kojem kupujete u rinfuzi koliko god i čega god želite. Nema veličine, debljine ili boje koje ne postoje. Cijena je 9 eura za 100 g, a vi miješajte kako god želite. Osim toga, tzv. Lego-ljudi prodaju se u dijelovima, tako da možete kombinirati kapu od jednog s glavom od drugog, trupom od trećeg, nogama od četvrtog... Granica je samo vaša mašta (i debljina novčanika).




Što da vam još kažem? Park se zatvara u 18h, ali dućani i restorani ostaju otvoreni još sat vremena. Nas je do te mjere prao adrenalin da sve do tada nismo bili gladni (ok, doručkovali smo zaista obilno i djeci ponijeli perece, ali ipak...). U parku vlada fenomenalna atmosfera, pojačana nabrijanom muzikom s jakim rifovima na gitari koja se u skoro svugdje vrti stalno ispočetka, ali vam na neku neobičnu foru nikad ne dosadi. Oba smo puta "ručali" tek nakon zatvaranja svih vožnji i kina, oba puta u istom restoranu i oba puta bili prezadovoljni okusom hrane, veličinom porcija i cijenama, koje su i više nego u redu.

I, eto, to je to.

Skoro smo se svi grupno rasplakali kad smo odlazili, a nasljednice su već izjavile da bi iduće ljeto rado posjetile engleski ili danski Legoland (još im nismo otkrili tajnu da Legoland parkova ima i na drugim kontinentima, zasad znaju samo za ove gdje su im bili frendovi) i spremne su se odreći svih mogućih poklona u ime štednje. Vidjet ćemo.

Posljednji pogled za ovaj put s izlaza iz parka. Šmrc.





Ajmo, brzo, klik... Lajk!

Oznake: Legoland, Bavarska, Njemačka, izlet, putovanje, putopis, Günzburg

09.10.2013. u 00:10 • 22 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.10.2013.

Velika ljetna tura, 1. dio: Chiemsee

Dragi moji, ako ne želim dočekati božićne blagdane pišući o ljetnim izletima, jednostavno ću nekolicinu morati preskočiti. Vjerovat ćete mi na riječ da su bili prekrasni i zabavni, zar ne? Ali ono što ni u kom slučaju ne želim preskočiti jest naša velika ljetna tura, na koju smo otišli posljednji tjedan ferija.

Dakle, riječ je o iznenađenju koje smo odlučili prirediti djeci i planirali ga doslovce mjesecima. U tu smo svrhu štedjeli i svu lovu koju su nasljednice dobile za rođendan i slične prigode, imajući na umu da su doživljaji i uspomene u široj perspektivi mnogo bitniji od petnaeste barbike ili nečeg sličnog.

Zbog obaveza koje smo tijekom ljeta imali, odlučili smo se za posljednji tjedan ferija. Ovo je putovanje ujedno trebalo biti i highlight ljetnih praznika, pa je na neki način i prirodno da smo ga čuvali za posljednji tjedan. I još jedan važan razlog jest taj što je u većini njemačkih saveznih država taj tjedan već počela nastava, što je značilo manje prometa na cestama, manje gužvi na autoputu, a bome i tamo gdje smo se zaputili.

No, kako to obično biva, kad negdje putujete, proučavate kartu, gledate gdje je što, pa kažete "hm, usput će nam biti to... i to... i to, pa zašto ne bismo stali" i tako je ono što smo trebali obaviti u tri dana naraslo na gotovo cjelotjedno putovanje, a ja ću vam ga opisati etapu po etapu.

Najprije, na preporuku jednog prijatelja, zaljubljenika u dvorce i vrsnog poznavatelja povijesti europskih kraljevskih obitelji, odučili smo posjetiti jezero Chiemsee, koje se nalazi otprilike na pola puta između Rosenheima i Salzburga, a kojeg rado nazivaju bavarskim morem. Osim što je jezero veliko i lijepo, na njegovom najvećem otoku nalazi se dvorac kojeg je bavarski kralj Ludovik II (u izvorniku Ludwig II) dao napraviti po uzoru na francuski Versailles.

Za sirotog se Ludovika pričalo da je bio lud ili barem luckast, iako nikakva duševna bolest nije bila službeno dokazana. Bio je megaloman, zaljubljenik u bajke i Wagnera, imao je love i gradio dvorce, ispunjavajući si tako želje poput razmaženog djeteta. Danas dvorci koje je dao sagraditi privlače milijune turista godišnje i donose Bavarskoj ogromne prihode, pa je Ludovik još uvijek, vjerojatno stoga što se njegova simpatična ludost pokazala rentabilnom turističkom investicijom u budućnost - jedna od omiljenih lokalnih povijesnih ličnosti.


Uglavnom... Ubrzo nakon što smo prešli austrijsko-njemačku granicu, dočekala nas je, tko-što, gužva na autoputu. Istina, ne onako strašna kakve znaju biti usred sezone, ali ipak.




Na sreću, nismo stajali na mjestu, ali vozili smo 20-30 km/h, pa si možete zamisliti kojim smo puževim korakom napredovali. Kad bismo uspjeli ubaciti u četvrtu, činilo nam se da jurimo. Cilj nam je bio gradić Prien, odakle voze brodovi za Herreninsel, otok na kojem se nalazi spomenuti dvorac. I evo nas u Prienu. Konačno. Ovako izgledaju dokovi.




Velikim slovima piše da je zabranjeno hraniti ptice. Malima je objašnjeno zašto.




Pogled na pučinu.




Kud plovi ovaj brooood...




I evo nas na otoku!




Priroda je prekrasna. Razmišljamo kako da dođemo do dvorca - ponuđeni su vlakić i kočije, ali šetnja ne traje dugo, vrijeme je dobro (doduše, mrvicu oblačno, ali vrlo ugodno) i odlučujemo, nakon duge vožnje, protegnuti noge.




Ovo je navodno otok šišmiša. Ehm... Nije me ta informacija baš oduševila. Nasljednice ciče od sreće.




Šumski puteljci.




I, evo ga, dvorac! Ogroman, pompozan, veličanstven.






Ludovikova je ideja bila sve, do najsitnijeg detalja, prekopirati iz Versaillesa. Dvorac nije dovršen, pa tako ni plan o kopiranju koji je, meni barem, skroz bezveze. Imajući na umu da je Ludovik imao bogatu maštu, a istodobno i vrlo praktičan način razmišljanja (što dokazuje podatak da je ravnopravno s arhitektima sudjelovao u projektiranju dvorca Neuschwanstein) i sredstva da isfinancira baš svaku svoju ideju, šteta je što nije odlučio sagraditi nešto originalno. No, dobro. Uživajte u bavarskoj verziji Francuske.








I pogled iz dvorca prema jezeru.




Dvorac se zatvorio već u 18 sati, pa nam nije preostalo ništa nego da se još jednom prošetamo otokom (koji, usput budi rečeno, iako najveći od tri, nije pretjerano velik). Usput smo vidjeli i ove ljepotane.




Do polaska posljednjeg broda i povratka na kopno imali smo više od sat vremena. Mislili smo pojesti večeru na otoku, u restoranu s ogromnom terasom i prekrasnim pogledom na jezero, međutim, ništa od toga. Sve na otoku, ponavljam, baš sve (restoran, kafić, suvenirnica), zatvara se istodobno, u 18 h, tako da vam ne preostaje ništa doli da odete do obale, porazgovarate s patkama i labudovima, bacate kamenčiće u vodu i čekate brod. Naravno, ne idete na posljednji, nego na prvi koji dođe.

I nemojte misliti da smatram da je za dobar doživljaj nužno trošenje novca - ali smiješno je kad ste zatvoreni na otoku na kojemu nema baš ničega, čak ni aparata na kojem biste mogli kupiti bocu vode i nešto za grickanje. Imajući na umu nevjerojatno velik broj turista koji posjećuju ovaj dvorac, mislim da bi im se isplatilo držati lokale otvorenima do polaska posljednjeg broda ili barem opremiti pristanište aparatom s pićima i sendvičima. Mi smo bili baš razočarani što ne možemo pojesti večeru u toj ljepoti. Putovali smo satima, a pred nama je bilo još nekoliko sati putovanja do konačnog odredišta.


Niš, dočekali smo svoj brod...






...i vratili se u Prien.

Međutim, i tamo je sve bilo zatvoreno - baš sve. Svaki kiosk, suvenirnica, dućančić... Nasljednice su htjele poslati razglednice svaka svom razredu, ali nismo ih uspjeli kupiti. Na kraju smo se razočarano ukrcali u auto, večeru pojeli negdje usput i nastavili putovanje...





A sad svi - klik... Lajk!

Oznake: putovanje, putopis, Njemačka, Chiemsee, Herreninsel, Herrenchiemsee, Bavarska

03.10.2013. u 01:13 • 21 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.08.2013.

Trst u novom ruhu

I tako... Nakon prijepodneva provedenog u dvorcu Miramare, zaputismo se u Trst. I, jedna od prvih stari na koje smo naletjeli bilo je upozorenje... Pa, nek' se zna!



Trst zaista više nije ono čega se sjećamo iz osamdesetih; nema štandova, gužve i glasnih trgovaca koji vas vuku za rukav. Tu i tamo neki kineski dućan (kao i svugdje, uostalom), a sve ostalo je šminka i elegancija. Dakle, Trst u novom ruhu!

Budući da smo po dolasku u Trst već bili poprilično gladni, prva postaja bila je hranidba. Vaša najdraža, budući da se Trsta sjećala samo u nejasnim fragmentima, aktivirala je svoj štreberski karakter još par dana prije izleta, istražila gdje se i što može dobro pojesti te povela svoju malu obitelj u Tommaseo, lokal kojeg su voljeli Joyce i Freud, pa kud ne bismo i mi. I nismo pogriješili. Vino je bilo izvrsno, hrana odlična, posluga diskretna i ljubazna, a cijene sasvim pristojne.


Pogledajte kako je serviran pribor za jelo; ovo je možebitna ideja za sve vas (nas) koje su bake opremile heklanim tabletićima i sad nemate (nemamo) pojma što s njima.




Ispričavam se na mutnim fotkama, prekrasno sam skužila da nemam nijedne oštre na kojoj nije barem jedan član moje obitelji; ovo je tek toliko da dobijete dojam o atmosferi (aha, sjedili smo unutra, jer je bilo ugodno klimatizirano, a vani je bilo plus tisuću, predvorje sedmog kruga pakla).






I cappuccino za kraj.




Budući da je restoran u središtu grada, polako smo se prošetali i evo što smo vidjeli... Tršćanski Canal Grande, koji završava katoličkom crkvom Sant'Antonio Nuovo.




Koji korak dalje, Piazza della Unita d'Italia ili Trg ujedinjenja Italije, na kojem se nalazi gradska Vijećnica i brojne druge palače.








Ovo je zgrada Burze...




...a ovo antički amfiteatar iz 1. stoljeća n.e.






Bio je vruć ljetni dan, djeca i mužić su zaželjeli sladoled, a ni ja nisam imala ništa protiv još jedne kave, tako da smo sjeli u kafić Stella Polare, također poznat po slavnim gostima, mahom književnicima. No da, bila je to greška. Mužić i starija nasljednica otišli su u kafić pogledati kojih sve vrsta sladoleda ima, dok smo mlađa i ja uhvatili stol na terasi. Došao je mrzovoljni stari konobar, nervozno obrisao stol i maknuo čaše prethodnih gostiju te preko volje uzeo našu narudžbu. Muž i starija nasljednica vratili su se za stol taman kad nam je donio kavu i sladoled te pokušali naručiti, ali im je mrzovoljni gospodin jednostavno okrenuo leđa i otišao - i tako nekoliko puta! Naravno, da nas dvije nismo bile dobile svoje iće i piće, ustali bismo i otišli u neki drugi kafić, no u konkretnoj nam je situaciji preostalo samo da vučemo konobara za rukav i nadamo se najboljem. Na kraju je mužić morao ustati, ući unutra, posvađati se i nakon nove runde čekanja stigao je i njihov sladoled. Aleluja. Sam kafić je, moram reći, jako lijep, iako ga nikad nikom ne bih preporučila. No, svaka čast označavanju "književnih itinerera" po gradu i pametnoj turističkoj propagandi.




I još koja slička za kraj.








Naravno, kao i svaki put, klik... Lajk!



Oznake: Trst, italija, putovanje, izlet, putopis, fotografija

19.08.2013. u 15:13 • 8 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>




< prosinac, 2015  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Opis bloga


Brojim vas...

hit counter

od ljeta 2010.!


NOVO!
Pratite me na fejsu!

Kulerica na FB-u. Klik... Lajk!


Linkovi


Sezonski adventski kutak

Advent u Beču, prvi dio
Advent u Beču, drugi dio
Advent u Beču, treći dio
Advent u Beču, četvrti dio
Advent u Beču, peti dio
Advent u Beču, šesti dio
Advent u Beču, sedmi dio



Pišite mi na
kulerica@hotmail.com



VAŽNO
U ovaj je blog uloženo previše slobodnog vremena, truda i volje da bi služio kao platforma za besplatne oglase. Komentari koji sadrže linkove na druge web stranice ili bilo koji drugi oblik reklame bit će bez iznimke brisani.

Želite li na mom blogu objaviti oglas ili reklamu, javite mi se na kulerica@hotmail.com i dogovorit ćemo se na obostrano zadovoljstvo. sretan



© kulerica, 2004.-2014., sva prava pridržana. Zabranjeno kopiranje, umnožavanje, objavljivanje ili bilo koja druga uporaba teksta i fotografija s bloga u bilo koje svrhe bez dozvole autorice. Za dogovor o bilo kakvom korištenju materijala s ovog bloga javite se na kulerica@hotmail.com.




Fotoputopisi:

Brno

Prag, prvi dio
Prag, drugi dio
Prag, treci dio

Salzburg 2005.

Krumbach

Beograd, prvi dio
Beograd, drugi dio

Crikvenica

Sheffield
Nottingham

Bratislava, 2005., prvi dio
Bratislava, 2005., drugi dio

Rodos, prvi dio
Rodos, drugi dio
Rodos, treći dio

Faliraki

Advent u Beču, prvi dio
Advent u Beču, drugi dio
Advent u Beču, treći dio
Advent u Beču, četvrti dio
Advent u Beču, peti dio
Advent u Beču, šesti dio
Advent u Beču, sedmi dio

Salzburške Alpe, prvi dio
Salzburške Alpe, drugi dio

Hallein

Bad Ischl

Preduskrsni Beč

Borj Cedria, Tunis
Hammam Lif, Tunis
Nabeul, Tunis

München, prvi dio
München, drugi dio (Oktoberfest)

Bratislava 2007.

Konakli, Turska
Alanya, Turska

Oldenburg

Bremen, prvi dio
Bremen, drugi dio

Metković i okolica

Rim, 1. dio
Rim, 2. dio (Vatikan)
Rim, 3. dio (Explora)

Bleiburg 2010.
Petzen 2010.
Klagenfurt 2010.

Kemer, Turska
Tahtali Dagi, Olympos, Turska
Antalya, Turska

Petzen 2011.
Klagenfurt 2011.

Sisak

Mondsee
Bad Gastein
Stubnerkogel
Salzburg 2011.

Istra, 1. dio (Pula i Rovinj)
Istra, 2. dio (Brijuni i Fažana)

Bratislava 2011.

Bled, 1. dio
Bled, 2. dio

Postojnska jama

Venecija

Poreč i Rovinj

Minimundus, Austrija

Petzen 2013.

Graz

Familypark Neusiedlersee/Nežidersko jezero

Budimpešta, 1. dio
Budimpešta, 2. dio

Miramare, Italija
Trst, Italija

Styrassic Park, Austrija

Bad Vöslau, Austrija

Chiemsee, Bavarska, Njemačka
Legoland, Bavarska, Njemačka
Hohenschwangau i Neuschwanstein, Bavarska, Njemačka

Linz, Austrija

Željezno/Eisenstadt, Austrija






Zbog čega Kulerica?


Najprije, zato jer su sva pametnija imena koja sam imala na umu već bila zauzeta. Blogera očito ima puno previše. A zatim i zato jer se trudim ne živcirati se oko mnogih stvari, ponajviše oko ljudske gluposti. Be cool životni stav najbolje je što mogu učiniti za svoj miran san i nježni probavni sustav.




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se