kulerica

& svakodnevna spika

utorak, 11.11.2014.

Potsdam - palače neobičnog kralja poljoprivrednika, mjesto za inatljive političare i opet o krumpirima

Ako vam Potsdam nije drugačije poznat, sigurno ste učili o Potsdamskoj konrerenciji, na kojoj su Ameri, Englezi i Rusi podijelili Europu i stavili točku na i ratu koji je netom bio opustošio popriličan dio svijeta. No, ovo nije post o politici, nego o putovanju, pa se stoga zavalite i uživajte!

Potsdam je nevelik grad, glavni grad njemačke savezne države Brandenburg, odlično povezan s Berlinom, odakle smo ga i posjetili. Budući da je mužić dosta dugo vremena provodio gledajući dokumentarce povijesne tematike, a posebno one koji se bave Drugim svjetskim ratom, mislila sam da će mu ovaj izlet biti zgodno iznenađenje. Na moje čuđenje, najprije je negodovao, jer mu se Potsdam činio daaaaleko od Berlina, no kad je malo prosurfao i shvatio da tome nije tako, nevoljko je pristao, a s izleta se na kraju vratio oduševljen.

Iako smo obišli cijeli grad, uključujući centar, prekrasnu Nizozemsku četvrt, rusku koloniju Aleksandrovku, elitne dijelove grada u kojima žive industrijalci i bogate medijske ličnosti, većinu vremena pratila nas je kiša, pa nismo baš previše slikali.

Međutim, kad smo obilazili park Sanssouci, u kojem se nalazi nekoliko dvoraca, od kojih je najpoznatiji upravo istoimeni Sanssouci, ljetna rezidencija pruskog kralja Fridrika II. Velikog, poslužilo nas je prilično ugodno vrijeme.

Naše je razgledavanje parka započelo kod Nove palače.





Ta je palača trebala služiti ničem drugom doli hvalisanju - Fridrik II Veliki već je imao svoju rezidenciju u kojoj je sretno stolovao, ali htio je pokazati da ga Sedmogodišnji rat, iz kojeg se netom izvukao, nije osiromašio, pa je sagradio palaču namijenjenu prvenstveno prihvaćanju gostiju. No, budući da ga spomenuti rat je osiromašio, i to jako, skupe crvene cigle koje su trebale pokazati puku i plemenitim gostima da je kralj i dalje dovoljno bogat da si priušti takvu raskošnu fasadu, pazite sad, uopće nisu prave! One su, naime, bile skupe, a boja i radna snaga jeftine, pa je domišljati kralj zaključio da mu je lakše dovesti majstore koji će na vanjske zidove jednostavno nacrtati cigle, vjerujući da nikad nitko neće prići palači i vrškom nokta strugati po površini. To bi nekako bilo nepristojno kad vas jedan kralj pozove u goste. Ipak.

Iduća je stanica bio dvorac Sanssouci, čije ime doslovce znači "bez brige". To je trebalo biti - a vjerojatno je i bilo - bezbrižno utočište za kralja koji je volio dobar provod sa svojim muškim prijateljima i čije su seksualne sklonosti još uvijek predmet istraživanja povjesničara. Fridrik II. Veliki, naime, u potpunosti je zabranio prisustvo žena u ovom dvorcu; vlastitu je ženu viđao protokolarno, dvaput godišnje, a ostatak su vremena provodili u odvojenim dvorcima, a često i u odvojenim gradovima. Potomstvo, naravno, nisu imali.





Fridrik je bio neobičan lik. Osim što je, kako se dolikovalo kralju tog vremena, išao iz rata u rat, zanimao se za poljoprivredu i bavio se zaštitom životinja te bio vjerojatno prvi aristokrat koji se otvoreno odrekao lova, tvrdeći da je riječ o barbarskoj i prizemnoj zabavi.

Trudeći se spasiti vlastiti narod od gladi, isušio je pruske močvare i pretvorio ih u plodno tlo. Pritom je, doduše, uništio većinu tamošnjeg životinjskog i biljnog svijeta, ali time se ponosio; tadašnji je pogled na svijet, naime, tvrdio da je priroda divlja i da je treba pokoriti, a uništavanje ekološke raznolikosti promatralo se kao veličanstvena pobjeda čovjeka, odnosno civilizacije nad prirodom, odnosno divljinom.

Ono po čemu će Fridrik II. Veliki vjerojatno ostati najpoznatiji u njemačkoj kulturnoj povijesti jest donošenje krumpira u Njemačku i njegovo omasovljavanje. Današnja se njemačka kuhinja bez krumpira doslovce ne može zamisliti, tako da je Fridrik u očima mnogih Nijemaca pravi gastronomski heroj. On je, naime, shvatio da je krumpir rješenje masovne gladi koja je svako malo harala Europom, no znajući nepovjerljivi mentalitet svojih podanika, shvatio je da naredbe nemaju pretjeranog smisla, pa je pribjegao triku; na svoja je polja zasadio krumpir i oko njih stavio vojnike da ih čuvaju. Seljaci su, naravno, bili najprije znatiželjni, a zatim i ljubomorni, smatrajući da hrana koja je dobra za kralja ne može biti ni za njih loša, pa su se noću upućivali u akcije krađe sadnica. Vojnici su imali naredbu da gledaju na drugu stranu, tako da su krađe bile česte i masovne, a krumpir se brzo proširio Pruskom i uspješno riješio problem gladi.

Danas, u znak sjećanja na kralja krumpira, brojni štovatelji i te namirnice i Fridrika II. Velikog posjećuju njegov grob, koji se nalazi odmah kraj dvorca, i umjesto cvijeća na njemu ostavljaju krumpire.




Posljednja foto-stanica ovog izleta bit će Cecilienhof, mjesto na kojem se sastajao engleski, američki i ruski politički vrh kako bi ugovorio uvjete završetka Drugog svjetskog rata. Cecilienhof je donedavno bio hotel, a trenutačno se preuređuje. Trebao bi biti otvoren za goste početkom iduće godine.



Ono što me zaista ugodno iznenadilo jest odlično stanje i stalna održavanost spomeničke baštine iz vremena DDR-a. Iako vjerujem da ljudi iz tog doba nose nemile uspomene režima koji se nikad, nigdje i nikom ne bi smio ponoviti, s kim smo god razgovarali vrlo je smireno objasnio da zgrade, parkovi i spomenici nisu nikom ništa skrivili. Glupo ih je rušiti, mišljenje je većine, svako doba ima svoje spomenike, pa zašto ne bi i doba u kojemu se nije tako dobro živjelo? Uostalom, park Sanssouci u potpunosti je zaštićen kao najveći njemački kompleks baštine pod okriljem UNESCO-a pa je svaka promjena pod povećalom te institucije.

Ako malo bolje pogledate gornju sliku, vidjet ćete ogromnu cvjetnu crvenu petokraku; njezinu je sadnju naredio Staljin osobno, postavljajući bezumne uvjete tek tako, kako bi pokazao i potvrdio svoju političku i vojnu moć. Jer je mogao.

I posljednja slika prije potopa svih potopa...



Tko bi rekao, zar ne? Nebo je relativno vedro, a unutar dvije-tri minute pokosio nas je pljusak kakav se rijetko doživi.

Inače, zanimljivo je što nam je vodičica pričala dok nas je vodila središtem grada, pokazujući pojedine velebne gradske palače; iza vanjskih zidova mnogih od njih nema baš ničega! Budući da nije bilo interesa da se konkretnije ulaže u zgrade koje su mahom bile srušene krajem Drugog svjetskog rata i tako srušene stajale sve do ujedinjenja Njemačke, a da je grad prilično bogat, dao je urediti fasade većine zgrada, ne dirajući ono unutra - a unutra ima svega, od zaraslog grmlja do miševa i štakora. Naime, nema zainteresiranih, a ni potrebe za bilo kakvim iskorištavanjem tih lokacija, a ako ikada bude, uvijek se može obaviti restauracija unutrašnjeg prostora unutar već postojećih i uređenih vanjskih zidova. I tako, od Fridrikovih lažnih cigli sve do uređenih fasada iza kojih nema ničeg, Potsdam je često jedna velika - ali i vrlo šarmantna - kulisa i ako niste insajder zaista nećete moći znati gledate li u pravu stvar ili samo neku vrstu scenografije.


A sad svi, brzo, klik... Lajk!

Oznake: Potsdam, Pruska, Njemačka, putovanje, putopis, Sanssouci, Frederik II. Veliki, krumpiri, Baština, Cecilienhof

11.11.2014. u 03:34 • 20 KomentaraPrint#

utorak, 21.10.2014.

Kako sam nestala, kako sam se vratila i kako je u našu obitelj ušla vreća krumpira

Kao što vidite, vraćam se nakon vjerojatno najduže pauze otkad je ovog bloga. On je u međuvremenu, tiho i diskretno, samo kratkom objavom na fejsu obilježio svoj okrugli deseti rođendan. Što se u međuvremenu događalo od mene? Brojna putovanja, obaveze, novi planovi, novi projekti, nove životne okolnosti, a pomalo i zamor materijala. Deset godina nije malo, znate vi to? (Ja sam, s druge strane, naravno cvjetić. fino )

Uglavnom, sad sam ovdje, u glavi je dosta priča, putopisa, dogodovština i recepata koje želim podijeliti s vama, pa bear with me, please.

A krumpiri? Što je s njima?

Svatko tko ima djecu ili se sjeća vlastitog djetinjstva zna da djeca povremeno uspiju izvaliti nešto što u njihovih roditelja izaziva reakcije od okretanja očima preko užasnute potrage za najbližim zaklonom do facepalma veličine nebodera.

Tako je starija nasljednica jednog dana oduševljeno došla iz vrtića s informacijom da je probala nešto pre-fi-no i da to odsad želi jesti i doma! A to pre-fi-no se zove, pazite sad, kivi. Činjenica da je kod kuće redovito nutkamo kivijem - kojeg je i tada bilo u zdjeli s voćem - nije ni najmanje omela njezin entuzijazam novootkrivenom voćnom divotom. Odmah sam joj donijela dva oguljena, na kriške narezana kivija, koja je poslušno pojela, idućeg dana s nešto manje oduševljenja, prekidućeg s još manje, da bi ih na kraju posve odbila jesti.

Mlađa nasljednica odgovorna je za sličnu zgodu u čijoj je glavnoj ulozi bio ananas. U vrtiću savršen, kod kuće užasan. A glavna poanta obje priče je što su djeca u vrtiću odlučno rekla da to još nikad nigdje nisu ni vidjela, a još manje probala, što je rezultiralo sažalnim kimanjem glave njihovih odgojiteljica u mom smjeru tijekom idućih nekoliko susreta, a i ponekim govorkanjem ispod glasa.

A sad krumpiri. Mlađa nasljednica iz predmeta koji je ovdašnji pandan prirodi i društvu ima različite projekte - od uzgoja leptira u razredu do sadnje vlastitog razrednog vrta s graškom i mrkvicama. Posljednji projekt zvao se, jednostavno i nedvosmisleno, krumpir, a završetak projekta bio je svečano obilježen cjelodnevnim odlaskom na obližnju farmu krumpira, gdje su dječica marljivo i s puno žara brala a što drugo nego krumpire.

I tako, dođem ja toga dana u školu po dijete, a ono mi presretnog izraza lica pruža ooooogromnu vreću krumpira (zaista ne znam kako ju je uspjela dovući s farme u autobus i iz autobusa u školu) i uzbuđeno kaže: "Mama!!! Krumpiri!!! Hrana!!! Besplatna hrana! Uzela sam nam krumpire za doma! Besplatne! Hranu!!!" I evo opet zemljo-otvori-se trenutka za yours truly.

Na sreću, ispostavilo se da su sva djeca dobila vreće jednake veličine i dozvolu da ih napune do vrha, a plijen ponesu kući. Prema riječima mlađe nasljednice, neka su djeca najprije napunila svoje vreće, a zatim trpala krumpire po džepovima jakni, hlača, pa čak i u hlače. Ergo, ipak nisam vlasnica najvećeg facepalma u razredu. Ovaj put.

I tak. Sad jedemo krumpire češće nego inače, jer nije da ih nemamo dovoljno, na opće oduševljenje mlađe nasljednice, koja je jako ponosna svaki put kad ih pripremim.

Budući da ne volim hranu prženu u dubokom ulju, pokazat ću vam kako da ispečete nešto zdraviju varijantu čipsa: krumpir ogulite, operite i narežite na što tanje ploškice (ja sam rezala rezalicom za šunku i sir). Protvanj premažite maslinovim uljem, ploškice krumpira poslažite po ulju tako da se što manje dodiruju te ih s gornje strane još malo pošpricajte maslinovim uljem i pecite u pećnici zagrijanoj na 220°C dok ne dobiju lijepu zlatnu boju. Kad ga izvadite, možete ga posoliti.

I to je to! Čips je gotov!



Eh, da. Ako ploške krumpira poslažete tako da se preklapaju, one će se tijekom pečenja zalijepiti jedna za drugu. Nije strašno; okus je i dalje odličan, samo je vizualni dojam nešto lošiji. Isprobano na prvoj turi. Kasnije smo bili pametniji. yes Očekujte još recepata. S krumpirom se daju napraviti stvarno super jela.


I za kraj - klik... Lajk!

Oznake: blog, krumpiri, recept, čips, maslinovo ulje, djeca, zgode, hrana, pria

21.10.2014. u 02:44 • 27 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>




< prosinac, 2015  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Opis bloga


Brojim vas...

hit counter

od ljeta 2010.!


NOVO!
Pratite me na fejsu!

Kulerica na FB-u. Klik... Lajk!


Linkovi


Sezonski adventski kutak

Advent u Beču, prvi dio
Advent u Beču, drugi dio
Advent u Beču, treći dio
Advent u Beču, četvrti dio
Advent u Beču, peti dio
Advent u Beču, šesti dio
Advent u Beču, sedmi dio



Pišite mi na
kulerica@hotmail.com



VAŽNO
U ovaj je blog uloženo previše slobodnog vremena, truda i volje da bi služio kao platforma za besplatne oglase. Komentari koji sadrže linkove na druge web stranice ili bilo koji drugi oblik reklame bit će bez iznimke brisani.

Želite li na mom blogu objaviti oglas ili reklamu, javite mi se na kulerica@hotmail.com i dogovorit ćemo se na obostrano zadovoljstvo. sretan



© kulerica, 2004.-2014., sva prava pridržana. Zabranjeno kopiranje, umnožavanje, objavljivanje ili bilo koja druga uporaba teksta i fotografija s bloga u bilo koje svrhe bez dozvole autorice. Za dogovor o bilo kakvom korištenju materijala s ovog bloga javite se na kulerica@hotmail.com.




Fotoputopisi:

Brno

Prag, prvi dio
Prag, drugi dio
Prag, treci dio

Salzburg 2005.

Krumbach

Beograd, prvi dio
Beograd, drugi dio

Crikvenica

Sheffield
Nottingham

Bratislava, 2005., prvi dio
Bratislava, 2005., drugi dio

Rodos, prvi dio
Rodos, drugi dio
Rodos, treći dio

Faliraki

Advent u Beču, prvi dio
Advent u Beču, drugi dio
Advent u Beču, treći dio
Advent u Beču, četvrti dio
Advent u Beču, peti dio
Advent u Beču, šesti dio
Advent u Beču, sedmi dio

Salzburške Alpe, prvi dio
Salzburške Alpe, drugi dio

Hallein

Bad Ischl

Preduskrsni Beč

Borj Cedria, Tunis
Hammam Lif, Tunis
Nabeul, Tunis

München, prvi dio
München, drugi dio (Oktoberfest)

Bratislava 2007.

Konakli, Turska
Alanya, Turska

Oldenburg

Bremen, prvi dio
Bremen, drugi dio

Metković i okolica

Rim, 1. dio
Rim, 2. dio (Vatikan)
Rim, 3. dio (Explora)

Bleiburg 2010.
Petzen 2010.
Klagenfurt 2010.

Kemer, Turska
Tahtali Dagi, Olympos, Turska
Antalya, Turska

Petzen 2011.
Klagenfurt 2011.

Sisak

Mondsee
Bad Gastein
Stubnerkogel
Salzburg 2011.

Istra, 1. dio (Pula i Rovinj)
Istra, 2. dio (Brijuni i Fažana)

Bratislava 2011.

Bled, 1. dio
Bled, 2. dio

Postojnska jama

Venecija

Poreč i Rovinj

Minimundus, Austrija

Petzen 2013.

Graz

Familypark Neusiedlersee/Nežidersko jezero

Budimpešta, 1. dio
Budimpešta, 2. dio

Miramare, Italija
Trst, Italija

Styrassic Park, Austrija

Bad Vöslau, Austrija

Chiemsee, Bavarska, Njemačka
Legoland, Bavarska, Njemačka
Hohenschwangau i Neuschwanstein, Bavarska, Njemačka

Linz, Austrija

Željezno/Eisenstadt, Austrija






Zbog čega Kulerica?


Najprije, zato jer su sva pametnija imena koja sam imala na umu već bila zauzeta. Blogera očito ima puno previše. A zatim i zato jer se trudim ne živcirati se oko mnogih stvari, ponajviše oko ljudske gluposti. Be cool životni stav najbolje je što mogu učiniti za svoj miran san i nježni probavni sustav.