utorak, 22.10.2013.

Velika ljetna tura, 4. dio: Linz

Evo nas konačno i na posljednoj etapi našeg ljetnog putovanja. Nakon što smo posjetili dvorce Hohenschwangau i Neuschwanstein, sjeli smo u auto i krenuli put Austrije. Dosta smo se dugo vozili lokalnom, relativno zavojitom cesticom sjeverno od njemačko-austrijske granice, da bismo otprilike kod Rosenheima došli do autoputa i tada je sve krenulo osjetno brže. Nakon četiri sata vožnje stigli smo u Linz, glavni grad austrijske savezne države Gornje Austrije.

Priznajem, kad smo planirali putovanje Linz nije bio prvi grad koji nam je pao na pamet - prvi izbor bio je Salzburg, a drugi ideja da provedemo dan na jezeru Wolfgangsee i zatim posjetimo prekrasni Bad Ischl. Međutim, budući da smo sve to obišli više puta, a starija nasljednica prošle je školske godine učila sve o Austriji, uključujući savezne države i njihove glavne gradove, skužili smo da je mnogo pametnije da joj pokažemo veće gradove u kojima još nije bila, a od glavnih to su tada bili još samo Bregenz i Linz. I tako smo odlučili koji će grad biti posljednje odredište prije našeg povratka kući.

Prespavali smo u jednom zgodnom hotelu u širem središtu grada (u kojem su nam, jer nije bilo gužve, dozvolili da cijeli idući dan besplatno ostavimo auto na parkiralištu, na čemu najtoplije zahvaljujemo ), doručkovali i zaputili se u centar, kako bismo ga pogledali.


Prva stanica - turistički ured, smješten u zgradi Stare vijećnice.




Planirali smo napraviti đir po najužem središtu grada, pojesti ručak u restoranu koji nam se čini najzgodnijim i na kraju posjetiti neki od muzeja. U Linzu sam prije petnaestak godina provela punih tjedan dana i temeljito ga upoznala, pa sam bila uvjerena da ću se i ovaj put snaći k'o velika, međutim, u sjećanju su mi ostali samo neki neobični fragmenti koji su se na nekim mjestima sasvim lijepo poklapali i činili određene smislene cjeline, ali na nekim mjestima dolazilo je do kratkih spojeva. Na sreću, grad nije velik, pa ako negdje krivo skrenete, ne možete se baš izgubiti do te mjere da se stvar ne bi mogla srediti unutar par minuta.

Linz, budimo iskreni, i nije najljepši grad na svijetu. Ono što mu, po mom mišljenju, najviše nedostaje, jest pješačka zona. Cijelo je povijesno središte grada, naime, otvoreno za automobilski promet, pa kad autima dodate još i tramvaje, bicikliste, motoriste i dostavna vozila, dobivate priličnu buku, gužvu i dosta ispušnih plinova. Međutim, to na stranu, Linz ima krasno središte s divnim, lijepo uređenim starim zgradama, dosta zelenila i kuće urednih pročelja.


Odmah na obali Dunava, na brdašcu, nalazi se Dvorac, u kojemu je smješten Muzej. Riječ je o najvećem austrijskom muzeju opće prakse, u kojemu možete pronaći priličan broj različitih zbirki, od arheološke preko etnografske do prirodoslovne i tehničke. Dvorac je renoviran, dograđen mu je i novi dio, tako da je sada, uz stalne i gostujuće izložbe, koncerte, predstavljanja knjiga i druga događanja, riječ o instituciji koja je nezaobilazna u kulturnom životu grada.






Spuštamo se u grad...




...i evo nas kod zgrade Zemaljskog kazališta.




U sklopu nekog novijeg projekta kojemu je cilj "postaviti umjetnost na ulice" (tako nekako, je l') mnoge su gradske površine ukrašene ovakvim željezim instalacijama.




Vjerojatno ste čuli za poznatu Linzer Torte. Iako joj se porijeklo ne može odrediti sa sigurnošću, jer o njemu postoje najmanje tri različite priče, jedna od njih kaže da je izmišljena upravo u ovoj slastičarnici - Leo Jindrak. Odšetali smo do nje, ali na terasi nije bilo slobodnih mjesta, pa smo svoje kave i slastice odlučili potražiti negdje drugdje.






Usput smo obišli novu katedralu, sagrađenu nakon što je grad jednostavno prerastao staru.






A ovo je stara.




Evo nas i kod Landhausa, sjedišta Vlade Gornje Austrije.








Pojeli smo ručak u jednom od niza restorana na glavnom trgu i polako krenuli prema drugoj strani Dunava.




Prošli smo kraj nove Vijećnice...




...kako bismo došli do cilja, centra Ars Electronica, koji nazivaju i muzejom budućnosti.




Riječ je o muzeju u kojemu nema stalnog postava, već se izložbe mijenjaju ovisno o tome kako se mijenjaju znanstvene i tehničke spoznaje. Trenutačni postav podijeljen je u nekoliko tematskih cjelina, od virtualnih svjetova do biomedicinskih istraživanja, s dosta toga u sredini. Muzej je smješten u futurističkoj zgradi na samoj obali Dunava i noću izgleda poput nasukanog svemirskog broda. U svakom slučaju, Gornja Austrija ponosi se svojom industrijom i tehnološkom superiornošću, tako da se mnogo ulaže u ovakav tip institucija.



Kad smo gledali izložbu o virtualnim svjetovima, kustosica nam je pričala o svojevrsnom eksperimentu koji je napravio jedan austrijski student prava dok je privremeno studirao u Americi. Budući da je bio svjestan da svugdje ostavlja neizrecivo mnogo osobnih podataka, bio je otvorio svoj profil na Facebooku, koji je tada bio još u začetku. Na toj je mreži bio aktivan tek nekih mjesec dana, imao je tridesetak prijatelja i od središta firme je zatražio, na što je imao potuno zakonsko pravo, da mu izlistaju sve, baš sve što znaju o njemu. Uskoro mu je na kućnu adresu stigla ogromna kartonska kutija s tri tisuće strana gusto isprintanog teksta; u to kratko vremena koje je proveo na Facebooku o njemu se mogla ispričati cijela priča. Iz kontakata s prijateljima, objava koje su mu se sviđale, objava koje je ignorirao, komentara koje je pisao, korporacijskih i drugih stranica koje je posjećivao, pretraga koje je radio i, da ne duljim, iz njegove sveukupne jednomjesečne aktivnosti na Facebooku o njemu je bio složen detaljan i izuzetno precizan profil, s toliko pojedinosti da je mladac neko vrijeme bio sleđen od užasa. U međuvremenu je od svoje pretrage napravio javni projekt i izložio ga upravo u centru Ars Electronica.

Još jedna stvar koja mi je bila dosta, pa, zastrašujuća jest priča na koju smo naletjeli na izložbi posvećenoj novim istraživanjima genoma i općenito biotehnici. Budući da ogroman dio čovječanstva svakodnevno guta sintetičke tablete za smirenje, irski su znanstvenici došli na ideju da se - sad ja to laički prepričavam, nemojte se smijati - izdvoji dio kravljeg gena koji je sličan ljudskom, pomiješa sa supstancom koja umiruje te da se umjetno stvori vrsta krava koje će, jednostavno rečeno, biti prirodno smirene, tj. u sebi će imati aktivne supstance koje se inače stavljaju u tablete. Mlijeko, jogurt i ostali mliječni proizvodi dobiveni iz mlijeka tih krava davali bi se pacijentima koji su do sad uzimali tablete, kako bi se smirili na što prirodniji način. Sad, ako mene pitate, cijela stvar je monstruozna. Osim što nemamo pojma kako bi na ljudsko tijelo dugoročno utjecala konzumacija takvih namirnica, zamislite samo kakvim bi takvo otkriće sve manipulacijama otvorilo vrata - sve bi nas, preko običnih, svakodnevnih proizvoda, lijepo i elegantno drogirali, bilo bi moguće stvoriti pospanu, apatičnu, bezvoljnu masu koja slijepo sluša svoje vođe i radi što joj se kaže. Brrrrrr... Ta mi se ideja nikako ne sviđa.

Apsolutni vrhunac Ars Electronice jest tzv. Deep Space, prostrija koja nije obično 3D kino, već se 3D slika projicira u cijeloj prostoriji, a vi sjedite na podu, stojite, hodate ili radite štogod želite. Odgledali smo dva Deep Space programa, jedan o Zemlji i drugi o Svemiru i bili su fantastični. Kao bonus ovom drugom dobili smo 3D snimku skoka Felixa Baumgartnera "s ruba svemira" (da, stvarno imate dojam da skačete s njim) i spust jednog vrhunskog skijaša na stazi u Kitzbühelu. Bolje da vam ne pričam što vam prolazi kroz glavu dok gospodin juri preko 100 km/h po zaleđenoj nizbrdici.

Nasljednicama smo uzeli i dječje vodstvo kroz muzej, a budući da je bilo malo posjetitelja, njih dvije i još dva dečka bili su sami s dvije kustosice i, naravno, uživali su k'o mali praščići. Kad se muzej u 17h zatvarao, starija nasljednica doslovce se rasplakala od tuge i nije se dala van sve dok joj nismo obećali da ćemo ponovno doći u Linz. Vjerojatno nećemo prije proljeća, ali obećanje je obećanje i potrudit ćemo se da joj ga ispunimo.

Još nam je preostala koja šetnjica gradom i, naravno, večera. Otišli smo u poznati restoran Klosterhof, odnosno njegov ogroman pivski vrt u najstrožem središtu grada. I kaj da vam velim... Klopa je bila izvrsna, atmosfera super, uživali smo u toploj kasnoljetnoj večeri, a nasljednice su svaka svom razredu pisale posljednje ovoljetne razglednice...






I to bi, dragi moji, bilo to. Nakon večere vratili smo se do hotelskog parkirališta po auto, krenuli za Beč i vratili se u svakodnevicu.


A sad obavezno klik... Lajk!

Oznake: Linz, Gornja Austrija, Oberösterreich, izlet, putovanje, putopis, Schlossmuseum, Alter Dom, Linzer Torte, Ars Electronica Center