četvrtak, 11.08.2011.

Stubnerkogel - most, kravice i konjeki

Nastavljam s našim alpskim putešestvijama...

Iz samog središta Bad Gasteina žičarom smo se popeli na Stubnerkogel, nešto preko 2200 metara visoku planinu koja nadvisuje regiju Gastein, točno onu čije ste snježne vrhove mogli vidjeti na fotkama u prošlom postu.

Starija nasljednica (7) jako voli žičaru, a mlađa (5) je prije polaska gledala cijelu stvar s udaljenosti od jedno stotinjak metara i, ne vidjevši donju stanicu, u panici se pitala "A kako ćemo mi ući u te kućice? I kad jednom uđemo, kako ćemo izaći?!" Srdašce, odahnula je kad je skužila da postoje sasvim normalna vrata i da nećemo morati iskakati naglavce kad procijenimo da smo došli na cilj.


Pa, evo dva pogleda iz naše kabine. Prvi je na Bad Gastein, a drugi je na konjeke koji su pasli finu alpsku travicu. Osim konja, vidjeli smo i brojne kravice, pa su idućih dana naši razgovori za doručkom znali zvučati otprilike ovako: "Ajde, molim te, pojedi još malo sira. To je sir od mlijeka koje rade one vrijedne kravice koje smo vidjeli na planini, sjećaš se?" Pa slijedi priča kako kravice jedu fine alpske cvjetiće koji rastu na finom alpskom zraku... I sad, po povratku u Beč, starija nasljednica na svakom mliječnom proizvodu gleda natpise i kontrolira je li proizveden od mlijeka ili od alpskog mlijeka.






I evo nas na cilju. Vrijeme nam je bilo poluoblačno, ali s petnaestak stupnjeva ne prehladno.






Do gornje stanice žičare možete doći i pješice; staza je lijepa i uređena, široka i sigurna - tako je barem djelovala gledana odozgo, iz naše leteće strijele. Međutim, budući da naše mlade dame u takvim uvjetima obično obole od bolonogitisa i mamanosimeitisa, nismo htjeli riskirati da im se zdravstveno stanje ne pogorša. No, i gore ima sasvim dovoljno staza za nekoliko ugodnih šetnjica. Snijega nije bilo puno, ali nekoliko snježnih plahti na okolnim travnjacima bilo je sasvim dovoljno da se naša i sva druga dječica raznježe i počnu ne više toliko nježno grudati. A ono što je, zapravo, na Stubnerkogelu atrakcija jest viseći most, kojeg reklamiraju kao najdužeg i najvišeg u Europi. To vam izgleda otprilike ovako: najprije upoznavanje...




...pa pogled sa strane...




...pa pogled s pola puta... E, tu se most pod naletom vjetra počeo opako ljuljati, a moje do tada hrabre nasljednice odjednom su poželjele što prije stići na drugu stranu. Ali bile su zaista hrabre, jer su kasnije samoinicijativno odlučile prijeći most još jednom, da utvrde gradivo...




...ovo je pak pogled s mosta u dolinu, na suprotnu stranu od našeg gradića...




...a ovo je, konačno, pogled na most odozgo, s jednog drugog vidikovca na kojeg smo se popeli nešto kasnije; sad imate pogled na most iz svih mogućih perspektiva, osim s donje strane.




Nakon što smo prvi put prešli most, sjeli smo na ovu prekrasnu terasu, na kojoj vam se zbog staklene ograde čini da sjedite na samoj litici i počastili nasljednice njihovim omiljenim planinskim jelom, germknedlima (koji se na mom blogu, kao što možda primjećujete, često i rado spominju).




A ovo je stijena na kojoj je sagrađena gornja stanica žičare. Na njoj se osim žičare nalazi restoran na čijoj smo terasi sjedili, ali i zatvorena i sasvim lijepo uređena prostorija za ljude koji žele pojesti svoje vlastito, sa sobom doneseno jelo te brojne igraonice za djecu, od bazena s loptama namijenjenog najmlađem uzrastu preko tobogana, penjalica, stolnog nogometa, playstationa do besplatnog pristupa internetu.




Evo i dva pogleda na planine oko nas. Uvijek me fascinirala ta neizrecivo precizna granica snijega, kao da je netko kistom umočenim u bijelu boju prešao preko vrhova, zar ne?






I jedino na što se moram požaliti jest bilje; uz sve moguće vrste cvijeća koje su rasle i u nimalo alpskom dvorištu moje pokojne bake, na našem planinskom izletu nisam vidjela nijedan jedini runolist, osim na razglednicama i suvenirima. Hm... Možda im sad nije sezona? Zna li netko?

Mah-mah svima!

Oznake: Stubnerkogel

petak, 05.08.2011.

Bad Gastein - usred ljeta usred Alpa

Nastavak naše nedavne putešestvije...

Nakon prekrasnog dana na Mondseeu, nastavili smo put k odredištu, u mjesto Bad Gastein, koje nas je očaralo - a posebno naše nasljednice - još prije dvije godine, kad smo u njemu prvi put proveli tjedan dana. Riječ je o gradiću koji već dugi niz godina kombinira lječilišni ili, kako bi se to danas reklo, spa turizam sa zimskim, skijaškim.


Mi danas imamo običaj zimi, kad nam je hladno, ići na planine, gdje nam je još hladnije, a ljeti, kad se kuhamo od vrućine, obavezno putujemo na more, gdje nam je još toplije. Nekad su fina gospoda bila mudrija, pa su zime provodili na blagoj morskoj klimi, primjerice u Cannesu ili Opatiji, dok su ljeti putovali u Alpe. Bad Gastein je, sa svojom prekrasnom Belle Époque arhitekturom, bio omiljeno odredište negdašnjih celebrityja, pa se među goste ovdašnjih finih hotela (posebice Grand Hotel de l'Europe, koji je, kad je bio izgrađen, spadao među najmodernije i najveće hotele Austrougarske monarhije) ubrajaju brojne europske okrunjene glave, bliskoistočni vladari, poznati kompozitori, slikari i političari. Mnogi su i javno spomenuti.





Među našim suvremenicima, na popisu je, recimo, Liza Minnelli. Njoj još nisu postavili ploču; vjerojatno će je osvevremeniti istodobno sa mnom: Početkom dvadesetprvog stoljeća ovdje je nekoliko puta boravila...


Za razliku od većine drugih alpskih mjesta i gradića (uz izuzetak većih gradova), u Bad Gasteinu tek se tu i tamo može pronaći tradicijska alpska arhitektura. Šetajući gradićem, zbog elegantne arhitekture imate osjećaj da ste negdje na Kvarneru i samo čekate kad će se pred vama pojaviti more. Mjesto nije veliko, no nalazi se na ogromnoj strmini, tako da je visinska razlika između najniže i najviše građevine nekih stotinjak metara. Iako, gledajući s jedne strane gradića na drugu, mjesto djeluje veliko, objektivno vam je potrebno tek desetak minuta kako biste s jedne strane došli na drugu. Naravno, izvan ovog povijesnog središta sad već postoje i dijelovi koji nisu tako centralno položeni i koje vam je ipak lakše obići autom.

Naš se hotel nalazi relativno visoko, negdje na gornjoj polovici između najdonje i najviše položene građevine u mjestu, a pogled s balkona naše sobe na sve je strane bio prekrasan. Da vas ne gnjavim, pokazat ću vam pogled samo u jednome pravcu, ali u nekoliko različitih vremenskih uvjeta i doba dana.


Dakle, odmah nakon što smo stigli, dočekalo nas je oblačno predvečerje.




Raspakirali smo se i ovo sliknuli prije odlaska na večeru.




Ovo je bio pogled nakon večere.




A ovo nakon što smo uspavali nasljednice (ne pitajte koliko to traje - evo male utjehe za sve roditelje koji dijele naše muke).




Prvih dan-dva vrijeme je bilo loše, pa smo se uglavnom kupali u hotelskim bazenima, igrali (kuglali!) te ponekad malo prošetali. Pogled na planinu kaže: pao je snijeg! Točno na ovaj snježni planinski vrh kojeg vidite na slici otišli smo koji dan kasnije, pa su nasljednice krajem srpnja imale priliku uživati u grudanju.




Ali, kao što dobropoznata poslovica kaže, nakon kiše i ostalih nepogoda dolazi sunašce...





Prekrasno, zar ne?


Evo i šetnje gradom... Najprije, u središtu je jedna sasvim moderna građevina, kongresni centar izgrađen sredinom sedamdesetih. O tome da je i ta betonska zgrada nekad nekom bila lijepa govori činjenica da je njezin tvorac ovjenčan salzburškom arhitektonskom nagradom. Meni se ne sviđa kako se uklapa u okoliš; zgrada je čak i za najsunčanijeg dana tmurna i depresivna.




Nalazimo se na jednoj od glavnih ulica... Suveniri, kokice, kikiriki...






Dolazimo do vodopada dugog dvjestotinjak metara koji u tri etape pada kroz samo središte grada. Spavate li kraj otvorenog prozora, uživat ćete u njegovom zvuku koji je toliko glasan da se čuje u cijelom gradu. Vrlo poetično, moram reći. Ovo je gornji dio vodopada.




Na samom rubu litice nalazi se ova kuća i svaki put kad bih je vidjela zapitala bih se jesu li se njezini stanovnici naviknuli na činjenicu da se nalaze na rubu strmog vodopada, pa hedonistički uživaju u pogledu i zvukovlju ili pak paranoično pakiraju osnovne potrepštine u torbu za slučaj brzinskog bijega iz kuće koja se urušava.




Ovo je pak pogled na donju stranu vodopada i donji dio mjesta.




U gradu je negdje pred sredinom dvadesetog stoljeća došlo do stagnacije elitnog turizma. Krajem Drugog svjetskog rata, hoteli su dobrim dijelom pretvoreni u prihvatilišta za izbjeglice; neki su kasnije renovirani i pušteni u promet, neki su se višekratno borili s bankrotom i mijenjali vlasnike, a neki još od tada nisu obnovljeni. Nekoliko kapitalnih gradskih nekretnina u vlasništvu je jedne bečke tvrtke za prodaju nekretnina koja se već dugi niz godina svađa s lokalnim vlastima, kojima uporno obećava da će te građevine - sve redom u središtu grada - obnoviti, no po tom pitanju ništa ne čini. S druge strane, postoje i zgrade koje se upravo renoviraju i vjerojatno će uskoro zasjati u starom sjaju.








Putokazi koji sprečavaju putnike namjernike da poput divokoza izgubljeno lutaju planinama. Moderni i starinski. Putokazi, ne putnici namjernici.






Ovo je pogled na najnižu građevinu u gradu, hotel kojeg upravo renoviraju.




Jedna od nekoliko crkvi.






A preko puta crkve stoji ljubazan pokušaj objašnjenja ako se pitate zašto vam se povremeno zaštopaju uši.




Pogled od crkve prema kongresnom centru i hotelima. (Cijelo mjesto možete slikati jedino s vrha planine ili iz helikoptera. Jedno od toga smo probali, ali o tome u nekom od idućih postova)




I još koja šetnjoslička.








Noćni život nije lud i nezaboravan, ali lokalna turistička zajednica jako se trudi revitalizirati turizam toga kraja i sve je puno različitih ponuda. Primjerice, dolaskom u hotel svaki odrasli gost dobiva besplatnu Gastein Card, karticu koja autobusni prijevoz u cijeloj regiji čini izuzetno povoljnim, a cijene ulaznica u muzeje, na koncerte, u sportske dvorane, kupališta, žičare i sve ostalo osjetno su snižene, dok su neke stvari s karticom besplatne.

Ispred našeg hotela - da budem precizna: ispod našeg balkona - nalazi se ljetna pozornica na kojoj se gotovo svake večeri održava neki program, od projekcija igranih filmova regionalne tematike do jazz koncerata. Na dijelu terase na kojemu su postavljene bijele plastične stolice ulaz je besplatan, a ostatak terase pripada susjednom restoranu, tako da uz koncert možete popiti piće ili pojesti večeru (najtoplija preporuka: pastrva, prava planinska, iz rijeke, a ne uzgajališta, okusom posve drugačija od onih koje kupujemo u Beču).

Kaj da vam velim... Nije da u Bad Gasteinu gostuje reinkarnacija Elle Fitzgerald, ali poklonjenom konju ne gledaju se zubi, je l' tako? Bend je bio prosječan, pjevačica simpatična ali loša, no zato cijeli doživljaj... Što bi rekli u jednoj reklami: neprocjenjiv.

Dakle, Gastein by night... Uživajte!

Oznake: Bad Gastein

<	kolovoz, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31