kristalna, a kugla
n/p
- 00:22 -
No, pa svi nešto drobe, a drobi i ti... (4) -
printaj, miško, printaj! -
#
|
Foi na cruz, foi na cruz Que um dia Meus pecados castigados em Jesus Foi na cruz Que um dia Foi na cruz Love comes a-knocking Comes a-knocking upon our door But you, you and me, love We don't live here any more Foi na cruz, foi na cruz Que um dia Meus pecados castigados em Jesus Foi na cruz Que um dia Foi na cruz A little sleep, a little slumber A little folding of the hands to sleep A little love, a little hate, babe A little trickery and deceit Foi na cruz, foi na cruz Que um dia Meus pecados castigados em Jesus Foi na cruz Que um dia Foi na cruz Dream on 'till you can dream no more For all our grand plans, babe Will be dreams forever more Foi na cruz, foi na cruz Que um dia Meus pecados castigados em Jesus Foi na cruz Que um dia Foi na cruz ...nikada, do večeras, nisam tražio prijevod moje najdraže kejvove pjesme (dobro, možda je Henry malo draži, ali danas ipak preferirao Foi:), i sada izguglam prijevod, pa vidim da sam opet postao prigodničarski :D vis major :) ap bladi dejt... za one koji čitaju brzopleto i ne da ime se guglat :D It was on the cross, on the cross, That one day, My sins were punished in Jesus. It was on the cross, that one day, It was on the cross |
Mali pale kopao po velikoj arhivi, ne da mu se pisati novo, pa reciklira. Svoje, ovaj puta.
- 17:14 -
No, pa svi nešto drobe, a drobi i ti... (11) -
printaj, miško, printaj! -
#
|
Uznesenje Stevu Čenejca je ubio grom Nežno, ko rukom Stevo je nastradao od božje ruke, odnosno njegovog elektriciteta. Tuđeg se latio, zato je glavom platio. Zbog žene svog kuma je sišao s uma sasvim. Matori momak je imao stomak za sve, ali bio je očajan. Očajan, iako je imao stomak za sve. Mudrac koji ne može prihvatiti gubitak nećaka? Izgovori redoslijed događaja, latio – platio, ali ipak očajava. Mudraci očajavaju? Okupilo se mnoštvo u slavu majke uznesene na današnji dan. Svi se listom zapitaše kako li je ženi koja rodi i odgaja dijete znajući da nešto s njim nije u skladu s načinom na koji će druga djeca odrastati. Brisala ga vlažnom krpom, osjetila djetinje kikotanje u trzajima malenih leđa dok ga je gruba krpa nježnim dodirom škakljala. Sigurno je bio veseo dječak, morao je imati zdrav razvoj, morao je imati iznimnu razinu roditeljske ljubavi, inače ne bi bio Čovjek i Čovječji sin; bilo da ga smatramo iznimnim povijesnim likom, prorokom ili pak sinom božjim. Da li je neki puta i zasuzilo to oko misleći na njegovu budućnost iznimke. Da li se bojala za njega, da li je klela boga koji je njenom sinu namijenio da vodi druge i bude trn u oku Zlog? Ne bih se to pitao, prije bih se pitao koliko puta je pogledala u nebo i cinično mu se zahvalila što je dobila tu sreću da baš ona svoje dijete preda na put iznimke, ptice rugalice, čistoće, uzora, vođe, vođe karizmate, štoviše. Kakav li je osjećaj gladiti trbuh u kojem raste majušno tjelešce u koje je ušao Veliki Duh? Da li je ta čast dovoljna da Mariju ponese dva pedlja nad zemljom prokročiti kroz ostatak života, da izdrži porugu, bijedu, izbjegličko sklanjanje i svakakve jade? Marija je znala nešto. Marija, nebiblijska žena koja je na svijet donijela tesara bogohulnika i samozvanca što se rugao pravovjernim štovaocima Onoga čije se ime ne izgovara, žena koja je nosila vodu, kuhala i prala i začela s mužem, muškarcem, bezgrešno kao što je bezgrešno svako vođenje ljubavi, sigurno je znala da nosi osobu koja će mijenjati svijet oko sebe. Nazovimo ga prorokom i klanjajmo mu se kao Issu, otiho tumačimo da je bio tek čovjek «ali pravi», ili mu s poklonimo kao da je sam bog upravo on, a nikakvi duhovi sveti ni bogovi oci, složit ćemo se da je bio izniman. Ne znam znaju li mudre majke da tako mora biti, ne znam da li prate sina na onaj poseban put sa sretnim smiješkom, ponose li se što su dale mesu posebnoga da živi, što su u svojoj utrobi hranile rast usana koje će zboriti one prave riječi. Mogu zamisliti kako on odlazi i grli se s njom i s ocem, poštuje ih kao što poštuje univerzum u svakom svom detalju i sitnoj manifestaciji. Klanja se odmjereno, ljubi otvoreno, govori smireno i utješno, ne patetično. Ne protive se, jer znaju da je tvrdoglaviji od mazge, a možda i jer je «pisano», ali da li su tužni? Da li njihovi udovi padaju u nemoći da zaustave svog sina, ili se smješkaju što je došao silno važan dan kada će objaviti da postoje i ljubav i čovjek? Padaju li ničice pred bogom koji se probudio u tijelu što su šamarali kao malog, ili su ga čak možda potapšali po ramenu «Hajde, neka ti je, misli ti što već ti hoćeš i pođi ti lijepo tim svojim putem, ionako ćeš loše završiti, jer tako je pisano!» Mudrac je imao stomak za sudbinu svog Steve kojega je stigla zaslužena božja kazna iako je sišao s uma sasvim. Neizrecivo je koliko ta konstrukcija krije slatkih grešaka, Mudrac koji očajava Luđak koji zaslužuje kaznu Bog koji odozgor vidi sve I kažnjava gromom Kada ne bih znao za Balaševića, mislio bih da je ovakve paradokse smišljao Bukowski i stavio to u usta nekom priglupom a pokvarenom gospelisti koji podilazi masama propovijedajući, tumačeći da postoji univerzalna provediva pravda koja sankcionira krivdu koja također nesumnjivo postoji. Tlapnje stare koliko i svijet, tlapnje koje su ga ubile da ne bi objasnio da ljubav i praštanje postoje, da ne bi pokazao put dovoljnom broju ljudi, da ne pokrene svijet. Ubili su ga oni što su tvrdili da Postoji bog sudac Postoji pravda i krivda I svatko dobije po zasluzi Možda ne baš gromom, no moguće rimskim vojnikom, križem, bičem, sabljom, nevažno je oruđe. Na Golgoti je stajala žena, gromovi su tukli po zemlji Davidovoj, vjetar je nosio tihu pjesmu sve do Tasmanije: Netko to od gore vidi sve Povlači te konce Igra se Postavi na svoje mesto Svako dobro, a zlo još pre Sve vide oči sudbine Bili mi putnici, bili vegetice koje gnjile u vlazi ispod kamena koji nas štiti, bili mi Roger iza zida ili sanjali o pupoljku što nas čuva, štiti nas samo ono što učinimo i znamo, možemo i hoćemo, štitit će nas mudrost, a ona dolazi iz duše koja zna, iz glave koja vidi bez obzira na zdravlje očiju. Volio bih znati, i bilo bi mi lakše kada bih znao da je bilo tako, da se na samrti nasmiješila presretna što ga je rodila i što je ostao dosljedan, a onda se smrknula znajući da je ipak umro uzalud, a usrećilo bi me da znam da kada već nije mogla ništa više učiniti, da barem nije znala da će desetak milijardi ljudi od nauka njenog sina napraviti biznise i klanja, neka e umrla sretna i neka se nije zamarala sumornom istinom da su već u to doba apostoli nevični razumijevanju i karizmi počeli vulgarizirati čisto djelovanje ljubavi i oštrine, ljudski prilagođavali nauk da bi kompromisno naložili izvedivo, tumačili na način da se uklopi u vjerovanja i podržavali čuda kao da su čuda važna. Zgazili su čudo mudrosti i čistoće, jedna je majka izgubila sina uzalud, jedan je čovjek govorio uzalud. Sjemenka je zakopana pod stotinama tona kamenja, isklijala i pustila po jedan listić svaki puta prije novog zatrpavanja novim stotinama tona, dovoljno da upije sunca i odmori se za novo probijanje. Nešto je malo čak i ostalo od sjemena što nam je ostavio. To je čudo snage karizme, riječ koja prenošena tisućama puta još uvijek nije popuno izopačena. Nisam mu uputio nijednu molitvu, a kada bih mu i uputio, to bi bilo prije molba da mi otkrije svoja neka sasvim osobna razmišljanja. Ozbiljno, pitao bih ga kako se osjećao pored Marije Magdalene, da li ju je želio, kako je to izdržao, da li je izdržao, da li je to po njegovom mišljenju bilo dobro ili loše, i koliko je siguran u svoje mišljenje. Pitao bih ga kakav je osjećaj kada ti sude oni nedostojni tebe, a tu bi mu mogao ponuditi i razmjenu iskustava. Zanima me i kakav je život imao, čega se volio igrati i koje je drvo obrađivao najradije, koje je krošnje najviše volio, koje su bile boje što su ga odmarale ili veselile, zašto su carinici postali takvi izdajnici. Nadao bih se da mi pametan čovjek osobno objasni u čemu je stvar i kako je postigao hod uzdignute glave, toliku snagu da do zadnjeg trenutka nije izgubio vjeru i zavapio, ako je uopće zavapio za ocem koji ga je ostavio. Pitao bih ga kakva mu je bila majka, što joj je rekao kada je znao da će krenuti na put, kada će djetinje dobro davati ljudima obnovu vjere u boga. Pitao bih ga iznad svega, vjeruje li zaista u boga, tražio bih na pravom mjestu potvrdu mojih shvaćanja. Da li s se svađali? Da li su bili vjerni jedno drugome? Da li su nekada pali u mržnju prema nekome? Želio bih znati i potvrditi da je i on znao da nitko nije ono što jest svojom voljom i zbog toga mora biti ni gord ni ponizan pred svakom travkom, ljudskom gnjidom, prorokom, pjesnikom, djetetom, kurvom, proscem, prosjakom, svećenikom. Rekli su danas da je uznesena da ne trune u grobu, i zato sam ovo morao napisati. Ljut što ju štuju pod vodstvom onih koji tijelo izjednačuju s osobom, što se nitko od milijuna nije ni trgnuo kada je ona koja je rodila onoga koji im je najmiliji svedena na tkivo. Moje je mišljenje da je bio prorok, da je vidio daleko. Uspet na Golgotu, razapet na križu, vidici su mu se pred smrt otvorili u šoku ljudske reakcije i vidio je uzaludnost svoje smrti, vidio je budućnost svog nauka, vidio je crkvu i zavapio. Isusa Krista je ubio vojnik Stravično, kopljem Na Golgoti brdu Tu negde, pred zoru, il' pre I niko se nije pitao Čemu je sve to pričao Samo su žalili I sveće palili svi S njegovim ocem sam proveo dan Bio je očajan Al taj matori momak je imao stomak za sve I reče, eto, Nas je učio Ništa nas ni' naučio Zbog gluposti naše razapet moj je sin |
Svakog posta tri dana dosta
- 20:34 -
No, pa svi nešto drobe, a drobi i ti... (1) -
printaj, miško, printaj! -
#
|
A ovome je uloga šiftati pređi, te premostiti vrijeme do sljedećeg smislenog. Dok mi nije bilo jasno koliki su razmjeri nečitanosti samozatajnih blogova, nisam htio lupati ovakve intermezzo postove i davati to na uvid širokoj publici. No. čini se da ovo čitaju samo ljudi koji se neće naljutiti jer shvaćaju od ranije da imaju posla s luđakom. Frenetičnim, akutnim luđakom. :D |
Parazit citator ima svoje sljedeće nedjelo na opći užas
- 08:02 -
No, pa svi nešto drobe, a drobi i ti... (5) -
printaj, miško, printaj! -
#
|
Papalagi, pojašnjen pojam. Odite tamo, pa se vratite i morate ostaviti komentar. Ajmo, trk! :) |
Tempus fugit
- 07:33 -
No, pa svi nešto drobe, a drobi i ti... (5) -
printaj, miško, printaj! -
#
|
Vidjevši da je jučerašnji post smješten pod riječ "srijeda", zaključio sam munjevito da je danas četvrtak. I ovo je neki vid masturbacije: baš sam zadovoljan što sam sam od sebe našao način da si odgonetnem koji je dan u tjednu. Osim lijeve i desne strane, to je jedno od područja u kojima je moja dezorijentiranost poslovična. Dezorijentiran u prostoru & vremenu :D |
Osjeća sa (nad)moćno, no to je zapravo izraz njegove nemoći da osjeća moć ljepote.
- 19:39 -
No, pa svi nešto drobe, a drobi i ti... (1) -
printaj, miško, printaj! -
#
|
U naslovu je najbolje i najozbiljnije do sada izraženo o nečemu što bi se moglo nazvati pogledom iznutra na moždanu ovojnicu VB-a. Vrlo je neodređeno, ali inspirativno, zar ne? Ajmo, ljudi (pardon: blogeri:)! Što takvo biće radi u slici promatrajući uzajamno masturbiranje? |
|
. |
Prvi prolaz u utrci za doživljajem tuđe masturbacije
- 08:05 -
No, pa svi nešto drobe, a drobi i ti... (11) -
printaj, miško, printaj! -
#
|
Otvaraju se neka pitanja: Promatra li nas uvijek Veliki Brat, možemo li "to" činiti u privatnosti uopće? Treba li nam ta privatnost? Odakle proistječe potreba za privatnošću? Analogno osnovnoj djelatnosti, možemo li nekako dobiti surogat privatnosti? Zatvaranjem očiju dok "to" radimo? Najvažnije od svega: a kako se osjeća Veliki Brat dok nas gleda? |
Eto komentara!
- 18:54 -
No, pa svi nešto drobe, a drobi i ti... (6) -
printaj, miško, printaj! -
#
|
Promatranje tuđe masturbacije. Hvatamo zalet :D Dakle, zamišljena situacija je sljedeća: masturbira heteroseksualni par. Npr. plodni dani su, on pati od prerane ejakulacije, a ona se fanatično boji trudnoće. Velika obostrana želja, ali i priličan strah... Ne mogu objasniti kako, ali osoba koja ih promatra nema voajerskih sklonosti, no ipak ih promatra - ne protiv svoje volje. Oni znaju da su promatrani, ali ne haju. Doživljaj promatrača je ono što me sada zanima. Hvala. |
Da se razumijemo!
- 15:55 -
No, pa svi nešto drobe, a drobi i ti... (3) -
printaj, miško, printaj! -
#
|
Uvrnuta nosa gledam poprijeko na ovo malo bloga, a vrlo prijeko na moju bijednu karizmu. Ljut sam na svoje precijenjivanje sebe. Nadao sam se konstruktivnoj kritici i boljem odzivuna prethodni post. Onaj mlaki odaziv i nevezani komentari su bili blagi šok. No, tja, šta sada. Idemo dalje. Citrata nema jer se promijenila struktura vremena i neki drugi prijekti su dobili na povećanom značaju. Gdje velika zvona zvona, mala nitko ni ne dira? Ne, nije tako, ali ima i tu nečega. Prigodni postovi koji su me obuzimali: Evo (opet) snijega! i Evo konačno proljeće! ostadoše zapreteni u nutrini pisca. Hvala Providnosti na tome. Prva ozbiljna tema: Promatranje tuđe masturbacije se očekuje ovih dana. Prilozi se skupljaju iza starog kina kada padne mrak. |
Što biste rekli o romanu koji *ovo* ima za sredinu?
- 06:56 -
No, pa svi nešto drobe, a drobi i ti... (12) -
printaj, miško, printaj! -
#
|
Moje ime je Repost, Treći Repost. Mole se čitatelji da pročitaju pažljivo i kritički, osobito oni kojima sam ja kritizirao ili ću tek kritizirati njihove uradtke. Ne stidite se, kudite & hvalite! (a long, long time ago (I can still remember).. «Razbij je! Razbij jebenu čašu!» Postajao je nestrpljiv. Bilo je u njemu neke energije koja me je opčinjavala. Šutjela sam, ukočila se. Da razbijem?! Da li da razbijem!? Jebenu čašu?! Kako?! Kuda?! «Gledaj me!» - rekao je. Djelovao je čudno smireno, skoncentrirano. Nikad nisam mislila da bih trebala biti smirena za razbijanje čaša. Ovo je novost! Zamahnuo je, činilo se lako. Čaša je iz njegove ruke ravnom linijom odletjela u pod. Samo tako! Trees! Ljudi su se počeli okretati, oni u blizini odmicali su se. Pogledala sam ga, još uvijek zbunjena. Oči su mu zadovoljno svjetlucale. Što mu sve to znači? Sve mi se činilo usporeno – vrijeme, ljudi, on, ja… slowmotion, sve je ovo samo slowmotion, možda netko negdje u nekom paralelnom svemiru pregledava ovaj film i sigurno će izrezati sve nepotrebne dijelove…. M(ihael). Se smijao. Još nije odustajao. Podigao je ruku, istu onu kojom je razbio čašu i uvukao mi je u kosu. Grubo – nježno. Tipično. Onako kako volim. «Mala, dobro je. Sve je to ironija! Daj, razbij! Napravi bar jednom nešto ludo, možeš ti to! Sad!» Više nisam razmišljala. Osjetila sam kako mi staklo pod prstima postaje toplije. Ne smije se ugrijati, prsnut će! I bacila sam je! Svom snagom! O pod! Razletjela se u milion svjetlucavih komadića, u sekundi, nepovratno. Prasak mi se činio zaglušan. Supernova! I bilo je dobro, divno, snažno, erotično, orgazmično, katarzično! Sve je moglo odletjeti u toj smrdljivoj čaši. Cijeli moj usrani život, sve moje greške, prošlost, tuga , bijes, krivnja, sve, sve, sve! U milion komadića, oštrih, svjetlucavih, nepoželjnih. Razbilo se, bravo, pravi mali spektakl! «Vidiš, to ti je dokaz! Živa si! Idemo odavde!» Primio me za ruku, njegova je bila topla. Glazba je treštala, bilo je zagušljivo i ljudi su nas čudno gledali, ali kao da ništa od toga nije primjećivao. Djelovao je zadovoljan. Da li da mu vjerujem? Doslovce me vukao. Dobro je, vani smo. Sjedamo u auto. Tiho je, čini se, najmirnije mjesto na svijetu. M. pali radio, promatram njegov profil, ramena, ruke… Hej, tko si ti? Znam da si lijep, koža ti miriše na more i masline (želim te), ruke su ti tople i grubo – nježno vole moju kosu (misle da je za igranje), znam da si malo lud i jak i svoj i da se nećeš zaljubiti kao što bih ja mogla (i razbiti se na tebi kao ona čaša), i seks će s tobom biti divan (uvijek je dobar kad u njega umiješaš dozu očaja)… poljubit ćeš me sada, zapalit ćemo cigaretu, otići nekud, voditi ljubav (ili što već), učiti, zaboravljati tko smo… Barem ja, M., barem ja – jer ti si već naučio što se radi sa krhkim i staklenim stvarima, a ja sam tek danas počela učiti. Treba ih pretvoriti u ironiju, pa razbiti sa stilom, bijesom i ponosom, i više se ne okrenuti… Nisam više mogla sjediti i čekati. Krećemo, M.! No, hajde! Pokreni mašinu, frajeru! Pronađi na radiju neku dobru ontheroad glazbu, zaboravi na sve, isključi se... sad ja diktiram tempo, vidiš, znam to raditi kad je tiho ? Samo ravnom linijom... kao likovi iz nekog starog filma ceste koji sam gledala milion puta... Pazi, mi sad nemamo veze sami sa sobom, živimo neke izmišljene živote i živo nam se jebe za sve... i one male svjetlucave točkice na asfaltu oživjele pod mjesečinom samo su nečije razbijene čaše, i nemaju veze s nama, svaka od njih u svojem spektru blještavila. Počinje mirišati na ljeto, tu sam, pored tebe, osjećamo se, šutiš, vozimo se, nogom udaram takt po prašnjavom gumenom podmetaču pod svojim nogama, gravitacija postaje manja, u nekom idealnom trenutku, možda je izgubim... I znaš li što znam? Svaki jebeni pokušaj bijega mi je uzaludan, prije ili kasnije vratit ću se iz svemira natrag u svoju kožu, pa onda natrag u svoj usrani život i biti samo ja, ići na posao, odgajati dijete, mrziti ponekoga, povremeno i sebe, jer sam mala i slaba i nitko, bar ne netko tko ima snage za više od jednog crescenda po partijama razbijanja čaša. M. šuti. Ne pali auto. "Vraćaš mu se? Ideš doma?" - glas mu je ozbiljan. Koncentriram se na izbjegavanje odgovora. Ne vrijedi... a mogli smo... možda... još malo... bježati negdje, dati si koju dozu adrenalina, poševiti se u nekom šumarku, a kad bih poslije zakapčala gumbe na majici (ruke bi mi mirisale po njemu, voljela bih ga, ni o čemu ne bih razmišljala!), tad bi sve smjelo biti gotovo. Bez metamorfoze mene u nešto novo ili bilo što drugo. Ali sad, kad je to rekao... Gotovo! Razbijeno! Staklo na cesti! "Aha. Idem. Znaš, nisam još za to... Voziš me? Doma?" Krećemo, pali radio. Vijesti. Nasmijala sam se, onako, za sebe. Nije primjetio. Vozimo se, ulice postaju poznate, parkira dvije iza moje zgrade, ja sam mu tako rekla. "Drugi put ćeš znati? Ono sa čašom?" - ruka u mojoj kosi, samo nježno. Ne gledam ga više. "Hoću. Pamtim... s ironijom, ha?" "Ma, nema veze, naučit ćeš. Prvo razbijati čaše, pa onda hodati po žici... Znaš, kad malo uznapreduješ, mogli bi se koji put nekud odvesti..." Dragi M! Kad bi samo znao koliko mi je sada drag, možda bih mu bila manje smiješna. I što da mu sad kažem? K-u-k-a-v-i-c-a! Eto što sam. I to bez ironije, sasvim čitava, cijela cjelcata. I ništa nisam rekla. Samo sam, kad sam došla doma, za sobom dvaput zaključala vrata stana. |